Malo-malo, pa hrvatsku javnost zgrozi do srži činjenica o tomu kako ustavno socijalna tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena – o ustavno sekularnoj ne vrijedi trošiti riječi, jer je to nije ni po čemu – nema ljudskog osjećaja za najnemoćnije u društvu: djecu, invalide, ljude poznije dobi, teško oboljele od kroničnih bolesti, potrebite palijativne skrbi… „U uredu mi je autistična djevojčica u dobi od šest i pol godina koju 31 ustanova u državi ne želi primiti na smještaj (prethodno je to odbilo pet ustanova, op. a.), a meni završava radno vrijeme u 15,30 sati“, medijski je vapaj za ne vjerovati psihologinje Valerije Kunđere ovih dana nakon što su udomiteljski timovi listom bili odbili zbrinuti malo dijete izuzeto iz obitelji (privremeno?) nesposobne za skrb. Grozno! Kakvi to ljudi rade u socijalnoj skrbi!? Od, je li, HDZ-ovog ministra Marina Piletića i njegovih državnih tajnika do ravnatelja svih 31+5 ustanove za smještaj djece, kojima je neljudska/birokratska/činovnička odbijenica („nemamo slobodnih mjesta“, „prekapacitirani smo“, „pokušajte na drugomu mjestu“, itsl.) smokvin list za nečovječnost najgore vrsti: prema maloj djevojčici s teškoćama u razvoju i (privremeno?) bez obiteljske skrbi. Za takvo dijete i u tako teškim životnim okolnostima – za koje ni najmanje nije krivo – jednostavno mora biti mjesta u svakoj dječjoj ustanovi. Bez iznimke, bez obzira koliko je „prebukirana“ i bez ikakva izgovora. Bilo čijeg i bilo kada.

Ravnateljima ustanova i njihovim voditeljima timova za smještaj djece izuzete iz problematičnih obitelji, koji su glatko, lakonski odbili primiti rečenu djevojčicu, pa i državnim službenicima koji su „reagirali“ tek na medijsko zgražanje njihovim postupkom – nije mjesto na tim dužnostima. Svaka socijalno zrela država – kakva Lijepa Naša, nažalost, nije niti s ovakvima na vlasti i u socijalnom sustavu ima izgleda doskora biti – tzv. pakrački bi dekret neodgovornima bio brzopotezno rješenje. Pedagoško za sve buduće slične postupke/slučajeve prije no sankcijsko. Socijalno-politička sramota do neba, kao što je u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj (sic transit) već tri desetljeća ustaljeni običaj, par će se dana vrtjeti po medijima, a onda Jovo nanovo. Do novoga jeziva asocijalnog slučaja kršenja temeljnih ljudskih prava djeteta u kojemu će sudjelovati isti akteri s, opet, istim činovničkim pranjem vlastite prljave savjesti. I, dakako, ostajati na istima radnim mjestima jednako neljudskog sustava.

Centralizacija i već centraliziranoga

„Djevojčica šest i pol godina“, objavila je psihologinja Valerija Kunđera o djetetu nepoželjnu javnom socijalnom sustavu, koje polazi specijalizirani vrtić za djecu s teškoćama u razvoju. „Lice porculanski glatko, okrugle smeđe oči umiljate mace s najdužim trepavicama na svijetu, kike omotane ružičastim gumicama i osmijeh koji ne silazi s lica. Ministre, trebamo žurni, žurni smještaj ove prekrasne djevojčice! Trideset i jedna ustanova u Republici Hrvatskoj ne želi je primiti na smještaj (prethodno ih je još pet odbilo djevojčicu, op. a.). Nijedan tim za udomiteljstvo u Republici Hrvatskoj nije dao pozitivan odgovor o smještaju. Ravnateljica jedine ustanove u Zagrebu („vječna“ Jasna Ćurković-Kelava, Dječji dom Zagreb u Nazorovoj ulici, op. a.), koja je dužna primiti dijete na smještaj u kriznim situacijama, izrijekom odbija prihvatiti djevojčicu najradosnijih očiju. Odgojiteljica je plakala u nemoći, a socijalna radnica i ja smo potiskivale suze dok smo preuzimale djevojčicu. Meni je to već tko zna koje izdvajanje, spašavanje! Trebalo bi biti spašavanje djeteta iz nezdrave i disfunkcionalne obitelji, a briga o djetetovoj dobrobiti i opet je samo floskula. U resoru socijalne skrbi je centralizirano sve što se dalo centralizirati, bez smisla i logike, ali nema smještaja za djevojčicu koja se upravo glasno smije u mom uredu koji dijelim s još dva psihologa. Ogorčena sam na nereformirani, uzaludni sustav čiji dio već dugo ne želim biti. Djevojčicu sudbina nije pomazila, a sustav se njome bahato poigrava.“

Sustav je naprasno uskrsnuo iz mrtvih nakon što su mediji raspalili iz najtežih oružja tzv. sedme sile i po njemu i po „socijalnim stručnjacima“ koji su notornom neljudskošću skrivili neviđeni skandal. Na brzaka je, očito na mig odozgo, pronađen „privremeni smještaj“ u „prebukiranom“ Centru za odgoj i obrazovanje „Slava Raškaj“ u Zagrebu, jednom od onih 31+5, sic transit. Zašto se to nije moglo učiniti odmah, a ne čekati da  mediji alarmiraju javnost i (predizborno) prozovu HDZ-ove ljude „od povjerenja“ na vodećim političkim pozicijama u socijali!? Nova je TV – medijski najangažiranija u ovom slučaju što iksti put svjedoči o vrlo lošem odnosu države prema najnemoćnijima u društvu koje natalitetno umire, a licemjerno se za političke potrebe kune u dobrobit djece – prenijela presicu u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne skrbi, gdje se v.d. ravnateljice Hrvatskog zavoda za socijalnu skrb Tatjana Štritof upinjala iz petnih žila popraviti nepopravljivo:

„Zaprimljeni su negativni odgovori (odbijenice 31+5 ustanova, op. a.), ali moramo biti svjesni činjenice da je riječ o djetetu s teškoćama u razvoju i da ne možemo pisati svim ustanovama. Za svako dijete postoji specijalizirana ustanova i za svako dijete kojemu je potreban privremeni smještaj. Ovo je krizni smještaj zbog privremenog manjka. Zadnjih pet dana se smještaj nije tražio. Rekli smo da je dijete bilo zbrinuto u široj obitelji. Smještaj je pronađen danas nakon što je iz vrtića javljeno da dijete više nije u mogućnosti biti u privremenoj obitelji. To je privremeno krizno rješenje. Radit će se na tomu da se dijete vrati u svoju obitelj. Rekla bih da je ovaj slučaj iznimka zbog načina na koji je izašao u medije. Žao mi je da je došlo do toga da se preko društvenih mreža, portala i ostalih društvenih veza objavljuju ovakve stvari“. Da je učinkovit i uredan sustav za koji odgovara i Tatjana Štritof, zajedno s ministrom Marinom Piletićem i njegovom državnom tajnicom Margaretom Mađerić (HDZ) i inima u svoj piramidi tzv. socijalne skrbi, mediji, je li, ne bi imali što tražiti u obrani temeljnih ljudskih prava (na skrb i život) malog djeteta koje je plaćenim državnim/javnim službenicima poslužilo kao ping-pong loptica. Neoprostivo. Sustav mora promptno regirati i u izvanrednim, i u privremenim i u svakim drugim okolnostima – država je za to odgovorna i ustavno i zakonski, nema izgovora o „manjkovima“, itsl. nonšalancijama – a predstavnici tog sustava moraju znati gdje spada koje dijete. I točka.

„Znate da smo vrlo često progovarali o svim izazovima s kojima se susrećemo u vezi sa smještajem djece bez roditeljske skrbi“, reći će na rečenoj pepeloposivačkoj presici državna tajnica Mađerić, HDZ-ova žena „sposobna“ za sve resore i dobro plaćene državne službe. „Problemi kapaciteta smještaja nisu se pojavili jučer. Prošle tri godine intenzivno radimo na povećanju broja smještaja. Svake godine povećavamo broj smještaja. Ove godine imamo u planu realizaciju preko 100 novih kapaciteta smještaja, od toga smo već realizirali sedamdesetak posto.“ Ovakav besadržajan, činovnički polupismen izričaj, nedostojan čak i portira u bilo kojemu ministarstvu, kamoli državne tajnice, više je dokaz nereda u sustavu socijalne skrbi, nego suvisle državne politike. Piletić i Mađerić, je li, „imaju u planu“ realizaciju „preko (!? – op. a.) 100 novih kapaciteta smještaja, od toga smo već realizirali sedamdesetak posto“. Što je to, zapravo, „kapacitet smještaja“? Jezična budalaština. Pa, ako „smo već realizirali sedamdesetak posto“, kako to da nema jednoga jedinog mjesta za nesretnu „ping-pong djevojčicu“, već brzinski, na mig odozgo i zbog javne socijalne sramote reagira centar „Slava Raškaj“!?

I, što, centar „Slava Raškaj“ nije postojao prije no što je buknuo skandal? I, što, odgovornima u Centru za odgoj i obrazovanje (starije) djece „Slava Raškaj“ – prethodno su odbili zbrinuti malu djevojčicu – odjednom, preko noći (sic transit),  ljudska i profesionalna savjest proradi 150 km/h? Nije za vjerovati, ne samo zbog trenutno stršećeg slučaja šest i pol godišnje djevojčice, koliko hrvatski sustav socijalne skrbi može biti truo i koliko socijalna politika ustavno socijalne države u primjeni može biti nakazna. A tolike su godine prošle od donošenja tzv. Božićnog ustava, gdje je još u praskozorje tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene prvi put politički proklamirano „čvrsto opredjeljenje“ o nadasve socijalnoj osjetljivosti zemlje „napokon svojih na svomu“. Kad ono…

Zdravorazumski dio javnosti

„Sredinom prošlog tjedna je socijalna radnica nazvala da treba smještaj za djevojčicu koja ima poremećaj spektra autizma“, kazala je „vječna“ ravnateljica Dječjeg doma Zagreb u Nazorovoj ulici 49  Jasna Ćurković-Kelava reporterki Nove TV Josipi Krajinović. „Upozorila sam gospođu da smo prekapacitirani već više vremena, rekla bih dvije godine. Sada je 25 posto više djece, nego što bismo trebali imati, tj. 76 djece na 61 mjesto. Nadamo se da kvalitetno skrbimo o djeci, s tim da je sigurno bolja skrb kad je manje djece. Nakon toga smo ih uputili da traže smještaj u ustanovama za djecu s teškoćama i nadali smo se da su to riješili dok se nisu danas javili da im treba hitan smještaj. Koliko znam, našli su kvalitetan smještaj za djecu s komunikacijskim teškoćama. Vrlo često se u zadnje dvije-tri godine od slučaja u Novoj Gradiški traži smještaj, posebno za mlađu djecu, jer ne postoji dovoljno mjesta za djecu koliko ih se izdvaja. Mi smo u ovoj i prošloj godini realizirali praktički samo žurne slučajeve, a do danas smo već zaprimili 600 molbi za ovu godinu. Vrlo često moramo odgovoriti da više nemamo slobodnih mjesta, ali u krajnjem slučaju primamo dijete i ono postaje prekobrojno. Tako bi bilo i s ovom djevojčicom da se nije našlo mjesta u centru ‘Slava Raškaj’. Nažalost, veliki je broj izdvajanja djece iz obitelji, pogotovo djece sa spektričnim problemima, i to je odgovornost svih u sustavu socijalne skrbi. Do Nove godine ćemo otvoriti novi odjel za smještaj još 25 djece.“

Zdravorazumski dio javnosti već se itekako naslušao tih bljutavih fraza o tomu da smo „svi odgovorni“ kad nešto gadno zapne i kad treba pitati za odgovornost. A nismo „svi odgovorni“, odgovorni su i najodgovorniji oni kojima je odgovornost u opisu posla, plaćenog javnim novcem. Nismo „svi odgovorni“ za to što sustav socijalne skrbi desetljećima ne valja, što ga tzv. mainstream politika ne znâ, nije sposobna ili ne želi reformirati, nego tek tu i tamo populistički vadi mrak iz podruma. Kriva je izvršna vlast – od premijera koji joj određuje prioritete i udara ritam i ministara što ne obavljaju svoj posao naniže – a birači utoliko ukoliko to ne uspijevaju promijeniti kada te nedjelje na biralištima zaokružuju pogrešne političke opcije i bacaju preferencijalni glas u vjetar. Pa onda uvelike vrijedi ironija tipa što ste izabrali, to ste dobili ili ako ste se zabunili, pa vam ne valja to što ste dobili – zašto to i dalje trpite? Mazohizam na entu?

Raspad socijalnog sustava se ne događa od jučer, nego od prekjučer, i što se duže to događa, posljedice će biti nepopravljivije. Ne može biti, a jest u Lijepoj Našoj, da se godinama upozorava na kroničan manjak mjesta u državnim ustanovama za zbrinjavanje, odgoj i obrazovanje djece izuzete iz nasilnih, raspadnutih i inih disfunkcionalnih obitelji, a da izvršne vlasti ne šire mrežu tih ustanova, ne uvažavaju potrebe. Ta jadna činjenica upućuje na spoznaju o socijalno nezbrojenom, bezosjećajnom, ali i politički vrlo neodgovornom/sebičnom društvu u kojemu se raspada svaki treći brak, bio crkveni ili svjetovni, tako da ekstremno raste prijeka potreba za javnom skrbi o prevelikom broju djece oduzete nezrelim, nemarnim i na razne načine nesposobnim roditeljima/obiteljima. Upravo su zaprepašćujući primjeri učestalih socijalnih skandala i nesreća zbog kojih samouki medijski papagaji svaki put postavljaju isto pitanje policiji i akterima u socijalnim strukturama: „Je li se to moglo spriječiti!?“ Možda i jest da opća društvena klima nije toksično nesocijalna. U kojoj su obitelji, djeca, stari i nemoćni, invalidi, ljudi na rubu gladi, ovisni o socijalnim samoposlugama i pučkim kuhinjama… zadnja rupa na svirali „socijalnoj državi“ i političkim opcijama na vlasti.

Mediji su, bezuspješno, alarmirali tzv. mainstream politiku o tomu kako i zašto „Koprivnica nema kamo s djecom izuzetom iz obitelji“, kako i zašto  „Slavonski Brod nema socijalnog stručnjaka“, kako „Ivanić-Grad ne može isplatiti socijalnu pomoć“, da „više nema ustanove koja može hitno primiti predškolsko dijete“ i da je „situacija eskalirala nakon slučaja s malenom Nikoll“ te kako je „sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj na rubu paralize, a ministrovo je ponašanje pritom vrlo opasno“… Rezultat, alkarski rečeno, nije „uništa“, nego „promašio“ i to je najtragičnija spoznaja o zemlji u kojoj živimo, o političarima koji ju vode, o masovnom nezadovoljstvu ljudi od kojih se cca pola milijuna radno najsposobnijih i fertilno najpotentnijih već iselilo iz Lijepe Naše. Nisu ih opčinile samodopadne filipike CRO premijera Andreja Plenkovića i ministarskih mu trbuhozboraca o „nikad bolje pozicioniranoj Hrvatskoj u međunarodnoj zajednici“, „državi članici EU-a, UN-a, NATO-a i uskoro OECD-a“, „uglednoj članici povlaštenog kluba zemlja schengenskog prostora i eurozone“, odjednom miljenici bez pokrića rejtinških agencija Standard&Poor’s (što dio HTV-ovih i novinara Nove TV izgovara vukovski: piši kako govoriš, čitaj kako je napisano, sic transit), Fitch i Moody’s… bla, bla, bla…, pa nema povratka u domovinu ni ponudom lani 150.000/200.000 kuna za pokretanje vlastitih businessa. Ćorak Plenkovićevih „stratega“!   

PDV na humanost

Država, tzv. mala od bruxelleske kužine, na razvojnu EU-repu, u kojoj se jedva preživljava od eskalirajućih poskupljenja osnovnih uvjeta života, slobodnog pada ionako vrlo niskoga životnog standarda, neizvjesnosti svake vrsti, u kojoj nema mjesta ne samo za za ljudski toplo zbrinuti malu djevojčicu u dobi od samo šest i pol godina nego ni u jaslicama i vrtićima za primiti svu ostalu djecu niti je socijala kadra platiti pristojne dječje dodatke i naknade socijalnim slučajevima, takva država je gruba maćeha svojim žiteljima. Osim trima kategorijama građana tzv. prvog reda: političarima s obiteljima, hrvatskim braniteljima s obiteljima te „pastirima“ tzv. Crkve u Hrvata (sic transit). Ostali su kulisa. Stoga je više no smiješan odgovor ministra socijalne skrbi Marina Piletića novinarima  neki dan kad su ga pitali je li slučaj djevojčice zapravo poraz sustava: „Ne mogu govoriti o porazu sustava, jer se upravo ovaj sustav brine za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi“. Ako se brine na način kakav je demonstrirao odbijenicama 31+5 dječjih ustanova ili na način kako se, je li, pobrinuo za troje djece u Istri što ih je majka ostavila u poplavljenoj i hladnoj kući i otišla na put, o čemu Piletić nema pojma – bolje je da se ne brine. Za dobrobit djece za koju će se pravodobnije/učinkovitije pobrinuti mediji i empatični dio javnosti. Baš kao u tolikim slučajevima teško oboljele djece i mladeži koje zdravstveni sustav ministra Vilija Beroša ignorira, ali država ne preže sramotno ubirati 25 posto PDV-a na humanitarno namjenski skupljeni novac građana.

Ministar tvrdi da je država preuzela skrb o šest i pol godišnjoj djevojčici nakon što se, ne ulazeći u razloge, njezina obitelj više nije mogla brinuti za nju nakon 25. rujna i da će „tako činiti i ubuduće“. Sic transit. A što će „činiti ubuduće“ ne bude li opet združenog reagiranja neke, je li, savjesne psihologinje i medija, koji moraju prisiliti i Piletića i one što vedre i oblače u socijalnom sustavu na notornu državnu dužnost: osigurati kvalitetnu državnu skrb za djecu kada to obitelji nisu u stanju? Ministar koji ne znâ odgovoriti novinarima na pitanje o tomu koliko takve djece trenutno čeka smještaj u domovima, nije kvalificiran ostati ministrom za socijalu. „Sada nemamo taj podatak“, neuspješno se posipao pepelom, „ali rješavamo sve žurne slučajeve. U posljednjih tjedan dana osigurali smo smještaj za desetero djece koja su imala uvjete.“ Ministar ne vidi ili ne želi vidjeti da se sustav socijalne skrbi dnevno kompromitira, doživljava javni poraz za porazom i da je u raspadu, a ministru Piletiću ostavka nije ni nakraj pameti.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr