Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Otvoreno pismo Predsjedniku i premijerki Italije

(Foto: istrapedia.hr) Ruža Petrović

Objavljujemo Otvoreno pismo g. Ivana Pavicevca iz Istre, koji je upućen Savezu antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske te čiji je sadržaj u obliku Otvorenog pisma upučen Predsjedniku Republike Italije Sergiu Mattarelli i premijerki Republike Italije Giorgiji Meloni, sadržaj koji se odnosi na kontroverze o fojbama.

Poštovani gospodine Predsjedniče Sergio Mattarella,

Poštovana premijerko Gospođo Giorgia Meloni,

Započinjem ovo pismo podsjećujući jednu epizodu daljnje prošlosti, kada je Mussolini došao u Pulu i u Gradskom kazalištu  Ciscutti održao govor u kojem se prezirno obratio slavenskom stanovništvu, definirajući ga nižom rasom. Po izlasku iz kazališta dobio je šamar jedne građanke koja se nalazila medju publikom.

Toliko kao premisa propagandi sve agresivnijeg povijesnog revizionizma i sljedećeg uvođenja; U godinama koje su prethodile padu režima, srpnja 1943., talijanski fašisti su u Istri pjevali: „Ako je Arena u Puli, fojba je u Pazinu…..“ i dole u rupu. .. Par mjeseci nakon sloma fašizma. uslijedili su zločini, poprečnih osveta među tamošnjim stanovništvom. Neki su fašisti i kolaboracionisti pobjegli, da! 

Naknadni dolazak njemačkih trupa zajedno sa preostalim fašistima uspostavio je njihov “red”, do 1945. Pa gdje su onda bili ti “Titini”? Od 1945. do 1947. Istrom su upravljali uglavnom Saveznici. U tom razdoblju se moglo BIRATI, iseliti ili ostati. Iseljavalo ssanjajući “american dream” ili Australiju” Emigranti su bili uglavnom slavenske obitelji s talijaniziranim imenima i prezimenima; Božac u Bosazzi, Motika u Matticchio, Fonović u Fonio, Vučetić u Vocetti, i tako dalje. A zna se, propaganda (saveznička) je učinila svoje; ulijevala je strah od dolaska “druža” (drugova);  komunista. Nisu izostali Nisu izostale ni provokacije (još se nije utvrdila nesreća u Vergaroli, koju na godišnjicama dogadjaja talijanska iridenta propagira i pripisuje jugoslavenskoj strani)

Tako mi je i kuma sa krštenja, godinama kasnije rekla da je otišla „jer nije htjela živjeti u komunizmu” (sic!). Ona i njezin suprug kao intelektualci bili su privilegirani od ANGVD-a. (Nacionalno udruženje julijansko….?). Već u ljeto slijedeće godine, tijekom školskih praznika, vratila se u Pulu posjetiti majku. Dakle, ne počinivši nikakvo zlo, mogla se slobodno vratiti! (Suprug je u medjuvremenu bio dao Svečanu izjavu u Jugoslavenskom konzulatu u Milanu, da je emigrirao jer se osjećao talijanske nacionalnosti.

Emigriranje donosi neizvjesnost, tugu, nostalgiju. To je osobito opjevano u napuljskim pjesmama. Isti Sergio Endrigo rodjen u Puli posvetio je nostalgičnu pjesmu „1947“, svom rodnom gradu. Sergio Endrigo, pogrdno oslovljen “rošo”, u tršćanskim krugovima, nije se nikada prihvatio tumačenje t.zv egzodusu.

Ivan Pavicevac, Istrijan, rođen 1940.

Facebook
E-mail