Riječ unaprijed
Ovdje sam vrlo sažeto govorio samo o nekima od onih stvari koje opisuju današnje vrijeme, njegovu kriznu narav, a i o nekim mojim iznašašćima koja bi možda mogla pomoći u produktivnom razriješenju te krize.
***
Već dugo prije nego sam bio rođen, u Einsteinovom vremenu, tehnološka civilizacija počela je ulaziti je u veliku krizu.
Tu krizu nije, naravno, uzrokovao A. Einstein, ali se može tvrditi da nas je on (u „godini čuda“ – 1905.) uveo u nju i to prvesntveno tvrdnjom da masa ne može postići brzinu svjetlosti, i da bi stoga – ako bi čovjek htio putovati do najbližih zvijezda – trebao putovati tisućama godina. To bi takva putovanja učinilo besmislenim a zvijezde nedohvatnima.
Vjerujem, štoviše, siguran sam, da ne možete niti naslutiti kako je veliku traumu, u cijelom čovječanstvu izazvala ta Einsteinova tvrdnja, jer čovjek u svojim temeljnim genima nosi zapis koji kaže da je rođen za zvijezde i da će galaktikom putovati tako ležerno kako se danas šeće nekim lijepim i lijepo uređenim parkom. Spustiti pravdu s neba na zemlju i nastaniti među ljudima, a čovjeka među zvijezdama, to je bila čovjekova misija sve od njegova postanka. Sve što je čovjek tokom povijesti radio i činio, iako nije bio svjestan toga, činio je to zbog toga da realizira tu misiju, i da time ostvari još jedan neophodan korak ka svrsi i smislu svoga postojanja.
Einsteinova tvrdnja o nedostupnosti zvijezda i galaktike upućivala je na to da djelatnost ljudske vrste na ostvarenju te misije potpuno besmislena, što je značilo da je nedostupan pravi čovjekov životni prostor. Traumu koja je proizlazila iz te Einsteinove tvrdnje, depresiju i beznađe koje je nužno slijedilo uvećali su još i eksperimentalni rezultati koji su tobože potvrđivali tu njegovu tvrdnju.
Kako sam ja reagirao na to?
Počeo sam proučavati njegovu teoriju. Godine su prolazile a ja se u njenom razumijevanju nisam makao dalje od početnog potpunog nerazumijevanja.
Da bih objasnio kako sam ipak riješio taj problem, moram napraviti jednu malu digresiju.
Ja sam studirao filozofiju i da bih bolje razumio ono što su nam tumačili naši profesori, na inicijativu, jednog od njih, dr. Gorana Švoba, počeo sam njihove tekstove podvrgavati temeljitoj logičkoj analizi. Pokazalo se da su neki od njih teški za čitanje zato što je velik broj njihovih sudova bio besmislen.
Jasno, teški za čitanje su i tekstovi velikih mislilaca, ali ne zato što su besmisleni, nego upravo obrnuto, zato što su bremeniti i prebremeniti smislom.
Toliko u okviru ove digresije.
Kad sam, poslije kritičkog čitanja tekstova svojih profesora, još i Einsteinove tvrdnje podvrgao isto takvoj analizi pokazalo se da su sve njegove tvrdnje besmislene.
Na kraju, nisam mogao razabrati to da li je on imao neki mentalni feler ili je bio vrhunska varalica. Možda se radilo i o obje te stvari, jer je u djetinjstvu zaista pokazivao znakove retardiranosti, a u vrijeme kad je pisao Specijalnu teoriju relativnosti pokazao je nevjerojatno spretno opsjenarstvo i sposobnost stvaranja nekakvih psiholoških sofizama, i mislim da su upravo ti psihološki trikovi zaludili cijelo čovječanstvo.
Bilo je kod njega i zloupotrebe radova matematičkih stručnjaka koji su mu pomagali, naročito onog rada što mu ga je dao njegov prijatelj i kolega u patentnom uredu u Bernu, Michelle Angelo Besso i upravo je zloupotreba ili neznalačka upotreba njegovog matematičkog priloga dovela do one kobne zablude ili prijevare: da nije moguća brzina veća od brzine svjetlosti.
Nakon što sam otkrio metodu Einsteinovog varanja, ili “mišljenja“ – a za to su trebale godine i godine – bilo je lako otkriti i istinu o tim stvarima, između ostalog i zbog toga što ju je parcijalno iznijela i nekolicina genijalnih fizičara koji su prethodili Einsteinu, prvenstveno J. C. Maxwell i H. Lorentz.
Jedna od najvažnijih mojih spoznaja bila je to da brzina svjetlosti, c nije svojstvo svjetlosti, nego transferna konstanta vakuuma – sposobnost ili osobina vakuuma da upravo i jedino tom brzinom može prenositi – lat. transfere – elektromagnetske informacije ili impulse, kako neki kažu. Fotoni ne postoje.
Iz mojih spoznaja nastao je akcelerator nadsvjetlosno brzih čestica. On može ubrzati čestice na brzine puno veće od brzine svjetlosti, također može poslužiti i kao reaktivni motor koji će pokretati svemirske brodove za međuzvjezdana putovanja. Energiju će mu davati anihilator mase čija se sposobnost transformiranja mase u energiju također temelji na nadsvjetlosnim brzinama čestica i na upotrebi nasvjetlosnog akceleratora.
Put do neke zvijezde udaljene tisuću svjetlosnih godina, u idealnim životnim uvjetima za čovjeka trajao bi nešto manje od četrdeset godina. Robotizirane sonde prevaljivale bi taj isti put za puno manje vremena, a informacije (koje bi prenosile superbrze čestice), za manje od jedne sekunde.
To su minimalni uvjeti za stvaranje i funkcioniranje neke neophodne ljudske galaktičke federacije ili carstva u radijusu od tisuću svjetlosnih godina oko Zemlje, federacije ili carstva koje bi osiguralo trajan, beskonačan opstanak ljudske vrste, te njeno duhovno uzdizanje i ostvarivanje onih njenih ključnih i ultimativnih ciljeva.
***
Druga važna stvar koja je proizišla im mog bavljenja fizikom je gravifugalna, ili, popularno: antigravitacijska letjelica. Ona ne bi putovala prema zvijezdama, nego bi služila u Sunčevom sistemu, za interplanetarne letove; za saobraćaj s zemljinim orbitama i za interkontinetalni i interurbani saobraćaj i učinila ga sigurnim i praktički besplatnim.
Posebna odlika te letjelice, odlika koja proizlazi iz Zakona o održanju energije, jest to da bi mogla poslužiti i kao stambeni objekt, zgrada, kuća, grad, plantaža ili otok. Ti bi objekti, zavisno o potrebama ili željama svojih žitelja, lebdjeli na visini od tri do četiri kilometra iznad tla i činili bi lebdeću civilizaciju. Za lebdenje ne bi trošili nikakvu energiju, pa makar lebdjeli i milijardu godina.
Vjerujem da zrela ljudska civilizacija neće biti izrađena od betona, čelika i stakla, nego od ugljika, C12, i da će lebdjeti u Zemljinoj atmosferi i bližem svemiru koji ju okružuje. Energiju potrebnu za življenje u njoj, koja će se putem fotonaponskih elemenata pretvarati u električnu energiju, davati će Sunce, i to će biti tek jedan beznačajno mali dio energije koju Ono daje Zemlji. U toj, lebdećoj ili gravifugalnoj civilizaciji, ljudi će zadržavati svoju normalnu težinu.
Za projekt gravifugalne letjelice nisam zaslužan samo ja, nego također i Nikola Tesla, i Sumio Iijima. Tesla je osigurao beskontaktni asinhroni pogon prstena letjelice, a Iijima je, 1991. otkrio ugljične nanocijevi čija je čvrstoća nevjerojatno velika i koje jedine mogu izdržati veliku centrifugalnu (solidofugalnu) silu koja nastaje rotacijom prstena koji nosi letjelicu. Moj prilog je otkriće gravifugalne sile, koja se popularno i pogrešno zove antigravitacija, a crtežima sam pokazao i to kako treba biti građena gravifugalna letjelica.
***
Nasuprot gravifugalnim letjelicama, svemirski brodovi za međuzvjezdana putovanja trošili bi goleme, enormne količine energije, a nju bi im davao:
Anihilator mase – uređaj koji, pri brzini čestica većoj od brzine svjetlosti, može pretvarati njihovu masu u energiju. Ovaj bi uređaj trebao biti izdašniji izvor energije čak i od Sunca i zvijezda; ekološki savršeno čist, i, niti teorijski, ne bi se mogao oteti kontroli i izazvati nekakvu kataklizmu. Zbog malih dimenzija i male mase, anihilator mase bio bi vrlo ekonomičan izvor energije za pogon svemirskih brodova za međuzvjezdana puutovanja. Toliko o onim najvažnijim stvarima koje su ovu, tehnološku civilizaciju dovele u krizu i onima koje mogu pomoći da se nađe izlaz iz nje, a koje spadaju u područje prirodne znanosti i tehnologije.
Deontološki svijet
Drugi, dublji i širi vid civilizacijske ili povijesne krize počeo se zbivati već u petom stoljeću n.e. – istovremeno sa početkom procesa samospašavanja čovjeka. U ovaj proces i u krizu koja je proizišla iz njega uveo nas je A. Augustin svojim učenjem o povijesti. On je, naime, bio prvi mislilac koji je uvidio da se na ovom planetu, pored svih ostalih, zbiva jedan teško uočljiv razvojni proces – povijest – proces kojem će trebati jako puno vremena da dosegne svoj cilj, a taj cilj je spas ljudske vrste i spas svijeta.
Povijest je, Augustin, shvatio kao napredovanje ka spasu.
Najznačajniji mislioci poslije Augustina prihvatili su ideju povijesti kao zbilju. No samu ideju spasa, koja ima puno onoga transcendentnoga u sebi, nisu prihvatili svi mislioci. Neki su, npr.: Hegel govorili da je cilj povijesti samooslobođenje ljudske vrste, a neki su pak, vrlo sekularno, npr. K. Marx.: govorili da je cilj povijesti stvaranje raja na zemlji.
Tako je, eto, Augustinovom zaslugom, pored ontologije nastala i deontologija, povijesno mišljenje, smjer, grana ili područje filozofiranja ili mišljenja koje je možda čak i važnije od ontologije, jer je u deontologiji čovjek počeo nazirati svrhu i smisao svog postojanja, svojih napora i žrtava, a i ne samo svojih, nego također, kako je ustvrdio Hegel, i svrhu postojanja uopće. Hegelijanski, i puno adekvatnije rečeno: postojanje je, posredstvom čovjeka, tj. ljudskog mišljenja, počelo naslućivati svrhu i smisao sebe samoga.
A ako se sudi po mišljenjima najznačajnijih mislilaca od Augustina do današnjih dana, deontologija je preuzela primat od ontologije, metafizike i filozofije prirode.
Ali, ali, ali. Tu se potkrala i jedna kobna greška koja nam se danas osvećuje.
Augustin, a kasnije i spomenuti mislioci koji su ga slijedili, krivo su shvatili cilj povijesti.
Već smo rekli da ga je on shvatio kao spas, a oni drugi mislioci na neki srodan način.
I kad je povijest konačno završila, a to se zbilo prije više od dva stoljeća, nastao je strašan lom. Nije se zbio nikakav spas niti samooslobođenje ljudske vrste i prirode, a još manje „raj na zemlji“, nego pravi pakao.
Mislioci kao Nietzshe i Scopenhauer negirali su povijesni proces a Heideger ga je proglasio „zaboravom bitka“, tj. nekakvom greškom u postojanju i djelovanju ljudske vrste. Na kraju je došao F. Fukuyama koji je naslutio i rekao da je povijest završila, tj. da se završava, ali bez ikakvog rezultata i da je zapravo bila slučajni slijed događanja, kako su, prije Augustina mislili antički mislioci, te da zapravo i nije bilo nikakve povijesti u onom smislu u kojem je bila koncipirana od Augustina do Hegela ili Marxa.
Evo u čemu je bila greška:
Cilj povijesti nije bio spas, nego stvaranje i zgotavljanje umjetnog bića koje je neophodno bićevito sredstvo, bićevito oruđe spasa. Ili drugačije: cilj povijesti nije bio ostvarivanje ultimativnih ciljeva ljudske vrste, nego stvaranje bićevitog sredstva ili bićevitog instrumenta za ostvarivanje tih ciljeva.
Povijest je bila ontogenički ili tehneontogenički proces – proces stvaranja umjetnog bića.
Počela je prije mnogo desetina tisuća godina a uspješno je završena u zadnjih nekoliko stoljeća.
Iako još nije potpuno zgotovljeno, umjetno biće je stvoreno, rođeno i poznato je pod nazivom Kapital.
Kapital, dakle, nije samo stvar (kapitalno dobro ili novac), niti društveni odnos, relacija, kako je mislio Marx, nego biće. Nešto što, za razliku od stvari, ima moć samopostavljanja, samorazvoja i samoodržanja. Biće je autopoietično, a stvari su heteropoietične. Dalje, za razliku od prirodnog bića koje je svrhovito, umjetno biće, kapital je svrsishodan. Stvoren je radi toga da radi umjesto čovjeka i za čovjeka; da ga vodi i da ostvari one ultimativne transempirijske ciljeve ljudske vrste – spas, samooslobađanje, besmrtnost ili tko zna što? Možda nešto što danas još ne možemo niti sanjati.
Imajte u vidu da je stvaralaštvo mašte i snova, mada veliko, ipak jadno i ništavo u odnosu na ono što može ostvariti zbilja.
Za razliku od prethodnih mislilaca, moralista, reformatora ili revolucionara, koji su kapital smatrali nekakvim radikalnim zlom, otuđenjem, raščovječenjem, ja smatram da je kapital najveće, odnosno čak jedino trajno, neprolazno dobro koje je čovjek stvorio na ovom planetu.
Razvojni stupnjevi kapitala su: 1. teza, novac, 2. antiteza, tehnika, 3 sinteza i cilj razvoja je znanost i 4 epiteza je tehnologija ili ova, tehnološka civilizacija.
Znanost je najvredniji moment kapitala, a počela se razvijati sa Smithovim „Bogatstvom naroda …“. Ona, znanost je ujedno samosvijest umjetnog bića o kojem govorimo, tj. kapitala. No, pored toga, znanost je i samosvijest prirode ili prirodnog bića. Hegel je u Fenomenologiji duha izvrsno i duboko istinito rekao da je priroda, prirodno biće „usnuli duh“. Konfabulirajući se na ovu Hegelovu misao, mi kažemo da je umjetno biće, kad dosegne sintezu svog razvoja, kad postane znanost, dakle, da je to, umjetno biće, kapital probuđena, samoj sebi znana priroda.Tehnologija je samo epiteza, samo samoprimjena, ili materijalna samoreprodukcija te znanosti.
(Nisam vas kanio daviti još i sa dijalektikom, ali ovdje moram reći riječ, dvije o epitezi, koju sam ja dodao Hegelovoj dijalektičkoj trijadi: teza, antiteza, sinteza.
Epiteza, koja slijedi poslije sinteze, potvrda je istinitosti, valjanosti ili zbiljnosti sinteze. Tamo gdje nema epiteze, ili gdje ona nije moguća, nema niti prave sinteze, nema ničega, osim promašaja, nedovršensti, privida i zablude. Epiteza je etapa samoreprodukcije sinteze – etapa samoodržanja. Ono što se ne može održati u postojanju, nije nešto zbiljsko, niti je vrijedno postojanja.)
***
A sada nešto iznimno važno.
Slijedeći korak u epitetičkom ili evolutivnom samorazvijanju kapitala jest njegovo postajanje vlasnikom – umjetnim vlasnikom kapitalnih dobara, odnosno vlasnikom samoga sebe. Samim tim, čovjek postaje njegovo vlasništvo. Vlasnička ovlaštenja kapitala u sferi gospodarstva odnose se neposredno na managere. Vlasničko ovlaštenje: ius abutendi – pravo uništenja – manifestira se kao pravo na odbacivanje zastarjele tehnologije i otpuštanje loših managera a zaštitu dobrih.
No ovdje ima nešto što je možda još važnije.
Postajući vlasnikom sebe samog, na nacionalnoj i svjetskoj razini, kapital dobija i ovlaštenje da otpušta loše vlade ili ministre a štiti dobre – postaje nadvladar – koji bi imao pravo otpustiti čak i moguću svjetsku vladu.
Ništa, dakle, od tradicionalnog privatnog i od tzv. društvenog vlasništva ili onog famoznog samoupravljanja. Oni trebaju postati daleka prošlost ljudske vrste i ljudskog društva.
U svojim opsežnijim radovima često sam navodio da bi kapital, kao umjetni vlasnik i umjetni nadvladar štitio dobre narode od loših vlasti i dobre vlasti od loših naroda. A kao umjetni vlasnik, štitio bi, naravno, i dobre radnike od loših managera.
Što se tiče ljudske vrste, štitio bi njene interese, a prvenstveno proces ostvarivanja onih njenih ultimativnih ciljeva, čije ostvarenje daje smisao njenom opstanku i djelatnosti.
Otkud sve to, i kako?
I umjetni vlasnik, i nadvladar projektirani su tako da teže ka ostvarivanju svoji vlastitih ciljeva (što većem savršenstvu i moći), ali da ih, isto kao i ostali subjekti može ostvarivati isključivo na način kojim bi ostvarivao interese i ciljeve onih subjekata koji su pod njihovom vlašću ili upravom. Umjetni vlasnik, kapital, npr. bi se to bolje razvijao i uvećavao, što bi bolje i rafiniranije zadovoljavao ljudske, i ne samo ljudske, nego također i potrebe ostalih vrsta živih bića.
Transformacija kapitala, od vlasništva, u umjetnog vlasnika zasnivala bi se na primjeni jednog sistema državnih zakona koji bi se trebao implementirati u ustave suvremenih država. Te zakone možete naći na internetu. Oni su praktički, legislativni rezultat mog bavljenja teorijom prava.
***
Kod ovih stvari važno je imati na umu to da vrsti koja ne zna svoj cilj ili ne zna da ima cilj, a ne zna niti s čime i kako se on ostvaruje, da je, dakle, takvoj vrsti, svejedno što radi, dobro ili zlo, jer ih, uostalom, ne može niti razlikovati, pa npr.: nuklearnu energiju, koja je potrebna za ostvarivanje njenih ciljeva može upotrebiti i za samouništenje. To je, kao i suicid. U dubokom depresivnom stanju, u kojem se ne vidi cilj niti smisao egzistencije, suicid je znatno vjerojatniji ishod, nego oporavak i izliječenje.
Istinsko znanje o naravi i cilju povijesti, istinsko znanje o kapitalu; ljudskoj misiji u našoj galaktici i drugim važnim stvarima daje prednost dobru, tj. dobročinidbenoj djelatnosti – onoj koja vodi ka životu i ostvarivanju onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.
***
A sada riječ dvije o jednoj, možda čak najvažnijoj stvari – temeljima deontološkog svijeta.
Ti temelji nisu: ni moral, ni vjera, niti bona fide – dobre namjere – nego pravo i pravda – opredmećena volja ljudske vrste. (Vidi dole niže)
U zadnjih tri tisuće godina mnogo je napora bilo posvećeno tome da se shvate i definiraju pravo i pravda, no bez uspjeha, tako da je čak i Immanuel Kant morao ustvrditi da ne postoji definicija prava niti pravde. Znatno kasnije ih je pokušao definirati Hans Kelsen ali nije uspio, pa se posvetio isključivo pozitivnom pravu i projektiranju institucije Ujedinjenih nacija.
Moje bavljenje teorijom prava skoncentriralo se upravo na to da se otkrije definicija prava, pa da bih što više skratio ovaj tekst odmah ću vam ju podastrijeti.
Pravo je objektivirana ili opredmećena volja ljudske vrste, volitivni (voljni) instrument kojim ona navodi, motivira i prisiljava samu sebe na stvaranje takvih odnosa među ljudima, a i odnosa ljudi prema stvarima, te na takve činidbe i djelatnosti koje vode ka ostvarivanju onih njenih ultimativnih ciljeva.
Kategorički imperativ prava glasi:
Ostvaruj svoje vlastite interese i ciljeve, ali ih smiješ ostvarivati isključivo na način kojim istovremeno ostvaruješ i ciljeve ljudske vrste.
Ovaj imperativ važi za sve subjekte počev od individue do rase, društva ili same vrste koja također treba ostvarivati svoje ciljeve, ali isključivo na način na koji istovremeno ostvaruje i ciljeve svih subjekata koji ju čine.
Takvim načinom ostvarivanja svojih ciljeva ostvaruje se vlastita i opća društvena sloboda, a i sloboda cijele ljudske vrste, jer sloboda se sastoji u tome da činiš što god hoćeš, ali to smiješ činiti isključivo na način kojim, pored svojih ciljeva, ostvaruješ i ciljeve grupe kojoj pripadaš, ciljeve društva i ciljeve vrste.
Pravda se zbiva onda kad svaki subjekt koji čini ljudsku vrstu ili društvo biva nagrađen srazmjerno veličini i vrijednosti svog doprinosa ostvarivanju ciljeva vrste.
Pravda je onaj ultimativni uvjet ostvarivanja ultimativnih ciljeva vrste – conditio sine qua non –„lokomotiva napretka“ Bez pravde ni najrazvijenija tehnologija i ni najsuptilnija znanost ne bi mogle ostvariti te ciljeve, ali bi lako mogle ostvariti totalni pakao i samouništenje.
Eto, toliko. One zakone koji su proizišli iz ovakvog shvaćanja prava i pravde i njihove osobitosti neću vam iznositi jer ih možete naći na internetu.
Napomenuti ću samo to da se razlikuju od postojećih po tome što imaju ugrađena neprevarljiva, egzaktna sredstva protiv varanja i vlastitog izigravanja; i sredstva koja ne dopuštaju da se dobrim izgovorima pravda loš rad.
Petar Bosnić Petrus
