Nekada davno, ne – nije ovo priča, mada se čini kao da počinje poput priče. Nekada davno, dakle, stvari su bile jednostavne, ili su se barem takvima činile. Nije bilo baš previše teško napisati prigodni tekst na prijelazu iz stare u Novu godinu. Bilancirati sve što se u proteklih dvanaest mjeseci dogodilo, staviti na zamišljenu vagu ono pozitivno i ono negativno i navući plašt čarobnjaka koji vidi budućnost i izraziti predviđanja o tome što nas čeka, odnosno što bi nas moglo čekati u mjesecima što su pred nama.
U današnjem svijetu međutim, u svijetu poremećenih međunarodnih odnosa, svjesno zanemarenih načela na kojima su se ti odnosi desetljećima zasnivali, u svijetu ratova što se vode jedino i isključivo zbog interesa, mada se to nastoji sakriti pod krinkom borbe za slobodu i demokraciju, to više ne samo da nije jednostavno, u takvome svijetu bilanca protekle godine nužno je negativna, a predviđanja vezana za godinu 2024. jednako su tako nužno obilježena velikih strahovanjima i malim nadanjima.
Iz godine 2023. ‘vučemo’ nasljeđe dvaju kako aktutno, tako još više i potencijalno opasnih ratova – onoga u Ukrajini i onoga na Bliskome istoku. Pri čemu se čini, koliko god da su u ovome kontekstu bilo kakva nagađanja na ‘staklenim nogama’, da rat u Ukrajini ide prema kraju, dok bi se onaj što je počeo u Gazi mogao – svim povremenim prekidima vatre usprkos – pretvoriti u širi požar na području Bliskoga istoka uz mogućnost izravnog, ili neizravnog miješanja elemenata izvan toga i inače kriznog područja.
U sjeni tih dvaju ratova, a osobito konfrontacije Zapada na čelu sa Sjedinjenim Državama s Ruskom Federacijom, ostalo je i ono malo što bi se moglo izdvojiti kao pozitivno u protekloj godini. Mislimo tu u prvome redu na širenje skupine originalno poznate pod skraćenicom BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) i na njezino profiliranje kao prve organizirane (ma koliko labavo) skupine država što ih ne povezuje nikakva ideologija, nego jedino i isključivo zajednički interes. Naravno, taj zajednički interes u konačnici se svodi na pravo svake zemlje da ide svojim putem, da bira svoje društveno uređenje, ali i partnere, kao i u želji svih koji se pod tom ‘kapom’ okupljaju da udare temelje novom, multipolarnom svjetskom poretku. Drugim riječima ono što objedinjuje sve države koje već jesu u proširenom BRICS-u, ali i one koje tek aspiriraju postati članicama te grupacije, otpor je unipolarnom svijetu, onom i onakvom svijetu u kojemu jedna država diktira ‘ostatku svijeta’ kako se treba ponašati i kakav treba biti. Instrumenti toga diktiranje, a za to ima bezbroj primjera, sežu od političke ucjene i ekonomske destabilizacije, preko potpomognutih državnih udara, odnosno smjene režima, pa do izravnih vojnih intervencija.
Grupacija BRICS ima i svoju razvojnu banku koja već godinama financira značajne projekte u nizu zemalja Azije, Afrike i Latinske Amerike (pandan Svjetskoj banci koju kontrolira Washington?). To jesu pozitivni aspekti godine što je iza nas, bolje rečeno razdoblja što je iza nas. Baš kao što, objektivno gledajući, u pozitivne aspekte valja ubrojiti i napredak kineskog projekta Pojas i put, staroga puno jedno desetljeće. Riječ je o globalnom infrastrukturnom projektu bez presedana zasnovanom na poticanju i razvijanju suradnje, gospodarske u prvome redu, što i jest osnova kineske politike međunarodnih odnosa. Nimalo neočekivano, Pojas i put na ‘crnoj’ su listi kako Washingtona, tako i onih koji ga bespogovorno slijede, ne uzimajući pri tome u obzir vlastite interese. Pa je Italija pompozno najavila kako istupa iz toga projekta; kao: neće se Rim dati upregnuti u kola kineske politike. Pri čemu se zapostavlja ‘samo’ jedna ključna činjenica, da politika globalne suradnje, bez obzira na to tko je promovira (ne nameće, nego potiče) nije i naprosto ne može biti politika jedne zemlje, nego i može i mora biti politika svih zemalja koje su je prihvate. Pri čemu će, a što proizlazi iz objektivnih okolnosti, određene države imati i veći utjecaj, ali i veću odgovornost.
BRICS s perspektivom širenja na putu je, evo još jednog predviđanja, ma kako nesigurnog, da na svjetskoj sceni preuzme ulogu Pokreta nesvrstanih, pokreta izrasloga iz otpora bipolarnom svijetu, blokovskoj podjeli, utrci u naoružanju i kolonijalizmu, odnosno neokolonijalizmu. Zašto? Zato što je Pokret nesvrstanih koji, doduše, i dalje formalno postoji, pa redovno održava i svoje ministarske konferencije i sastanke na vrhu, u međunarodnim okvirima praktično postao nevidljiv. Okuplja većinu država svijeta i jedino se ‘probudi’ prilikom glasanja u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda. Što nije dovoljno, jer rezolucije Opće skupštine nisu obvezujuće, dok je Vijeće sigurnosti koje donosi obvezujuće rezolucije postalo talac političkih intriga članica s pravom veta, u prvome redu i u daleko najvećem broju slučajeva – Sjedinjenih Država. Čime smo došli do jedne (još jedne) od negativnih značajki protekloga razdoblja, a to je sve veće marginaliziranje Svjetske organizacije. Ujedinjeni se narodi kojih se Amerikanci sjete samo kada treba osuditi Rusiju, pretvaraju u debatni klub kojemu jedva da netko još pridaje neku važnost. Ako igdje, vidjelo se to najbolje na primjeru rata na Bliskome istoku. Usprkos svim užasima što se u Gazi događaju pred očima cijeloga svijeta (a koji su posljedica patološki brutalnoga napada Hamasa na jug Izraela i ubijanja u samo nekoliko sati 1.200 ljudi), Amerika u Vijeću sigurnosti sprječava pozive na trenutni prekid vatre. Čime dosljedno podržava politiku ionako teško kompromitiranog izraelskog premijera Netanyahua. Onoga Netanyahua koji će ostati zapamćen zbog nezamislivih i apsolutno neprihvatljivih stradanja civila u Gazi, gdje je pobijeno više od 20.000 ljudi, dok je oko pola milijuna u akutnoj opasnosti da umru od gladi. O ulozi Netanyahua u pokretanju pravoga vala antisemitizma (što je dobio krila ‘pod firmom’ podrške Palestincima) – nećemo. Četiri puta potkraj prosinca 2023. odgađano je glasanje o rezoluciji kojom je Vijeće sigurnosti trebalo pozvati na prekid vatre u Gazi (nakon što su prethodni pokušaji propali zbog američkog veta). Kada je napokon tekst došao na glasanje, o prekidu vatre nije više bilo ni govora, tek tražilo se omogućavanje dostave humanitarne pomoći, a što je bez prekida vatre jedva moguće. Za takvu razvodnjenu rezoluciju glasale su sve članice Vijeća sigurnosti. Suzdržane su bile, svaka iz svojih razloga, Sjedinjene Države i Rusija. Treba li išta dodati?
Nova godina bit će godina izbora – predsjedničkih u Rusiji i Sjedinjenim Državama, onih za Evropski parlament u sklopu Evropske unije i parlamentarnih, odnosno predsjedničkih u Hrvatskoj. Ako formula: mnogo strahova i malo nada negdje osobito vrijedi, onda je to u slučaju ovog ‘super-izbornog aspekta’ Nove godine. Idemo redom. U Rusiji ne treba biti posebno nadareni prorok, pa da se predvidi pobjeda Vladimira Putina. Ne zbog toga što će izbori biti namješteni (a nema dvojbe kako će Zapad upravo to tvrditi), nego zbog opće atmosfere u Rusiji, gdje Putin, usprkos svim anti-ruskim sankcijama, ali i ratu u Ukrajini (a možda baš i zbog toga), uživa iznimno veliku popularnost. Koliko je ta popularnost rezultat vješte propagande (a to je drugi ‘argument’ što će ga potegnuti na Zapadu), a koliko promašene i konfrontacijske politike Zapada prema Rusiji (o čemu će se na Zapadu upadljivo šutjeti), to je druga priča. Za Rusiju, njezino održanje i budućnost, vjerojatno je Putinova pobjeda najoptimalniji ishod. Ne nužno i za pobornike ljudskih i građanskih prava i sloboda. Paradoksalno, jer u interesu bi svijeta valjda trebala biti stabilna Rusija, Putinova pobjeda bit će novi poticaj onima koji bi, ne birajući sredstva, Ruse uporno htjeli ‘osloboditi’ od Putina i njegove vladavine koja – ne treba zatvarati oči pred činjenicama – pokazuje u sve većoj mjeri i elemente autokracije, ali i populizma, svojstvenoga inače radikalno desnim grupacijama na Zapadu. Drugim riječima, Putin u još jednom predsjedničkom mandatu upućuje na očekivanje nastavljanja konfronacije Zapada s Rusijom kojoj je on na čelu. Što, dalje, ostavlja malo – ako uopće – prostora za nadu da bi se u odnosima Zapada i Rusije nešto bitno moglo promijeniti (čak i ako, na način što bi ga bilo koliko glupo, toliko i neozbiljno predviđati, završi rat u Ukrajini).
Kako stoje stvari sa Sjedinjenim Državama? Ta, nekada nesporno vodeća sila ne samo demokratskog svijeta, nego i svijeta uopće, od poraza Donalda Trumpa na prošlim predsjedničkim izborima vidljivo je i, bez pretjerivanja se može reći, neizlječivo podijeljena s time da su podjele toliko oštre i duboke da u sebi nose sasvim realan potencijal u najmanju ruku destabilizacije Amerike. Sva je prilika da će kampanja uoči sljedećih izbora samo produbiti te podjele i ponovo ih izbaciti u prvi plan, pogotovo s obzirom na činjenicu da kontroverzni (to je najblaži mogući izraz) Trump ponovo juriša najprije na nominaciju za predsjedničkog kandidata Republikanaca, a onda i na Bijelu kuću. Hoće li Demokratima uspjeti zakonskim putem onemogućiti Trumpovu kandidaturu, na početku godine još je uvijek ‘pitanje za milijun dolara’. Trump je, kao što je poznato, opterećen brojnim aferama i sve prije nego neutemeljenim optužbama što su iz njih proizašle i to bi moglo poslužiti kao pravna osnova da mu se spriječi ponovni ulazak u Bijelu kuću, pa čak da ga se zaustavi i prije mogućeg dobivanja nominacije za predsjedničkog kandidata. S njime ponovo na čelu, Amerika bi u globalnim okvirima postala i nepredvidljiva i neuračunljiva, koliko god da bi se moglo učiniti kako je Trump koji u svojem mandatu doista nije počeo ni jedan novi rat, bolji izbor od svojega vršnjaka (ali u daleko slabijoj kondiciji, i to ne samo fizičkoj), Joea Bidena. Ne treba, naime, izgubiti iz vida činjenicu da je Trump bio taj koji je torpedirao sporazum kojim je Iranu bilo onemogućeno stvaranje nuklearnog oružja i da je Trump bio taj koji je jednostrano otkazao nekoliko ključnih sporazuma s Rusijom (odnosno Sovjetskim Savezom) o kontroli naoružanja. Od ostalih Republikanskih pretendenata na nominaciju za predsjedničkog kandidata, ni jedan/jedna ne zaslužuje opširniju analizu. U tom smislu Amerika je tipična za današnji svijet u kojemu nema pravih, istinskih lidera, ljudi širokih pogleda, s vizijom, ali i zamjetnom dozom osobne hrabrosti.
Na strani Demokrata najozbiljniji pretendent za nominaciju koja bi ga katapultirala u novu utrku za Bijelu kuću za sada je aktualni predsjednik Joe Biden; usprkos politici što je Amerika vodi u globalnim okvirima (jer, vanjska politika, osim u slučaju rata u Vijetnamu, nikada nije bitno utjecala na predsjedničke izbore u SAD). No, Biden je sporan koliko zbog svoje vanjske politike, toliko i zbog svojeg psihofizičkog stanja što je inspiracija za brojne, nerijetko i neukusne fotomontaže i video spotove koji kruže internetom. Demokrati su, međutim, ‘uspješno’ eliminirali ‘demokratskog socijalistu’ iz svojih redova, Bernia Sandersa, i prije samoga početka ozbiljne faze predizborne kampanje, a u borbu protiv Roberta Kennedya, sina ubijenog ministra pravosuđa i brata legendarnog (također ubijenog!) predsjednika Johna F. Kennedya, uspjeli su upregnuti i neke mlađe članove obitelji Kennedy koji su našli uhljebljenje u sadašnjoj administraciji. Ima li u kombinacijama uoči izbora mjesta za aktualnu potpredsjednicu Kamalu Harris, pitanje je bez odgovora.
Ponovni sraz Biden – Trump bio bi konačni i neoborivi dokaz degeneracije demokratskog sustava u Sjedinjenim Državama, a ishod takvoga sraza teško da bi mogao, bez obzira na to tko bi u njemu pobijedio, u svjetskim okvirima djelovati stabilizirajuće. Ne samo u kontekstu odnosa prema Rusiji, nego i prema Kini. Dakle, i ovdje: puno straha, malo nade.
Izbori za Evropski parlament najvjerojatnije će potvrditi trend jačanja desnice u zemljama Evropske unije, trend što ga se bez ikakvih problema može iščitati iz rezultata bilo općih, bilo regionalnih izbora u više zemalja EU. A ti rezultati nisu ‘pali s neba’. Bespogovorno pristajanje EU na marginalnu ulogu na svjetskoj sceni, olako odustajanje od toga da ujedinjena Evropa postane značajni čimbenik u globalnim okvirima, prihvaćanje anti-ruskog kursa, zamagljenoga naporima da se obrani Ukrajina, a na štetu i gospodarstva, ali i građana država članica Unije, sve je to dalo ‘vjetar u leđa’ nacionalistički i populistički obojenim desničarima koji u osnovi kapitaliziraju na inačicama izlizane formule ‘svoj na svome’. Današnja Evropa, naime, nije svoja, građani to počinju shvaćati, a u nedostatku bolje alternative (ili alternative uopće) okreću se strankama desnice. U Nizozemskoj doveli su je na vlast, u Njemačkoj i Francuskoj sve je bliže vlasti, o profilu talijanske premijerke nema potrebe govoriti.
Pa nam ostaju izbori u Hrvatskoj. Raspoloženje birača teško je predvidiv faktor, mada je izvan svake sumnje da vodeća stranka, HDZ, ima svoje čvrsto i poput vojničkog stroja formirano biračko tijelo. Koje ne pita ni o kakvoj je politici riječ, ni koji su kandidati u igri, nego disciplinirano glasa, jer to je ‘naša stranka’. Otvoreno je pitanje hoće li monolitnost tog biračkog tijela ‘ugrizima sa strane’ uspjeti ozbiljno narušiti još uvijek prilično marginalne stranke što su još desnije od izvornog HDZ-a koji se doduše predstavlja kao desni centar, mada je nebrojeno puta i u nizu prilika, a osobito svojim odnosom prema antifašizmu, odnosno povijesnom revizionizmu pokazao i dokazao kako pripada nepatvorenoj desnici. O parlamentarnoj oporbi u Hrvatskoj jedva da se ima što reći. Da nema onih nekoliko razumnih, suvislih i – valja priznati – hrabrih saborskih zastupnika/ca, oporba bi bila faktor s kojim uopće ne treba računati. Doduše, sada su i oni što se nazivaju lijevima i oni koji jesu notorno desni ujedinjeni u želji da HDZ skinu s vlasti. Krajnje je, međutim, diskutabilno može li se neopredijeljene birače mobilizirati platformom koja jasno kazuje što se neće, dok su u onome što se hoće njezine sastanice kao rogovi u vreći. Ili, da to malo drugačije formuliramo: rezultat parlamentarnih izbora u Hrvatskoj ovisit će o stupnju apstinencije, odnosno o sposobnosti oporbenih stranaka da uvjere birače kako za njih vrijedi glasati ne samo zbog toga što one neće, nego i zbog onoga što hoće (a na tome potonjem jedinstvo oporbe nestaje kao mjehur od sapunice).
I ostaju još predsjednički izbori u Hrvatskoj. Aktualni predsjednik svoju kandidaturu veže uz rezultat parlamentarnih izbora. Znači li to da će u slučaju pobjede HDZ-a odustati, ili će ga upravo ta pobjeda motivirati za još jednu kandidaturu, nije posve jasno. Ukoliko odluči ponovo kandidirati, nesporni je favorit. Bez obzira na to koga HDZ nominira za svojega kandidata i bez obzira na to što je pokazanom nedosljednošću u nekim sve prije nego perifernim pitanjima razočarao ne mali broj onih koji su glasali za njega na prošlim izborima. Uvjerljivost pobjede ovisit će o tome je li uspio dio desno orijentiranih birača uvjeriti da bi on mogao biti (i) njihov kandidat. Bilanca njegovog prvog mandata obilježena je kako pandemijom koja je u znatnoj mjeri onemogućila aktivnosti na međunarodnoj sceni, tako i soliranjem upravo na području vanjske politike kojim se nerijetko, koliko god da su argumenti bili na njegovj strani, doveo u poziciju outsidera.
Doda li se tome činjenica kako je Hrvatska, ima li se u vidu odnos njezinoga Predsjednika i premijera, jedinstvena u svijetu, neće biti teško dokučiti zašto se čini najprikladnijim i na super-izbornu godinu primijeniti formula iz naslova ovoga teksta. Pa ne možemo drugo nego ponoviti: svijet i Hrvatska ulaze u godinu 2024. s mnogo opravdanih strahovanja, a uz vrlo malu dozu realnih nadanja. A umjesto bilo kakvog zaključka navest ćemo riječi što ih je ispisao ‘običan’ čovjek koji nikada nije kročio na političku scenu, ali koji očito prati sve što se dešava oko njega i time je iskreno zgrožen: ‘Kada na kraju sve zbrojim i oduzmem dolazim do zaključka da postoje dva svijeta. Normalni koji sve više nestaje i nenormalni koji uzima sve više maha.’
Tomislav Jakić
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr
