Obilježena 80. godišnjica početka jedne od njemačkih operacija protiv partizanskih jedinica. Borci jedinica 1. hrvatskog (i 1. bosanskog) korpusa u krvavim  borbama koje su trajale od 20.  siječnja do 20. veljače 1943. godine, ostvarili su zamisao Vrhovnog štaba i osujetili pokušaj neprijatelja da brzim prodorom zaokruži i uništi glavne snage Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda

U povodu 80. godišnjice početka jedne od najvećih njemačkih operacija protiv partizanskih jedinica, poznata pod kodnim nazivom „Operacija Weiss“, kod devastiranog centralnog spomenika u centru Karlovca, autora VANJE RADAUŠA, Documenta i zagrebački umjetnici te instrumentalisti iz kvarteta Cul-de-Sac, izveli su umjetnički performans-intervenciju. VESNA TERŠELIČ, predsjednica Documdente objasnila je da je operacija započela u zoru 20.  siječnja 1943. godine iz Karlovca i  to napadom njemačkih snaga na partizanske jedinice raspoređene na fronti Karlovac-Glina-Hrvatska Kostajnica-Bosanski Novi-Sanski Most. „U godini preokreta 1943. su donesene vrlo važne odluke  ZAVNOH-a i AVNOJ-a, te se NOB polako približavala međunarodnom priznanju. Prve su je priznale iz antifašističke koalicije i to je bio put koji je vodio  prema slobodi. U toj godini pamtimo pad fašističke Italije. Partizani  su se borili za prava svih, kao što se danas mnogi među nama bore za ljudska prava jer živimo u vrijeme kada je poštovanje ljudskih prava i prava svih manjina veliko pitanje. Na udaru su pripadnici manjina i moramo učiti na iskustvu partizana. Ovo mjesto je simbolično za položaj antifašizma i antifašista danas u Hrvatskoj“, kazala je Vesna Teršelič i dodala  da stanje miniranog spomenika pokazuje stav hrvatskog društva i institucija prema nasljeđu NOB-a i baštini antifašizma danas.

VILI MATULA, dramski umjetnik i saborski zastupnik kazao je, između ostalog: „ Sa kolegama umjetnicima mi je pripala čast da na ovoj prvoj ovogodišnjoj akciji, obilježimo važnu godinu i na prostoru bivše Jugoslavije. Važna je činjenica da su Srbi, Hrvati i Muslimani  ginuli, stradali i žrtvovali se jedni za druge. Europu moramo podsjetiti na to da se ta 1943. činila godinom bez izlaza. Do travnja mjeseca je na putu prema Neretvi  poginulo između osam i deset  tisuća partizana i partizanki, a sveukupno 12 tisuća ljudi. Nigdje tako zajedničkog otpora  različitih nacija u zajedničkoj borbi u Europi nije bilo“. Matula je pročitao dio memoara dr. GOJKA NIKOLIŠA „Korijen, stablo, pavetina“ u kojem se Nikoliš sjeća 20. i 22. siječnja 1943.,  kada vrh partizanskog pokreta shvaća da se nešto veliko sprema, a to je Četvrta neprijateljska ofenziva. Prvi podaci o koncentraciji neprijateljskih vojnika oko Karlovca i na Baniji stigli su početkom siječnja.

Povijest je zabilježila da radi razrade prve operacije Weiss 1“, sastali su se u Zagrebu 9. siječnja stožeri njemačke Grupe armije „E“ i talijanske 3. Armije. Odlučili su da u ovoj operaciji moraju uništiti partizane na prostoru Karlovca, Ogulina, Gospića, Knina, Bosanskog Petrovca, Prijedora, Gline… Angažirani su ustaše i četnici. Za ofenzivu je pokrenuto više od 90 tisuća neprijateljskih vojnika i 14. zrakoplovnih eskadrila. Neprijateljske jedinice dobile su specijalnu naredbu da najbrutalnije postupaju sa stanovništvom, da opljačkaju i zapale naseljena mjesta na područjima kroz koja prolaze i da sve muškarce  iznad petnaest godina života  ili ubiju ili odvedu u koncentracijske logore.

Prvi hrvatski (i 1. bosanski) korpus primili su na sebe svu težinu neprijateljskog napada, koji je počeo 20. siječnja 1943. godine. Cijelo područje Banije, Korduna, Like i Bosanske krajine našlo se u vrtlogu žestokih borbi koje će trajati gotovo mjesec dana. Glavna njemačka udarna snaga  –  7. SS divizija „Prinz Eugen“, s tenkovima i avionima sručila se  iz područja Karlovca na jedinice 8. kordunaške divizije s namjerom da ih brzo razbije, a da zatim u munjevitom pohodu izbije na područje Bihaća, gdje su se nalazili Vrhovni štab, CK KPJ i Predsjedništvo AVNOJ-a. Umjesto presijecanja i okruženja jedinica Narodnooslobodilačke vojske na oslobođenom  teritoriju, operacija Weiss svela se na frontalno potiskivanje 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa. Znamenita 7. SS divizija, tek je 29. siječnja ušla u napušteni Bihać. Nije bolje prošla ni njemačka 369. divizija u borbi sa 7. banijskom divizijom i Banijskim partizanskim odredom. Ona je, zajedno s ustašama i domobranima, prodirala od Petrinje i s linije Glina-Kostajnica na slobodni teritorij.

U Lici su dvije talijanske divizije „Ren“ i „Sassari“, napale zajedno s četnicima od Gospića, Lovinca i Gračaca 6. ličku diviziju. Usrkos višestrukoj brojnoj  i tehničkoj nadmoći, Talijani su postigli osrednje rezultate.  U naredim danima te su dvije talijanske divizije doživjele svoj do tada najveći poraz. Samo divizija Sasari od 15. do 21. veljače morala se s četnicima povući u Gračac, a onda u Knin, jer je izgubila 52 oficira i 821 vojnika i gotovo svu borbenu tehniku. Slabo je prošla i talijanska 4. divizija koja je nastupala od Ogulina rema Slunju. Na nju su se ustremile 6. i 14. primorsko-goranska brigada, tako da se  dnevno nastupanje Talijana svelo na punih dva kilometra.

U zatvorenom obruču, na Grmeču je ostala glavnina 4. krajiške divizije i oko 15 tisuća izbjeglica. Nakon ogorčenih borbi, 13. veljače partizanske jedinice uspjele su se probiti iz obruča. Četvrta divizija zatim je krenula na sjever. Neprijatelj je na najokrutniji način pobio na Grmeču 31.370 ljudi, a 1.722 odveo u logore. Njih  1.256 je umrlo od zime. Stradalo je više od dvije trećine izbjeglica zatečenih u planini. Posebna tragedija bila je  što je stradalo toliko  civilnog stanovništva. Uspjeh 4. kajiške divizije ipak je bio u tome što je vezala snage triju njemačkih divizija, a tim je omogućen slobodniji pokret jedinica oko Vrhovnog štaba.

Probojem 4. krajiške divizije iz okruženja završena je njemačka operacija Weiss 1. Zamisao njemačkih trupa o uništenju glavnine Narodnooslobodilačke vojske nije se ostvarila. Nijedna partizanska jedinica nije razbijena niti uništena. U međuvremenu, jedinice 1. hrvatskog korpusa i dijelovi 1. bosanskog korpusa stali su iza njemačkih napadnih redova koji su skretali prema Neretvi. Nastavili su ofenzivu kojom je ponovno stvoren veliki slobodni teritorij.

I dok su se njemački i talijanski generali dogovarali o novoj operaciji nazvanoj „Weiss 2“, njihove jedinice dobile su odmor. Glavna operativna grupa Vrhovnog štaba izvodila je ofenzivu prema dolini Rame i Neretve, kamo je Vrhovni štab htio stići prije nego to  Nijemci, Talijani, ustaše i četnici započnu drugu fazu svoje ofenzive. Aktivnom obranom, taktikom iznenadnih  noćnih napada, zasjeda, upornim otporom na pogodnim položajima, udarcima u bokove i pozadinu, rušenjem i zaprečavanjem komunikacija, jedinice 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa zadržavale su i usporavale višestruko nadmoćnijeg neprijatelja. Time su omogućile Vrhovnom štabu da s Glavnom operativnom grupom (1. i 2. proleterskom divizijom, 3. udarnom i 9. dalmatinskom divizijom) izvrši protuofenzivu u pravcu Hercegovine, štiteći istodobno evakuaciju ranjenika, bolesnika i civilnog stanovništva koje se povlačilo pred neprijateljem, pod neposrednom zaštitom 7. banijske divizije, koja je pridružena Glavnoj operativnoj grupi Vrhovnog štaba.

Jedinice Glavne operativne grupe dok je operacija Weiss 1 bila u punom jeku, počele su protuofenzivu prema Neretvi. Već 9. siječnja 2. proleterska divizija i dalmatinske brigade oslobodile su Posušje, a sutradan Imotski. U toku veljače  jedinice 2. operativne grupe brojnim uzastopnim udarima, razbile su u dolini Rame i Neretve talijansku diviziju „Murge“ i ustaško-domobranske posade, oslobodila  na prostoru Ivan-Sedlo, Prozor i Drežnica sva mjesta osim Konjica i zaplijenile velike količine ratnog materijala (600 pušaka, 1000 komada automatskog oružja, oko 100 topova, 66 kamiona, 13 tenkova). Time su stvoreni povoljni uvjeti za brzi prodor u istočnu Hercegovinu. Međutim, Glavna operativna grupa zadržala se na Neretvi do prijelaza ranjenika.

Bojan Mirosavljev