BUDUĆE DRUŠTVO

Samoprozvani učitelj ljudskih vladara, poznat pod pseudonimom PETRUS, rodio se gotovo 3500 godina nakon Mozesa (Mojsija) i poput Menesa I, koji je prije pet tisuća godina ujedinio Gronji i Donji Egipat, pokušao je Mojsijevskom metodom (zakonima), ujediniti cijelo čovječanstvo i zasnovati Svjetsku državu i buduće ¨novo društvo“ koje bi bilo prošireno na cijeli svijet i koje bi na radost i ponos cijele ljudske vrste trebalo skladno i produktivno funkcionirati barem nekoliko tisuća godina.

Novo društvo stavljeno je pod navodnike zato što se tu radi o usavršenom građanskom demokratskom društvu proširenom na cijeli svijet. Aristotel – „Bolje je usavršavati postojeća društva nego izmišljati nova“, kao npr. Platon, Morus, Marx i njegovi sljedbenici, komunisti.Ovo se može smatrati jednom važnom istinom, jer povijest je, pored ostalog. i usprkos revolucijama, kontinuirani razvoj jednog te istog ljudskog društva koje je samo po sebijedan od glavnih organizacijskih ili političkih instrumenata za ostvarivanje ključnih ciljeva ljudske vrste.

Ovakvu, usavršenu demokraciju, Menes II Veliki naziva nomokracijom Zato što bi njena ključna osobitost bila to da bi zakoni doista kontrolirali i krojili sudbinu onim ljudima koji bi putem izbora osvojili vlast, a i onima mnogobrojnima koji bi se pokoravali vlasti.

Specifičnost ovih zakona jest to da efikasnost, pravednost i poštenje ocjenjuju matematičkim formulama i brojkama, tako da vlast ne može nikoga varati u pogledu svojih stvarnih sposobnosti i rada. To možete vidjeti u Menesovom Tetralogu: Zakonu o kontroli efikasnosti administracije i vlasti, Zakonu o kontroli efikasnosti poslovnog managementa, Zakonu o kontroli efikasnosti školstva, Zakonu o kontroli efikasnosti obiteljskog života.

Posebnu važnost, ovaj učitelj vladara pridaje Gausovoj krivulji, koja se ne primjenjuje samo u matematici i fizici, nego još više u sociologiji politologiji i ekonomiji i ostalim društveno-znanstvenim disciplinama.

Simetrična i pravilna Gausova krivulja „pokazuje normalnu, prirodnu ili pravilnu raspodjelu rezultata u nekom skupu“ ili populaciji.

U ekonomiji ili državničkom poslu, Gausova krivulja je nepogrešivo mjerilo pravednosti raspodjele društvenog bogatstva, ali iako se često upotrebljavala baš kao pokazatelj pravednosti ili nepravednostiraspodjele društvenog bogatstva i razotkrivala je statističke prevare vlasti, još nikad nije bila upotrebljena kao mjerilo koje bi pokazivalo ima li neki vladajući tim pravo na daljnje obnašanje vladalačke funkcije.

Menes II Veliki, tj, naš Petrusupotrebio ju je baš u tu svrhu. On sasvim decidirano navodi da u društvenoj stvarnosti nitko ne može ostvariti idealnu krivulju raspodjele društvenog bogatstva, ali također naovodi da bi svaka vlast morala odstupiti, ako bi medijan krivulje odstupao od njene aritmetičke sredine više od npr. dva, tri ili pet postotaka od ukupnog raspona kojeg obuhvaća.

Za nastavak vladavine bilo bi potrebno da Gausova krivulja koja prikazuje raspodjelu dohodaka i bogatstva bude što sličnija onomnjenom idealnom obliku i da ne prelazi one postotke različitosti koje je zakon propisao, jer bi propisani postotci bili zapravo granica između pravde i nepravde, odnosno sposobnosti za vladanje i nesposobnosti.

Vlast koja bi udovoljavalatim zahtjevima, a ne bi se ogriješila o neke druge zakone, bila bi nedodirljiva. Narod ne bi imao pravo da se buni protiv nje i da ju ometa u njenom poslu. U slučaju, pak, da neka vlast kriomice ili otvoreno pređe dozvoljene granice i ne odstupi sa vlasti, narod opet ne bi trebao ništa poduzimati, jer zakon nalaže da takvi prijestupnici trebaju biti lišeni slobode i kažnjeni zbog uzurpacije prava na vlast. Ova vrsta prijestupa ne bi bila podložna zastarijevanju.

Vjerojatno se pitate što će biti sa srećom u tom budućem društvu.

Moramo priznati da ne znamo, jer politika se ne bavi niti sa felicitasniti sa fortunom. No možemo ukazati na ono što bi proširilo i povećalo slobodu i sigurnost svih ljudi, a i ono najvažnije: što bio vodilo ka ostvarenju onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste i uvelike osmislilo i obogatilo ljudsko življenje.

Možda će vas iznenaditi i to što, poput ostalih mi ne težimo ka miru, pogotovo ne onom vječnom, stoga kažemo:

Mir neka vlada na grobljima, a na svijetu život – kreativni nemir!

Uvjet kreativnog nemira ljudske vrste, nemira koji teži ka ostvarivanju njenih ultimativnih ciljeva jest:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna, ista pravda za sve ljude i sve narode!

Danas kada na Zemlji postoji 196 ravnopravnih priznatih država, i 196 različitih zakonskih sistema (ustava), ili suverena, i kad svatko, za istu stvar ima neki svoj, drugačiji zakon moguć je samo destruktivni nemir, kaos – vladavina neprava, bezakonje, različiti vidovi „rata svih protiv svih“.

Zbog toga, civilizacija, nazaduje, stagnira ili se pak razvija u krivom, zloćudnom smjeru koji može okončati njen opstanak, a i sav život na Zemlji.

No, da vidimo još neke stvari.

Pravo je svakog subjektada ostvaruje svoje interese a dužnost da to čini isključivo NA NAČIN kojim istovremeno ostvaruje i ciljeve grupe, zajednice kojoj pripada, poduzeća ili države, a u krajnjoj liniji i ljudske vrste.

I lokalne države imaju pravo ostvarivati svoje interese ali opet isključivo NA NAČIN kojim istovremeno ostvaruju interese svojih građana i ciljeve cijele ljudske vrste.

Sloboda. Čini što god hoćeš, ako to činiš NA NAČIN koji vodi ka ostvarenju ciljeva vrste.

Sloboda, kreativnost i dobro su isto, jer se sastoje u otkrivanju i prakticiranju NAČINAčinjenja koji vodi ka ostvarivanju ciljeva ljudske vrste.

Nagrada za takvo činjenje trebala bi biti srazmjerna veličini i

vrijednosti doprinosa ostvarivanju ciljeva vrste.

Zlo je ono što sprečava ili ometa ostvarivanje ciljeva vrste.

Na Zemlji bi trebao postojati samo jedan suveren – ljudska vrsta, koja bi svoj suverenitet mogla prenijeti na vladu svjetske države.

Lokalne države, koje bi bile dijelovi svjetske države, mogle bi imati samo autonomiju utemeljenu na komparativnim prednostima, jer je takva autonomija najpogodnija za lokalne države, a i cijelu svjetsku zajednicu.

Međudržavne sporove rješavala bi administracija i diplomacija lokalnih država koje se spore. A ako ih one ne bi mogle riješiti, rješavale bi ih pravne institucije svjetske države.

Lokalne države ne bi smjele pokretati vojne akcije (ratove) protiv drugih država.

Rat bi mogla pokrenuti samo svjetska vlada i to isključivona nalog najviše pravosudne institucije svjetske države. Isto bi pravilo važilo i za ekonomske bojkote neke lokalne države.

***

Ovakav svjetski poredak mogao bi se smatrati vladavinom prava i slobodom cijele vrste.

A pod pravom,

za razliku od ostalih mislilaca, podrazumijevamo

objektiviranu, ili opredmećenu volju ljudske vrste kojom ona sebe upućuje na uspostavljanje takvih odnosa među ljudima i narodima, takvih djelatnosti i činidbi pomoću kojih vrsta motivira, navodi i prisiljava samu sebe na ostvarivanje onih njenih ultimativnih ciljeva, ciljeva čije ostvarivanje osmišljava njen opstanak.

A sloboda se sastoji u tome da činiš što god hoćeš, ali, kao što smo gore već rekli, samo pod uvjetom da to činiš NA NAČIN koji vodi ka ostvarivanju ciljeva vrste.

Eto, samo toliko, ako i to nije previše.

(Facebook.com/Petar Bosnić Petrus)