U tekstu vam donosimo prvi dio razgovora s drugom Ivom Karamatićem, jednim od rijetkih živučih boraca čuvenih bitaka na Neretvi i Sutjesci
Za koji dan obilježavamo 79. godišnjicu bitke koja spada među najvažnije u južnoslavenskoj,
a pogotovo u hrvatskoj povijesti – Bitku na Sutjesci. Tom dramom na Sutjesci i drugim
bitkama tijekom Drugog svjetskog rata, hrvatski se narod svrstao u veliku antifašističku
koaliciju sila pobjednica II. Svjetskog rata, trajno obilježivši naše identitete pobjedom dobra
nad zlom fašizma.
Tim povodom razgovaramo sa jednim od rijetkih živućih partizanskih boraca iz Drugog
svjetskog rata i sudionikom legendarnih bitaka sa Neretve i Sutjeske drugom Ivom
Karamatićem. Čuti ćemo što misli o značaju te bitke za sudbinu kako hrvatskog tako i drugih
južnoslavenskih naroda. Kroz razgovor sam osjetio ogromno nezadovoljstvo i razočarenje
ignorantskim odnosom suvremene Republike Hrvatske prema partizanskom pokretu na
čelu sa Josipom Brozom Titom za sve dobro koje su svojom žrtvom učinili i dali RH. Tri
tisuće porušenih spomenika njegovih suboraca u Hrvatskoj otvorena su rana čija bol vapi u
nebo za pravdom od koje Republika Hrvatska okreće glavu.
Ivo Karamatić je rođen 1927. godine u Plini Istočnoj nedaleko Ploča. Potječe iz za to vrijeme
tipične siromašne seljačke obitelji, tako da mu je pastirska svakodnevnica čuvanja blaga po
neretvanskim poljima obilježila najranije djetinjstvo. Osnovnu školu će pohađati u Šarić
Strugi svakodnevno pješačivši 18 kilometara, a odlazak u Zagreb preko Hrvatskog radiše na
stolarski zanat spriječiti će početak Drugog svjetskog rata.
-Što je presudno utjecalo da ste se od najranije mladosti opredijelili za ideje
socijalne pravde što će Vas još u ranoj mladosti odvesti u partizanski pokret?
Jedne prohladne noći u studenome 1941. godine netko će mi pokucati na vrata tiho
dozivajući – Ante otvori! Ne ustajući iz kreveta uputio sam ih na prvog susjeda. No nakon
toga više nisam mogao zaspati. Oni, meni nepoznati ljudi, su očito tražili Antu Karamatića –
Strikana koji je u Americi prije povratka u domovinu bio neustrašivi borac za prava američkih
radnika organizirajući prosvjede i štrajkove. Bio je poznati sindikalni aktivist. On i Jozo
Popovac, obojica povratnici iz Amerike prvi su pronosili napredne ideje o zaštiti radničkih
pravica u mome selu Banji i u Neretvi. Uspaničio sam se pomislivši što ako ga zbog
promicanja komunističkih ideala traže Talijani koji su nedaleko Banje imali svoju postaju?
Nije se više moglo zaspati, to me progonilo i brzo sam ustao i otišao do Ante kazati mu kako
ga traže meni nepoznati ljudi. No tu kod njega sam zatekao u razgovoru o organizaciji otpora
okupatoru Juru Galića – Velikog jednog od organizatora ustanka u Metkoviću porijeklom iz
Bijače u Hercegovini koji će zbog zasluga biti proglašen Narodnim herojem i Antu Radelića iz
Gradca.
Bilo mi je interesantno slušati kako planiraju izvođenje brojnih akcija protiv neprijatelja i
okupatora naše zemlje. U jednome trenutku, vidjevši kako ih pozorno slušam, obrati mi se
Jure Galić i reče – „Ti bi mali mogao biti nama dobar kurir!“
Osjetivši se važnim, kako i sam sada imam priliku ostvariti maštanja i mijenjati svijet čineći
ga boljim, odmah sam prihvatio i ponosno uskliknuo – „Hoću, biti će Vaš kurir!“ Tako sam
od tog dana pa sve dok nisam otišao u Biokovo 11.6.1942. godine i postao borac bataljona
„Josip Jurčević“, bio veza partizanima sa selom, nosio im vodu i hranu obavljajući i druge
kurirske poslove. Postao sam partizanski kurir i bio sam na to neizmjerno ponosan jer sam
bio svjestan da sudjelujem u nečemu što je značajno, važno i dobro za našu zajednicu.
Odmah nakon talijanske vojne okupacije naših krajeva odlazim u partizane. Moj bataljon
„Josip Jurčević“ kreće prema Livnu gdje se u selu Dobrom 6.9.1942. formira Prva
dalmatinska brigada u čiji sastav ulazimo kao treći bataljon Prve dalmatinske koja je brojala
1.217 boraca. Kao jedan od najmlađih partizanskih boraca sudjelujem u mnogim bitkama, pa
i onim najvećim na Neretvi i Sutjesci. Borac sam i komandir bombaša Prve dalmatinske
proleterske brigade. Tako smo na Neretvi u najhumanijoj bitci u povijesti čovječanstva
slijedeći Titovu naredbu – „Ranjenike ne smijemo ostaviti“, na leđima preko vode prenijeli 4
tisuće ranjenika. Potukavši na Neretvi četnike, koji se više nikada zapadno od Drine nisu
oporavili, krenuli smo prema Kalinoviku i Drini.
Bitka na Sutjesci iz svibnja i lipnja 1943. godine jedna je od najvažnijih koju su u povijesti
vodili i u njoj učestvovali hrvatski ljudi. Tom su bitkom udareni temelji i današnje
Republike Hrvatske. Bez žrtve jugoslavenskih (hrvatskih) Titovih partizanskih boraca, a
posebice ako govorimo o Bitci na Sutjesci dalmatinskih partizana i branitelja, ne bi imali
Hrvatsku kakvu danas prepoznajemo od Istre do Baranje, od Međimurja do Dubrovnika.
Naime, Titov jugoslavenski, pa time i hrvatski pokret, uspjevši izaći iz pakla obruča i
potpunog okruženja na Sutjesci, krajem te iste 1943. godine će na Teheranskoj konferenciji
biti prihvaćen članom savezničke antifašističke koalicije.
Josip Broz će stati rame uz rame sa Winstonom Churchillom premijerom Velike Britanije,
Franklinom Rooseveltom američkim predsjednikom i Josifom Staljinom vođom Rusije. Oni se
smatraju skupa sa predsjednikom Francuske Charlesom de Gaulleom za 5 najznačajnijih
savezničkih ratnih vođa, heroja i junaka Drugog svjetskog rata u slamanju najveće pošasti u
povijesti čovječanstva – fašizma. Od svih vodećih ličnosti antifašističke koalicije jedino će
vođa jugoslavenskog pokreta otpora Josip Broz Tito biti ranjen u borbi i to upravo na
Sutjesci.
Nakon izvještaja savezničkih vojnih misija pri Vrhovnom štabu da se na Sutjesci Titovi
partizani bore sami protiv združenih njemačkih snaga, ustaša, domobrana, Talijana, četnika i
pripadnika Bugarske carske vojske, svima je postalo jasno da su istinski borci protiv fašizma
na jugoslavenskim prostorima pripadnici Titove vojske. Do Teherana saveznikom
antifašističke koalicije kojima se usmjeravala pomoć zapadnih sila, smatrali su se četnici
Draže Mihailovića i izbjeglička vlada u Londonu. Da nije bilo Josipa Broza Tita i Koče
Popovića koji je probio obruč Sutjeske, tako bi i ostalo, a to znači da bi uređenje
Jugoslavije određivao kralj Petar II. Karađorđević i Draža Mihaliović.
Nedugo nakon proboja obruča na Sutjesci pripadnici Titova pokreta i narodni predstavnici iz
svih krajeva Jugoslavije će u Jajcu 29.11.1943. godine održati zasjedanje AVNOJ-a i donijeti
odluku o federativnom uređenju južnoslavenske zajednice ravnopravnih naroda. Zabraniti
će se povratak u zemlju kralju Petru II. Karađorđeviću. Time je jasno rečeno da Jugoslavija
neće biti kraljevina već zajednica šest ravnopravnih južnoslavenskih republika. Pola godine
kasnije u Hrvatskoj pod vodstvom komunista i Andrije Hebranga, narodni pokret u kojem
se zajednički rame uz rame bore Srbi i Hrvati će u Topuskom na zasjedanju ZAVNOH-a 8. i
- svibnja 1944. godine proglasiti Federalnu Državu Hrvatsku. Time je rođena Republika
Hrvatska. Obnavlja se hrvatska državnost zaslugom Josipa Broza Tita vođe jugoslavenskog
partizanskog pokreta. Cijeni li se to u RH danas? Zašto dan rođenja Federalne Države
Hrvatske i obnove hrvatske državnosti u Topuskom nije i prirodni Dan državnosti RH?
Geslo Stjepana Radića – „Republika cijelom svijetu dika!“ postala je stvarnost. Ostvarili su to
Titovi partizani slaveći Republiku pjesmom – Republiku mi hoćemo/ za nju smo se borili/
Republiko majko naša/ mi smo tvoji sinovi!
Prvi Predsjednik republike Hrvatske postaje književnik i partizan Vladimir Nazor.
Bitka na Sutjesci je dakle omogućila, prvo – prihvaćanje Titovog partizanskog pokreta dijelom
savezničke antifašističke koalicije; Drugo, federativno uređenje Jugoslavije i Treće –
proglašenje Federalne Države Hrvatske.
Zbog svega toga je Bitka na Sutjesci najvažnija bitka u hrvatskoj povijesti budući je tom
bitkom ostvarena hrvatska državnost uspostavom FDH u Topuskom. Ona je značajna kao i
Oluje, ako ne i značajnija, budući smo Olujom branili ono što smo na Sutjesci stekli.
Šta bi to Olujom branili da nije bilo Sutjeske i Topuskoga?
Vedran Sršen
