Dana 26. studenog 2021. godine delegacija Saveza udruga antifašista Istarske županije uz potporu župana Borisa Miletića, uputila se u Petrinju, gradu pogođenom teškim potresom početkom ove godine.
Inicijativom UAB-ova prikupila su se financijska sredstva koja se žele donirati u vidu jednokratne pomoći onima kojima je najpotrebnije, u dogovoru sa lokalnim antifašističkim udrugama koje i najbolje poznaju činjenično stanje na terenu.
U Petrinji, istarsku delegaciju, dočekali su predsjednik UABA Petrinje Nikola Nožinić i potpredsjednica Zrinka Čorić u pratnji članova udruge. Uz srdačan doček, domaćini su sproveli istrane kroz apokaliptični grad koji pokazuje svu raskoš velike tragedije, tuge i bola pred slikom razrušenih domova.
Uz ugodno više satno druženje, domaćinima uručena su prikupljena sredstva sa iskrenom nadom da će ista barem malo pomoći i usrećiti nekog kome je zaista potrebno.
Doživljeno, nas je ostavilo bez daha, puno emocija i divljenja o snazi ljudi koji žive sa željom za skorim oporavkom i nadom da nisu napušteni od društva na milost i nemilost i na samo snalaženje.
Impresije istarske delegacije iz opustošenog i razrušenog grada Petrinje, su vrlo jake i emotivne i ostavile su jedno izuzetno divljenje prema hrabrosti lokalnog stanovništva.
Emotivne su u sagledavanju općeg stanja a najviše na život i rad stanovništva koje je usprkos velikoj nedaći ostalo pri svojim ognjištima sa nadom u obećano „ bolje sutra“ i skoru sanaciju područja zahvaćeno teškim potresom, potresom koji je iz osnove promijenio njihove živote.
Osjeća se stanje nemoći gdje društvene strukture sve to vode kroz papirologiju koja šeta iz ruke u ruku iz institucije u instituciju i to od strane ljudi koji imaju uredan život, život koji se provodi u toplom kutku doma uz bogatu trpezu i krovom nad glavom, ljudi koji ne osjećaju i ne čuju vapaje nedužnih sa posrnule Banovine.
Na Banovini se živi u nadi da će ipak osvanuti dan kad će se i za njih odvojiti dragocjeno vrijeme koji obećava kraj življenja u kontejnerima i teškim uvjetima, za one koji su naviknuti na skroman život za kojeg nikog nije bilo briga i prije ove tragedije.
Utrošeno je mnogo riječi i samo riječi, mnogo slikanja koja tvore simbiozu lažne nade za sve ljude koji žele konkretna postupanja i početak sanacije koja bi im dala nadu da će i njihov život krenuti putem normalizacije normalnih životnih navika.
Da je ova situacija u nekom drugom vremenu, (kao što je bila – Banja Luka, Skoplje i dr,), primarna razmišljanja bi bila usmjerena najskorijoj sanaciji a omladina bi ujedinjenim snagama pomogla svojim dobrovoljnim radom u izgradnji i obnovi. U onim vremenima omladina je imala drugačiji status u društvu i nije razmišljala na odlaske u tuđinu kako bi služila drugog za razliku od današnjeg egoističnog razmišljanja, marginalizirajući osjećaje moralne potrebe ovog posrnulog društvu.
Dali je ta realnost ujedno i prava slika ovog društva ???
Lovro Sangaleti, Savez udruga antifašizma Istarske županije
