Španovica je jedino selo (hrvatsko), u pakračkom kraju, koje su zapalili partizani tijekom borbe prije 80 godina (6. listopada 1942.), ili su ga zapalili ljudi iz okolnih sela nakon povlačenja jedinica Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. Čin pljačke i paljenja španovačkih kuća, posebno nakon prestanka borbi, ne može se ničim pravdati i za svaku je osudu. U isto to vrijeme ustaše su na tim prostorima zapalile 43 sela (dakako, srpska), među kojima je i nemali broj onih u čijem su „čišćenju“ sudjelovale i španovačke ustaše
U Španovici, selu desetak kilometara od Pakraca, na cesti za Požegu, prije Drugog svjetskog rata živjelo je oko dvije tisuće ljudi, uglavnom Hrvata ranije doseljenih iz Like i Primorja, a počevši od 1865. godine. U Drugom svjetskom ratu postalo je ustaška tvrđava u okruženju srpskih sela, čiji su se stanovnici priklonili parizanima. Šestog listopada 1942., Španovicu su zauzeli partizani, djelomično je spalili, a stanovnike raselili. Poslije rata Španovica je preimenovana u Novo Selo, u nju su naseljeni Srbi. Svim Srbima su krajem 1991., popaljene kuće. U veljači 1992. selu je vraćeno staro ime.
U Španovici je odmah 1941. od domaćih ljudi i ustaša sa strane formirana postrojba, koja se ubrzo pročula po upadima u okolna sela, po pljačkama i ubijanjima. Španovčani su napadali sva sela, od Bučja do Kamenskoig, a posebno su uništili Rogulje, Cikote, Djevare, Prgomelje, Budiće i Koturiće. Čak je i poglavnik Ante Pavelić isticao Španovčane kao nepobjedive ustaše. A oni su mu sa svoje strane poručivali da ako mu u Zagrebu bude tijesno – preseli u Španovicu. Iz Španovice su 1941. i 1942. godine ustaše odlazile u pogrome u okolna (srpska) sela. U njima su ubile 1835 seljaka, oba spola i svih uzrasta. Sela su opljačkali i opljačkano dovukli u Španovicu. Primjerice, u susjednom selu Dereza ustaše (iz Španovice) ubile su 154 muškarca, 146 žena i 138 djece.
Napad na Španovicu 4./5. listopada 1942. izvele u jedinice Operativne zone NOV Hrvatske (dijelovi Psunjskog, Papučkog i Moslavačkog odreda), ojačane bataljunima 7. banijske brigade. Odluku o napadau donio je Štab zone, na čelu su (Hrvatima – ako je to nekome danas važno) GRGOM JANKESOM i KARLOM MRAZOVIĆEM. Za akciju toga značaja bila je potrebna suglasnost Glavnog štaba Hrvatske, na čijem su čelu tada bili (Hrvati) IVO RUKAVINA i dr. VLADIMIR BAKARIĆ. Takva je suglasnost dobivena.
U Španovici je tijekom partizanske akcije bilo 220 domaćih i 40 ustaša iz stožerne bojne, poginulo je 12, a ranjena su 44 partizana; neprijatelj je imao 160 mrtvih, zarobljeno je 160 mještana, a njih 44 za koje je istragom utvrđeno da su kao ustaše sudjelovali u ubijanju, paljenju i pljački okolnih srpskih sela, strijeljano je, dok su ostali pušteni. Oko 60 „bandita“ pohvatale su partizanske zasjede oko sela. Prema izvještajima Štaba zone, prilikom napada na uporište stradala je većina javnih i određeni broj stambenih zgrada, uglavnom onih iz kojih je pružan oružani otpor. Većina kuća prošla je bez većih oštećenja. U selu su ostali brojni civili, kojima su se odmah priključili povratnici iz kratkotrajnog zarobljeništva a nešto kasnije i oni mještani koji su se u vrijeme borbi uspjeli izvući iz obruča u pravcu Pakraca. Budući su slomili otpor obrane (zbog nedostatka naoružanja nije zaposjednuta jedino zgrada općine), partizani u se povukli, odvodeći zarobljene ustaše.
U napuštenu Španovicu već sutradan, 6. listopada 1942. stigla je jedna ustaška kolona iz Pakraca, a zajedno s njom stigao je i nalog vlasti NDH, kojim je naređena potpuna evakuacija civilnog stanovništva. Ta je evakuacija u idućih nekoliko dana i provedena. Zajedno s civilima iz Španovice su se povukli i ustaše koji su osiguravali evakuaciju. Prema podacima iz oba izvora (partizanskog i ustaškog), u prazno selo uskoro su počele ulaziti grupe civila iz okolnih srpskih sela i zbjegova, od kojih su mnogi i sami živjeli u izbjegličkim uvjetima, bez krova nad glavom, čije su kuće ustaše (među njima i pripadnici Pripremne bojne) zapalile u brojnim akcijama „čišćenja“ 1941.-1942. godine Pod motom „vratimo oteto“, te su grupe iz napuštenih kuća i staja odnosile i stvari koje nikad nisu bile njihove. Tih dana zaredale su i paljevine preostalih španovačkih kuća i gospodarskih zgrada.
Štab 3. operativne zone, nakon partizanskog napada na Španovicu, uputio je 15. listopada 1942. okružnicu, u kojoj, uz ostalo, upozorava komandante, komandire i političke komesare i na neke nepoželjne pojave i postupke u samoj akciji. „Naređeno je da se pale samo one kuće iz kojih neprijatelj daje otpor. Međutim, nakon akcije neki nesavjesni pojedinci su bez ikakvog razloga popalili kuće iz osvetničkih pobuda“.
U Kukunjevcu, desetak kilometara jugozapadno od Pakraca u pravcu Pakračke Poljane, živjelo je uoči Drugog svjetskog rata oko dvije tisuće ljudi, uglavnom Srba, starosjedilaca iz vremena Vojne krajine. Uz znak odmazde zbog napada na ustaško uporište u selu Španovica, ustaše i domobrani iz Lipika su 11. listopada 1942. pobili i bacili u jamu 616 domaćih ljudi, te još oko 120 izbjeglica sa Kozare (svi nisu identificirani) i oko 80 Slovenaca, prognanika iz Štajerske (također nisu identificirani). U partizanima su poginula 63 Kukunjevčana. Četnika nije bilo, kao ni u zapadnoj Slavoniji. Krajem 1991. Kukunjevca je očišćena od Srba (prema popisu su u proljeće te godine u selu živjela 1082 stanovnika, od toga 832 Srbina i 128 Hrvata – preostali broj odnosi se na druge nacionalnosti). Sve su kuće Srba popaljene i imanja opljačkana. Tada je u selu ostao samo jedan Srbin „za pokazivanje“. Dakako srušen je i spomenik STEVANA LUKETIĆA, s imenima pobijenih 11. listopada 1942. Godine.
Bojan Mirosavljev
