Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Osnivanje Turopoljsko-posavskog odreda u Čičkoj Poljani 8. kolovoza 1943. godine

(Foto: Antifašistički vjesnik)

            Situacija u selu Čička Poljana, Velika Gorica, je  početkom  2. svjetskog rata pokazala da se na tom području ljudi vrlo rano nakon početka rata organiziraju na otpor okupatoru, zahvaljujući poticajima prvoboraca kao što je Antun Cvetković, Mika Špiljak, Lutvo Ahmetović, Marko Belinić  i drugi.

            Mjesni NOO je  osnovan već krajem rujna 1942.g. Njegovi su članovi bili Jankovići, Radičevići, Šestoki, Tomšić i drugi. Neki su sudjelovali  u udarnim grupama u diverzijama na području Turopolja i Posavine,tj,Velike Gorice i neprijateljskih objekata.

             O toj situaciji Mijo Kos Zorko u knjizi“ Velika Gorica u NOB“ piše:   „Zbog složnosti naroda i aktivnosti NOO, ponajviše članova KPJ, u selu Čička Poljana Donja okupatorima i domaćim izrodima nije ništa polazilo za rukom.  U drugoj polovici 1942. g je selo Čička Poljana Donja bilo naš pravi oslobođeni teritorij. Iz mjesnog NOO mlađi su ljudi odlazili u minere a stariji su bili u udarnoj grupi s omladinom. Svugdje je NOO Poljane bio spreman prehraniti partizane koliko god da ih dođe , a za prijevoz preko Odre uvijek su pripremno čekali čamci.“

             Udarne grupe Turopolja i Posavine formirane ranije rade diverzije, ometanje prometa, otimanje ili uništavanje neprijateljskog oružja i surađuju s prvim partizanskim jedinicama s područja Siska prevozeći hranu ili nove borce. Istovremeno je aktivnost okupatorskih i ustaških vlasti usmjerena na progon „crvene bande“ i simpatizera, na pljačku i zlostavljanje stanovništva i to potiče narod na otpor.

             Iz udarnih grupa tog područja osniva se 8. kolovoza 1943.g  Turopoljsko-posavski odred koji će  djelomice prerasti u slavnu Udarnu brigadu Franjo Ogulinac Seljo, ali i nastaviti kao samostalni odred do kraja rata. Pri osnivanju je bilo oko 150 boraca, a do kraja rata je kroz Odred prošlo više od 1000 boraca uglavnom iz Posavine, u više bataljona. Karakteristično je bilo da su borci doslovno bili goloruki , bez naoružanja, bez  odgovarajuće odjeće i obuće i druge ratne  opreme  potrebne za komunikaciju, za izviđanje itd. Prvi zapovjednici su bili Ivan Mladen, komandant  i Marijan Badel, komesar,  a nakon pogibije obojice zapovjednik je TPO bio Milan Radović Čokara.  U TPO je bio kraće vrijeme  bataljon pod nazivom Ruski bataljon, te Sisački bataljon i drugi koji su sudjelovali u borbama na području Pokuplja, Turopolja, Posavine i Žumberka. U mnogim ratnim operacijama su bili zajedno sa Seljinom brigadom :Žumberak, Hasan breg, Žažina itd. U selu Blatnici  1944.g poginuo je komandant Milan Radović Čokara , kao i drugi neki zapovjednici koji su htjeli dati borcima primjer  borbenosti i hrabrosti . Nakon Čokare zapovjedništvo preuzimaju Mirko Vuković i Tešo Bulat.

         TPO je jedan od partizanskih odreda i ne treba ga brkati s Posavskim partizanskim odredom NOV, komandant Stjepa Bobinac Šumski i komesar Josip Pavlić , Mato Leš i drugi , za koji postoje dokazi da je prva partizanska jedinica koja je ušla u Zagreb na dan oslobođenja 8. svibnja 1945.g

         U Ruskom  bataljonu TPO  su  bili Kozaci (Čerkezi) , inače većina njih u sastavu nacističke soldateske  dugo nakon rata ostaju  u ovom kraju zapamćeni po najgorim zločinima nad nevinim narodom. O tome piše Tomo Mihelić  Gajdaš u knjizi „Sjećanja i zapisi“, vezano za ofenzivu na Pokuplje s ciljem uništenja TPO na dan 7.maja 1944.g :  „Nijemci su sudjelovali tenkovima, pješadijom i avijacijom, Čerkezi konjicom u jačini 12000 vojnika (!) i oficira te ustaše snagama iz svojih uporišta u Karlovcu, Zagrebu i Sisku.  Jašući na svom konju žurio sam da što prije stignem u Grebenice. Čerkezi su nastupali s konjicom. Svakog časa smo mogli ih očekivati na našim položajima. Stigavši u četu, upoznao sam komandira prateće čete Belca sa situacijom i naređenjima da što prije pođe u Škrinjariće. On nije odmah shvatio situaciju i rekao je: Neću da se povlačim. Čekat ću Čerkeze sa svih 5 teških mitraljeza. Ja ću njima pokazati tko su partizani“  

             Ono što se može zamijetiti o ljudskim karakteristikama boraca TPO ,proletera i seljaka većinom iz Posavine , te komandnog kadra,  jest neizmjerna požrtvovnost, hrabrost i solidarnost što je dolazilo iz visokog borbenog morala i motiviranosti vođene željom za slobodom i boljim društvom kojega je viziju dala KPH/KPJ sa svojim vodstvom , temeljenu na ideologiji komunizma. Jasno da je bilo posrnuća, izdaje, dezerterstva i nesnalaženja u uvjetima neravnopravne i bespoštedne borbe između  zla i dobra , okupatora i osloboditelja. Ali je vrijeme pokazalo kome narod najviše vjeruje i pomaže,  te je partizanska vojska iz dana u dan jačala, oružano i moralno-psihološki išla pobjedonosno kraju rata uz ogromne žrtve i more prolivene krvi.  Osobito se  to  odnosi na partizanske  gubitke i poginule tijekom 1944. i 1945. g na području 2.operativne zone, a  koje je obuhvaćalo okolicu Zagreba , Karlovca i Sisak,  područja gusto posijana neprijateljskim uporištima i vojnicima na važnom strateškom potezu od Jadrana, gdje su Nijemci očekivali iskrcavanje saveznika.

             TPO je potkraj rata bio u selima Turopolja i Posavine i sudjelovao u završnim operacijama dalje od ostalih jedinica u sklopu 34.divizije koje su oslobađale okolicu Karlovca, Jastrebarskog i Ozlja i te gradove. Zapisano je da su borci TPO  17.IV 1945. g bili u selu Ščitarjevu, 25.IV u Vukovini, Kućama i Podotočju, te 27.IV u Veleševcu, Strušcu, Drnku na zadacima rekvizicije hrane i dostave  na Pokuplje,  Kordun i Liku. Uz to i dalje su trajale posljednje borbe sa neprijateljskim kolonama i skupinama ustaša i Nijemaca. 1.maja 1945.g u povlačenju prema zapadu, gdje je TPO je napao kamion ustaša iz 23.ustaškog zdruga , zatim u selu Draganiću zarobio 24 domobrana s 23 puške i 870 metaka i to je valjda bila posljednja borbena akcija TPO. Ratna sreća se na kraju  okrenula protiv okupatora i domaćih izdajnika  te je ostvarena pobjeda naroda koji se izborio za slobodu, iako je pravo pitanje cijene svih žrtava, i civilnih i  partizanskih odreda , kao što je TPO  , osobito u kontekstu današnjih revizija povijesti.

Marija Ajša Peuc

Facebook
E-mail