Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Odrekao bih se nacionalnosti zarad čovjeka

Kakva je procesualnost nacionalnog identiteta u zahtjevu i uzurpaciji čovjekova političkog bivanja, njegova svijeta i ljudskog bića kao takvog? Tko ima pravo na tu vrstu identiteta i postoje li suverena politička zajedništva koja to pravo nemaju? I zašto ga nemaju? Odlučuje li se to silom, i ako da, je li poželjno tako odlučivati ili u obzir valja uzeti svijest o pripadanju? I kako se formira ta svijest, pogotovo svijest o nacionalnoj pripadnosti?

Naime, nacionalni identiteti ne konstruiraju se samo za potrebe okrupnjavanja i sabiranja mnoštva. S manje ili više pažnje i bezobzirnosti konstruiraju se i za potrebe prostora i mjesta unutar kojega se okrupnjavanje i sabiranje odvija: država, regija, grad, selo, mjesna zajednica i drugi toposi društvene interakcije.

Onako kako se množina ljudi nastoji smjestiti ili silom uglaviti u predvidive i zadane identitetske nacrte tako se nacionalističkim zahvatima transformiraju i spomenuta mjesta društvene interakcije, dakako, sukladno pomno fabriciranim kalupima i načinom da zrcale iskon nekakvog zamišljenog kolektivnog bića u postajanju i strahu od nestajanja, a zapravo u grčevitoj borbi novog oblika sjećanja putem kojega se postojanje zauzima i okupira, sjećanja s radikalno drugačijim normiranjem prošlosti.

Taj proces, s jačim ili slabijim intenzitetom svojstven je cjelokupnom jugoslavenskom prostoru. Pokrenut je krajem osamdesetih, početkom devedesetih. Za vrijeme rata, a vrhunac rušilačkog zaleta dostigavši nakon rata, u gradu Kninu sprovodio se anticivilizacijskim rušenjem gotovo cjelokupne materijalno memorijalne baštine NOB-a.

Biste, ploče, kipovi… Bez iznimke, nazivi svega što na bilo koji način sugerira nekakvo antifašističko značenje i nasljeđe uklanjano je i prekrštavano novim imenima, sve to zajedno s namjerom da se iskorijeni partizansko, narodnooslobodilačko pamćenje grada, da se inaugurira sjećanje koje šezdeset, sedamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata želi povijesnim vrijednosnim sadržajima zamijeniti mjesta.

I sam sam iz miješanog braka, od oca Hrvata, majke Srpkinje. Nisam se voljan odreći niti majke niti oca. S druge strane, volim vjerovati, ako bi me okolnosti tako udesile, brže nego treptaj oka, odrekao bih se i hrvatstva i srpstva zarad čovjeka

Tim povodom, s obzirom na dimenzije, položaj i efekt koji će rušenje izazvati, kao najuočljiviji simbol prostora i mjesta, spomenik NOB-u na brdu Spas iznad grada miniran je 17. rujna 1996. godine. Kninu, a možda i Kninjankama i Kninjanima čin rušenja spomenika u svakom zamislivom scenariju na reljefan način utjelovljuje još uvijek živi proces retroaktivnog normiranja prošlosti.

Spomenik je bio impozantna prostorna intervencija s kosturnicom, brončanim reljefnim pločama u podnožju i visinom od nekih dvadeset i pet metara.

Postoji inicijativa da se spomen područje obnovi. Franjevci se protive. Nude vlastiti spomenik na istom mjestu: bijeli križ visine nekih dvadesetak metara.

Ali što su prostori i mjesta, u nacionalnom smislu, bez ljudi? Nekada, ako ne uvijek, to zavisi od sjećanja: kolektivnog, individualnog, institucionalnog, prešućenog, pobjedničkog, poraženog, osvajačkog, ugnjetavanog, poniženog…

Elem, pored prostora i mjesta, normirajući kolektivno sjećanje normira se i ljude. A ovdje rečeno, sada samo neka se primjeni na teorije da su svi Srbi zapravo Hrvati, a Hrvati Srbi, da su Crnogorci Srbi, da su Bošnjaci ustvari ili Srbi ili Hrvati, ovisno koja od strana to glasnije viče itd., itsl.

Tako čovjek i njegovo mjesto bivaju izloženi utjecaju koji propisuje šta je bilo, šta je sada, i šta će biti. Na taj način, revidirajući prethodni identitet, istovremeno vršimo i vlastitu reviziju aktualnog sebstva, svjesno ili nesvjesno pristajući biti ono što nam drugi govore da jesmo i da bismo trebali biti.

Može se kazati da tamo gdje nečija samovolja uzurpira pravo da kroji pripadnost – tko smije, tko ne smije, tko je naš, tko njihov, tko nam je prihvatljiv, tko ni blizu – tu se propisuje i zahtijeva, bilo kao opće dobro, bilo kao neminovnu potrebu, namjera da se prostori i mjesta ispune simbolima i znakovima, okidačima masovne mobilizacije što stoje na izvol’te propovjednicima nacionalizma svaki put kada ovi proizvoljno procijene da je identitet ugrožen i da ga je potrebno braniti.

Uostalom, identitet i jest kadar biti svojevrsna najintimnija želja, možda i nagonski usmjereno pripadanje. Još kada se u identitetski narativ uvedu sakralni i nebeski razlozi, sve je pripremljeno za ”sukob civilizacija”, sukob država, sukob naroda, sukob komšija, sukob zavedenih i izmanipuliranih, a zapravo sukob nedovoljno osviještenih pojedinaca gdje pristajemo da drugi biraju za nas umjesto da odlučujemo sami za sebe.

Nasilje se opravdava prijetnjom opstanka. U velikoj mjeri to se odnosi na nacionalni identitet jer se danas ta vrsta okrupnjavanja i sabiranja gomile koristi kao lingua franca kolektivne političke pripadnosti te se shodno tome, uz njega lijepi gotovo perenijalna privrženost.

Nažalost, nacionalni identitet nam dođe kao ona pametna o ratu: nekom rat, nekom brat!

Naime, problem s nacionalnim identitetom je taj što se mora pokrenuti, mora negdje početi: ili postoji neka ishodišna točka imanentna i determinirana određenim historiografskim prilikama i neprilikama ili smatramo kako je, primjerice, nacionalni identitet nepokrenut te kao takav nema početka.

To bi sugeriralo da je identitet od-uvijek, ne-postao, postojan i nepromjenjiv, prije vremena i svake promjene. Kršćanskom teologijom govoreći, Bog je prvo stvorio Srbina i Hrvata pa tek onda čovjeka. Shodno tome, nije čovjek prethodio Hrvatu i Srbinu, nego obratno. Znanost, zbilja i zdrav razum, međutim, takve zablude demantiraju. Neznanje na tome ustrajava.

Biste, ploče, kipovi… Bez iznimke, nazivi svega što na bilo koji način sugerira nekakvo antifašističko značenje i nasljeđe uklanjano je i prekrštavano novim imenima, sve to zajedno s namjerom da se iskorijeni partizansko, narodnooslobodilačko pamćenje grada, da se inaugurira sjećanje koje šezdeset, sedamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata želi povijesnim vrijednosnim sadržajima zamijeniti mjesta

S obzirom na to da je identitet povijesni proces, identitetlije su prisiljene izabrati proizvoljnu, početnu točku u povijesti za koju se može kazati da označava inicijalnu svijest o identitetu, takozvanu identitetsku svijest. Naime, bez identitetske svijesti nema kolektivnog osjećanja zajedničke pripadnosti, pa shodno tome nema niti identiteta kao takvog.

Po mogućnosti, uvijek je poželjno ishodišnu identitetsku točku postaviti što dalje u prošlost tako da ju osporavanjem nije moguće dokinuti jer kako vrijeme protječe blijedi intenzitet gotovo svih stabilizirajućih izvora koji identitet afirmiraju. Izuzev, dakako, mitološkog i hagiografskog tumačenja povijesti.

Višestruko smislena nedokučivost daleke prošlosti savitljiva je podloga za konstruiranje nacionalne identitetske svijesti. Samo, ako je pripadanje nekom nacionalnom identitetu koji se ćuti kao svoj u određenom vremenu osviješteno, to sugerira da prije ta svijest nije bila prisutna na takav način. Ovdje nećemo o razlozima pristanka uz određeni identitet.

I sam sam iz miješanog braka, od oca Hrvata, majke Srpkinje. Nisam se voljan odreći niti majke niti oca. S druge strane, volim vjerovati, ako bi me okolnosti tako udesile, brže nego treptaj oka, odrekao bih se i hrvatstva i srpstva zarad čovjeka.

Ako su nekada Hrvati i bili Srbi, ili Srbi Hrvati, ako su Bošnjaci zapravo ili Hrvati ili Srbi, a ako su Crnogorci i bili Srbi, nažalost, toga smo se zajedništva odrekli, toga jedinstva više nema, a pogotovo ne danas kada zadano sito neumoljivo prosijava i razdvaja nacionalno poželjno od nacionalno nepoželjnog.

Na identičan način i Knin je nasilno prerušen u nešto što prije nije bio. Sada polako stvara neku novu svijest o sebi.

Znači li to da smo prethodno bili dijelom nekog drugog identiteta?

U konačnici, treba li u formiranju identiteta prednjačiti sadašnja svijest o pripadanju ili prošla svijest o pripadanju ili mogu i postoje zajedno?

Tu ne može biti apsolutnog odgovora zato što svijest prekoračuje granicu vremena zahvaćajući u prošlo, sadašnje i buduće istovremeno.

(Autograf.hr / Andrej Šimić)

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave