Komemorativni skup u povodu 79. obljetnice oslobađanja zatočenika iz talijanskog koncentracijskog logora. Odana počast tragično stradalima i evocirana sjećanja za zločine za koje nitko nije odgovarao
Talijanski koncentracijski logor na otoku Molat osnovan je u uvali Jaz i djelovao je od 14. lipnja 1942. do 9. rujna 1943. godine – do kapitulacije Italije (8. rujna 1943.), kada su oslobođeni zatočenici. Po nekim podacima, patnje logora Molat osjetilo je više od 20 tisuća ljudi koji su bili zatočeni, 300 ih je ubijeno, a 700-tinjak ih je umrlo, najviše od gladi. Hrane nije bilo, te su logoraši doslovce jeli travu!
U povodu 79. obljetnice oslobođenja zatočenika iz logora, četrdesetak članova antifašističkih udruga iz Zadra i Zadarske županije, među njima i nekoliko preživjelih logoraša, te Udruge logoraša iz Dalmacije u talijanskim fašističkim logorima iskrcalo se s katamarana na otok Molat. Trebalo je dosta propješačiti do lokacija nekadašnjeg logora. Odana je počast tragično stradalim i evocirana sjećanja na zločine za koje nitko nije odgovarao. Među okupljenima nije bilo predstavnika zadarske i županijske vlasti.
Kako ističe mr. IVAN FUMIĆ, bivši predsjednik SABA RH i autor knjiga o logorima u Hrvatskoj – logor u Molatu bio je namijenjen isključivo uhvaćenim mještanima Dalmacije pod talijanskom fašističkom okupacijom u vrijeme kada su talijanske vojne jedinice vršile „čišćenje“ terena od partizanskih snaga i njihovih simpatizera. Dakako, često su zatvarali i ljude koji nisu bili ni na koji način uključeni u Narodnooslobodilački pokret, jer su im svi Dalmatinci, osim njihovih slugu, bili sumnjivi. O stanju u logoru najočitije govori podatak da su samo u prvih pet mjeseci umrle 422 osobe. To su, uglavnom, bili Hrvati. Za trajanja logora umrlo je oko tisuću osoba. Tzv. NDH o tim Hrvatima uopće nije brinula iako bi svaka normalna država skrbila o svojim građanima. No, NDH nije bila država, već okupatorski protektorat, kojima su ustaše trebale samo radi čuvanja unutarnjeg reda, čemu ni na koji način nisu bili dorasli.
BORIS MATULIĆ, 94-godišnji Molaćanin sjeća se kada su ga karabinjeri odveli od kuće 15. ožujka 1943. godine i to „iz osvete“, jer mu je brat ranije pobjegao u partizane (poginuo negdje u Bosni). „Strah i glad, po tome pamtim logor. Nisu davali vode, a hranili su nas slanim srdelama. Napraviš nešto što im se ne sviđa, oni te objese na stup srama. Nekima su obitelji slale pakete. Talijani bi to držali po sedam dana dok se sve ne usmrdi, tek onda bi dali onome za koga je. Bilo je svakakvijh bolesti, evo ja sam imao žuticu. Mene je spasio neki njihov doktor, pogledao me i rekao na talijanskom „mali dječak“. Ja sam mu tad zapjevao „Giovinezzu“ (talijansku fašističku himnu), to sam još ranije naučio od djece u školi. Dao mi je neki lijek i tako sam preživio“, prisjeća se Matulić. MILJENKO LETINIĆ, predsjednik UABA Zadar ne zna točno gdje počiva njegova sestra koja je u logoru preminula u dobi od godine i pol. Njegova majka je sa četvero djece odvedena u logor. Otac je bio u partizanima na Dugom otoku – kasnije osuđen na smrt, ali je zahvaljujući zadarskom biskupu kazna preinačena na doživotnu robiju u Italiji, odakle je kasnije oslobođen.
Ovaj logor prestao je djelovati kapitulacijom Italije 9. rujna 1943. godine. Dan ranije, vojnike su tada razoružali sami logoraši i ubrzo se priključili Narodnooslobodilačkoj vojsci. Ti su logoraši, zajedno s borcima NOV Jugoslavije, u koju su bili uključeni i borci NOV Hrvatske kao njen sastavni dio, oslobodili sve okupirane krajeve svoje zemlje i izborili povratak Zadra, Istre i otoka matici Hrvatskoj, a te su teritorije dobili Talijani nakon Prvog svjetskog rata. Iz Udruge koja okuplja logoraše talijanskih logora u Dalmaciji, otklanjaju povjesnu zabludu da su Talijani napustili logor nakon kapitulacije Italije. Logor su napustili časnici koji su ostavili svoje vojnike da se predaju Narodnooslobodilačkoj vojsci. Vojnicima koji su se predali, unatoč strijeljanjima i stradavanjima koja su se događala u logoru, nije pala ni vlas s glave, iako je bilo želja za osvetom.
Područje logora je zaštićeno. VLADIMIR ALAVANJA, tajnik Udruge logoraša iz Dalmacije u talijanskim fašističkim logorima i bivši kustos odjela Muzeja grada Zadra u Narodnom muzeju, zajedno sa suradnicima postavio je u svibnju izložbu „Mussolinijevi koncentracijski logori na tlu Hrvatske“. Od logora, na izložbi su prikazani oni na Molatu, Ošljaku, Ugljanu, Zlarinu, Lovranu i Kampor na Rabu. Čelnici Udruge logoraša upozoravaju da su zatočenici talijanskih koncentracijskih logora kojih je u Hrvatskoj bilo 14, a u Italiji dvije stotine, među posljednjim logorima u svijetu koji još nisu dobili nikakvu odštetu za svoje patnje. Podsjećaju da su svi logoraši u Europi i talijanski antifaisti koji su bili zatočeni u tim istim logorima dobili odštete, a jedini su hrvatski zatočenici iz svega toga izuzeti.
NIKOLA DOBRE. 88-godišnji čelnik antifašista u Zadarskoj županiji zalaže se da i nadalje treba obilježavati obljetnice stradanja zatočenika u logoru Molat i o tim strahotama podučiti mlađe naraštaje. Molat ali i mnoga druga stratišta, to se sustavno omalovažava.
U Zadarskoj županiji uništeno je preko 60% spomenika palim borcima i žrtvama fašizma. Sva obraćanja gradonačelniku Zadra BRANKU DUKIĆU, zbog ignoriranja antifašističkih obljetnica i revizije povijesti – ostaju bez odgovora. Strašno je štio je u Zadru, Ulica žrtava fašizma ponijela ime Ulica žrtava Bleiburga. Naš gradonačelnik ne želi obilježiti Dan oslobođenja Zadra, 31. listopada, kaže da ne priznaje partizanske praznike“, kaže Dobre.
Bojan Mirosavljev
