SAŽETAK

U ovome se tekstu polazi od stava da je pravo neposredna osnova, temelj ljudskog svijeta, ekumene ili civilizacije – Ubi societas, ibi ius.

Pravo – ius, nomos, right, recht – je, po našem shvaćanju, ospoljena ili objektivirana volja ljudske vrste, volja objektivirana kao metoda i instrument pomoću kojeg ljudska vrsta vodi, motivira i prisiljava samu sebe na stvaranje takvih odnosa ili organizacije, takvih činidbi, takvih djelatnosti i stvari pomoću kojih može ostvariti svoje ultimativne ciljeve, ciljeve čije ostvarenje osmišljava čovjekov opstanak.

Također se smatra da je ljudska vrsta najpotpuniji realni oblik postojanja čovjeka. Individue, grupe, nacije, rase i generacije itd samo su pojavni oblici ljudske vrste. S obzirom na to, ljudska vrsta treba biti izvorni adresant i adresat prava. Stoga pravo istinski i potpuno postoji tek ako se uvažava pravilo:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna, ista pravda za sve ljude i sve narode.  

Razni narodi ili individualni zakonodavci samo su njeni glasnogovornici odnosno subjekti koji dovode njenu volju do jasne riječi.

Načelo na kojem se temelji pravo glasi:

Ostvaruj SVOJE ineterese i SVOJE ciljeve, ali smiješ ih ostvarivati isključivo na NAČIN kojim se istovremeno ostvaruju interesi i oni ultimativni ciljevi cijele ljudske vrste.

Gledano sa stajališta prava i politike, ljudska vrsta trebala bi biti jedini suveren na ovom planetu, a svoj suverenitet trebala bi ostvariti uspostavljanjem svjetske, globalne države. Lokalne, nacionalne države trebale bi imati samo funkcionalno profiliranu autonomiju, utemeljenu na komparativnim prednostima.

Bez globalne države i suvereniteta ljudske vrste, više ne može biti, ni prava, ni civilizacije, nego ostaje samo ova današnja realnost, koja je vladavina neprava, bezumlja, kaosa, samovolje, prevare i sile – zbiljski oružani ili ne-oružani „Rat svih protiv svih“ – bellum omnium contra omnes.

Još neki važniji pojmovi.

Pravda, koja je pored ostalog i neophodno moralno i psihološko sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste, a zbiva se u nagrađivanju kod kojeg je nagrada srazmjerna vrijednosti i veličini doprinosa ostvarenju ciljeva ljudske vrste, a kazna srazmjerna učinjenom zlu ili šteti.

Dobro je ono što vodi ka ostvarenju ciljeva vrste.

Zlo je ono što ometa ili onemogućuje njihovo ostvarivanje.

RASPRAVA

Immanuel Kant 1724 – 1804: “Pravnici još traže definiciju za svoj pojam prava”.

Evo su prošla stoljeća, a još ju nisu našli.

Ja nisam pravnik, ali sam već u velikom broju spisa uspješno i jasno definirao pravo, a sada to opet činim, na poticaj mišljenja g. Nikole Viskovića i njegovog „Priloga integralnoj teoriji prava“ u njegovoj knjizi Pojam prava.

Uvjeren sam, naime da je znanje istine o pravu danas od krucijalne važnosti za cijelu ljudsku vrstu.

Pravnici fokusirani na teoriju prava i filozofi prava, nažalost i na njihovu nesreću, a i nesreću cijelog svijeta ne čitaju to što ja pišem pa ne znaju da sam ja već otkrio i objavio definiciju prava, te se i dalje zdušno trude i muče da ju otkriju, a bilo bi im puno bolje, lakše i jednostavnije riješiti taj zadatak tako da naprosto otkriju mene.

Čemu se mučiti otkrivanjem nečega što je  već otkriveno? Da li se danas itko muči s tim da ponovo otkriva kotač, fonetsko pismo, tehniku množenja brojeva, parni stroj ili pak štogod slično?

Spomenuti moji radovi, zajedno sa ovim kratkim osvrtom, prilog su, između ostalog i zasnivanju esencijalističke teorije prava, ali prvenstveno pokušaj da se, što je moguće jasnije pojmi i definira ideja prava.

Veliki njemački filozof, G. W. F. Hegel u svojoj knjizi „Osnovne crte filozofije prava“ smatra da pojam prava za kojim se ovdje traga pada izvan područja pravne znanosti ili teorije prava, tj. da spada u područje filozofije prava. Da li su filozofija prava i teorija prava jedna ista stvar ili nešto vrlo srodno, ili blisko, to mi sada nije jasno. No s obzirom na sve to moram priznati da ne znam da li moji radovi spadaju u teoriju prava ili u filozofiju prava, ali za ovo izlaganje to, na sreću, i nema neke važnosti.

Važno je samo to da se dade istinit i jasan pojam prava, pa neka ga stručnjaci kasnije svrstavaju kamo god hoće.

Toliko o tome.

***

Prije nego počnem s izlaganjem, htio bih da izrazim neko bitno čuđenje u odnosu na pravo.

Doista je, čak više nego čudno da postoji nešto takvo kao što je pravo. Često sam imao prilike osvjedočiti se da se mi svjesno, rukovođeni ozbiljnom težnjom za znanjem ili prostom znatiželjom, ali čak i ne znajući, vrlo često pitamo: što je pravo, zašto postoji i zašto je nešto pravedno, a nešto drugo nije.  No usprkos tome što se to pitanje o naravi prava dosta često često postavlja i što je ono jedno od ključnih i najizazovnijih, a i najinteresantnijih pitanja pravne znanosti i filozofije prava, a i običnog života, jako je malo odgovora na nj.

Mi smo već gore, u Sažetku dali odgovor na spomenuta pitanja, pa ćemo sada u najkraćim crtama prikazati historijski proces koji je doveo do tog odgovora.

Evo, dakle.

Jedan od osnivača pravne profesije i utemeljitelja teorije prava, a i zakonotvorac: veliki rimski pravnik Aulus Cornelije Celsus je, na pitanje o naravi prava, tj. na pitanje o tome: što je pravo odgovorio: Ius est ars boni et aequi – Pravo je umijeće dobrog i pravednog.

Ova, vrlo poznata i vrlo cijenjena „definicija“, nažalost ne govori ništa, jer je cirkularna. Da bi se, naime razumjela, ona zahtjeva još i odgovor na pitanje: što su to „dobro i pravedno“, a jedini mogući odgovor jest to da je dobro i pravedno ono što je u skladu sa pravom, što je, kako vidite, jalovi, Circulus vitiosus – začarani krug.

Jedan drugi veliki pravnik iz klasičnog razdoblja, Domicije Ulpijan je na pitanje: što je pravo, odgovorio da je to:

Honeste vivere, neminem laedere, suum cuique tribuere – pošteno živjeti, nikoga ne vrijeđati, svakome dati njegovo.

Opet cirkularna definicija, jer kad se pita što je pošteno življenje itd, odgovara se da je to takvo življenje koje je u skladu s pravom, ili po čemu je nešto nečije („njegovo“), opet se mora odgovoriti da je to „njegovo“ zato što tako proizlazi iz prava, odnosno pravnih normi, zakona ili dobrih običaja – mores ili consuetudines.

Mada su ove definicije koje su dali neki od najvećih rimskih pravnika potpuno promašene, one su ipak svojevrsno blago, i to vrlo veliko blago, jer otkrivaju ili nagovještavaju koliko je važno znati što je pravo. No te definicije otkrivaju i to da je vrlo teško shvatiti i definirati samo pravo.

A što se tiče važnosti prava, ono je toliko važno da je možda čak važnije znati što je pravo nego li što je bitak ili što je čovjek, jer je postojanje ili zbivanje prava uvjet postojanja čovjeka, a možda i uvjet postojanja svijeta, kako je smatrao Parmenid, pa je moguće da je pravo starije čak i od samoga svijeta.

I Rimljani su – i to u zlatnom vremenu svoje civilizacije i zlatnom dobu pravne znanosti – otkrili i živjeli u uvjerenju da je pravo, na stanovit način važnije i od samoga svijeta pa su sročili izreku: Fiat Iustitia, pereat mundus – Neka bude pravde, pa makar svijet propao. Ko je uistinu mudar i danas misli isto tako.

A zašto?

Kad malko razmislite i zapitate se: može li postojati išta gore od svijeta koji bi se zasnivao na posvemašnjem nepravu i nepravdi, tj. koji bi opstajao u kaosu i nesreći, kao neka beskonačna uzaludna muka, Pakao, lako ćete uvidjeti da je ona gornja izreka itekako osnovana i mudra.

Kome se nadređenost prava i pravde svijetu još uvijek čini fantastičnim i neosnovanim, neka se podsjeti  na nešto što dolazi iz sasvim drugog svijeta, na tekst Sv. Ivana Evanđeliste, čije Evanđelje počinje upravo riječima:

En arhe en ho Logos.

Što se najadekvatnije prevodi – U početku bijaše Zakon (Logos,) Smisao ili ideja nekog svrhovitog i svrsishodnog reda i poretka, „apstraktni duh“, ili „logika bivanja po sebi“ kako bi se izrazio Hegel, a to je ono što je, i trebalo da bude, a treba da se, i u svoj svojoj punini, zbude i na kraju – ono što je PRAVO “kozmičko pravo“, panlogički i potpuno smisleni kozmos, DOBRO – ČISTI i POTPUNI, APSOLUTNI SMISAO.

Kad se ovaj problem ili pitanje o razlogu postojanja, smislu i svrsi prava svede na ono bitno, onda se dobije jednostavno pitanje.

Želimo li, i trebamo li kozmos, ili kaos?

Toliko o tim kozmološkim aspektima prava.

Vraćamo se na zemlju.

***

Preciznije i konkretnije govoreći, ono ljudsko pravo – ius, nomos, law, right, Recht, diritto koje je glavna tema naše rasprave postoji od trenutka od kojeg je ljudska vrsta naslutila da ima neke metabiološke, transempirijske ili transcendentne ciljeve i postojat će sve dok se ti ciljevi ne ostvare.

No pustimo za sada i taj aspekt teorije i pojma prava i vratimo se još malo definicijama prava.

Danas se općenito smatra da je pravo: „sistem normi kojima se određuje ponašanje ljudi.“ Ovu je definiciju naročito oštro i jasno zastupao jedan od najznačajnijih pravnika novoga doba, Hans Kelsen.

No ako prihvatimo ovu definiciju kao istinitu, onda se ukida razlika između prava i neprava, jer je i ponašanje pripadnika neke razbojničke družine određeno sistemom normi, ali sistemom normi neprava i zla. I građani Nacističke Njemačke ponašali su se prema normama koje im je propisala njihova nacistička vlast ili država. Ali i te su norme također proizlazile iz sistema neprava i zla.

Niti ta, pozitivistička ili normativistička definicija prava, dakle, ne otkriva narav prava – ne daje odgovor na pitanje: što je pravo?, jer pravo je nešto dobro.

No, da se još na trenutak vratimo Antici.

Iz njenih vremena poznata je još jedna definicija prava koju je već Platon podvrgao izvrsnoj kritici. To je ona „definicija“ koja tvrdi da je pravo realizacija volje onoga ko je jači, tj. da je pravo ono tzv. „pravo jačega“. Platon je izvrsno i jasno, da ne može biti jasnije, pokazao da je to zapravo definicija neprava.

To je, bez neke svjesne namjere i indirektno potvrdio i Aristotel kad je, u Nikomahovoj etici rekao da “nema ničeg goreg od naoružane nepravde”, jer ta naoružana nepravda je ustvari ono nepravo koje svoju dominaciju i „pravo“, tj. zlovolju temelji na snazi,  sili oružja.

***

A sada molim čitatelja za ispriku zbog jednog kratkog prekida u izlaganju kojeg moram napraviti.

Dalje u tekstu, naime, često ćete se susretati sa terminom „ciljevi ljudske vrste“

Otkud on?

Ni dosadašnja teorija prava, ni filozofija, a niti ostale znanosti nisu ga poznavale. To je „neznanje“ proizišlo iz nečega što je vrlo čudno i pomalo nevjerojatno, neshvatljivo, ali je ipak stvarno, istinito.

Evo o čemu se radi.

Ljudska vrsta, koja je stvorila cjelokupnu civilizaciju, znanost, filozofiju, samo pravo i sve ostalo, previdjela je, odnosno uopće nije uočila vlastito postojanje. Sama je sebi ostala – res incognita – potpuna nepoznanica a ciljevi njenog postojanja ili svrha još veća.

Upravo zbog toga, velik dio mog ukupnog rada sastoji se u nastojanju da čitatelju stavim na znanje da: nisu nacije, niti individue, a niti neko apstraktno čovječanstvo, nego je upravo ljudska vrsta, ključni i izvorni subjekt i pokretač sveg deontološkog i, općenito, povijesnog, tehnološkog i civilizacijskog zbivanja na ovom planetu, pa su i ciljevi vrste ono ka čijem se ostvarenju prvenstveno i najviše treba težiti.

Pri tom, naravno, ne mislim da ciljevi generacija nacija, individua, klasa ili elita nisu važni. I ti se ciljevi trebaju ostvarivati, ali oni se trebaju i smiju ostvarivati tek ako se ostvaruju NA NAČIN kojim se istovremeno ostvaruju i ciljevi ljudske vrste. Taj je NAČIN uvjet koji opravdava njihovo ostvarivanje i čini ih nekakvim dobrom.

Eto toliko.

Dalje ćete se snaći i sami.

Vraćamo se elementima povijesti prava.

***

Marx i Komunisti.

Oni su mislili, tj. vjerovali da se na osnovu antiekonomske ekonomije i na osnovu antipravne organizacije društva, organizacije koja se zasnivala na bona fide, plemenitoj požrtvovnosti i velikom entuzijazmu i dobroljubivosti mnogih, ili čak samo, nekolicine mogu ostvariti ciljevi ljudske vrste, što je, najblaže rečeno, vrlo naivno, djetinjasto.

Dalje, analiza Marxovog shvaćanja prava pokazuje da se tu radilo o „pravu jačega“ za kojeg je, kako smo rekli, već Platon pokazao da je nepravo. Taj, jači subjekt, za Marxa je bila radnička klasa naoružana „sviješću o svojoj povijesnoj misiji“, i, naravno, puškama i topovima pomoću kojih je kasnije i osvojila vlast i uspostavila svoja „razotuđujuća“, antipravna i antiekonomska društva.

Ta, Marxova radnička klasa doista se, svojevremeno bila pokazala kao najjači društveni subjekt, ali ubrzo i kao najgluplji, što je bio ključni razlog propasti komunističkih društava. No ne radi se samo o tome. Radnička klasa imala je svoju avangardu, koja ju je vodila – partiju – a ona se sastojala od onih najglupljih među najglupljima.

To je, naravno, samo zločesta, obijesna šala. Partijski lideri bili su uistinu svojevrsni titani, jer jedino su pravi titani, za svega četrdesetak godina, bez ekonomije i zakona, tj. prava, goloruki, isključivo na osnovu svoje dobre volje ili dobroljubivosti, poštenja i titanskog, prometejskog entuziazma mogli izvesti iz neolita i likovih opanaka mnoge azijske i druge narode i dovesti ih u atomsko doba, i prvi iskoračiti u svemir. I ne samo to. Oni su tim narodima za to kratko vrijeme, dali sasvim solidnu kulturu i civilizaciju i čak relativno dobar i civiliziran život.

Usput, samo da napomenem, ako je iko na ovom planetu izveo nekakvo čudo onda su to bili Isus i Komunisti, i, naravno, ja – Petar Bosnić Petrus.

A što se tiče komunista, bez pravoga prava i prave ekonomije, komunizam je, već unaprijed bio osuđen na propast. No bez obzira na to, vjerujem da će se buduće generacije čovječanstva s velikim ponosom sjećati komunizma, Oktobarske revolucije, i onog jugoslavenskog samoupravljanja. Toliko o njima.

***

Gospodin Visković, u svojoj knjizi „Pojam prava“, po uzoru na Marxa i marksiste kaže da pozitivno ili normirano pravo kreiraju dominantne društvene grupe. Tu se zapravo, na zaobilazan način opet tvrdi da je pravo zapravo ono zloglasno „pravo jačega“ – nepravo.

Visković definira pravo kao

…„Sistem državnih i društvenih normi s kojima se prinudno usmjeravaju najvažniji i najkonfliktniji međuljudski odnosi radi ostvarenja mira, sigurnosti, pravednosti i drugih društveno dominantnih vrijednosti.“

Uz već spomenute nedostatke spomenutih definicija, u ovu, Viskovićevu akademsku definiciju uvukao se još i relativizam, koji pravo lišava određene i jasne svrhovitosti, tj. onog ultimativnog cilja ka čijem ostvarenju teži ljudska vrsta – a koji je ključni razlog – ratio essendi – postojanja prava.

Više i detaljnije o tome malko kasnije, a sad još riječ dvije o onim „dominantnim grupama“.

***

Ovdje najprije treba napomenuti: da, nasuprot Marxovom mišljenju, a i mišljenju mnogih drugih mislilaca, neke grupe, premda su ozloglašene, nisu bazirale svoju dominaciju u društvu na sili, nego istinskom znanju o NAČINU na koji se, u njihovom vremenu, najlakše i najbolje ostvaruju ciljevi ljudske vrste. I ne samo to. One, mislim na te grupe, klase ili elite uistinu su ostvarivale svoje interese i svoje ciljeve upravo na onaj NAČIN koji vodi i ka ostvarivanju ciljeva vrste, pa je pravo kojeg su propisivale takve grupe, elite ili klase bilo zbiljsko istinsko pravo, a zbog svoje funkcionalnosti i vrlo dugovječno, a dominantni društveni položaj tih grupa ili klasa, tj. njihova vladavina bila je pravedna, i prirodna nagrada za to što su ljudska društva i ljudsku vrstu vodile ka ostvarenju njenih ciljeva.

No kad su ove grupe, u razvijenijoj civilizacijskoj ekosferi – u namjeri da nepromjenjene održe svoj status, počele svoje interese pretpostavljati interesima i ciljevima vrste – pravo kojeg su tada propisivale počelo se pretvarati u sve nasilnije i nasilnije ili sve represivnije nepravo, a vladavina im se počinjala bližiti neizbježnom kraju. Ta je sudbina zadesila robovlasnike i kapitaliste, a zadesit će i ovu elitu koja je prije cca pedesetak godina, ili čak manje, započela svoj uspon. Mislim da će njen neformalni i mogući formalni vladalački vijek biti dosta kratak, jer ta elita, već od samog početka svog faktično samostalnog postojanja ostvaruje svoje interese na štetu svih drugih grupa, i cijele ljudske vrste, ali i na štetu prirode i budućnosti uopće.

O ovoj novoj eliti imate više u mojim drugim raspravama, a mi se vraćamo bitnim momentima teorije, odnosno pojma prava. Ovdje ću reći još samo to da se ova nova elita domogla faktične vlasti nad najvažnijim svjetskim dobrima, uzurpirajući pravo na ekonomsku vlast ili gospodstvo, pravo koje treba biti, tj. koje je već trebalo biti, u rukama cijele ljudske vrste, odnosno u rukama umjetnog vlasnika, koji je jedini zakoniti vlasnik što je proizišao iz razvoja društva i civilizacije, a posredstvom kojeg bi ljudska vrsta vladala onim kapitalnim dobrima koja posjeduje To, ta uzurapacija ekonomske vlasti, u osnovi je obična zloupotreba prava, prevara i biti će jedan od nekoliko ključnih razloga kratkotrajnosti uzurpatorske vladavine ove nove elite. (O umjetnom vlasniku biti će više riječi nešto kasnije.)

Vraćamo se matici izlaganja.

***

Hegel – 1770. – 1831.:

Ovaj je maher ustvrdio slijedeće:

„Tlo je prava uopće ono duhovno, a njegovo pobliže mjesto i ishodište je volja koja je slobodna, tako da sloboda čini njegovu supstanciju i određenje, a pravni je sistem carstvo ozbiljene slobode, svijet duha proizveden iz njega samoga kao druga priroda.“ (G. W. F. Hegel – Osnovne crte filozofije prava – paragraf 4)

Ovo Hegelovo shvaćanje prava, premda je ponešto superabundantno i preopćenito, je, paradoksalno, nakon toliko tisuća godina postojanja prava, prvo suvislo, adekvatno, i istinito shvaćanje prava u cijeloj povijesti prava, povijesti filozofije i cijeloj ljudskoj povijesti uopće.

Po svom, dosta čestom običaju, ljudska je vrsta na ovu njegovu uistinu veliku i važnu riječ reagirala nerazumijevanjem i zaboravom – ponovnom tišinom i mukom teorije ili fIlozofije prava, mukom koji je trajao sve do mojih otkrića, koja će, vjerojatno, isto tako, biti zaboravljena odmah nakon što se pročitaju.

Šteta, jer pravo se može optimalno upotrebiti, kao oruđe, tek kad se zna što je ono i koji je najvažniji cilj kojem ono služi i NAČIN na koji bi se ljudi trebali služiti pravom, ali, nažalost, upravo u našim vremenima velik broj pravnika i državnika, grupa, a i pravnih subjekata općenito upotrebljava ga prvenstveno kao oruđe za ostvarivanje svojih, mahom sociopatskih interesa i ciljeva i to na takav način da daju minimalni, nedovoljan ili nikakav doprinos ostvarivanju ciljeva vrste, a, kao što vam je sigurno poznato, nije im strana čak ni zloupotreba, odnosno štetna upotreba prava. Živimo u vremenu u kojem se – zahvaljujući, između ostaloga, i patogenoj virulentnosti one nove, nezakonite, sociopatogene i predatorske elite – pravo pretvorilo u globalno i sveopće nepravo.

Svijet se razvio i obogatio, ali se također, zbog otsustva odgovarajućeg prava, pretvorio u ona Alaj Begova „Kola prepuna sijena“ što ih je izvrsno naslikao Hieronimus Bosch. Golema količina sijena simbolizira bogatstvo. Na slici se vidi kako svako, bez reda i zakona, grabi sa te hrpe na kolima koliko god može i bogatstvo koje je blagoslov pretvara u prokletstvo, grijeh, kaos, bijedu i propast.

No pustimo, za sada, i to i vratimo se još, nakratko Hegelu.

***

Stanovite manjkavosti njegovog shvaćanja prava, manjkavosti koje su sistemske naravi, proizlaze iz toga što se njegovo mišljenje temeljilo na triadičkoj dijalektici, koja je – kako sam već puno puta rekao – krnja dijalektika – nepotpuno razvijeni misaono-spoznajni instrument. Ali ovdje o tome ne mogu reći nešto više, osim toga da ove, a i druge stvari koje nastaju razvijanjem, odnosno razvojem treba promatrati kroz optiku koju daje tetradička dijalektika, koja pored one Hegelove teze, antiteze, i sinteze sadrži još i moment epiteze.

Kroz ovaj zadnji moment – EPITEZU – biće se, iz individue transformira u vrstu – najviši, beskonačni ili besmrtni oblik postojanja bića, kultura u civilizaciju, a pravo u državu.

Toliko o dijalektici.

***

A sada ono bitno – direktni i apodiktični odgovor na pitanje:

što je pravo?

Evo, dakle:

Po mom mišljenju, koje je bazirano upravo u toj, tetradičkoj dijalektici:

pravo je – kako sam gore već naveo – ospoljena ili objektivirana volja ljudske vrste, volja objektivirana kao metoda i instrument pomoću kojeg ljudska vrsta vodi, motivira i prisiljava samu sebe na stvaranje takvih odnosa ili organizacije, takvih činidbi, takvih djelatnosti i stvari pomoću kojih može ostvariti svoje ultimativne ciljeve.

Ukratko, pravo je volitivni instrument za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

Eto, nadamo se da smo tom definicijom, koja je ključni i najvredniji dio ovog kratkog teksta, pokazali što je ideja prava ili pojam prava, odnosno što je pravo po svojoj prirodi, naravi ili biti, ili kako god hoćete.

Obratite pažnju naročito na to kako ta definicija smatra da je kjučni i izvorni adresant prava netko na koga pravna teorija i filozofija prava do sada uopće nisu ni pomišljale a kamo li da su ga spominjale. Mislim, naime, na ljudsku vrstu. Ona je tvorac prava i njegov glavni korisnik – adresant i adresat. O državi, kao o potpuno ostvarenom pravu, bit će govora nešto kasnije.

Zbog toga što je pravo objektivirana volja ljudske vrste koja je besmrtna, temeljne pravne norme važe za sve narode koji čine vrstu, za sve generacije, odnosno za sva vremena. To je kod dijela mislilaca stvorilo pogrešan dojam da postoji nekakvo „prirodno pravo“ koje je iznad ljudskog, no ovdje se radi samo o tome da je ono općeljudsko pravo iznad nekog lokalnog ili nacionalnog. Npr. kod Rimljana, se ius gentium koje je bilo ono općeljudsko ili panekumensko pravo uvijek pokazivalo superiornijim onom koje se nazivalo ius civile a koje je bilo pravo određenog naroda ili određene države. Mi se danas u rješavanju pravnih sporova i pitanja uglavnom koristimo odredbama koje su bile sastavni dio ius gentium–a.a u budućnosti ćemo se njime koristiti još više, jer svijet, čak i uz stanovito propadanje i dekadansu ili onaj Vicoov ricorso, ipak postaje „sve ekumenskiji“, barem na planu slobode trgovine i brzine protoka informacija.

Prirodno pravo je zapravo besmislica. To je rekao Hegel, a ja se slažem s tim. Osnova prirode, fyzis-a je logos, a osnova ljudskog svijeta, ekumene ili civilizacije je nomos. U latinskom jeziku, onaj grčki logos je fas, a nomos, ius.

Sad ne možemo raspravljati o Parmenidovoj Dike i Themis i posljedicama koje proizlaze iz takvih shvaćanja, jer bi nas to odvelo na područje metafizike i ontologije, a mi se ipak želimo zadržati na području teorije, ili filozofije prava, ili pak, tu negdje, između.

Vanjska razlika između Hegelovog i mog shvaćanja prava je u tome što on pravo vidi kao pojavni, „objektivirani“ oblik volje Svjetskog duha, (što i nije jako daleko od prirodnog prava kojeg on poriče), a ja ga shvaćam kao objektivirani ili realizirani, odnosno pojavni oblik volje ljudske vrste. A da li je i sama volja ljudske vrste samo pojavni, ili epitetički oblik volje Svjetskog duha, i da li među našim mišljenjima postoji stvarna razlika, odgovor na to pitanje prepustit ćemo drugim misliocima ili nekoj drugoj raspravi.

Nego, možda bi bilo dobro osvrnuti se na još jednu stvar u ovoj domeni.

S obzirom na takoreći vječno važenje i evidentnu pravednost i svrsishodnost, temeljnih pravnih normi, moglo bi se tvrditi – kao što i proizlazi iz teološkog mišljenja – da je pravo manifestacija Božje volje.

Usprkos nekim znatnim nedostacima, to je vrlo vrijedno mišljenje. Ne samo zato što upućuje i podsijeća na uzvišenost i božanski dignitet koji bi pravo trebalo imati i njegovo transempirijsko porijeklo, nego i zbog toga što raznim vjerskim luđacima i pokvarenjacima, oduzima mogućnost da svoju sebičnost i bolesnu samovolju, svoje zločine i svoju djelatnost, koja je kršenje Božje volje, prikazuju kao vršenje Božje volje. (Pod pravom, ovdje, naravno, ne mislimo na Kanonsko pravo, nego na “obično“, sekularno pravo – ono opće, sekularno pravo s kojim raspolaže ljudska vrsta.)

Eto. samo toliko.

Okrećemo se praktičkim aspektima prava.

Ovdje i sada važno je slijedeće:

Sve druge definicije prava – uključujući i Hegelovu – možete slobodno zaboraviti (premda bi bilo puno bolje da ih sve dobro pamtite), ali ovu koju sam ja upravo dao nikako ne zaboravljajte, jer ćete se opet izgubiti. A da ova definicija ne bi bila zaboravljena, ponovo napominjem i snažno naglašavam kako ona otkriva da je pravo jedno od ključnih političkih ili organizacijskih oruđa s kojim cijela vrsta ostvaruje svoje bitne interese i ciljeve. I ako, dakle, ljudska vrsta bude pazila na to da tu definiciju, u svojoj memoriji tretira kao jedan od ključnih temeljnih elemenata svoje naobrazbe, onda će to biti spasonosno, i za definiciju, i za pravo, a i za samu vrstu, jer ta definicija doista može učiniti čovjeka privrženim pravu i tako, kako sam već natuknuo, spasiti vrstu, ali samo pod uvjetom da vrsta nju, tu definiciju, spasi od zaborava.

Eto, nadam se da sada shvaćate koliko je to važno i da ćete to svakako i kad god bude potrebno imati na umu.

***

No, nemojno se prerano veseliti. S tom spoznajom još nismo spašeni. Moramo dalje.

Evo:

Budući da se i pravo i nepravo pojavljuju se kao sistemi, presudno je važno jasno znati po čemu se ti sistemi razlikuju, zašto su neki od njih dobro, a neki zlo. Dopustite nekoliko riječi o tome.

Ono što neki zakonski ili pravni sistem čini uistinu pravnim, a ne nepravnim, tj. ono što pravni sistem razlikuje od nepravnog, jest to što se istinski pravni sistem temelji na načelu:

Ostvaruj SVOJE ineterese i SVOJE ciljeve, ali smiješ ih ostvarivati isključivo na NAČIN kojim se istovremeno ostvaruju interesi i oni ultimativni ciljevi ljudske vrste,

A ti, ultimativni, transempirijski ciljevi, mogu se, u krajnjoj liniji, shvatiti i kao „Bog, besmrtnost i sloboda“, kako je rekao I. Kant, ili pak kao „Apsolutna ideja ili Apsolutni duh“ (Hegel).

Ja to shvaćam drugačije, no o tome sam detaljno pisao na drugim mjestima, a i nešto niže u tekstu, pa se ovdje ne moramo baviti time.

***

No sada moram zatražiti malo više vaše pažnje, jer trebam reći, štoviše, opet jako istaknuti da je jedan od tih, najvažnijih ciljeva ljudske vrste već ostvaren, iako (nažalost, opet nešto neshvatljivo), nitko nije primjetio proces njegovog ostvarivanja, a niti sam rezultat, koji je, paradoksalno, ono najveće i najvrednije što je čovjek stvorio, nešto uistinu božanstveno, a moglo bi se reći čak i jedino što je čovjek stvorio ili postigao na ovom planetu.

Evo o čemu se radi.

Nakon mnogo desetina ili stotina tisuća godina čovjek je, neosvještenim ali ipak sustavnim radom, uspio stvoriti i zgotoviti umjetno biće, Nešto što ima umjetnu dušu, a što je neophodno bićevito oruđe ili bićevito sredstvo za ostvarivanje čovjekovih ultimativnih ciljeva.

Kratki ekskurs u historiologiju – teoriju povijesti.

Od Augustina dalje, povijest se shvaćala kao napredovanje ka spasu ili oslobođenju. Po našem mišljenju, povijest je bila tek vrijeme stvaranja i razvijanja “oruđa spasa ili oslobođenja”. Povijest, ili historiju naime, shvaćamo kao ontogenički proces – proces stvaranja, razvijanja i zgotavljanja onog umjetnog bića. Ona je otpočela već u paleolitu, ili čak puno ranije, a uspješno se počela privoditi kraju u nekoliko zadnjih stoljeća. Negdje od vremena Cantillon-a, Petty-a, i A. Smitha, D. Ricarda i Marxa umjetno biće počelo je sticati svijest o sebi, tj. opću samorefleksiju i sebeizvjesnost, a ta njegova „opća samosvijest“ ili sebeizvjesnost nije ništa drugo do ekonomska znanost.

Ili, obrnuto, ekonomska znanost je sebesvijest ili samoizvjesnost umjetnog bića. 

Da ne bih stvarao nedoumice i zabune, moram odmah reći da je to umjetno biće veoma poznato, i još puno više (ali nepravedno i potpuno neopravdano) ozloglašeno pod nazivom KAPITAL.

Povijest je, dakle, bila proces kroz kojeg je ljudska vrsta stvarala kapital.

On je bio pravi, ali tajni, tj. neosvješteni cilj povijesti.

Tisuće generacija žrtvovale su svoj unutarnji, duhovni razvoj, radi toga da bi svoju snagu posvetile stvaranju i razvijanju umjetnog bića. Zadnji značajan korak na tom putu, koji se događa upravo u našem vremenu, jest otkriće ili spoznaja da kapital  nije obična stvar, ili ” društveni odnos”, nego da je nešto bićevito – da je UMJETNO BIĆE.

***

Ovdje ćete se vjerojatno zapitati: a što je samo pravo u svemu tome?

Već smo rekli da je pravo objektivirana volja ljudske vrste, a objektivirana je kao jedan od glavnih momenata umjetnog bića,

pa se može reći da je pravo zapravo (umjetna) volja umjetnog bića.

Po svojim ciljevima i načinu njihovog ostvarivanja nimalo se ne razlikuje se od izvorne, tj, prirodne ili žive volje ljudske vrste, od koje je potekla, ali je neusporedivo moćnija i ćvršća. Ne može se umoriti niti posustati u svom zadatku da radi za ljudsku vrstu, da ju vodi, motivira i prisiljava na to da ostvaruje svoje ciljeve. Volja umjetnog bića ne zna za nepravdu, nema rođaka, nije podmitljiva, ne pada na suze, niti na laskanje, ne ugađa simpatijama, niti škodi onima koji su joj antipatični itd. itd.

Eto samo toliko o pravu kad se promatra kao volja umjetnog bića. Ona je epitetički oblik postojanja ljudske volje, odnosno volje ljudske vrste. Potpuno je suvišno napominjati da je ta umjetna volja, odnosno pravo, nešto bez čega se ne može ni sanjati o ostvarivanju ciljeva vrste.

***

Vraćamo se razlikovanju, istinskog prava od pseudoprava.

Evo toga.

Isključivo sistem „pravnih“ normi koji se temelji na onom gornjem načelu:

„Ostvaruj SVOJE ineterese i SVOJE ciljeve, ali smiješ ih ostvarivati isključivo na NAČIN kojim se istovremeno ostvaruju interesi i oni ultimativni ciljevi ljudske vrste“,

jest pravo. Ono što se ne temelji na tom pravilu nije pravo niti je nešto dobro. To može biti samo nepravo ili pseudopravo – nekakav egoizam, ili pak, suprotno, neki sociopatski altruizam, kakvog propovijedaju, varalice, šarlatani i loši utopisti.

Eto, i ovdje samo toliko.

***

A sada: obavezna riječ o onom „objektivnom“ korijenu prava.

Taj „objektivni“ korijen prava su oni transempirijski ciljevi vrste koje ona treba ostvariti. Pravo, dakle, nastaje iz finalnog uzroka, svrhe – causae finalis. To je njegov fons fiendi ili ultima ratio essendi. Da ljudska vrsta nema tih ciljeva, pravo ne bi bilo potrebno, niti bi postojalo.

Izvorni i ključni adresant prava ili ključni zakonotvorac i zakonodavac, nije neka božanski darovita individua poput mene, neka dominantna grupa ili elita, niti pak apstraktni čovjek, čovjek uopće, nego volja ljudske vrste, koja je, kako smo već rekli, ujedno i ključni adresat prava.

Istinsko, zrelo ili potpuno razvijeno pravo treba biti u skladu i s izrekom:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve ljude i sve narode.

Razni Dei gratia, populi gratia, ili stultibus gratia vladari, dominantne grupe, klase, elite ili nacije, darovite, mesijanske individue, uključujući čak i mene samoga, mogu biti samo pravni službenici ili glasnogovornici volje ljudske vrste – humani generis voluntatis vox.

***

Eto, sad idemo korak dalje.

Sinteza u razvoju ideje prava i samoga prava je ustav ili neki zakonski sistem. No sinteza razvoja nije ujedno i kraj razvoja, pogotovo u pravu. Pravo koje odista pokazuje pravi put ili pravi NAČIN opstanka, zapovijeda i ozbiljenje epiteze, tj. zapovijeda da se odrede, tj. praktički reproduciraju vrste i veličine motivacijskih nagrada i realni instrumenti prisile ili prinude za vraćanje na pravi put, onih koji su zalutali ili se odmetnuli od njega, jer ako ti instrumenti postoje samo u svom teorijskom, tj. papirnatom obliku, onda su samo nekakvo smiješno strašilo ili ruglo koje građanima služi za ismijavanje i sprdačinu. Stoga se prinudne zakonske odredbe moraju razviti i realizirati kao pendreci, policija, zatvori, puške, giljotine, vješala i druge slične, zanimljive i korisne stvari.

Stvaranje organa prinude i spomenutih sredstava prinude je od prvorazredne važnosti za ostvarivanje ciljeva vrste.

Zašto?

Evo zašto.

Kao što se rijetko rađaju ljudi s talentom za slikanje ili komponiranje muzičkih djela ili talentom za znanost, ili pak nešto slično, tako se rijetko rađaju i ljudi s urođenim moralom i savješću, tj. ljudi koji bi, čak i onda kad ne bi bilo prava i zakona postupali tako kao da oni postoje i tako kako oni zapovijedaju, tj. tako da svojim postupcima ostvaruju, ne samo svoje ciljeve, nego i ciljeve društva i ljudske vrste.

No golema većina ne bi tako postupala usprkos znanju da bi tako trebala postupati. Zbog takvih ljudi potrebno je da postoje kaznene odredbe, državni organi i sredstva prinude, kazne itd., jer ona nekolicina moralnih i savjesnih individua ne bi nikako mogla ostvarivati ciljeve društva , niti ciljeve vrste.

Zakoni i kaznene zakonske odredbe su nešto kao umjetno stvoreni moral i umjetna savjest koju društvo koristi za prinudu na ispravno djelovanje onih ljudi koji nemaju prirodni, urođeni moral i savjest, i koje, i onu veliku većinu ljudi, bez tih urođenih osobina, pomoću straha od kazne, prisiljava da čini, radi ili djeluje isto kao i oni koji su se rodili s onim dragocjenim vrlinama.

Ako napravi nešto loše, moralnog i savjesnog čovjeka kažnjava vlastita savjest, a onog nesavjesnog, zakon.

Upravo zbog postojanja kaznenih zakonskih odredbi i sredstava prinude i kažnjavanja, te straha od kažnjavanja, i oni nemoralni i nesavjesni ljudi rade tako kao da su najmoralniji i najsavjesniji na svijetu. Time se postiže to da velika većina ljudske populacije radi na ostarivanju ciljeva vrste i da ih je stoga moguće ostvariti. Organe prinude i pravo prinude i kažnjavanja može imati samo država.

Država nastaje transformacijom zakonskih odredbi iz pukog „teorijskog„ ili „papirnatog“ oblika u društvenu realnost i praksu, instituciju, ili, „drugu prirodu“ – kako kaže Hegel. Uspostavljanjem države pravo – pored znanja i metode ostvarivanja ciljeva vrste – postaje još i realni instrument njihovog ostvarivanja, kako je već rečeno gore u definiciji prava.

Hegel točno uočava da je država je potpuno ozbiljeno, realizirano, ostvareno pravo.

No, budući da mi, nasuprot dosadašnjim misliocima, tvrdimo da nije nacija, nego ljudska vrsta izvorni i ključni realni adresant prava, to nam daje mogućnost i slobodu da osporimo Hegelovu (i ne samo Hegelovu) tvrdnju da je neka nacionalna ustavna ili parlamentarna monarhija ili nekakva demokratska nacionalna republika kakvih danas ima i više nego banana, dakle, da je neka takva, lokalna država najviši oblik razvoja ideje prava i slobode.

Najviši stupanj razvoja ideje prava, pravde i slobode tek se treba zbiti u formi svjetske, globalne države, u kojoj bi ljudska vrsta bila nosilac suvereniteta a lokalne države, odnosno nacije imale bi samo funkcionalno ograničenu autonomiju.

(I Hans Kelsen, velikan među pravnicima, koji nije puno mario za dijalektiku, pogotovo onu tetradičku, imao je slično mišljenje, a lokalne nacionalne ili multinacionalne države smatrao je samo prolaznom pojavom u razvoju države.)

Gore smo već naveli jedno od načela na kojem se treba temeljiti pravo moguće svjetske države.

Mislim na ovo:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna, ista pravda za sve ljude i sve narode.

Tamo gdje to nije slučaj, nego su nacije i nacionalne države suvereni i adresanti prava, svijet živi na temelju sveopćeg neprava, kaosa i onog Hobbesovog „rata svih protiv svih“ i nužno će živjet tako sve dok u ljudskom duhu ne sazre i ne učvrsti se spoznaja da je pravo, kako smo rekli, objektivirana volja ljudske vrste, a ne neke nacije, klase, elite ili individue.

***

U ovakvom, bezumnom, stanju, kakvo vlada danas, narodi ne pomažu, nego čine štetu jedni drugima i nema stvarnog napretka, jer napredak jednog momenta civilizacije ili društva zbiva se na stradanju i na štetu nekog drugog ili više drugih subjekata. Najviše stradaju ljudske duše i prirodno biće našeg planeta, korjen našeg života, koji može biti i potpuno uništen, jer, za razliku od naroda i individua, ono nema ama baš nikakvog zaštitnika. Ne štite ga, ni ljudi, ni zakoni, ni novac, ni oružje.

U ovom obespravljenom svijetu najbolje žive i najviše se bogate predatori, nasilnici koji najviše baš njemu, nezaštićenome čine štetu i uništavaju ga, a oni koji ga nastoje zaštititi, odaju se takoreći samoubilačkim misijama, jer je zaštita prirodnog bića vrlo skupa i iscrpljuje njegove zaštitnike, a ide na ruku upravo onim nasilnicima, jer baš oni najviše koriste dobre rezultate njegove zaštite. Što dobri steknu ili natoče, to loši rastoče.

Današnji svjetski, ali i unutardržavni „poredak“, tj. nepostojanje adekvatnog prava, neplanirano i nehotice, ali najstvarnije nagrađuje nasilnike, varalice i štetočinje, a kažnjava dobrotvore i pravednike. Vjerojatno ćete se složiti s tvrdnjom da se takvim putem ne može daleko stići, niti postići nekakvo veliko, opće dobro.

Ovdje treba unaprijed obračunati s jednom naivnom i idilčnom a i vrlo pogrešnom predrasudom.

Uspostavljanjem svjetske države, nacionalne ili lokalne države ne bi se prestale suprotstavljati jedna drugoj, niti bi nastupio nekakav mir, pogotovo ne onaj Kantov „Vječni mir“, jer bi se nacije i svi drugi subjekti, po svojoj volji mogli nastaviti suprotstavljati jedni drugima, ali isključivo unutar područja zakonite konkurencije i onog NAČINA koji vodi ka ostvarenju ciljeva vrste.

Umjesto rata ili mira, nastupilo bi doba stvaralačkog nemira čovječanstva.

Nemilosrdna konkurencija eliminirala bi iz ekonomske, kulturne i životne utakmice one nedovoljno efikasne subjekte i tako održavala potrebnu vitalnost cjelokupne vrste.

Jasno, i prirodno biće – naš planet – trebao bi dobiti svog moćnog zaštitnika – Curator-a naturae – a njegovu efikasnost i moć mogla bi osigurati jedino svjetska, ili tzv. globalna država – njeno pravo i zakoni, te njena premoćna oružana sila koja bi ih trebala podržavati.

***

A sada nešto drugo.

Svakom razumnom i opreznom čovjeku ovdje se, samo od sebe, mora nametnuti pitanje: a što bi bilo sa vladavinom ljudske vrste, odnosno vladavinom moguće globalne vlasti ili vlade i administrativnim aparatom kojeg bi ona morala koristiti kao instrument svoje vlasti?

Kakva bi bila njihova prava i obaveze?

Riječ, dvije o tome.

Osnovno načelo kojeg bi trebala poštovati ta vlast i administracija slično je onome koje smo gore već naveli :

Vlast i njen administrativni aparat trebaju vladati ili upravljati tako da ostvaruju SVOJE interese, ali isključivo na NAČIN kojim istovremeno ostvaruju one, već spominjane ciljeve vrste, ali i interese svih ostalih subjekata koji čine ljudsku vrstu, društvo ili globalnu državu, a također i interese cjelokupnog prirodnog bića – prirode.

Imajući u vidu onu premudru antičku političku i pravničku izreku: Piscis primum a capite foetet – riba smrdi od glave – a i izreku: Coruptio optimi pessima – pokvarenost najboljih je najgora – a koje zapravo kažu da kvarenje društva počinje od vlasti, narodnih glavara, i da je loša ili pokvarena vlast ono najgore što se društvu može dogoditi, ja sam sačinio Zakon o kontroli efikasnosti vlasti i administracije, koji bi vrlo efikasnom, preciznom i rigoroznom kontrolom vlasti onemogučio neefikasnu ili pokvarenu vladavinu.

Mislim da neću nimalo pogriješiti ako kažem da vlast treba puno strože i rigoroznije kontrolirati nego one najprepredenije lupeže. Uostalom, zar se samo jednom dogodilo to da se vlast pretvorila u najvećeg lupeža u državi, i da joj glavni posao nije bio vođenje države, nego hvatanje onih sitnijih lupeža, odabiranje žrtvenih jaraca koji će ispaštati za njenu krivnju, a i izmišljanje “unutrašnjih i vanjskih” neprijatelja. Uostalom, većina vas o tome sigurno zna više nego ja.

Ključne zahtjeve pred vlast, ovaj bi zakon ispostavljao u obliku brojki, tako da se onemogući manipuliranje, demagogija ili varanje.

Dobra vlast bila bi nedodirljiva dok bi god bila dovoljno dobra, a loša ne bi mogla nekažnjeno vladati niti jednu minutu duže nakon što bi brojke pokazale, tj. točnije pretkazale (izračunale) kada će postati loša.

Na više mjesta rekao sam da bi taj zakon čuvao dobre narode od loših vlasti, i dobre vlasti od loših naroda. Eto, samo toliko. Dalje ne možemo.

***

A sada, u najkraćim crtama, nešto od fakticiteta u ovim stvarima.

Zbog uvida u to da građansko društvo ne daje takve rezultate kakvi su se od njega očekivali, najznačajniji državnici tokom dvadesetog stoljeća, i neke od najuspješnijih vlada razvijenih društava, da bi ta društva učinili efikasnijima, pokušale su ukrotiti administraciju i to tako što su pokušali iz nje iscijediti što je moguće više rada za što je moguće manje novca. No administracija nije glupa, niti je nekakav mačji kašalj, nego, po potrebi, i najmoćnija sila na planetu, pa je lako spriječila te „reformatorske“ akcije i ismijala ih, i to s pravom.

Na čemu su se temeljile te akcije?

Spomenuti su državnici i vlade, ali i ljudi od pera i nauke, shvaćali administraciju onako kako je Likurg shvaćao i definirao helote, spartanske državne robove – da su to subjekti koji trebaju raditi radi toga da zadovolje potrebe društva, nacije ili države.

Po našem, administracija je društveni subjekt koji, kao i svi drugi, treba raditi zato da ostvari svoje interese i ciljeve, ali, kao što smo već bezbroj puta rekli; isključivo na NAČIN kojim bi istovremeno ostvarivala i ciljeve društva, a trebala bi biti nagrađena srazmjerno vrijednosti i veličini rezultata svog rada.

Spomenuti su državnici, a i one vlade, kako se čini, smetnule s uma da su oni samo glave te administracije, a i onu izreku da „riba smrdi od glave“, pa bi se moglo reći da su pokušaji onih „reformi“ bili utemeljeni prvenstveno u tom, ne baš mirišljivom zaboravu ili neznanju i svodili se na širenje smrada i truleži na cijelo društvo.

Nisu, dakle, samo komunisti bili ti koji su činili velike greške.

Danas izlazi na vidjelo da su ti veliki promašaji, greške ili neuspjesi, suprotno naivnim željama koje su ih začele i nosile, ubrzali proces propadanja građanskog društva.

Ako nekoga zanima baš ova materija, mislim na administraciju i način kontrole stvarne efikasnosti vlasti i administracije, te metoda njene motivacije na rad, neka poviri u moje ranije radove, u Zakon o kontroli efikasnosti vlasti i administracije. Tamo su i oni ostali osnovni zakoni na kojima bi se trebalo temeljiti buduće, nomokratsko društvo.

Mišljenja smo, naime da sloboda i motivacija daju bitno bolje rezultate nego prisila i ropstvo. Sve ono važno i veliko što je čovjek napravio proizišlo je iz slobode. Ne suzržavamo se mi, naravno, ni od prisile i kažnjavanja. Držimo se one velike i važne misli koju je izrekao Adam Smith: „Čovjek najbolje radi kad ne žanje samo nagrade za dobar, nego i kazne za loš rad“

***

Ovdje opet ima još jedna iznimno važna, posebna stvar zbog koje moramo učiniti jednu malu digresiju, pa opet moram zatražiti vašu veliku pažnju.

Radi se o Vlasništvu. Ono je posebni, a možda i najvažniji pozitivni instrument prava, ili pravni instrument, ako hoćete. Upravo je pravo stvorilo instituciju vlasništva, kako onog zajedničkog, tako i privatnog, a i samog privatnog vlasnika.

Onaj komunistički društveni vlasnik nije proizišao iz prava, niti je ikakav pravni subjekt, On nije ništa drugo do onaj famozni Alaj Beg, pa mislim da na njega ne moramo trošiti riječi i vrijeme.

Idemo redom.

Na osnovu tzv. zajedničkog, plemenskog ili društvenog vlasništva živjelo se u paleolitskoj i neolitskoj civilizaciji. Privatno vlasništvo nastalo je kasnije, kao viši ili razvijeniji, odnosno funkcionalniji oblik vlasništva i osnova je opstanka i suvremene civilizacije. Za razliku od velikog broja mislilaca i pisaca, ja sam u ranijim radovima ustvrdio i pokazao da je uspostavljanje privatnog vlasništva bilo i uvođenje pravde u ljudski svijet.

Jasno, tradicionalno privatno vlasništvo nije bez mane. Neke njegove slabosti bile su primjećene i opisane već prije više od dvije tisuće godina, a bilo je i slavnih, premda ne i dovoljno ozbiljnih pokušaja da se njegovi nedostaci otklone.

Platon, utopisti i komunisti htjeli su problem humanosti, pravednosti i efikasnosti vlasništva riješiti tzv. društvenim vlasništvom, koje je zapravo bilo prikriveni i raznim frazama i sofizmima uljepšani povratak na ono zajedničko neolitsko vlasništvo koje je moglo biti funkcionalno samo u paleolitskoj i neolitskoj civilizaciji, u kojima je priroda radila i brinula o čovjekovom opstanku, a on samo trošio njene plodove.

Današnje vrijeme, po mom mišljenju vrlo jasno pokazuje da problem na kojem se lome koplja nije, niti je ikada bio u vlasništvu, nego u vlasniku. Danas se, naime, jasno vidi da živi privatni vlasnik, čovjek kao vlasnik, više nije dovoljno moćan pravni subjekt za zadovoljavanje aktualnih potreba za razvojem i ostvarivanjem ciljeva vrste, stoga je, po mom mišljenju, potrebno etablirati umjetnog vlasnika. Jedino je on dovoljno moćan da zadovolji potrebe današnjice i budućnosti, i, što je naročito važno, da osigura pravdu, i to ne samo za čovjeka, ljude klase, individue, nego za sva živa bića i da sačuva prirodu.

Taj, umjetni vlasnik je ono o čemu je, i ne znajući, sanjala nekolicina najvećih i najsmjelijih duhova što ih je dao ljudski rod. To je ono što su htjeli i trebali imati komunisti; i ono što trebaju imati današnja društva i današnja civilizacija, jer jedino se pomoću umjetnog vlasnika može ozbiljiti normalan ljudski opstanak i mogu ostvariti ciljevi vrste, bez čijeg ostvarenja taj opstanak nema nikakvog smisla.

Više o umjetnom vlasniku, koji nije nikakakv robot, nego virtualni, pravni subjekt koji se uspostavlja sistemom od nekoliko državnih zakona, možete naći u mojim ranijim teorijsko-pravničkim i ekonomističkim, a i čisto politološkim radovima.

Eto toliko u okviru ovog ekskursa iz glavne teme.

***

Sada se opet vraćamo samom pravu i njegovom odnosu prema moralu i pravdi.

Pravo je, kako smo dali naslutiti, politički ili organizacijski instrument za ozbiljavanje dobra, a dobro je, po našem nazoru, ono što vodi ka ozbiljenju i ostvarenju ciljeva vrste. Ono, pravo, također je i instrument za ozbiljenje pravde, a pod pravdom (distributivnom) podrazumjevamo takvo nagrađivanje što rezultira nagradama čija je veličina srazmjerna veličini i vrijednosti doprinosa ostvarenju ciljeva vrste.

Zlo je, po našem shvaćanju, ono što sprečava ili ometa ostvarenje tih ciljeva, a pravedna kazna za počinjeno zlo treba biti srazmjerna veličini zla ili učinjene štete.

Važnost pravde je u tome što bez nje, kako sam već pokazao u prethodnim tekstovima, nije moguće nikakvo dobro niti ostvarivanje onih ciljeva čije ostvarenje daje smisao ljudskom postojanju.

Pravda motivira i gradi, stvara – govorio sam – a nepravda demotivira i razara.

Pravda je, dakle, neophodni moralni, a i psihološki instrument za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste i osmišljavanje ljudskog života. Ona je također – kako su znali već Rimljani – neposredni cilj prava – Eaquitas est inmediatus finis iuris.

Žrtva.

Ostaje još jedan problem kojeg često susrećemo u pravu, ili na razmeđu prava i morala.

Prvi je o njemu sustavno raspravljao Aristotel u već spomenutoj Nikomahovoj etici.

Na taj problem on je ukazao pitanjem:

Ima li išta iznad pravde – „najvećoj među ljudskim vrlinama, kojoj – kako je rekao – ni Večernjače ni Zornjače nije ravan sjaj“?

Aristotel je smatrao da ima i da bi to trebalo nazvati pravičnošču. Tako je barem kod nas, a i na druge suvremene jezike prevedeno ono na što je on mislio.

Meni se čini da je to loš termin, jer se pravda i pravičnost mogu shvatiti kao jedno isto.

Evo jednog hipotetskog primjera koji bi to mogao dobro ilustrirati i ukazati na moguće rješenje tog problema.

Pretpostavimo da neki čovjek, na sudu dobije nekakav pravni spor. I da je presuda nedvojbena, i po zakonu, i po pravdi, i po moralu. Res iudicata – u potpunosti – totaliter – pro veritate accipitur. Ali, nakon stanovitog razmišljanja, taj se čovjek koji je dobio spor, u korist protustranke, odrekne onoga što mu je sud dodijelio, jer je zaključio da on toga ima sasvim dovoljno, a protustranka nimalo.

Ovakav postupak ne temelji se na onoj „pravičnosti“, kako je mislio Aristotel i mislioci poslije njega sve do današnjih dana, nego na dobroljubivosti, ili dobroljublju, jer se onaj čovjek – iz ljubavi prema dobru, ili ljubavi prema činjenju dobra – odrekao nečega što mu, po pravu i pravdi nedvojbeno pripada.

Tu se – da budemo potpuno konkretni i korektni – radi o ŽRTVI – o ŽRTVOVANJU svojih interesa i dobara radi nekog većeg i važnijeg dobra.

Žrtva je, dakle, ili milosrđe – kako je govorio Schopenhauer – nešto što je iznad pravde ili pravičnosti.

No ovdje stvari nisu tako jednostavne kako bi se moglo učiniti na prvi pogled.

Svako odricanje nije dobro, niti je istinska žrtva.

Ima jedna široko poznata izreka koja nam to može pokazati, a ona kaže:

„Ako nekom čovjeku zaista želiš dobro, nemoj mu dati već ulovljenu ribu, nego ga nauči da ju ulovi.“

Eto, ta poduka objašnjava što je prava žrtva i istinsko dobro, jer jedino takva vrsta žrtava, koja je umna i kroz koju se, radi nekog općeg dobra žrtvuje dio vlastite dobrobiti ili dio životne energije i životnog vremena može dovesti do ostvarivanja ciljeva vrste.

Ponavljam, da se ovdje ne radi o bezazlenoj stvari. Žrtva doista mora biti umna i svrsishodna i ako nije uistinu takva može dovesti do velikih katastrofa. Primjer su opet komunisti. Oni su onu svoju „svijetlu budućnost“ tj. ciljeve vrste htjeli ostvariti na osnovu ne-umnog samožrtvovanja, pa su, iako u najboljoj namjeri, sve radili naopako, antiekonomijski, antipravno itd.

I… što se dogodilo?

Kao što sam već rekao, postigli su nevjerojatno puno, učinili pravo čudo, ali po cijenu upropaštavanja sebe samih i difamiranja, ozloglašavanja jedne, u osnovi, velike i plemenite ideje, a narode koji su svoja društva zasnovali na njihovim zamislima, metodologiji i na društvenom vlasništvu toliko su iscrpili da su ih doveli, ne doduše na rub propasti, ali ne niti jako daleko od toga.

Bez-umnim samožrtvovanjem i bez-umnim, nesvrsishodnim žrtvovanjem energije cijelih naroda, komunisti su pilili granu na kojoj su sjedili. Sreća da su naslutili katastrofu i dobrovoljno se odrekli vlasti prije nego je ta katastrofa zaista nastupila.

Toliko, da pokažem da žrtva uistinu treba biti umna i svrsishodna.

***

Ovdje će se većini čitatelja učiniti da žrtva zapravo i ne spada u domenu prava, ali to ipak nije tako.

Mi smo već rekli da je pravo politička, organizacijska, ili, ako hoćete, činidbena metoda ostvarivanja ciljeva vrste – onoga što je za ljudsku vrstu najviše neposredno dobro.

Dobroljubivost ili dobroljublje je, dakle – uz već spomenute – jedan od ključnih subjektivnih uzroka iz kojih nastaje pravo. Dobroljublje je volja koja hoće ono dobro – ostvarenje ciljeva vrste – i zna KAKO se to ostvaruje

Nadalje, rekli smo da svatko treba ostvarivati SVOJE ciljeve, ali isključivo na NAČIN koji vodi i ka ostvarivanju ciljeva vrste.

Dobar zakon, ili istinsko pravo treba, dakle, propisati da je svatko SLOBODAN raditi što god želi, ili mu padne na pamet, ali isključivo na NAČIN koji vodi ka ostvarivanju ciljeva vrste.

To je život na osnovu zakona, ali istovremeno i život na osnovu slobodne volje, jer volja ljudske vrste, odnosno njena reprodukcija; epiteza; volja umjetnog bića; zakon je idealni oblik čovjekove slobodne volje.

Eto, upravo je baš taj NAČIN – život na osnovu podvrgavanja  zakonu – ona opća ŽRTVA iz koje proizlazi sloboda svih – cijele vrste – ona sloboda o kojoj smo upravo govorili. Izraz “cijele vrste” ne podrazumijeva samo cijelo aktualno čovječanstvo, nego i sve buduće generacije.

Taj NAČIN je pravo, a pravo je žrtva, jer je to teži i zahtjevniji, ali i jedini način života i postizanja svojih ciljeva. Taj način (žrtva) proizlazi iz ljubavi prema svojoj vrsti i dobru, i suprotan je onome koji prizlazi iz prostog sebeljublja.

Prirodno sebeljublje je nužno, jer osigurava opstanak, a pravo koje mu zapovijeda da se ozbiljuje na NAČIN kojim se ostvaruju ciljevi vrste zapravo nalaže čovjeku da žrtvuje slatko sebeljublje kao svrhu i učini ga sredstvom oslobađanja i specifičnog opstanka sebe i vrste. Time individui daje razlog postojanja, smisao, svrhu, a i specifičnu besmrtnost.

Veličina i specifična vrijednost, i nezamjenjivost prava, njegova dragocjenost je u tome što ono može i one nedobroljubive subjekte, na najhumaniji način prinuditi da rade tako kao da su najveći dobroljubi, i još ih pri tom, bez nasilja, dresirati da, kao oni Pavlovljevi psi, uvijek, po refleksu čine nešto dobro. To je velika stvar, jer dobrome je ili dobroljubivom čovjeku bolje da kraj sebe ima dresiranog psa koji će ga čuvati, nego nekog divljeg koji će ga zaklati prvom prilikom. A i za samog psa je bolje, jer će duže, mirnije i udobnije i smislenije živjeti, a dati će i nekakav doprinos ostvarenju ciljeva vrste.

(Nadam se da se psi neće uvrijediti što ih stavljam u istu razinu s ljudima.)

Svatko normalan, dakle, (tj. svako ko ima uobičajenu capacitas agendi), dužan je, dakle, djelovati odnosno živjeti u skladu s pravom, tj. činiti žrtvu za ostvarenje ciljeva vrste i to takvu žrtvu kakvu može dati, a žrtve su različite.

Najjednostavnije su žrtve: rad i štednja, stvaranje onog tzv. viška vrijednosti, plaćanje poreza, stvaranje profita i obiteljske ušteđevine, stvaranje državnog suficita, življenje u skladu sa zakonom itd. To se ne može u potpunosti svesti na one Ulpijanove riječi: honeste vivere, alterum non laedere, cuique suum tribuere – pošteno živjeti, nikoga ne vijeđati, svakom dati njegovo. Čini se jednostavnim, ali to nije nimalo lako postići, a često nije niti bezopasno. Zato se i govori: „Sijeda kosa je kruna na glavi pravednika.“

Iznalaženje dobrih stvari odnosno oruđa, otkrivanje novih prirodnih ili društvenih zakona, usavršavanje društava ili tehnologije također su žrtve i to one najvrednije. No njih zakon nikome ne može propisati kao obavezne.

Na sreću, ove žrtve proizlaze iz „ontogeničkog instinkta“, kreativnosti i čine se potpuno dobrovoljno, takoreći nagonski, i vjerojatno bi se činile i onda kad bi ih zakon zabranjivao, i kad bi indivudue koje ih čine – kao Prometeja, Antigonu ili Giordana Bruna – kažnjavao prokletstvom ili smrću, jer je ta vrsta žrtvovanja – kako sam rekao – u samom korjenu ljudske prirode – najsnažnije sredstvo za ostvarivanje onog dobra ka kojem teži ljudska vrsta.

Iz onoga što je rečeno čitatelj može vidjeti da je žrtva nešto što nesumnjivo spada u domenu prava. To što moji prethodnici – teoretičari prava i filozofi – nisu to već prije primjetili, to zaista nije moja krivnja.

Zapravo, istini za volju, primjetili su, ali na jedan naopaki, izopačen način, kojim se čini upravo ona bezumna žrtva i zlo.

U tome se istakao osnivač solidarističke teorije i solidarističke škole prava, Leon Duguit. Smatrao je da se dobro i humano društvo treba zasnivati na takvom žrtvovanju kod kojeg se produktivni članovi društva trebaju odricati svojih dobara i davati ih onima koji najčešće ne zaslužuju ništa drugo osim dobre porcije batina. Zamislite koliko bi dugovječno i sretno bilo društvo koje bi, radi postizanja jednakosti, kažnjavalo svoje dobre, a nagrađivalo loše članove. Nema boljeg ni bržeg puta u propast od toga.

Da se ne bismo krivo razumjeli, moram istaknuti da nemam ništa protiv solidarnosti. Ona je nužna tamo gdje društvo zadesi neka katastrofa, a individue nesreća, i zločin je ne prakticirati ju. Tamo pak gdje vladaju uobičajeni životni uvjeti treba se držati funkcionalnosti čiji smo opći oblik već naveli u načelu:

„Ostvaruj SVOJE ineterese i SVOJE ciljeve, ali smiješ ih ostvarivati isključivo na NAČIN kojim se istovremeno ostvaruju interesi i oni ultimativni ciljevi ljudske vrste“,

i načelu:

da nagrade za doprinose ostvarivanju ciljeva vrste trebaju biti srazmjerne veličini i vrijednosti doprinosa ostvarenju tih ciljeva.

Za sada, toliko.

O žrtvi i žrtvovanju ćemo kasnije reći još nekoliko riječi.

***

Ovdje bih htio pažnju čitatelja još jednom, na najkraći i najjači mogući način skrenuti na jednu jako važnu stvar; na to da posljedica primjene zakona koji svakome daje slobodu da radi što god želi, ali isključivo na NAČIN koji istovremeno ostvaruje i ciljeve vrste ne rezultira samo napretkom  u ostvarivanju materijalnih ciljeva vrste, nego i napretkom u ozbiljavanju SLOBODE.

Dalje nećemo, jer, tamo, dalje su etika i ontologija, a ovo je ipak rasprava o pravu.

***

Sada nekoliko riječi o jednom od neposrednih općih ciljeva kojima treba služiti dobrobit ostvarena gore opisanim žrtvama.

U prethodnim tekstovima sam već pokazao da je znanost (koja je sinteza ili rezultat razvoja umjetnog bića – kapitala), dakle, da je ta znanost ključni čovjekov općeduhovni ili umni alat za ostvarivanje ciljeva vrste, stoga je unapređivanje školstva, 

koje je institucija ili instrument za trajno održavanje tog alata u funkcionalnom stanju,

posebno važan, možda čak najvažniji sistemski, i društveni zadatak, ali i oblik žrtve i žrtvovanja. Mislim na sredstva, troškove, muku, trud i vrijeme za obrazovanje i odgoj novih generacija. Zbog te iznimne važnosti školstva, a i zbog nečeg što ću odmah navesti, u prethodnim mu je radovima posvećeno mnogo prostora i jedan od četiri temeljna zakona na kojima se temelji cjelokupno „novo“ pravo i novo, nomokratsko društvo.

Evo u čemu je stvar. Pored toga što je znanost ključni instrument za ostvarivanje ciljeva vrste, ona je i najveći, a i najvredniji oblik bogatstva kojeg posjeduje ljudska vrsta, a koje svaka nova generacija počinje nasljeđvati već u školskim klupama. Stoga je zakon o školstvu ujedno i zakon kojim se reguliraju neke ključne stvari u međugeneracijskim ekonomskim odnosima, stvari bez kojih bi bilo vrlo teško a možda i nemoguće ostvariti one često spominjane ciljeve ljudske vrste. Ovdje bih pomoću samo jednog kratkog navoda pokušao ukazati na važnost međugeneracijskih ekonomskih odnosa i zakona koji bi ih regulirao.

Tamo, naime, gdje bi važio taj ili neki takav zakon, živuće generacije ne bi mogle onim budućim isporučivati neznanje, dugove, deficit, ili devastiranu prirodu, kao što je slučaj danas, nego isključivo suficit i bolji, umniji i slobodniji i bogatiji život.

Ona opća društvena žrtva sastoji se i izvodi konkretno time da se svaka generacija odriče potrošnje dijela dobara koje je stvorila i upotrebljava ih u svrhu odgoja i obrazovanja slijedeće generacije svojih potomaka. Dužni smo, dakle, stvoriti takve škole, koje će naše potomke „osposobiti da love ribu“ bitno bolje, uspješnije i lakše, nego smo mi to činili.

Današnja škola nije se, nažalost, u bitnim momentima, mijenjala se još od vremena njenog osnivača F. M. Kvintilijana 60. godine nakon Krista. To je, eto, još jedna od onih nevjerojatnih i neshvatljivih činjenica. Proizvodnju materijalnih stvari razvili smo dosta visoko, a „proces proizvodnje radne snage“ i civilizacijskog duha…nimalo.

***

A sada jedan svrsishodan, plesni korak natrag.

Možda bi bilo dobro napomenuti da je Biblija, odnosno Novi Zavjet postao superioran klasičnoj Grčkoj i Helenističkoj mudrosti upravo zato što je zagovarao svjetonazor u kojem je umna žrtva bila jedan od ključnih elemenata u temeljima humane egzistencije. U kršćanstvu žrtva nije bila samo simbolična, ritualna kao kod pogana, nego stvarna, najstvarnija moguća, jer u kršćanstvu, čovjek, poput Isusa Nazarečanina, mučenički žrtvuje samog sebe, a žrtvuje se, načelno govoreći, tako da se od cilja svog individualnog življenja pretvara u sredstvo za ostvarenje ciljeva ljudske vrste (odnosno Božjeg plana, kako vjeruju Kršćani). Time kršćanstvo nije ukinulo pravo, nego, baš suprotno, pokazalo mu je put ostvarenja i smisao njegovog postojanja. To se vidjelo i u praksi careva kao što su bili Theodosie II, Valetinijan, a i u Justinijanovoj praksi i praksi Karla Velikog i drugih mudrih vladara koji su uz Kršćanstvo prihvatili i život na osnovu prava, a kasnije, i u kanonskom pravu, osnivanju Rote romane i izreci Ecclesia vivit lex romana – Crkva živi rimsko pravo.

Novi Zavjet je umno, funkcionalno i plodonosno mučeništvo suprotstavio lijepom i ugodnom ali jalovom i besmislenom kasnoantičkom hedonizmu i eudajmonizmu, koji su zapravo životni ciljevi ili ideali za svinje, a ne za ljude. Novi Zavjet hoće reći da je i najstrašnija, mučenika smrt na križu, mučeničko umiranje za neku vrijednu ideju bitno vrednije od najrafiniranijeg duhovnog blaženstva ili ataraksije koju može postići neki filozof, mudrac ili kakav sličan idiot.

Eudajmonizam se, naime, zasniva na potrošnji – potrošnji manje ili više rafiniranih sredstava za svaranje užitka i in finem ispraznoj potrošnji svog životnog vremena – dangubljenju. Mučeništvo i žrtva realiziraju se kao rad kojim se stvara nešto novo i više. (Bilo onaj Hegelov „rad pojma“ ili Marxov „fizički rad“- rad radničke klase). Životinje mogu isključivo trošiti, uživati dobra koje je stvorila priroda, prirodno biće, a čovjekova priroda, sudbina ili poziv je to da radi i stvara nešto s čime može ostvariti svoje transempirijske ciljeve, i po tome se razlikuje od životinje.

Ljudi koji imaju iskustvo rada mogu vam potvrditi da je rad isto što i muka, ili žrtva, čak i onda kad čovjek sa strašću radi ono što je lijepo i što voli raditi, a u čemu je i veliki majstor, npr. kompozitor ili virtuozni izvođač milozvučnih muzičkih djela. Hegel je u Fenomenologiji i Filozofiji povijesti rekao da „ništa veliko nije nastalo bez strasti“, a ja dodajem: niti bez velike muke. Tu nije riječ samo o muci inidividua, nego također i o muci nacija, društava i civilizacija, a i cijele ljudske vrste. Povijest zapravo, gledano s te strane, i nije bila ništa drugo do duga, krvava i bolna porođajna muka ljudske vrste.

Veliki Karl Marx nije bio sasvim načisto sa ovim mučeništvom i žrtvom o kojoj govorimo, pa je u Teorijama o višku vrijednosti, Kapitalu, Temeljima slobode, a i na drugim mjestima, sasvim suprotno istini, tvrdio da je „kršćanstvo religija škrtaca“. Nasuprot njemu, mi mislimo da je Zapadno kršćanstvo bila religija stvaralaca i mudraca, što se u krajnjoj liniji dokazuje plodovima kojeg je dala ta konfesija – znanošću, tehnologijom, Zapadnom civilizacijom, odnosno bićevitim sredstvom za ostvarivanje ciljeva cijele vrste a, u krajnjoj liniji, i ovakvim shvaćanjem prava kakvo ja izlažem, a koje je, da budem malko skroman, jedan od najviših vrhunaca što ga je dosegao kreativni duh Zapada, i koje bi moglo ujediniti sve kreativne snage ljudske vrste.

No, naravno da neće.

Ljudsku vrstu, kako se čini, kao i Stare Grke, može ujediniti samo neki uistinu opasan neprijatelj ili velika, smrtna pogibelj. Zlo obično ima tu čast da uvede neko veliko dobro na svjetskopovijesnu pozornicu.

Usput samo, da kažemo da ljudska vrsta nema poznatih prirodnih neprijatelja, ali je kadra svojom glupšću uništiti samu sebe. Možda je to način na koji univerzum čuva samog sebe od vrsta koje su agresivne ili općenito nedovoljno sposobne sa trajni opstanak. Već krajem dvadesetog stoljeća ljudska vrsta imala je populaciju koja je bila sedam puta veća od one što je potrebna za sigurno samoodržanje i optimalno ostvarivanje njenih ciljeva. Taj, sada već više nego sedmerostruki višak ugrožava opstanak ostalih živih vrsta, a samim tim i opstanak civilizacije i same ljudske vrste. Vrlo je mali broj ljudi koji shvaća da je opasnost od nestanka ili samouništenja puno veća nego se to čini na prvi pogled. No pustimo to, jer se onima koji danas svijetu kroje sudbinu ionako ništa ne može objasniti.

Vraćamo se našem glavnom predmetu.

Hegel je pokazao više razumijevanja za ovu pojavu, nego Marx. On je Zapadno kršćanstvo nazvao „nesretnom sviješću“. Po njemu, naime, Kršćanin može biti sretan jedino ako je nesretan i pati, tj. ako se svrsishodno muči i žrtvuje. Ono što se postiže tim načinom življenja uistinu je nešto veliko, istinsko i vrijedno, najvrednije, ali ima jako, jako gorak okus – okus nesreće.

Za Freuda je to bila samo neuroza.

Ali, da nas ne bi spopalo ono teološko ili filozofsko bjesnilo, vratimo se mi ipak pravu.

***

Istinsko pravo, dakle, nagrađuje umnu i svrsishodnu samoinstrumentalizaciju subjekata koji čine ljudsku vrstu, a i samoinstrumentalizaciju same vrste. Pravda zahtjeva da se nagrade za doprinose u ostvarivanju ciljeva vrste dodijeljuju na „Ovome“, a ne na „Onome svijetu“.

No ovdje treba imati na umu i to da čak i obične individue mogu učiniti neprocjenjivo velike žrtve, odnosno dati nemjerljivo velike priloge ostvarenju ciljeva vrste, tako da ih vrsta, zbog nerazumijevanja, jednostavno ne može adekvatno nagraditi dok su te individue na „ovome svijetu“, a katkada ni dugo poslije toga. Takvi subjekti dobivaju „adekvatnu“ nagradu tek dugo post mortem.

Život takvih individua obično je sličan životu onog mitskog Erosa, sina Porosa, boga domišljatosti i boginje siromaštva, Penije – život takvih ljudi, dakle, sav je prožet kreativnošću, ali bijedan, siromašan, težak i nesretan, a nemamo nikakvih izvještaja o tome da li su ih nagrade koje su dobili na „onome svijetu“ utješile i usrećile.

No, što je, tu je. Za sada ne znamo za neki drugi, bolji način, niti neki drugi put, pa moramo ovako nastaviti i dalje. Sam članak, pak, privodimo kraju.

***

Dakle, da završim i da usput, samo ukratko, ukažem još na neke važne stvari.

Uz znanje i kreativnost, pravda, žrtva i pravo bili su neki od ključnih instrumenta koji su stvorili suvremenu civilizaciju (umjetno biće, kapital) i tako postigli napredak u ostvarivanju ciljeva vrste, ili, ako baš hoćete, Božjeg plana, ili pak napredak u samoozbiljavanju one Hegelove slobode.

No današnje generacije, u nedostatku upravo ovakvog razumijevanja svijeta i ovakvih radova kao što je Pojam prava, radova koji omogućuju iskorak u budućnost i ostvarivanje ciljeva vrste, počele su temeljito zaboravljati, i ciljeve radi kojih su nastale i postoje, te metode i sredstva pomoću kojih mogu ostvariti te ciljeve i počele se vraćati (i uz pomoć droge) upravo onom jalovom kasnoantičkom hedonizmu i eudajmonizmu od kojih je čovječanstvo pobjeglo. Pravo je počelo blijedjeti, a s njim i duh i filozofija, što znači da se čovjek počeo gubiti – zaboravljati samog sebe – nestajati.

Vjerojatno vam je poznata jedna, pomalo šaljiva ali duboko istinita izreka:

„Posao domaćice vidi se tek kad nije obavljen.“

Slično je i sa pravom. Ono nam je najčešće na pameti tamo gdje ga uopće nema ili su zbivanja u suprotnosti s njim, i gdje ga, kao u našim vremenima, poznamo prvenstveno po njegovoj zloupotrebi.

***

Eto, na kraju, mislim da, nažalost, ipak nisam – barem ne u onoj mjeri koju sam tražio i očekivao – uspio dovoljno snažno prikazati ideju za kojom je išao ovaj rad, odnosno moju želju da pokažem da se pravo može smatrati za osnovu ljudskog svijeta; i da ono može pokazati svoju pravu moć i vrlinu, te pokazati svoju funkcionalnost, a i stvarne, razlike – pravedne nejednakosti, ali i pravedne jednakosti među ljudima – tek kad se cijela ljudska vrsta bude pokoravala jednom jedinom zakonskom sistemu i kad veličina nagrada i kazni koje bi on propisivao bude bila uistinu realna, a realna može biti jedino ako je izvedena iz ekonomskih i pravnih teorija, i to prvenstveno Radne teorije vrijednosti i Principa distributivne pravde.

Te nagrade i kazne, odnosno njihove načelne veličine, prikazao sam specifičnim tablicama i krivuljama, pa ako to nekoga zanima može ih vidjeti u mojim prethodnim radovima.

Ljudi čiji je duh otvoren prema novim načinima života tamo će vidjeti da se cijelim planetom i cijelom civilizacijom može vrlo lako i vrlo dobro upravljati koristeći npr. samo Gausovu krivulju. Ona bi cijeloj populaciji dala bogatstvo, sigurnost, zdravlje, slobodu, pravdu etc. etc, i to u tolikoj mjeri da bi se kod dijela populacije pojavilo zasićenje, dosada i odbojnost prema svemu tome. Ljudi kod kojih bi došlo do tog zasićenja, odlazili bi, poput Christifora Colomba, u galaktička prostranstva sijati novi život i širiti carstvo duha i slobode. Tako bi, ako bude pameti i sreće, moglo početi širenje ljudskog carstva i čovjekovo vraćanje u prapostojbinu – povratak kući.

Na kraju bih ponovo htio istaknuti da pravo neće biti to što treba biti i što po svojoj prirodi jest, nego više neka vrsta neprava (zbog kojeg će život biti težak i nesretan), i da u svijetu neće biti pravde, sve dok cijeli svijet, svi pripadnici ljudske vrste, ne budu istinski ravnopravni, tj. dok se svi oblici pojavljivanja ljudske vrste – individue, narodi, društva, klase i rase – kako sam gore rekao – ne budu pokoravali jednom jedinom zakonskom sistemu – koji treba biti objektivirana volja ljudske vrste.

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna, ista pravda za sve ljude i sve narode !

No ne radi se, nažalost, samo o tome. U prošlom i ovom stoljeću, ljudska je vrsta učinila veliku štetu i zlo prirodnom biću na matičnom planetu, a ni u snu, a kamo li u teoriji, ili praksi nema neke mogućnosti niti načina da izbjegne plaćanje odgovarajuće kazne za to. No trebamo se nadati da nas ta šteta i kazna koju ćemo morati platiti neće koštati opstanka i da ćemo uspjeti platiti kaznu, tj. sanirati tu štetu i mudrije nastaviti putem kojim bi smo trebali ići.

Bilo bi jako dobro ako bi čitatelji imali na umu slijedeće:

da je najvjerojatnije istina ono što je prvi govorio Giordano Bruno – da ima beskonačno mnogo svjetova i inteligentnih vrsta – ali da ulaznicu u vječni ili beskonačni i slobodni, vrhunaravni opstanak, univerzum daje samo nekolicini onih najsposobnijih. To je način na koji on, univerzum, odnosno samo postojanje, čini sebe nekakvim dobrom koje je dovoljno dobro da zaslužuje i da može ostvariti i vječni opstanak.

Možda bi trebalo da se, ovakvi kakvi god da jesmo (a čini se da nismo baš prosti mačji kašalj, što se, između ostalog, vidi i po tome da smo povijesni proces uspješno priveli kraju i stvorili umjetno biće), da se, dakle takvi kakvi jesmo, odvažimo i odlučimo izboriti za to da budemo među nekolicinom onih odabranih, a ne među mnoštvom onih koji će zauvijek nestati u vječnoj tami i zaboravu.

Ovdje ima jedna stvar koju ne smijemo prešutjeti iako će nas malko obeshrabriti. No, moramo suočiti i stim.

Poslužit ćemo se jednom jednostavnom analogijom.

Dobar, perspektivan domaćin, onaj koji ima budućnost, održava svoju kuću i dvorište slobodnim od smeća, urednim i sigurnim za boravak svojih ukućana.

A što je učinila ljudska vrsta, čovjek?

On je svoj dom (planet Zemlju) počeo pretvarati u otrovno smetlište. A svoje dvorište – mislim na orbitalni svemirski prostor oko Zemlje – zbog miliona projektila – komadića otpada od dotrajalih ili uništenih satelita – u svojevrsno minsko polje, zonu smrti. Trovanjem Zemlje, dakle, čovjek ugrožava opstanak sebi i drugim živim bićima, a time što orbitalni prostor puni bezbrojem smrtonosnih projektila zatvara vrata kroz koja bi mogao izići u svemir i vratiti se u svoju prapostojbinu.

Čini se kao da smo upali u klopku koju sami sebi izgradili, zar ne?

Takvo stanje ne sluti na dobro. No što se tu može? Niti kreativne, tj. ontogenične vrste nisu savršene. Ali ako ljudska vrsta nije previše defektna, to se možda još može popraviti.

Mali broj stručnjaka misli da to nije moguće bez nečeg takvog kao što je globalna država, koja jedina može prinuditi sve subjekte da se drže reda, pa izgleda da ona nije samo nekakav prohtjev, pusta utopistička želja ili plod mašte, nego uvjet opstanka.

Eto, barabe, vi birate i odlučujete, i to upravo sada.

Možete slijediti Sotera ili Sotonu.

Ovaj put toliko.

Za nekih dvije tisuće godina (ako preživimo vlastitu glupost i mogući skori sudnji dan), opet će vam se javiti Netko koga, opet nećete prepoznati i koga ćete slušati isto koliko i mene i Onoga Nesretnika što je bio došao dvije tisuće godina prije mene.

Pozdrav:

Mir neka vlada na grobljima, a na svijetu život!

I ne zaboravite onu definiciju prava, niti onaj uvjet istinskog postojanja istinskog prava:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna, ista pravda za sve ljude i sve narode!

Petar Bosnić Petrus