Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

PARTIZANSKA KAZALIŠTA

Iz okupiranog Zagreba prešla je ilegalno na oslobođeno područje u drugoj polovici travnja 1942. godine skupina umjetnika Hrvatskog narodnog kazališta. Predvođena VJEKOSLAVOM AFRIĆEM, ta je glumačka družina već po dolasku u partizane osnovala partizansko kazalište. Prve priredbe za narod i Narodnooslobodilačku vojsku dali su glumci  –  partizani u čast Prvog svibnja u Korenici i Donjem Lapcu.

Na oslobođenom teritoriju Hrvatske za vrijeme NOB-a djelovalo je 28 oblasnih i okružnih profesionalnih i amaterskih kazališnih družina i oko 600 amaterskih sastava. Postojale su i dvije centralne kazališne družine: jedna ZAVNOH-ova i druga pod nazivom „August Cesarec“.

U drugoj polovici travnja 1942. godine iz okupiranog Zagreba na oslobođeni teritorij pristigla je skupina kazališnih umjetnika  –  članova Hrvatskog  narodnog kazališta. Uz JOŽU RUTIĆA, člana KPJ i organizatora dolaska, došli su još VJEKOSLAV VJEKO AFRIĆ, SALKO REPAK, ŽORŽ SKRIGIN, MILAN VUJNOVIĆ i IVKA RUNTIĆ. Njihov dolazak bio je od neprocjenjivog moralnog, političkog i kulturnog značenja za oslobođeni teritorij i NOP u cjelini. Shvatili su odmah uvjete rada u partizanima, te svoje znanje i iskustvo vrhunskih umjetnika stavili u službu naroda. Podijeljeni u dvije skupine nastupili su na proslavama 1. svibnja 1942. godine u Donjem Lapcu i Korenici. Gledalo ih je nekoliko tisuća ljudi. Odmah su stekli nepodijeljene simpatije naroda, boraca i omladine.

Kazališna je skupina, potom, pošla na prvu turneju po oslobođenim područjima  (Lika, Gorski kotar i Kordun). Poslije skoro pet mjeseci rada na teritoriju Hrvatske skupina je u rujnu 1942. godine dobila zadatak da dođe u Bosnu, kod Vrhovnog štaba NOV i POJ. Na višednevnom putovanju do Mliništa, gdje se nalazio Vrhovni štab, skupina je uz put dala i dvije priredbe: u Drvaru i u Glamoču, a u Mliništima improvizirala program koji su pratili vrhovni komandant TITO i ostali članovi Vrhovnog štaba. Nakon toga, ponovno odlazi na turneju i daje predstave u Livnu, Glamoču i selima oko njega, u Mrkonjić-Gradu, Jajcu, Drvaru i drugim mjestima. U čast konferencije AFŽ u Bosanskom Petrovcu pripremala je i folklorni balet sa borbenim sadržajima, koji je kasnije izvela oko 150 puta.

Do listopada 1942. godine, skupina je popunjena novim članovima i postala je brojno jaka. To joj je omogućilo da bitno izmjeni svoju repertoarsku politiku i da od jednočinki i šarenih programa sve više izvodi cjelovečernje predstave. Ubrzo je pripremila Nušićevo Sumnjivo lice i Tolstojevu Ona je svemu kriva, a rad na Gogoljevom Revizoru prekinuo je početak četvrte ofenzive. U studenom 1942., skupina je dobila ime  –  Kazalište narodnog oslobođenja Jugoslavije. U siječnju 1943. godine napisan je Statut i to je bio prvi pravilnik jedne kulturno-umjetničke ustanove u NO-u. Četvrtu i petu ofenzivu Kazalište narodnog oslobođenja je provelo, kao i sve borbene jedinice, u neprekidnom pokretu, pod vrlo teškim uvjetima, ali je ipak, kad god je to bilo mogućno, davalo priredbe za borce.

Nakon pete ofenzive Kazalište narodnog oslobođenja je dalo prvu priredbu srpnja 1943. godine za ranjene borce u selu Vračevcu (Tuzla), zatim pošlo na turneju po istočnoj Bosni, a u rujnu 1943., vratilo se u oslobođeno Jajce, gdje je ostalo sve do siječnja 1944. godine. Uvjeti  za rad u Jajcu bili su vrlo povoljni. Umjetnici su imali kazališnu zgradu sa pozornicom, kulisama i drugim potrebama. Program je bio raznovrstan (kazališni komadi Sluga Jernej, Jazavac pred sudom, Revizor, Narodni poslanik) te recitali i folklorni sadržaji. Ondje je realiziran balet na Baranovićevu glazbu Licitarsko srce i Geršvinovu Plavu rapsodiju, doživjevši nekoliko stotina izvođenja. Priredbe su se održavale i u okolnim mjestima.

U Centralnoj  kazališnoj družini nalazili su se, među inim, i profesionalni kazališni umjetnici JOŽA GREGORIĆ, ĐOKO PETROVIĆ, MLADEN ŠERMENT, MIRA ŽUPAN, ŠIMA ŠIMATOVIĆ, SRĐN FLEGO, te mnogi drugi koji  koji su otpočeli  svoju glumačku karijeru u partizanskim kazalištima kao; IRENA KOLESAR, ĐUKA TADIĆ, FERANJO MAJETIĆ, DRAGAN KRAPIĆ, STEVO MEANDŽIJA, SVEN LASTA, ETA BORTOLAZZI… Kasnije se skupini umjetnika partizana priključuju AUGUST CILIĆ, JOZO LAURENČIĆ, DRAGO IVANIŠEVIĆ, MARIJAN LOVRIĆ, EMIL KUTIJARO i 17-godišnji PERO KVRGIĆ.

Zbog borbi vođenih u periodu između siječnja i ožujka 1944. godine, članovi Kazališta narodnog oslobođenja su se podijelili u tri skupine:  jedna je pošla na Kozaru, druga u Drvar a treća je ostala sa 6. ličkom divizijom. Skupine su održavale tečajeve na kojima su se osposobljavali rukovodioci za organiziranje kulturno-umjetničkog i prosvjetnog rada u jedinicama. U ožujku 1944. sve tri skupine okupile  su se ponovno u Bosanskom Petrovcu gdje su pripremale Protekciju, Kir-Janju i Kočićev komad Mati. U travnju je izašao i prvi broj partizanskog kazališnog lista Naše kazalište. Dramski umjetnici u Drvaru pripremaju priredbu za Drugi kongres USAOJ-a. Poslije njemačkog desanta na Drvar, jedan dio članova Kazališta narodnog oslobođenja prebacuje se avionom u Italiju, a drugi odlazi u Dalmaciju gdje ostaje kraće vrijeme u 8. korpusu pa zatim prelazi na Vis. Na Visu prvi put izvodi Najezdu1. Leonova. Sa Visa Kazalište narodnog oslobođenja je rujna 1944., pošlo na turneju po Italiji gdje je davalo priredbe za partizanske ranjenike i jedinice savezničkih vojski. Prvi studenog 1944. godine Kazalište narodnog oslobođenja stiglo je u oslobođeni Beograd i 12. studenog dalo posljednju priredbu  pod dotadašnjim imenom.

Bojan Mirosavljev

Facebook
E-mail