Za povjesničara Milivoja Bešlina srpski liberali bili su diskontinuitet u poimanju Jugoslavije u Srbiji gdje je ona od 1918. doživljavana kao proširena Srbija, a njihov je stav bio je da jednako pripada svima zbog čega su bili spremni razgovarati i o stvaranju kosovske republike
Za generaciju srpskih liberala unutar Saveza komunista Srbije, koji su s vlasti srušeni 1972. godine, nitko nije ponudio rehabilitaciju, ali zato nije nedostajalo kritika da su lažni liberali, kazao je povjesničar Tvrtko Jakovina na tribini posvećenoj Latinki Perović održanoj u Kulturno-informativnom centru u Zagrebu, opisujući odnos prema njoj i srpskim liberalima. Kakav je u Beogradu interes za Latinku Perović nije nam znano, sekretarku Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije do 1972. godine, preminulu prije nepuna tri mjeseca, ali dvoranu KIC-a publika je potpuno ispunila.
Povjesničar Milivoj Bešlin s Instituta za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu kazao je da su srpski liberali unutar Saveza komunista Srbije, utjelovljeni u Marku Nikeziću i Latinki Perović, predstavljali diskontinuitet u dominantnom poimanju Jugoslavije u Srbiji koja je od ujedinjenja 1918. pa do 1941. bila poimana kao proširena Jugoslavija, a sličan stav imao je i Aleksandar Ranković, drugi čovjek komunističke Jugoslavije do svog političkog pada 1966. Nasuprot tome, stav je liberala bio da Jugoslavija pripada jednako svima, ne samo Srbiji. Posljedica toga bila je i njihova spremnost da razgovaraju o tome da Kosovo postane jugoslavenska republika, tvrdili su da ga se ne može držati represijom, a takva promjena značila bi redefiniciju i rekompoziciju socijalističke Jugoslavije. Liberali su nudili reformu privrede, federacije i političkog sistema, a nakon njihova rušenja 1972. nije ostalo mnogo, ni od ideja, ni od ekonomske i kadrovske politike.
Njihov suparnik na drugoj, nacionalističkoj strani bio je Dobrica Ćosić koji je za Nikezića kazao da “taj umni čovjek ne razume srpsko pitanje”, a to da liberali ne razumiju srpsko pitanje bila je i inače najteža optužba iz nacionalističkih redova, kazao je Bešlin. Otpor njihovom dolasku na čelo partije iz konzervativnih krugova zabilježen je na samom početku. Jugoslavenski ministar obrane, snažan kadar iz Srbije, konzervativni i prosovjetski general armije Nikola Ljubičić demonstrativno 1968. godine nije došao na 6. kongres SKS-a na kojem su oni došli na čelo partije. Liberali su, pak, već te godine detektirali JNA kao ključnu problematičnu instituciju države, zaključili da je ona kadrovski srbizirana i naslutili do čega će ona dovesti i u čemu će sudjelovati nešto više od 20 godina kasnije.
Višekratno su na tribini istaknuti dobra suradnja i međusobno razumijevanje između srpskih liberala i hrvatskih proljećara. Bešlin je podsjetio da je Perović nakon rušenja proljećarskog vodstva u Karađorđevu 1971. zaključila da je to greška za sto godinu u srpsko-hrvatskim odnosima jer hrvatsko je vodstvo srušeno na dan ujedinjenja 1918. godine, u Srbiji, u mjestu koje se zove Karađorđevo. Zaključila je i da zbog toga postoji opasnost da se po drugi puta u Jugoslaviji odustane od demokratskog smjera, prvi puta to se zbilo 1929. godine, kada je kralj Aleksandar uveo diktaturu. Za suradnju Nikezića i Perović zaključio je da je to bila neponovljiva, dubinska, politička i intelektualna veza.
Dubravka Stojanović, kolegica Latinki Perović na Institutu za istoriju radničkog pokreta Srbije, danas Institut za noviju istoriju Srbije, ustvrdila je da je Perović smatrala da povjesničari imaju i osobnu odgovornost, a srpski su odgovorni za ono što se u Srbiji događalo od sredine osamdesetih godina i za rat devedesetih. Njena je želja bila objasniti što je dovelo do Slobodana Miloševića i korijene toga je našla u 19. stoljeću i utjecaju ruskog narodnjaštva. Taj je utjecaj prisutan i kod Svetozara Markovića, a traje do danas. Dominantna je teza da su nacionalisti incident u srpskoj povijesti i da će se sve vratiti na sigurne temelje srpske demokracije s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Međutim, Perović je napravila kopernikanski obrat u tumačenju povijesti i sadašnjosti i ustvrdila da utjecaj ruskog narodnjaštva traje od 19. stoljeća do danas. Dominira ideja narodne, danas partijske države, u kojoj gazda odlučuje o svemu, a nacionalno ima prednost nad građanskim, kazala je Stojanović.
– Današnje propadanje Srbije za Latinku je samo još jedna faza dekadencije – rekla je Stojanović.
Perović je smatrala da Srbija ima problema s modernizacijom. Nacionalizam u Srbiji je način da se ne odvije tranzicija prema modernizaciji i da se tako zadržava moć, a takvo je stanje i danas.
Iz svega izrečenog na tribini može se zaključiti da su Perović i srpski liberali bili kratkotrajan i neuspješan otklon od nacionalizma, a prema modernizaciji Srbije.
(Novosti/T. Ponoš)
