Lavov i njegova okolica ovaj tjedan prvi su put brutalno napadnuti. Do tada to se područje smatralo sigurnim, no više nije. Najbolje to pokazuju sirene koje svakodnevno odjekuju, policijski sat, patrole na opustjelim ulicama, brojne zatvorene trgovine i restorani, deseci tisuća izbjeglica koji neprestano pristižu. Pogledajte reportažu Dragana Nikolića iz Lavova, emitiranu u vanjskopolitičkom magazinu “Agenda: Svijet”.

Sedamdeset kilometara od poljske granice, vanjske granice Europske unije, rat se udomaćio. Ne samo zbog danonoćnih sirena za zračnu opasnost i ruskog raketiranja obližnje vojne baze za obuku. Kontrole na ulazu u Lavov su rigorozne, potvrđuje to i maskirani pripadnik ukrajinske vojske koji provodi hladnu večer na jednoj od kontrolnih točaka. 

– Mi se pripremamo i stojimo ovdje na braniku našeg rodnog grada, naše drage ukrajinske zemlje, kako bi naše obitelji mirno spavale. Činimo to jer nas ruski agresor napada, ruši našu voljenu Ukrajinu, kaže.

Olga Železnjak, stanovnica Kijeva rođena je u Mikolajivu. I njezin muž dežura na jednoj od kontrolnih točaka. Zbog njega je i došla u Lavov, gdje živi posljednjih 15 godina. Danju radi u ovdašnjoj bolnici, navečer i vikendima pomaže ukrajinskim braniteljima. 

– Za vojnike na prvoj liniji napravili smo pakete. Stavili smo u njih različite lijekove, protiv bolova i druge, i poslali ih na frontu. Neki su nam paketi ostali za sutra. I tako svaki put iznova. Opskrbljujemo naše momke, govori.

Olga Mirošnjičenko stigla je u Lavov jer je slijedila srce. Prije tri desetljeća, iz Kijevske oblasti. Budnost na kontrolnim točkama treniraju i njezin sin i unuci. 

– Ima dosta pridošlica koji ovdje izvode diverzije. No vjerujem da ih naši ljudi otkrivaju i hvataju. Baš me jučer nazvao moj unuk, koji dežura na sigurnosnoj točki u obližnjem selu. Rekao mi je da su otkrili jednog domaćeg mještanina dok je crtao nekakve oznake po cesti, prepričava.

U neka sretnija vremena lavovski željeznički kolodvor isticali su kao secesijski biser nekadašnje Galicije. Danas je to mjesto, veliko otprilike kao i zagrebački Glavni kolodvor, mjesto najveće europske tuge. Dnevno njime prođe 60 tisuća nesretnika. Žene, koje su ostavile muževe i braću negdje na prvoj crti sukoba, pristižu najčešće s djecom. S jednim koferom ili nekoliko torbi u rukama. Muškarci koji su do zasad prividno mirnog zapada Ukrajine dopratili svoje najmilije vraćaju se u zone borbi, možda ih vide i posljednji put. Na ulazak u jedan od vlakova koji besplatno odlaze put Zapada, najčešće Poljske, čeka se i do desetak sati. One koji ostaju u Lavovu nekoliko stotina volontera usmjerava prema autobusima, odlaze put lavovskih prihvatnih centara.

Sergij Kareljin, izbjeglica iz Harkiva, uvjeren je u pobjedu i povratak u Harkiv. 

– Ondje je ostao naš cijeli život. Vrlo brzo smo pobjegli i gotovo ništa nismo ponijeli. Samo neke stvari za dijete, kazao je.

U gradu koji je prije rata brojao 700.000 ljudi, prispjelo je više od 200.000 izbjeglica. Gradonačelnik Lavova uputio je apel za međunarodnu pomoć, dosegnuta je točka pucanja. 

U prihvatne centre nisu pretvorene samo škole i knjižnice već i kazališta. U jednome od manjih izbjegli provode do tri noći prije nego krenu dalje prema zapadu, kapacitet je 20 kreveta. Dva dana prije početka ruske invazije u kazalištu Les Kurbas igrala se premijera predstave.

– Tog jutra kada smo čuli da je počeo rat, shvatili smo da više ne možemo ništa izvoditi. Da ne možemo više biti glumci, izlaziti na scenu i glumiti za druge, nego da moramo pomoći ljudima. Tri sata nakon što smo uputili poziv preko Facebooka Lavovljani su donijeli svu ovu opremu. Krevete smo postavili na našu dekoraciju. Ljudi su počeli svakodnevno pristizati. Ovi koje sada vidite stigli su iz Harkiva, objašnjava glumac Andrij Vodičev.

Natalija Jemčenko, pravnica iz Kijeva, rođena je u Hersonu, gdje su ostali njezini bolesni roditelji, 70-godišnjaci, koji nisu htjeli napustiti svoj dom. Kijev, u kojemu je s obitelji živjela posljednje dvije godine, napustila je nakon pet noći provedenih u skloništu, uz pomoć Teritorijalne obrane.

– Ja sam obična građanka, ali primijetila sam da su se pojavili neki čudni ljudi. Ne govore ukrajinski. Nisu znali tečaj valuta, u trgovinama se nisu snalazili s cijenama proizvoda. Vidjela sam da su ti ljudi čudni i da su se tek nedavno pojavili. Zato mislim da je u Kijevu veoma opasno, ali ondje je vrlo snažna Teritorijalna obrana.

Oleksandr Jemčenko iz Kijeva prvo se želi učiniti jest priključiti se Teritorijalnoj obrani Lavova jer gotovo je nemoguće doći do Kijeva, koji mnogo ljudi želi braniti. 

– Odlučio sam zato ostati ovdje. Čekam pet dana, koliko sam u Lavovu, kako bih se priključio vojsci. Moraju nas pozvati.

Dosad se u Teritorijalnu obranu, odnedavno dio vojske, dobrovoljno prijavilo više od 100 tisuća Ukrajinaca. U Lavovskoj oblasti njih više od 7000. U samom Lavovu podijeljeno je civilima 70.000 komada oružja. Zato i nema prodaje ili konzumacije alkohola, barem službeno. Novačenje u bilo koju vojnu formaciju za mnoge više nije pitanje izbora već dužnost.

– Moja obitelj i moji prijatelji nalaze se u Mikolajivu. Moja majka, sestra i svi drugi sjede u tamošnjim skloništima. Mikolajiv bombardiraju. Mnogo mojih prijatelja otišlo je u vojsku, i moja kći postala je vojnik. Sada čeka da je Ured za novačenje rasporedi na neko mjesto na fronti. A pritom ima maleno dijete, kaže Olga Železnjak.

Svatko pridonosi najbolje kako zna. U najvećem lavovskom humanitarnom centru radi se 24 sata dnevno, svaki dan u tjednu. 200-njak volontera prikuplja, sortira i distribuira najnužniju humanitarnu pomoć.

Jurij Popovič, djelatnik humanitarnog centra u Lavovu, kaže da su sami organizirali humanitarni centar, samo tri sata nakon što je na ukrajinski teritorij pala prva bomba te da je riječ o galerijskom prostoru, najvećem u Ukrajini, površine 9000 m2. Postao je važan za dostavu humanitarne pomoći izbjeglicama, ali i u drugim mjestima u Ukrajini.

Sada se na tom mjestu prijavljuju svi koji žele humanitarno volontirati. Empatija, solidarnost, zajedništvo. U nemogućoj misiji zauzdavanja najveće humanitarne katastrofe u suvremenoj Europi.

– Bezuvjetno i nikako drugačije – zlo mora biti kažnjeno! Mi ćemo sigurno pobijediti, ali po koju cijenu? Sve je pitanje cijene. Koliko života će to stajati? I dječjih života, onih koji su naša budućnost… Koliko će života uzeti ta životinja od Putina, pita se Kareljin.

– Riječ je o agresiji barbara koji ne poznaju ni zakone ni ratnu čast. Oni ne znaju što je časničko dostojanstvo, što je civilizirano ponašanje prema civilima, djeci i ženama. Dogovaraju humanitarne koridore, a onda tu istu djecu i civile gađaju. Jučer je poginuo naš kolega glumac iz Kijeva koji je branio Irpinj. Baš ondje gdje su dogovorili humanitarni koridor, rekao je Vodičev.

Olga Železnjak ima poruku za Ruse: „Iako smo s Rusima pobratimi, neka idu svojoj kući. Nitko nije mogao zamisliti da će nas naši pobratimi napasti. Imamo rođake i mnoge prijatelje u Rusiji. Ne smatramo da su svi oni neprijatelji. Riječ je o politici. Živimo u nadi da će i oni to razumjeti na jednak način. Da će doći k sebi.“

U Lavovu su tramvaji prestali voziti samo tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata. Iako svi stanovnici vape za vojnim uključivanjem Zapada u još uvijek regionalni sukob, nadaju se da ruska invazija na Ukrajinu u konačnici neće izazvati i treći globalni rat. S tramvajima ili bez njih, zbog svih pristiglih nesretnika Lavov već sad odiše sve opipljivijom tugom. Do jučer prepoznatljivi kulturni simboli prekriveni su zaštitnim ceradama, povijesnim središtem pod UNESCO-ovom zaštitom dominiraju maskirne uniforme i duge cijevi. Ako se Kijevu dogodi ono najgore, ovdje će biti privremeni glavni grad slobodne Ukrajine.

– Imam mnogo prijatelja u Kijevu koji su se pridružili Teritorijalnoj obrani. Pomažu našim vojnicima s lijekovima i drugim. Mislim da nam Rusi nikad neće oteti Kijev. I bit će poraženi, uvjeren je Oleksandr Jemčenko.

– Ukrajina će pobijediti, 100 posto. Prema mojim informacijama, a pratim komunikaciju na Facebooku, govori se da sve regije međusobno predaju jedne drugima svoje borbene komplete kako bi se Kijev održao. Jer svima je jasno da će u slučaju zauzimanja Kijeva Rusi širiti svoju propagandu. Zato će svi stati u obranu Kijeva. Sigurna sam u to, dodaje Natalija Jemčenko.

I Popovič kaže: „Doista vjerujem u našu vojsku, naše vojnike i njihovu hrabrost. I doista mislim da se neće dogoditi to da će Lavov morati postati privremeni glavni grad Ukrajine.“

– Sada je za nas glavno pitanje, na kojemu inzistiramo, da ukrajinsko nebo mora zaštititi NATO. Ako se to dogodi, ovaj će rat završiti za dan ili dva, smatra Oleksandr Jemčenko.

Trajat će rat u najvećoj europskoj zemlji puno, puno duže. Uz golem broj nedužnih žrtava. I žrtvu onih koji prežive. Jer ništa više neće biti isto.

(HRT Vijesti/Dragan Nikolić)