Ovu rečenicu je kazao mladi komunist, revolucionar, inicijator narodnog otpora u Hrvatskoj 1941. godine, prvoborac, a po oslobođenju i PRVI NARODNI HEROJ F. N. R. Jugoslavije – Rade Končar.

A kako je sve teklo…

Rade Končar rođen je kao jedno od dvanaestero djece ličkog graničara Gece Končara 6. kolovoza 1911. godine, u ličkom seocetu, u Končarevom Kraju, Korenica.

Završivši osnovno obrazovanje s 11 godina, kao pitomac Društva Privrednik odlazi u Leskovac, tada značajno industrijsko središte, u nauk za bravara, a polazi i večernju zanatsku školu.

Kao pomoćnik Josefa Moteka, montera ugradbenih kotlova, Rade Končar 1927. godine odlazi u Beograd u kojem se ubrzo priključuje proleterskim naprednim redovima glavnoga grada.

Svuda i svagdje bijaše u prvim redovima borbe za pravednost i radnička prava, a ta borba će ozbiljno ugroziti ondašnje poslodavce i vlast.

Već 1931. godine Rade postaje članom Saveza komunista Jugoslavije i borac za pravednije društvo, borac za socijalizam i radnička prava.

Nakon nekog vremena na poziv Partije vraća se u Zagreb jer Partija je za Radu imala mnogo zadataka. Nezaposlen, sloveći već kao prekaljeni komunista, stanovao je kod rođaka Milana Končara. No ubrzo se uključuje i volontira u Upravi bravarske sekcije zagrebačke podružnice Metalaca i Upravi Radničkog sportskog društva Metalac.

Kao omiljeni radnički tribun nezaposlene i zaposlene “metalce” organizira u Sindikat metalaca.

Sama njegova pojava i odnos prema ljudima privlačila je kao magnet radništvo te su se mnogi sa svojim problemima obraćali upravo njemu tražeći utjehu i pomoć.

Žudnja za pravdom vodila je obespravljene, a često i obeshrabrene radnike prema Radi.

Budući da sve više postaje trn u oku vlasti, ista se potrudi te ga pošalje na redovito odsluženje vojnog roka, no niti tamo Rade ne miruje već i ondje nadaleko širi ideje komunizma i borbe za novo društveno uređenje.

Biva prvi puta uhićen i sproveden u Beograd…

Iako podvrgnut teškom mučenju, nikada ništa i nikoga nije prokazao.

Ta vijest stigne i do Radinog sela, a tadašnja se vlast pobrine da dođe vijest i do njegovog oca, pozvavši ga da se kao “u kraju sloveći kao pošten čovjek” odrekne sina komuniste… “Ma ne mogu ja braćo kazati da mi nije sin kada jest, pa da je i ne znam što učinio.”, branio se otac.

Sredinom 1935. godine Radu popratiše kao uznika u Plitvice, gdje ga dočeka oronuo ostarjeli otac, vidno potresen Radinim stanjem uznika. “Takva ljudina, a mene ćeraju da te se odreknem!”, plačući i grleći sina govorio je starac.

Tako je vrlo aktivan, no nezaposlen do 1936. godine, kada se uspijeva 12. ožujka 1936. godine zaposliti u zagrebačkoj tvornici SIEMENS d.d. koja u to vrijeme broji 80 zaposlenih radnika, na milost i nemilost prepuštenih tadašnjem rukovodstvu.

Niti bolest žutica nije ga sprečavala u predanom partijskom radu te u rujnu 1936. godine ulazi u rukovodstvo KP.

Nakon samo tjedan dana uz Radinu aktivnost u tvornici je zavladao radnički duh, a ubrzo je organizirana i prva partijska ćelija te radnički štrajk koji su poslodavci najmanje očekivali, no uvjereni da će ga ubrzo slomiti.

No tu bijaše stamena stijena u liku ovog mladića uz kojeg osnaženi radnici izdržaše sedam tjedana dok poslodavci ne pristaše na pregovore.

Neke od zahtjeva radnika uvažiše, no sve bi bilo još uspješnije da se direktor SIEMENS-a nije potrudio da kod vojnih vlasti ishodi poziv u vojsku za Radu Končara.

Nakon odsluženog, već drugog vojnog poziva, Rade se vraća u SIEMENS, a radnički pokret kao plamen zahvaća ne samo SIEMENS već i druge radne organizacije.

I kako uvijek i svagda ima niskih crnih duša, nakon što uhite nekolicinu mu drugova, dođoše u cik zore i na Radina vrata.

Kundaci udaraju o vrata, stvara se znakovita jeziva buka, a Rade onako snen, siguran da je soba detaljno očišćena od letaka i drugih materijala, otvara vrata.

Prekopaše mu sobu i kada se već stječe dojam uzaludnog dolaska, Ladislav Šoprek, šef antikomunističke referade, inače propali operni pjevač, slavodobitno uskliknu: “O vidi, vidi naš bravar studira Dimitrova!”

“To nije moje, to su mi podvalili.”, mirno se oglasi Rade, no zadovoljni mučitelji komunista odvedoše ga put mučilišta u Petrinjskoj ulici u Zagrebu.

Posjeta drugova i drugarica, među kojima bijaše i njegova supruga Dragica, iz SIEMENS-a uslijedi nakon četiri dana mučenja, a nakon šest dana bijaše prebačen u zatvor na Adi Ciganliji u Beograd.

28. rujna dočeka podizanje Optužnice.

Nekolicina drugova bijahu osuđeni na jednu do dvije godine zatvora, a Rade i šest drugova mu, budu oslobođeni zbog nedostatka dokaza.

Bio je više puta uhićen i svaki puta se branio šutnjom, a omiljena rečenica, ako bi se oglasio, bila bi mu: “Nije istina da sam sa spomenutim licima imao bilo kakve veze, niti ih uopće poznajem.”

Ovu praksu preuzeli su i drugi osumnjičeni drugovi i tako se dolazilo do korisnih presuda i oslobađanja od optužbi.

Oslobođenjem iz zatvora obnavljaju se ćelije, pojačava se rad ilegale, reorganiziraju se rukovodstva i priprema najviši skup jugoslavenskih komunista predvođenih Radom Končarom, političkim sekretarom, kao najsnažnijom ličnošću KP Hrvatske.

1940. godine Rade Končar, sada već vrlo poznat tamošnjim vlastima i policiji odlazi u ilegalu.

U lipnju, srpnju i kolovozu obišao je gotovo sve krajeve Hrvatske, organizirajući partijske ćelije i rukovodstva koji su u datom momentu bili štabovi narodnooslobodilačkog ustanka.

Kod drugova imao je neograničeno povjerenje i rado su s njim izvodili razne diverzije.

Tu treba neizostavno spomenuti i Poštu u Jurišićevoj ulici i kontakte putem tzv. javke sestara Baković u Zagrebu.

Sve akcije bile su usmjerene protiv diktatorske Kraljevine Jugoslavije, fašizacije Jugoslavije i vodstva HSS-a, čija organizacija je bila u funkciji krupnog kapitala.

Od ožujka 1940. godine u funkciji generalnog sekretara KPJ djeluje i Josip Broz Tito, a Rade Končar mu je bio, po kazivanju samog Broza, desna ruka te tako zajedničkim radom organiziraju Savjetovanje KPH.

Sudionik historijskog savjetovanja u Stolicama 26. i 27. rujna 1941. godine bijaše i Rade.

Ohrabreni delegati, njih 30-ak iz cijele Hrvatske, izmjenjivat će kasnije iskustva, a broj članova KP povećat će se na 2 900, s još dodatnih 30 000 odanih simpatizera, jer tu je i drug “BRKO”, konspirativno ime koje nosi Rade Končar.

Povjerenje u njega bijaše neograničeno.

Tu je i Proglas:

NE PRIZNAJUĆI KAPITULACIJU CK KPH POZIVA RADNIKE I SELJAKE POVEZANE I UDRUŽENE U ČVRSTI BORBENI SAVEZ DA ODMAH IDU U BORBU I DA TOM BORBOM POD VODSTVOM KP TREBAJU OSTVARITI NOVO DRUŠTVENO UREĐENJE

I tako predan radu partiji i narodu dođe i taj kobni 17. studenoga 1941. godine kada bude uhićen od talijanskih fašista. Rade Končar u policijskim dokumentima slovi kao  “agitator i najsposobniji komunista, sposoban da vodi i organizira svaki revolucionarni pokret.”

Iako u dokumentima bijaše oslovljen imenom “Reić”, ipak prepoznaše junaka.

Iz Splita bijaše prevezen u Šibenik te je ondje stravično mučen i osuđen na smrt.

Nisu pomogla niti nastojanja njegovih drugova da ga izbave iz ralja fašista zamjenom sa zarobljenim fašističkim časnikom Antonijom Vivarelijem jer jedan od ogorčenih partizanskih boraca, ne mogavši izdržati pritisak, ga je ubio.

22. svibnja 1942. godine osuđena mladost izvedena na stratište pjevala je Internacionalu. Rafal iz pušaka fašista, izmiješan pjesmom revolucionara, prekinuo je mladi život RADE KONČARA – BRKE, s još 25 antifašista Dalmacije.

Strijeljanje se dogodilo u Šibeniku na Šubićevcu, a posmrtni ostaci heroja kasnije su preneseni u Zagreb, na Mirogoj, u Grobnicu narodnih heroja.

Supruga Rade Končara, Dragica Končar, nastavlja ilegalno djelovanje i borbu za koje ideale je njezin suprug i život dao. 1942. godine bila je uhićena od ustaških fašista te ubijena u kolovozu 1942. godine.

Po oslobođenju zemlje od fašizma i uspostave FNRJ obnavlja se zemlja, uvodi se obavezno osnovno osmogodišnje obrazovanje, a tvornice niču kao gljive poslije kiše.

Žene dobivaju pravo glasa i kako je Tito kazao, uživat će toliko prava koliko će sudjelovati u javnom, društvenom i političkom životu.

Mala manufakturna tvornica SIEMENS d.d. izrasta u gigant KONČAR ELEKTROINDUSTRIJA d.d. u Zagrebu s 20 000 zaposlenih radnika te 4 000 zaposlenih u Srbiji i Makedoniji.

Danas “Končar” broji 3 700 radnika, a novi poredak hvalisavo ističe  ga kao “rijedak primjer industrije koja nije uništena.”

Nekada sam i sama, kao izvoznik “Končara”, radila na izvozu generatora kao redovne proizvodnje u Nigeriju, a u ovo novo otužno vrijeme čelni ljudi zemlje režu vrpce pri izvozu toga proizvoda…

“Rade Končar” danas je dioničko društvo, a svaka ta dionica obojena je i Radinom krvlju.

S toga neka mu je vječna SLAVA I HVALA!

Danas je 22. svibnja, 82. GODIŠNJICA SMRTI HEROJA RADE KONČARA, i nužno je obilježiti datume smrti, sjetiti se svih onih heroja, junaka, kojima je posuta naša domovina HRVATSKA, jedina koju imamo i nemamo rezervnu koji mnogi imaju i nose ju kao značku na reveru.

Maja Jelinčić

Predsjednica AFŽ-a Hrvatske pri SABA RH