Poštenje i nepoštenje – ma koliko je to nepopularno priznati u tzv. demokratskom društvu, a strogo zabranjeno u tzv. autokratskom – uvijek su jednojajčani blizanci na izborima svake vrsti i značenja. To, naravno, znâ i radikalno proturuski nabrušena njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock, ali se svejedno ovih dana nije libila rutinski, činovnički anemično mazati oči domaćinima svoga neuspjela hodočašća u BiH, prije toga u Crnu Goru, neophodnošću „paketa integriteta izbornog procesa“, jer su „slobodni i pošteni izbori temelj demokratskog društva“. Da, u političkoj teoriji što se naučava na stručnim studijima s temeljem u rimskom pravu – iako u nju ne vjeruju ni profesori, kamoli studenti, politički akteri i birači – ali u dnevnom se životu prakticiraju druge, pa i tzv. demokraciji sasvim protivne „pobjedničke“ prakse. Za koje izborni pobjednici, bez obzira na stupanj i kakvoću polit-ideološkog sustava, uvijek tvrde da su bile slobodne, poštene i demokratske, pa… A izborni gubitnici – vidi krvavu, razbijačku republikansku „revoluciju“ na Capitol Hillu nakon prošlih predsjedničkih izbora u SAD-u – redovito se žale na (pred)izborne manipulacije, nepoštenje, prijevare…
Izbori u BiH, dokazano, nikad poslije sklapanja tzv. daytonskog mira i uspostave tzv. dvoentiterske „jedinstvene“ države BiH triju konstitutivnih naroda nisu bili po tzv. PS-u, po demokratskim pravilima službe koja, je li, podrazumijevaju volju i želju svih njezinih žitelja, ne samozvanih polit-nacionalnih vođa što se ne žele dogovoriti ni o čemu. Zato jer im to jamči vlast u etničkim vilajetima, materijalne probitke i utjecaj u zajednicama što im služe kao grudobran „obrane interesa (svog) naroda“, itsl. I to ne žele dijeliti ni po kojim uvjetima, ni s kim i ni u kakvom „zajedničkom interesu“. U b-ha uvjetima, gdje dva politička vola vuku svaki na svoju stranu, a treći smeta obojci nezbrojenih, funkcionalna, jedinstvena, pa još i građanska država BiH – ne ratom etnički isfiltrirana u entitetima i konstitutivno specificirana – nije moguća.
Kraljević Marko u suknji
Tzv. međunarodna zajednica je debelo pogriješila već kada je dopustila međuetničko krvoproliće u bivšoj tzv. Jugoslaviji u malom pri čemu je europski grijeh bruxelleskih struktura neoprostiv. Tri desetljeća kasnije, taj je grijeh – pod jataštvom SAD-a i Ruske Federacije s figama u džepu te 1995. godine – urodio činjenicom da Baerbock može samo sanjati o tomu da „EU ne smije dopustiti postojanje ‘sivih zona’ na europskom kontinentu, koje bi Rusija iskoristila na zapadnom Balkanu za širenje svog utjecaja i destabilizaciju“. Što bi kazali u Srbiji: „Kasno stiže Marko na Kosovo!“ Dok je u Beogradu režima Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke (zajedno s HDZ-om među europskim pučanima), Milorada Dodika alfa mužjaka u b-h entitetu Republici Srpskoj i bratskog im režima u Crnoj Gori, ruski je utjecaj na zapadnom Balkanu zajamčen. A eurounijski Marko u suknji njemačke ministrice mamuza svoga lipsalog Šarca negdje na granici schengenskog prostora s BiH, strogo pazeći da ju ne prekorači na dijelu s Republikom Srpskom.
Teško je reći u čije ime je ministrica Annalena Baerbock ovlaštena govoriti članovima Predsjedništva BiH – svoje zemlje Njemačke ili zapovjedne kaste na sljemenu bruxelleskog činovništva, koja već pakira kovčege za odlazak nakon izbora početkom lipnja 2024. godine – međutim, vratila se kući jednako pametna kao što je i pošla u Crnu Goru i BiH. Bajke o tzv. sivim zonama na europskom kontinentu, na zapadnom Balkanu, ostale su bajkama, jer Unija niti ima viziju o tzv. europskom putu zemalja na tom povijesno važnom prostoru niti politički vođe na brdovitom Balkanu jednako (ne) žele kročiti tim putem. Jer, jedno govore, drugo misle, a treće čine, pa mantra njemačke ministrice o tzv. sivim zonama i potrei „zatvaranja Rusiji ranjivih bokova EU-a na zapadnom Balkanu“ zvuči kao apstraktna strategija u koju je već na početku bilo zaboravljeno ugraditi provedbene mehanizme. I sada je već kasno.
Ukrajinska tragedija, najveća ratna i humanitarna kriza u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, s razlogom ili ne, dodatno je Uniji bila skrenula pozornost sa zapadnog Balkana prema istoku i prepustila zemlje bivše SFR Jugoslavije južnije od RH samima sebi ili „ruskom utjecaju“. Osjećaj BiH, Srbije, Kosova, Crne Gore i Sjeverne Makedonije da ne pripadaju zapadnoj Europi snažan je i danas. Osobito nakon što je Unija nedavno pobrzala ostaviti taj dio zapadnog Balkana u čekaonici tzv. europskog puta, a srdačno raširiti prihvatiteljske ruke Ukrajini, Moldaviji i čak Gruziji, koje sve zajedno i svaka pojedinačno imaju manje uvjeta od, npr. BiH. EU nije, a itekako je morao prije dvadesetak godina, ako ne i prije, pružio neophodnu potporu ne samo toj disfunkcionalnoj balkanskoj zemlji kako bi se demokratski razvijala i ostvarila održivu stabilnost.
Otuda je labuđi pjev ili čak frazerska demagogija ministričino otkriće tople vode: „Zapadni Balkan je neodvojivi dio Europe, pa zemljama te regije treba pružiti punu potporu u demokratskom razvitku i održavanju stabilnosti“, koju je toplu vodu Annalene Baerbock njemačka ambasada u BiH proslijedila medijima uoči njezina dolaska u Sarajevo. To pak što Unija tek „treba pružiti“ hrvatskim susjedama na zapadnom Balkanu, je li, „ruski car“ je na svoj način već odavna pružio i pruža u Srbiji, Republici Srpskoj u BiH, u Sjevernoj Makedoniji. Na osobit način i u Hrvatskoj, koja se od 2022. godine upinje rukama i nogama oteti kapitalnomu „ruskom utjecaju“, što izaziva gospodarske potrese manjeg ili većeg intenziteta (suvlasništvo u bivšem Agrokoru, Sberbanka, ruski krediti bankrotiranom Brodosplitu, energetski udar na rast cijena zbog priključenja zapadnim tzv. sankcijama Rusiji, etc.). Zapadni se Balkan naslušao eurounijskih tzv. obiteljskih pametovanja iz Bruxellesa, pa Zagreba i Beograda, tako da ovo hodočašće ministrice Baerbock dođe kao jalova utjeha. I točka.
„Ne možemo si dopustiti da bilo gdje u Europi imamo sive zone, pa moramo zajedno učiniti sve da zatvorimo sve bokove koje Rusija može iskoristiti za svoju politiku destabilizacije, dezinformacija i infiltracije“, pametovala je, ne konkretiziravši tko to „mora zajedno“, što je to „učiniti sve“ ili čime je toksična na Balkanu „ruska politika destabilizacije, dezinformacija i infiltracije“, a EU-ova tzv. europskog puta nije. Po čijem je ili kakvom kriteriju i zašto ruska politika „destabilizirajuća, dezinformirajuća i infiltracijaska“, a SAD/EU/NATO-ova na Balkanu nije? Ako se Zapad navodno zalaže za slobodni svijet, protok roba i usluga te zdravu tržišnu konkurenciju kvalitetom i priuštivim cijenama, što je O.K., zašto ministrica Baerbock i njezini sponzori u Washingtonu i Beuxellesu imaju toliki problem s tzv. ruskim (i kineskim) utjecajem na području ex-Jugoslavije, pa žele i milom i silom oktroirati samo (pro)američki utjecaj?
Kriminal i nepravda
Otkako je (pro)američki Zapad 1990-ih godina na velik vrata umarširao na zapadni Balkan s tzv. zapadnim demokratskim vrijednostima i našim načinom života, (ne)izravno dirajući u bratoubilački rat, život se drastično srozao u svakom od samonedostatnih bantustana, bivših socijalističkih republika i pokrajina, u odnosu na onaj u 24-milijunakoj zajedničkoj državi tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti. Davnašnja teza o tzv. trulom Zapadu postvarila se u svoj svojoj pogubnoj truleži: moralnoj, društvenoj, ekonomskoj, političkoj… Kriminala svake vrsti i nepravde nikad više, nesigurnosti, besperspektivnosti, masovne depresije i straha. Zapad je potpuno iznevjerio obećanja i nade zapadnih Balkanaca. Jedna anketa prije par godina među 2200 ispitanika u RH i BiH starijih od 45 godina, s iskustvom života u SFR Jugoslaviji, pokazala je da se 82 posto anketiranih izjasnilo kako se u bivšoj državi „živjelo bolje, zadovoljnije i sigurnije u svakom smislu“.
Zašto bi morao biti problem to da zapadni Balkanci slobodno biraju među različitim utjecajima s bilo koje strane svijeta i slobodno si uzimaju što im najviše odgovara? Bez ičije osude i ljubomore. Tko kaže da se utjecaje ne smije diversificirati po istom kriteriju po kojemu (pro)američki Zapad u svoju ekskluzivnu korist uvjetuje izbacivanje Ruske Federacije (i Kine) s europskog tržišta – tzv. diversifikacijom dobavnih pravaca. Sic transit. Pa tako, npr. potrošači u RH od 2022. godine plaćaju američki plin desetak puta skuplje no ruski do tada. Sutra će i potrošači u BiH i drugdje? Pojam utjecaj druga je riječ za – materijalnu korist. Pa onda, neće biti da je, je li, Annalena Baerbock hodočastila u Podgoricu i Sarajevo zato što obožava izvorni crnogorski oro, a na Baščaršiji čevape kod Ferhatovića i bosanski lonac u Morića hanu. Bit će da su tzv. sive zone više u glavama političkih tzv. ljudi nahvao (dum Marin) u Washingtonu via Bruxelles, nego na Balkanu koji povijesno pamti darove što su mu donosili zapadni Danajci. I njemačka je ministrica sada došla, doduše, praznih ruku, ali punih usta obećanja europskih darova. Uvjetovanih: ako…, kada…
„To podrazumijeva podršku zemljama zapadnog Balkana u jačanju njihovih demokratskih institucija, poboljšanje njihove otpornosti i pružanje ekonomske perspektive ljudima.“ Kako? Tko? Čime? B-h Srbi ne žele čuti za SAD/EU/NATO-ov Zapad i prijete odcjepljenjem od BiH, b-h Hrvati pak s trećeentitetskom figom u džepu gledaju poprijeko Bošnjake u Federaciji BiH, ultimativno zahtijevaju promjenu izbornog zakona i sluganski plešu kako im svira HDZ iz Zagreba via HDZ BiH u Mostaru, ne priznaju Sarajevo svojim glavnim gradom ni Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Bošnjaci su okom u Bruxellesu, a srcem i dušom u Ankari, pa… O čemu onda sanja Annalena Baerbock?
„Kao Unija“, tvrdi njemačka ministrica u povodu oekivanog proširenja EU-a na zapadni Balkan, a b-h joj sugovornici kimaju glavom i misle si svoje, „pritom imamo zajedničku domaću zadaću da i sami budemo na istom putu u budućnost dok postavljamo više stolaca za europski stol.“ E sad, hoće li Europsko vijeće na zasjedanju najavljenom za 20.-21. ožujka 2024. okrenuti palac gore državi BiH radi otvaranja pregovora i datuma njihova početka, hamletovsko je pitanje. Naime, do tada Sarajevo mora prihvatiti najmanje dva reformska zakona te donijeti prihvatljive izmjene izbornog zakona, pa… Stanje je škakljivo da škakljivije valjda ne može ni biti. Nije sporno to da su „slobodni i pošteni izbori temelj demokratskog društva“, ali kako ih osigurati u disfunkcionalnomu BiH, gdje su običaj balkanski neslobodni i nepošteni izbori? Nesloboda i nepoštenje su politička tradicija s podugačkom bradom, koju nitko ne znâ podrezati.
„S obzirom na lokalne izbore u listopadu“, kazala je njemačka šefica diplomacije u Sarajevu, „ključno je da se sada završi reforma izbornog zakona s paketom integriteta izbornog procesa, jer su slobodni i pošteni izbori temelj demokratskog društva. Njemačka se odlučno protivi svima (Miloradu Dodiku i separatističkim istomišljenicima među b-h Srbima, op. a.) koji svojim fantazijama o odcjepljenju postavljaju zapreke BiH na putu prema Uniji i dovode u pitanje europske vrijednosti. Službeno Sarajevo mora korak po korak pristupiti neophodnim reformama.“
I Turska ima što reći
Baerbock je pohvalila nedavno donošenje zakona o sprečavanju pranja novca i financiranju terorizma, a glede&unatoč izbornog zakona se vrlo jasno zauzela za to da je „ključno osigurati integritet izbornog procesa“. Zašto? Zato što o tomu različito drže hrvatske i bošnjačke političke stranke. Natežu se oko toga treba li mijenjati izborne paragrafe samo u tehničkom dijelu koji se odnosi na zaštitu integriteta izbornog procesa ili i u dijelu koji se odnosi na način biranja hrvatskog člana Predsjedništva BiH, na čemu pak inzistiraju politički b-h Hrvati. Na daljinski upravljač iz HDZ-ove središnjice u Zagrebu. Jer, ako u tročlanom Predsjedništvu BiH ne sjedi Hrvat iz HDZ-a BiH, izbori su neslobodni i nepošteni. E sad, je li, nije važno što je po istomu – „majorizirajućem“ u korist Bošnjaka – zakonu izabran šef HDZ-a BiH Dragan Čović i kasnije dvaput Željko Komšić iz druge političke opcije. Čović se gadno zamjerio većinskim Bošnjacima svojim tzv. trećeentitetskim nacionalizmom (čak je Ured hrvatskog člana Predsjedništva BiH preselio iz Sarajeva u Mostar) i velikim prijateljstvom sa separatistom Miloradom Dodikom, pa…
Među političkim b-h Hrvatima i Bošnjacima vriju i nesporazumi o tomu gdje će biti sjedište prizivnog odjela Suda BiH, tako da je moguće još svašta očekivati na tom dijelu brdovitog Balkana. Ne samo zbog sudara ruskih i (pro)američkih interesa, pri čemu i Turska ima što reći s obzirom na svoj povijesno uvjetovan utjecaj na 50 posto (bošnjačkih) žitelja BiH. Tzv. bosanski lonac šišti i pišti usred Europe, a Unija to ne shvaća kao što bi morala, jer nema suvislu politiku prema zapadnom Balkanu. Nije ju imala ni 1990-ih godina, pa to i jest jedan od uzroka ratne tragedije.
Marijan Vogrinec
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr