Naša dopisnica provela je pola godine u legaliziranom bečkom skvotu Ernst Kirchweger Haus, a za Novosti donosi pregled tamošnje lijeve scene – posljednjih godina fokus je prebačen na suprotstavljanje kovid-poricateljima i s njima povezanim neofašističkim organizacijama, što je ujedinilo ljevicu i popravilo joj imidž u očima neutralnih promatrača

Ostanju bečke lijeve scene, kako o političkim strankama, tako i o anarhističkim i antifašističkim organizacijama, relativno se malo piše i zna kod nas. Kakvo je stanje što se tiče “službene” lijeve politike u Austriji? Nakon desetljeća stagnacije, Komunistička partija Austrije (KPÖ) je uvela neke bitne promjene tijekom svog posljednjeg stranačkog kongresa, izabravši novo i – posebno u usporedbi s prijašnjom situacijom – mlado Izvršno vijeće. Novo vijeće postavilo je i neke nove prioritete. Puno se govorilo o “novom putu” i reorijentaciji prema pitanjima stanovanja, antirasizma, ekologije… Prošla je godina dana, a tek treba vidjeti hoće li vijeće uspjeti uvesti staromodnu komunističku partiju u 21. stoljeće. Sarah Yolanda Koss iz austrijskog ljevičarskog bloga/portala Mosaik u razgovorima koje smo vodile tijekom pripreme ovog teksta kaže kako je stekla dojam da je među mlađim ljevičarima sve više prisutan trend povratka povjerenja u Komunističku partiju.

Tu je i druga ljevičarska stranka koja ne postoji u cijeloj Austriji, nego samo u Beču, pod imenom Links (Ljevica). Links je bio prilično uvjerljiv tijekom posljednje bečke predizborne kampanje, uvodeći u raspravu nove ideje s ljevice o kojima se prije izbora nije raspravljalo, kao što su specifična pitanja roda. Uveli su i široku lepezu tema, jer su se oko godinu dana prije izbora formirali u stranku iz različitih skupina. Dvije godine kasnije postavlja se pitanje hoće li stranka uspjeti svoju raznolikost ideja pretvoriti u zahtjeve iza kojih može stati cijela grupa.

Platforma Radikale Linke (Platforma radikalne ljevice) objedinjuje nekoliko različitih, uglavnom antifašističkih organizacija i grupa. S aktivistkinjom platforme, koja je željela ostati anonimna, razgovarala sam u pripremi ovog teksta. Unatoč različitim pristupima koje grupe i pojedinci imaju, svi dijele radikalnu kritiku postojeće društvene i političke stvarnosti i cilj oslobođenja društva onkraj države, nacije, patrijarhata i kapitalizma. Platforma je osnovana 2016. u jeku rastuće mobilizacije krajnje desnice, a aktivisti kažu da iz raznih razloga to nije išlo kako su zamislili pa je fokus ostao na Beču. Ono što im je svima zajedničko jest da se deklariraju kao feministkinje, antifašistkinje, kao antirasističke, antiautoritarne i protiv svih oblika antisemitizma. Odluke se donose zajednički. Na redovitim plenumima raspravlja se o odlukama koje se zatim vraćaju pojedinačnim skupinama. Na taj način nastoje osigurati da svi sudjeluju u raspravi i procesu donošenja odluka. Sve grupe unutar platforme rade autonomno i stoga mogu samostalno donositi odluke. To je dakle necentralizirano tijelo koje koristi konsenzus. Jedna od najzapaženijih akcija koje su organizirali bio je protuprosvjed protiv teoretičara zavjere, korona-poricatelja i fašista koji su se okupili 4. prosinca 2021. Od početka pandemije, desničarski pokret koji negira opasnost od zaraze bilježio je sve veći uzlet, a nakon početnih pokušaja da se to spriječi, koji su nažalost završavali velikom represijom prema lijevim skupinama, dugo su se vremena samo provodila istraživanja. Protuprosvjed je to promijenio. Bio je dobro posjećen, glasan i borben. Nažalost, takozvanim “Coronaleugner*innen” bilo je dopušteno doći, a policija je lijeve aktiviste zadržala da desničari mogu proći. Ekstremistički desničarski Identitarni pokret Austrije (Identitäre Bewegung Österreich) također je koristio kovid demonstracije kao platformu i tamo tražio i regrutirao nove članove.

Radikale Linke bili su aktivni i u kampanji protiv ustaških okupljanja u Bleiburgu. Najviše istraživanja vezanih uz Bleiburg obavio je AK Bleiburg/Pliberk, organizacija čiji je moto “Protiv svih nacionalizama i historijskog revizionizma”, a njihov rad dostupan je na stranici www.no-ustasa.at. Posljednjih godina RL organizirali su protuprosvjede zajedno s Klubom studentskih studenata u Beču. Zbog korone, posljednje dvije godine, 2020. i 2021., komemoracije su otkazane i održana su samo manja okupljanja. Austrijska vlada je 2020. također formirala radnu skupinu čiji je zaključak bio da komemoraciju na Bleiburgu treba zabraniti. Protuprosvjed je organiziran i ove godine, no posjeta ustaša je bila mala. Trenutne procjene idu u smjeru da će se dugoročno mjesto održavanja komemoracije preseliti u Udbinu, a aktivisti iz RL-a planiraju se pokušati umrežiti s hrvatskim drugovima i drugaricama da se ondje i zajedno suprotstave (neo)ustašama.

Jedan od najznačajnijih događaja na bečkoj lijevoj sceni u posljednje vrijeme dugotrajna je okupacija i prosvjed protiv gradnje autoceste Lobau na rubu grada. Okupaciju drže ekološki aktivisti okupljeni u inicijativi pod nazivom LobauBleibt. Novi logistički centri i industrijska područja na periferiji grada bit će povezani s međunarodnim prometom preko autoceste Lobau kao dijela europske tranzitne mreže TEN. Savez gradske vlasti i “betonskog lobija” ne ostavlja prostora sumnji kome projekt zapravo služi. Još jedan zapažen događaj na sceni bila je okupacija vile u vlasništvu ruskog oligarha Igora Šuvalova u svibnju ove godine, u znak prosvjeda protiv rata u Ukrajini, ali i privatizacije obližnjeg jezera Attersee.

Wiener ArbeiterInnen-Syndikat (Bečki radnički sindikat, WAS) anarhosindikalistička je organizacija koja se bori za radnička prava svojih članova – u kampanjama za poštenu i zakonitu kompenzaciju svojim članovima koji su, primjerice, ostali bez posla. Dosad je bila izuzetno uspješna. Posljednjih mjeseci antifa/anarhističku bečku scenu potresao je slučaj “WAS vs. Gagarin”. Gagarin je antifašistički i, barem nominalno, antiautoritarni pay-what-you-can kafić i restoran koji vodi lijevi kolektiv, a također je  mjesto gdje se lijeve organizacije oglašavaju, distribuiraju materijale i propagandu, dijele informacije, postere i letke. Međutim, ispostavilo se da se Gagarin nije pridržavao čak ni minimalnih standarda austrijskog zakona o radu i nije svojim radnicima isplaćivao napojnice, bolovanja, praznike, 13. i 14. plaću, nezakonito im je skraćivao radno vrijeme… Nakon kratkog sastanka s predstavnicima Gagarin kolektiva, članovi WAS-a su zaključili da su šefovi sweatshopova pokazali stotinu puta više ljubaznosti, poštovanja i spremnosti na kompromis od ovih ljudi iz “alternativnog kolektiva”.

Središnje mjesto bečke lijeve scene je legalizirani skvot/autonomni društveni centar Ernst Kirchweger Haus (EKH), koji je skvotiran od 1990. Prvi skvoteri bili su aktivisti s bečke scene i turska ljevičarska organizacija ATIGF (Federacija radnika i mladih iz Turske u Austriji). Godine 2004. došlo je do krizne situacije nakon što je dotadašnji vlasnik Komunistička partija Austrije (KPÖ) prodala zgradu špekulantima s ekstremne desnice (!). Skvot je srećom obranjen, zatim je 2008. i legaliziran, i još uvijek je utočište anarhista, autonomista, antifašista, aktivista, migranata… Nalazi se u živopisnom kvartu Favoriten (ako mislite da je cijeli Beč sterilan, očito niste bili u Favoritenu!). To je ogromna zgrada na pet katova koja, između ostaloga, sadrži knjižnicu/infoshop s ljevičarskom literaturom, prodavaonicu ploča, freeshop, teretanu, biciklističke i kompjuterske radionice, savjetodavni centar za ilegalne imigrante, koncertnu dvoranu, hitno sklonište za izbjeglice, prostore za sastanke antifašista, anarhosindikalista, ekoloških i feminističkih aktivista, tiskaru, bar u dvorištu…

U EKH-u sam živjela gotovo pola godine, za vrijeme kovid restrikcija, tako da evenata gotovo da nije bilo. Stvari koje su mi se najviše urezale u pamćenje su – iznimna solidarnost i spremnost za pomoć, potpuni nedostatak “kaosa” za koji mnogi smatraju da mora vladati u anarhističkim prostorima, čak štoviše izniman stupanj organiziranosti. Samo jedan konkretan primjer: svi u skvotu bili su iznimno oprezni što se tiče kovida. Kad sam sumnjala da sam bila u kontaktu sa zaraženom osobom, slijedila sam pravila i proceduru skvota (zajednički donesenu, naravno) – bila sam u samoizolaciji do testiranja, dobila sam covid box sa rukavicama, dezinficijensom, čajem, rezancima i kolačićima, a stanari su mi svaki dan za vrijeme samoizolacije ispred vrata tri puta na dan ostavljali nevjerojatno ukusna i obilna jela. Sve odluke u skvotu vezane za organizaciju, funkcioniranje i zajednički život donose se direktno demokratski na tjednim sastancima/plenumima, koji znaju potrajati i do pet sati (sudionici nekadašnjih plenuma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu znaju koliko su takve vrste organiziranja emancipatorske, ali ponekad i iznimno naporne i frustrirajuće). U podrumu i prizemlju su dvorana za koncerte i prostori za razne organizacije, na petom katu je fantastično opremljena i prekrasna teretana, a od prvog do četvrtog kata prostori su za stanovanje – svaki od tih katova ima kuhinju, dnevnu sobu, kao i, naravno, privatne sobe skvotera. Od skvotera se očekuje da barem ponekad, kad kuhaju, skuhaju za više ljudi, hrana se uglavnom dijeli i komunalna je. Kad nekome treba pomoć ili kad, primjerice, nešto treba popraviti ili renovirati, ne manjka volontera – svi žele pomoći. Stanovnici skvota dolaze sa svih strana svijeta, ne samo iz Austrije, Njemačke i okolnih zemalja, nego i iz Bjelorusije, Litve, Iraka… Dobni raspon je poprilično širok, ima i starijih ljudi, ne samo pankera u dvadesetima. Potpuno suprotno predrasudama, u svojih šest mjeseci provedenih u skvotu nisam nijednom vidjela da netko koristi drogu, čak nijednom nisam naletjela na pijanu osobu!

U lipnju 2020. puno se pisalo o napadu turske ekstremističke desničarke organizacije Sivi vukovi na Ernst Kirchweger Haus, zbog prosvjeda koji je organizirala kurdska feministička organizacija s bazom u EKH-u. Fašisti su prvo napali prosvjed, a nakon protuprosvjeda u organizaciji antifašista, 200 do 300 fašista napalo je zgradu EKH-a. Ova fašistička organizacija sebe smatra “braniteljima” Favoritena, slijepo obožavaju Erdoğana, a kurdski jezik, kulturu i glazbu žele držati izvan javne sfere. Nažalost, sveprisutna diskriminacija u Austriji pogoduje propagandi turskih desničarskih ekstremista. Mladi koji redovito doživljavaju isključenja prema motu “Jesi i možeš biti s nama, ali nikada nećeš biti jedan od nas” nikada ne mogu osjetiti da imaju jednaka prava i jednak tretman. Taj strukturni i institucionalni rasizam sprječava zajedničko, pluralističko razumijevanje demokracije koja vrijedi za sve, bez obzira na kulturnu i nacionalnu pripadnost.

Bečka lijeva scena, ukratko, bez obzira na rezignaciju i razočaranje koji, čini mi se, prevladavaju među nemalim brojem aktivista, vitalna je i relativno snažna – posljednjih godina fokus je prebačen na suprotstavljanje kovid-poricateljima i s njima povezanim neofašističkim organizacijama, što je na neki način ujedinilo scenu i popravilo joj imidž u očima neutralnih, apolitičnih ili umjerenih “promatrača” koji su zgroženi ekscesima i ekstremizmom desničara.

(Novosti/Dora Pavković)