Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Neslavni kraj

Da je dvadesetgodišnja vojna (i svaka druga) intervencija Zapada na čelu sa Sjedinjenim Državama u Afganistanu doživjela neslavni kraj, to je potpuno jasno. Ma koliko se (instruirani) posebni izvjestitelji iz Kabula trudili uvjeravajući kako je ovo što se upravo događa (dogodilo), a to je da talibani preuzimaju kontrolu nad cijelom zemljom, bilo ‘nezamislivo’, koliko god će se stručnjaci za (dez)informiranje javnosti truditi da evidentni poraz prikažu toj javnosti čak i kao pobjedu, činjenice ništa i nitko ne može izmijeniti.

A činjenice su ove. Nakon napada na newyorške ‘blizance’ (nebodere Svjetskog trgovinskog centra) u rujnu 2001. Sjedinjene Države krenule su u ‘križarski pohod’ protiv globalnog terorizma, primarno protiv Al Quaide i njezinog vođe Bin Ladena. Preuzimajući vodeću ulogu, a što u američkom poimanju stvari znači ulogu onoga tko određuje i koga se sluša. Kako je upravo Amerika stvorila (i to doslovno) afganistanske talibane i Al Quaidu sa zadatkom da sovjetskim trupama koje su držale Afganistan pod okupacijom prirede ‘drugi Vijetnam’ (imajući pred očima svoj poraz u Južnom Vijetnamu) bilo je i logično da prvi udar osvete (vlastitom ‘čedu’ koje se otelo kontroli) bude usmjeren na Afganistan. To se još i moglo, ako ne opravdati međunarodnim pravom, a ono barem shvatiti potrebom napadnute države da se brani. Slanje trupa u Afganistan bilo je već druga priča. To je značilo okupaciju te zemlje (Sovjeti su, mada bolno, ipak na vrijeme shvatili i organizirano se povukli iz Afganistana) i ulaženje u proces toliko omiljen američkim stratezima, proces ‘formiranja nacije’ (nation building), drugim riječima preslikavanje modela zapadne neoliberalne demokracije na zemlju u kojoj za to nisu postojali ama baš nikakvi uvjeti. No, takve ‘sitnice’ Washington u pravilu ne zabrinjavaju. Glavno je uspostaviti vladu od okupatoru sklonih ljudi i održati višestranačke izbore. Pokazat će se, međutim, da to nije dovoljno.

U okupaciji Afganistana Amerikance je pokorno slijedio Atlantski pakt, organizacija koja se ionako – mada se nitko na Zapadu neće usuditi to priznati – od obrambenog saveza ograničenoga na Evropu pretvorila u udarnu pesnicu američke politike širom svijeta (odnosno tamo, gdje se Amerikanci ne odluče samostalno intervenirati). Umjesto da se posegnulo za uzorom onoga Afganistana (za to vrijeme i u tome podneblju napredne zemlje) iz vremena vladavine kralja Mohameda Zahir Shaha, kada je – na primjer – školovanje ženske djece i aktivna uloga žena u društvu bilo nešto posve normalno – krenulo se ‘od početka’, kao da ništa prethodno nije postojalo. Vraćene su spomenute vrijednosti iz kraljevskog perioda, što je uporno isticano kao nešto senzacionalno i novo, poslani su instruktori koji su – i opet po američkom uzoru – formirali i obučavali policiju, vojsku, specijalne snage, isporučena je golema količina vojne opreme i naoružanja, formirana je – na papiru barem – konstrukcija demokratskog Afganistana, primjerena (naglašavamo: samo na papiru) svakoj demokratskoj zemlji Zapada, s time da je sve to funkcioniralo, bolje je reći: stvaralo privid funkcioniranja pod zaštitom stranih trupa.

Nikome od stratega i političara koji su u sprezi ‘stvarali’ novi Afganistan, nije palo na pamet sjetiti se da je to zemlje što ima svoju povijest i svoju tradiciju, a pogotovo nikome nije palo na pamet primijeniti formulu poznatu iz međunarodnih odnosa iz nekoga ne baš tako davnoga razdoblja, naime da se svaka zemlja ima pravo razvijati u skladu sa svojim specifičnim uvjetima. Umjesto toga Afganistanu je naprosto nakalupljen, nametnut model unutarnjeg uređenja toj zemlji potpuno stran. Uz to, nametnuli su ga okupatori vojnom prisilom. A kako ključni cilj okupacije i nije bilo formiranje nacije (to je bio usputni zadatak, ‘za pokazivanje’), ono što je navedeno kao primarni cilj u trenucima kada je, prije punih dvadeset (20!) godina intervencija počela, a to je bilo uništenje talibana i Al Quaide gurnuto je u drugi plan, osobito nakon što je u operaciji kao iz filma, a što ju je predsjednik Obama sa suradnicima pratio na ekranima poput video igrice, ubijen Osama bin Laden.

Intervencionisti će se koncentrirati na uspostavljanje kontrole, mada nikada potpune, nad zemljom što je smještena na položaju, iz mnogo razloga zanimljivom, možda čak i iznimno zanimljivom stratezima zaokupljenima projektom američkog ovladavanja svijetom (ne, to nije nikakva teorija zavjere, to je realnost za koju ima i previše konkretnih dokaza, od gotovo 800 vojnih uporišta rasutih po svim meridijanima i paralelama, preko ‘instaliranja’ svojih ljudi na ključne pozicije u nekadašnjim socijalističkim državama, pa do otvorenog, ili jedva prikrivenog destabiliziranja, odnosno rušenja režima što ih Washington smatra, polazeći s pozicije očuvanja i obrane svojih interesa, nepodobnima.

 Tako da su talibani ostali prisutni, mada u prvi mah poraženi i stiješnjeni na marginama. S vremenom počeli su ponovo jačati, no kako to Amerikance više nije pretjerano zanimalo, njihov rast nije suzbijen u korijenu. Paralelno tekao je proces širenja korupcije i kriminala, u ovome konkretnom slučaju osobito zanimljiv (ali i opasan), jer se Afganistan pretvorio u glavnog izvoznika, ilegalnoga naravno, opijuma, odnosno maka koji služi za proizvodnju droge. Amerika je na službenoj razini gurala vlast (koliko svoju, toliko afganistansku) da tome stane na kraj, što se pokazalo nemogućim. Prvo, uzgoj maka prehranjivao je, slikovito rečeno, pola Afganistana, a – drugo – privatne tvrtke uklopljene u cijelu afganistansku operaciju na svojoj su razini nerijetko i same bile uključene u krijumčarenje droge, jer je to bio – a što drugo – unosan posao. Dril ‘a la marinci’ i moderna borbena tehnika pokazat će se nedovoljnima za stvaranje domaćih snaga sposobnih i voljnih (ovo ‘voljnih’ posebno je važno!) preuzeti kontrolu nad zemljom u trenutku odlaska Amerikanaca i NATO saveznika.

I kada je Donald Trump prošle godine brzopleto najavio povlačenje američkih snaga, a njegov nasljednik također brzopleto prišao realiziranju toga obećanja, bilo je jasno kako će se stvari dalje odvijati. U Atlantskom paktu (koji je sada, kaže njegov glavni tajnik ‘duboko uznemiren’) nije bio nikoga tko bi se usudio reći Amerikancima da odlaze, svi zajedno, nedovršena posla, nego  su se požurili, čim je ‘gazda’ rekao da se diže od stola, slijediti njegov primjer. Samouvjereno izjavljujući (u čemu je prednjačio predsjednik Biden) kako ‘nije nužno’ da talibani preuzmu kontrolu nad Afganistanom i, pogotovo, kako je neosnovana svaka usporedba s američkim bijegom iz Južnog Vijetnama. Sada, u vlast talibana nad cijelom zemljom (čak i pod pretpostavkom formiranja nekakve prijelazne vlade) nitko više ne može sumnjati, a spaljivanje dokumenata u američkoj ambasadi i helikopteri kojima se žurno evakuiraju Amerikanci iz Kabula na aerodrom gdje ih čekaju vojni transporteri moraju, naprosto moraju svakoga tko se toga još sjeća, podsjetiti na američki odlazak ‘podvijena repa’ iz Sajgona 1974.

Dakle, ovo je kraj, i to neslavni kraj. Ali to je, na dugi rok gledano, i mnogo više od toga. To je rušenje u prah i pepeo svih iluzija da demokratski Zapad na čelu sa Sjedinjenim Državama donosi, kako se nekada govorilo, bolje sutra. Ovo je krah svih moralnih vrijednosti što ih se tako često voli spominjati, a koje se – u srazu s interesima i računicom kapitala – pokazuju potpuno nevažnima. U protekla je dva desetljeća Amerikancima i saveznicima uspjelo vezati za svoj, u osnovi, okupacioni aparat desetke tisuća Afganistanaca, od logističara i prevoditelja, tzv. domaćeg osoblja u ambasadama, preko članova uprave na svim razinama do pripadnika vojnih i policijskih snaga. Ti su ljudi, zajedno sa svojim obiteljima, ‘obilježeni’. Oni su u očima talibana pomagači okupatora, neprijatelja, oni su kolaboracionisti. Što će biti s njima, što će biti s djevojčicama i djevojkama, onima još u školskim klupama i onima školovanima, što će biti s emancipiranim ženama, o tome jedva da tko vodi brigu. Osim što su, naravno, svi ‘jako zabrinuti’. Očajni Afganistanci podnose molbe za ulazak u države čijim su oružanim snagama bili od pomoći, no te se molbe sporo rješavaju, ili ih odbijaju. Samo su neke države članice EU suspendirale (za sada!) vraćanje u Afganistan izbjeglica iz te zemlje; većina nije i to uz obrazloženje kako bi zadržavanje već pristiglih afganistanskih izbjeglica moglo biti protumačeno kao signal potencijalno novima da krenu put Evrope. A krenut će, tko još može, u to nema sumnje. I to neće biti migranti, kako ih Evropa licemjerno voli nazivati, nego ratne izbjeglice dovedene u situaciju da traže utočište negdje u svijetu (poput nekoliko milijuna svojih sunarodnjaka koji su to već učinili) upravo politikom Amerike i njezinih evropskih saveznika.

Američki predsjednik Biden šalje dodatnih tisuću vojnika u Afganistan, ali samo zato da štite povlačenje Amerikanaca i prijeti brzim i žestokim odgovorom talibanima, ali i opet samo ako ugroze američke interese. I taj potez, bolje od ičega drugoga, razotkriva svu bijedu današnjeg Zapada. Pobjednici u Drugom svjetskom ratu znali su (ni oni ne zaboravljajući pri tome svoje interese) kako stvoriti osnovu za postojanje Njemačke i Japana koji svojim ambicijama neće ugroziti svjetski mir. No, od tih je dana kapitalizam ‘napredovao’. Dok se tada koristio politikom, danas krupni kapital njome vlada. A politika kojoj je jedini cilj ostvarivanje vlastitih interesa, ili ne uzimajući u obzir interese drugih, ili grubo ih kršeći, politika usmjerena isključivo na ostvarivanje profita, nije važno kako, može dovesti samo do jednoga rezultata: do vojnog, političkog i moralnog sloma kakvome svjedočimo u Afganistanu.

Ako je ovaj autor, novinar doduše s polustoljetnim iskustvom u praćenju međunarodnih odnosa, mogao prije malo više od mjesec dana predvidjeti u tekstu pod naslovom ‘Već viđeno’ što će se dogoditi, jednostavno nije moguće da nitko i nigdje u metropolama Zapada nije mogao to isto. Mogao je, odnosno mogao bi, da tamo nisu zaslijepljeni iluzijom vlastite svemoći i arogancijom na kojoj izrasta glupost što neminovno vodi u slom, u neslavni kraj. I ostaje samo još pitanje: hoće li barem to i barem sada shvatiti netko od onih koji odlučuju, od onih koji su odgovorni za tragediju naroda Afganistana?

(Tomislav Jakić / tačno.net)

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail

Kategorije

Najave

Dan partizanske mornarice

Savez antifašističkih boraca i antifašista Makarskog primorja i Općina Podgora organiziraju, pod pokroviteljstvom Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, obilježavanje Dana partizanske mornarice 10. rujna

Pročitaj više »