Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Partizanka Štefica Galić

(Foto: Wikipedia) Štefica Galić

Čudni su putevi i ljudski i životni. Partizanski pogotovo. Još ako si i žena, sve je teže i zagonetnije. Žene u ratu i kriznim vremenima poseban su božiji blagdan. U ratu se ne žale, za njih je žaljenje gubljenje vremena. Hrabre i istrajne, uspijevale su od nemogućeg napraviti moguće. Nastave u miru tamo gdje ih je rat prekinuo. Najbolja među najboljim – Štefica Galić. Štefica je prava partizanka, danas nepoželjan i rijetko korišten termin. Moderno ih zovu heroinama, a njoj je sigurno draže ono vatreno  i nedvosmisleno, s petokrakom,  partizansko imenovanje. Žestoka kakvom je materinstvo odredilo, a bez dlake na jeziku, siguran sam da će mi reći: „Milane, pretjeruješ, pa ima boljih od mene za tvoje priče“. Nastaviće i dalje da obrazlaže, ali kad vidi da ne hajem, progutaće. Priča o Štefici Galić priča je o dobrim ljudima, ispred kojih su sve druge hrabre, ovovremene dame jer im muškarci, sem po imenu, nisu ni do koljena. One su: Ena i Lejla Dizdarević, Selma Jakupović, Maja Šimić, Amra Lepara, Leila Dandić, izbjeglica Maja iz Avganistana, Dijana Šoše, Sen Demirović, pa o Jelki, profesorici Vesni, dobroj Šerifi i mnogim drugim, što ih, kao političari po kvoti i statistici nisam određivao, već po ljudskosti, materinstvu, dobroti i hrabrosti – sve s ljubavi prigrlio i zapisao. One su samo neke od žena što im se muški rod treba duboko nakloniti.

Štefici su izdavaštvo i fotografija bili opredjeljenje i zanimanje gotovo tri decenije, a od 2010. godine sve donedavno bila je glavna i odgovorna urednica internetskog portala Tacno.net. Iznjedrila je portal prepoznat po demokratskim vrijednostima, promovisala slobodu govora i kritičko mišljenje, ideju pravednosti, slobode i ljudskih prava. U naslijeđe ostavila dubok crveni i ljevičarski trag žestoko kritikujući nacionalizam i šovinizam, etičke i religijske netrepeljivosti. Napravila velik broj intervjua s brojnim intelektualcima s prostora bivše Jugoslavije. Prije brojnih domaćih i ino nagrada, sve od 2012. godine, uslijedili su žestoki napadi. I kao što to obično biva, prvo u rodnom Ljubuškom, napadi u trgovačkom centru u Mostaru, sedam–osam sudskih postupaka, problemi s policijom i svim onim što su promovisali crnilo naslijeđeno iz četerdeset i prve prošlog vijeka. Zašto? Sve je počelo kad je u ludilu rata i progona sa svojim mužem Neđom Galićem, dobitnikom nagrade “Duško Kondor” za građansku hrabrost, zavapila: ”Ljudi, ovo je ludost, ovo je zločin, ovo se ne možete raditi”. S Neđom je pravila falsifikovane pozive za spas svojih sugrađana iz zatočeništva i podržavala ga. Onda kad su posljednji pripadnici manjinskog naroda napustili Ljubuški, Neđo i Štefica s troje maloljetne djece i sami su napustili Ljubuški i odselili se u inostranstvo, uz Neđin komentar: “Ja više ne bih mogao dignuti glavu od stida ako sad ostanem”. Nisu se Galićevi htjeli prijaviti kao izbjeglice, a mogli su, mogli su tražiti i politički azil, mogli su i u neke međunarodne organizacije, a nisu. Snalazili su se kako su znali i umjeli. Vratili su se jer su bili drugačiji od ostalih. I bolji, usuđujem se ustvrditi. Nedugo potom “Neđo od Ljubuškog“, kako su ga najčešće zvali, razbolio se i 2001. godine umro. Neđo Galić nije sahranjen u rodnom Ljubuškom, on i sad svira svoju gitaru, voli Rolling Stonese i čita. Počiva na mostarskom groblju “Sutina”. Štefica je nastavila tamo gdje je Neđo stao. Stalno se zato pitam ko to i zašto  rastavlja, a ne sastavlja. Dobre ljude pogotovo. „Kad smo došli kući, to nije bio isti grad niti isti ljudi. Zaobilazili su nas, zvali nas ‘mudžahedinska ambasada’, ‘komunjare’, upadali su i razbijali… Išla sam brati jagode, u fotolaboratoriju… Sve sam radila da uveče donesem 50 KM kako bismo preživjeli“, priča Štefica. Deset godina poslije Neđine smrti kada je priča o njenom suprugu ispričana kroz dokumentarni film „Neđo od Ljubuškog“, autorke Svetlane Broz, u Ljubuškom su organizovani protesti, a da skoro niko od protestanata nije ni pogledao film, a Štefica je drugi dan poslije protesta dobila batine ili degenek, kako se to na hercegovačkom kaže. „Prebila me žena koja je i organizovala proteste, a doktorica što bi trebalo da liječi, samo je rekla: ‘Dobila si što si i tražila’.” Nije joj preostalo ništa drugo nego da s troje nejači, po drugi put, “dobrovoljno” napusti Ljubuški i stani se u Mostaru. Tu je i počela jednu ovovremenu i veliku priču o internetskom portalu Tacno.net, koja i danas traje. Ali ni u Mostaru je ne ostavljaju na miru. “Kad pređem desno, doživim neugodnosti od pljuvanja do čega svega sve ne, a lijevo su mi iza kancelarijskih vrata ostavili nekoliko listova iz Kur’ana i prijetnju“, navodi Štefica. Bilo je puno razloga da Njemački parlament (“Bundestag”) uključi Šteficu u program “Parlamentarci štite parlamentarce“. Zaštitili su Šteficu jer se zalaže za zajedništvo, a ne podjele, što ima hrabrosti da se suoči s ratnim zločinima, što ne posustaje i pored brutalnih napada, riskira vlastiti život za druge i što je, prije svega, dobar čovjek.

Štefica je za svoj pregalački rad ove (2023) godine dobitnica nagrade „Goran Bubalo“. Ova nagrada prepoznaje naše lokalne heroje i partizanke poput Galić koja unapređuje ljudska prava, očuvanje i izgradnju mira u BiH. Ranije, 2018. godine uručena joj je prestižna nagrada “Johan Philipp Palm” za slobodu govora. Obraćajući se učesnicima ove manifestacije Štefica je u samo dvije rečenice sažela svoj višedecenijski rad i čvrsta opredjeljenja: “Borim se da budem potpuno konkretna, protiv sistema kojemu je nacionalizam i klerofašizam mjera stvari, koji slavi ‘svoje zločince’ kao heroje, smatrajući to patriotskim činom, protiv sistema koji trguje ljudskim životima i njihovom imovinom, čiji obrazovni sistem obrazuje buduće vojnike koji će mrziti sve što nije njihovo, gdje trajno pobjeđuju nacionalističke stranke na izborima… Taj sistem, to je moj neprijatelj!” Posebno joj je drago četrnaestofebruarsko Mostarsko priznanje jer dolazi iz ruku antifašista, a povodom Dana oslobođenja Mostara. Ne znam, ali sam uvjeren da u obrazloženju piše za cjeloživotnu promociju antifašističkog naslijeđa…

Taj nakaradni sistem i trideset godina kasnije od ratnih događanja u Ljubuškom Šteficu je kao i desetine hiljada drugih odvojio od djece i najbližih. Kad vlastodršci zapošljavaju samo svoje, kad u administraciji i državnim organima rade samo podobni i njihovi, jedino rješenje jeste odlazak tamo negdje i preko crte. Svađaju se djeca nepodobnih sama sa sobom i sistemom u koji su ni krivi ni dužni upali. Dugo razmišljaju šta uraditi, pa na kraju između ljepota Hercegovine moraju izabrati odlazak i peglanje zapadnog asfalta. Nostalgiju će pokušati zamijeniti društvenim mrežama, a unukin poljubac niko na ovom dunjaluku ne može ni dosanjati i zamijeniti… I Štefica će morati sačekati do narednog avgustovskog susreta kad će joj u zagrljaj dolepršati bakina najljepša balerina ili jedan od unuka. I sve to nije razlog da se i za milimetar pomjeri, već kao malo ko ostaje dosljedna i principijelna ili još principijelnija.

Bez dlake na jeziku, Štefica kristalno jasno i bez potrebe da je iko tumači, govori i piše o događajima u Ljubuškom i Hercegovini, o politici nacionalističkih stranaka i njihovih vođa, o Srebrenici i Grabovici, o Republici Srpskoj i njenom predsjedniku. Ne štedi ni ove visoke ili niske međunarodne predstavnike. Piše i o poslušnicima režima, pravi intervjue s najpoznatijim intelektualcima iz bivše YU države, ali i prepozna one što se zarad fotelja antifašistima prikazuju, pa iz ministarskih fotelja odobravaju ili prećutkuju i druge proglašavaju odgovornim za otvaranje muzeja tamo gdje su logori bili.

Prava partizanka – Štefica Galić.

(tacno.net/Milan Račić)

Facebook
E-mail