Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

NEMIRI & NESANICE: Vjera hrvatskih katolika bila je zrelija u ‘mračnoj’ Jugoslaviji nego sada ‘u slobodi’

Autor: Drago Pilsel

(Foto: screenshot N1) Drago Pilsel

Ususret 64. Teološko-pastoralnomu tjednu (TPT) u Zagrebu, od 23. do 25. siječnja u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu (hej: zašto se pak “tjednom” naziva nešto što jedva traje dva i pol dana?) na neke se dubinske aspekte teme u Glasu Koncila osvrnuo jedan od predavača, dr. Hrvoje Kalem. Nada se da će TPT otvoriti i neka krucijalna pitanja, poput sagledavanja protekloga razdoblja: “Je li naša vjera zrelija sada u slobodi ili je bila zrelija u neslobodi?” Među razloge zbog kojih treba promišljati o zrelosti vjere odraslih treba svakako ubrojiti i sve više nejasnoća i zbunjenosti glede važnih pitanja vjere i morala, “koje dolaze, kao što vidimo, djelomice i iz samih crkvenih struktura”. Sudeći prema izvadcima iz predavanja TTP-a, rekao bih – a mislim da sam i svjedok jer sam ovamo stigao u svibnju 1989. i odmah bio uključen u pastoralu u Rijeci kao pripadnik franjevačkog reda – da je vjera bila zrelija u Jugoslaviji. Da su živi, s time bi se složili i don Živko Kustić i fra Bono Zvonimir Šagi.

Pastoral i kateheza odraslih trebali bi biti u središtu djelovanja Crkve zato što se najveći dio ljudske egzistencije u pravilu provodi u odrasloj dobi, tijekom koje su kršćani svakodnevno pozvani živjeti i svjedočiti svoju vjeru na privatnoj i društvenoj razini. Poznato je da većina vjeroučenika nakon sakramenta potvrde prestaje ići u crkvu, među ostalim zato što ni njihovi roditelji ne idu redovito ili uopće ne idu u crkvu. S druge strane, kod velike većine praktičnih vjernika, čak i onih obrazovanijih, poznavanje temeljnih sadržaja kršćanske vjere ostalo je na infantilnoj, tradicionalnoj i formalnoj razini. Sveopća relativizirana vjera sve više postaje identitetsko pitanje, koje je na našim prostorima često povezano s nacionalnim pitanjem, a u zadnje vrijeme i s (neo)konzervativnim ideološkim strujanjima koja se pozivaju na kršćanske vrijednosti premda su nerijetko udaljena od službenoga naučavanja Crkve. Ovo su uvodne napomene pred TPT.

Nameću se tu dva pitanja: zašto veliki broj odraslih osoba ne osjeća ili zanemaruje važnost vjere u svom životu i nema potrebu prakticirati vjeru i duhovno rasti u sklopu crkvene zajednice? Zašto i veliki broj praktičnih vjernika ima oskudno znanje o svojoj vjeri i gotovo nikakav uvid u naučavanje Crkve, osobito u evangelizacijskoj perspektivi Drugoga vatikanskoga koncila koja predmnijeva zrele, osviještene i angažirane kršćane?

Ta tema posebno se čini važnom u sadašnjem trenutku Crkve u Hrvatskoj, u kojem prevladava dihotomija između nominalnog i sociokulturnog katoličanstva i stvarne i učinkovite prisutnosti katoličkih vjernika u hrvatskom društvu. Činjenica je da većina odraslih osoba ne prepoznaje smisao i vrijednost kršćanstva niti je zainteresirana za uključivanje vjere i Crkve u svoj život, štoviše, vjeru i Crkvu često doživljava kao smetnju za “uspješan život”.

S druge strane, u proteklih petnaestak godina primjećujemo svojevrsnu radikalizaciju vjere kod dijela praktičnih katoličkih vjernika koji – pretežno zbog nedostatka kvalitetne pastoralne ponude u vlastitoj župi – ispunjenje svojih duhovnih potreba idu tražiti u zajednicama karizmatskog tipa, pohađanjem “tradicionalne mise” na latinskom jeziku ili pak u različitima oblicima “katoličkoga aktivizma” nerijetko na rubu fundamentalizma (kao što pokazuje klečanje za osnaživanje patrijarhata na našim trgovima). Takvo življenje vjere najčešće je utemeljeno isključivo na emocijama, obilježeno je fideizmom, moralnim rigorizmom, duhovnim elitizmom. Strogo odbacivanje teologije pod izlikom da vjera ne treba razum, vodi do toga da se ostaje na razini doslovnoga shvaćanja Biblije, sa svim pratećim anakronizmima i misaonim devijacijama. Takvo proizvoljno shvaćanje kršćanstva najčešće je u suštoj suprotnosti s naučavanjem (poslije)koncilske Crkve, vrlo je apologetsko, prozelitsko i borbeno usmjereno te nimalo dijaloški otvoreno.

U Hrvatskoj se (nad)biskupi, izgleda, boje istraživanja i ona se rijetko provode. U Njemačkoj, na primer, takva sondiranja pokazuju zabrinjavajuće trendove: može se uočiti da su ponegdje sve snage usmjerene prema skupini od 13 posto crkveno religioznih, kako ih opisuje studija. Naravno, oni su važni jer čine jezgru angažiranih koji donose mogućnosti i potrebe. Ali treba uzeti u obzir i onih 25 posto koji su “vjerski distancirani” i najveću skupinu ispitanika od 56 posto, koji se nazivaju “sekularnim”. U Italiji, pak, 80 posto katolika je religiološki nepismeno i rijetko uzima Bibliju u ruke. Kako stojimo doma?

Vidljiva je kriza tradicionalnoga modela postajanja kršćanima religioznom socijalizacijom (Ana Thea Filipović); Tematika vjerske prakse, koja se u posljednjih 10-15 godina velikim dijelom mijenja, a dijelom se i promijenila, do sada ni u teološkim ni u službenim crkvenim raspravama nije uzeta ozbiljno (Stjepan Baloban); U Crkvi nema gostoprimljivoga ozračja (fra Ivan Šarčević); Vidljiv je i izostanak formativnih programa koji će naglasiti važnost medijske pismenosti, prepoznavanje i prihvaćanje vjerodostojnosti (Igor Kanižaj)…

Što Crkva, osim redovitoga sakramentalnoga djelovanja, nudi odraslim osobama za inteligentno i cjelovito življenje kršćanske vjere, koje jednako uključuje eklezijalnu, duhovnu i socijalnu dimenziju i traži sigurno i obogaćujuće egzistencijalno uporište? Crkva, ne samo u Hrvatskoj, u budućnosti neće djelovati s pozicije većine, nego s marginalnije pozicije i kroz umreženost. Je li za to sposobna? Ama ne, još ne. Radikali su glasniji, prečesto.

(nacional.hr/Drago Pilsel)

Poveznica na članak: https://www.nacional.hr/nemiri-nesanice-vjera-hrvatskih-katolika-bila-je-zrelija-u-mracnoj-jugoslaviji-nego-sada-u-slobodi/

Facebook
E-mail