(Plejada d.o.o. Zagreb, 2021.)
PISATI O MALOM, U VELIKOM
Da se netko od kolega iz struke zauzeo za promociju knjiga Jagode Kljaić, bilo bi to u nas već veoma poznato i etablirano ime, i to ne samo u Hrvatskoj. Rijetki su to prepoznali. Netko od prijatelja je rekao da za takvo što ovu autoricu prati nekoliko „sudbinskih“ nedostataka – izoliranost (živi u Glini, na Baniji), činjenica da je žena (!) i možda najpresudnije – da je neovisna intelektualka. No, zar za ime i poznavanje jednog autora, jedne autorice, nije presudna kvaliteta djela? To na sreću prepoznaju sami čitatelji koji prate i podržavaju ovu vrsnu pjesnikinju i prozaistu.
Jagodu Kljaić, autoricu desetak knjiga poezije i proze, (nakon završetka fakulteta više godina radila kao novinar) predstavljamo ovdje njenom zadnjom knjigom, pod naslovom „Kuća sa zelenim barkodom“, knjigom koja ne samo da govori s lica mjesta – tragedije, zemljotresa koji je pogodio Baniju u zimu s kraja 2020. i početka 2021. godine, nego ujedno knjigom koja svjedoči o ljudskoj nevolji i o solidarnosti, o konačnom propadanju ovog dijela Hrvatske, o prošlosti Banije koju je zemljotres nanovo otkrio, rubno o ljudskim likovima i navadama, o migrantskoj ruti, kućama ljudi i gnijezdima roda… Evo nekih od podnaslova, koji će to bolje reći: Vatrogasci naši heroji, Mi bismo svoje živote, Suza za poginule, Baba Stana treba pomoć, Inserti iz svakodnevice, U čekanju glinskih roda, Banijska Hirošima, Stepenice za Nebo, Kontejner, Priče o dimu, Samoća potresa, Banija, trenutak ispred . . .
Ono što želimo istaknuti u ovom kratkom osvrtu jeste pak način na koji autorica doživljava i opisuje tragediju svoga kraja, zbog čega jeste dobra spisateljica. Autentično i znalački. Ali opet, kako?
Ne samo u ovoj knjizi, u cijelom svom pozamašnom opusu, spisateljica Jagoda Kljaić usred „velikih“ vijesti i događaja iz cijelog svijeta, ustrajava pisati o malim običnim ljudima i stvarima, vraćajući nas uporno, u dobroj namjeri – nama samima. Ona piše o sebi, svojima, o našim malim životima, o stvarima koje nas okružuju, bljeskovima sreće i tuge, svemu ljudskom, i vuče nas natrag – ka nama samima, natrag u sadašnjost, u središte vlastitih života, među ljude s kojima smo odrasli i dijelimo dane i noći, slične sudbine, gdje dišemo sada i tu, vraćajući nam sposobnost poimanja vlastite svakidašnjice, vlastitih odnosa i nas samih. Da je pak upravo takvo viđenje i pisanje važno (pored velikih, transcedentnih itd. tema) govore i drugi autori kao što je na primjer Slobodan Šnajder i njegova „Knjiga o sitnom“ (Prometej, Zagreb, 2005.), ovdje s tom razlikom što se J. Kljaić skoro isključivo fokusira na ljude i ljudske odnose (prema drugome, a i prema sebi). Autorica posebnom vještinom protkiva svoje viđenje kroz slike svakodnevnice, kroz mnoge sitne stvari, čime prenosi jednu posebnu navadu iliti vještinu žena da, obraćajući pažnju na „male stvari“, lakše podnesu i rastoče, prođu kroz one velike. A drhtanje i grohot Zemlje jesu velike stvari. Čaša vode na koju će, dok se trese planeta, ona obratiti pažnju – mala je stvar. No, spasonosna između dva udara „moćne šake“. Riječima autorice same:
„… Ova (je) jedna iskra života iz područja koje se prilagođava Zemljinom podzemlju. Iako kod svakog stanovnika drugačija, ta iskra je vrlo jaka. Od osjećaja straha ulaska ili dužeg boravka u vlastitoj kući koja ima samo neznatna oštećenja, doslovnog bijega iz nje zbog tutnjave u glavi što traje i traje. Ljudima u svijesti škripe grede, lome se crepovi, pomiču zidovi, lelujaju dume, raspadaju se vruće kaljeve peći, zveče prozori, širom se otvaraju dvostruko zaključana hrastova ulazna vrata, ruše se balkoni, razdvajaju stepenice.“
Taj postupak „pisanja o malom“ autorica primjenjuje dakle u ovoj knjizi – svjedočanstvu o razornom potresu koji je pogodio područje Banije (prethodno Zagreb), otvorivši ponovo stare rane, i mnoge nove, dajući ovom području onu crtu dramatičnosti koja pripada temi opstanka samog. Stoljeća života na granici s Bosnom, višereligijska pripadnost i suživot različitih zajednica, obilježili su ovaj kraj potresnim događajima u prošlosti, čije rane evo ni sada nisu ostavljene na miru.
No, i bez toga, potres jačine blizu 7 Richtera dovoljno je dramatičan za ljude i za pero vrsnog autora/autorice, koja je proniknula u samo srce ove prirodne zvijeri i uspjela uhvatiti u kadar sliku potresa: U strahu, kaže autorica, ljudi biraju neobična mjesta za noćenje,“ u nadi da ih tu potres ne može zakačiti. Vraga ne može, dolazi odozdo, vuče prema dolje, Zemlja se otvara prema dnu, pa čak i ono što izgleda kao polijetanje u visinu… završava u ponoru“.
Divno je čudo što nas je toliko preživjelih, zaključuje na kraju.
Unutar rama
Središnji dio knjige posvećen je „obilasku terena“, suočavanju s nizom teških činjenica stradanja, susretima sa ljudima – žiteljima Banije, volonterima, vatrogascima, krovopokrivačima, ali i sa srazovima koje je nenadano otkrio zemljotres: zapuštenost ovog predivnog dijela Hrvatske, rasulo ekonomsko i socijalno, prošlost, nesreće i ljudske nade, sve se to uzdiglo nad krajolikom jednako zastrašujuće kao i zemljotres sam. Potres je samo ubrzao propadanje, kaže autorica. Slijedi opis selâ, finim zavičajnim osjećajem protkana tumačenja i sjećanja, sitne stvari koje otkrivaju važnu prošlost i veliki potencijal, kao naprimjer priča o jednoj oznaci na rozeti prozora :
„U Karlovačkoj, iznad hrpe ruševina, okrenut ravno prema oku prolaznika, žig, sad bi se zvao „logo”, piše: Mirko Benić, Zagreb, Radovčeva ulica 30, telefon 33-14. Ukovan pri dnu metalne roletne, nekadašnjih ulaznih vrata u dućan… Sumnjam da ću naći nešto na Googleu, ali ugodno iznenađenje, više informacija. Najprije saznajem da je na izložbi Muzeja grada Zagreba u ranu jesen 2019. godine, pod nazivom „Zagreb/Grad/Ljudi/Život” bio izložen crtež nepoznatog autora iz 1925. godine, naslovljen: Specijalna tvornica svih vrsta roleta Mirko Benić Zagreb. Izložene su i reklame za novine, fotografije roletni, a dodatna informacija potvrđuje da je tvornica počela rad 1922. godine kad se reklamirala kao „Prva i najmodernija u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca”. Onda se otvaraju stranice dva zagrebačka antikvarijata koji nude kataloge iz 19xx godine, ni jedan ne nudi točnu godinu izdanja, naslova: Mirko Benić, specijalna tvornica čeličnih zavojnih kapa…“
I u tom velikom događaju kakav je prirodna katastrofa, koji nadilazi svaku ljudsku mogućnost zamišljanja, autorica oslikava niz „običnih“ situacija, koje na kraju ipak prelaze u velike stvari, kao što je npr. cifra o količini vode (…“podijeljeno je 600 hiljada litara vode. Bilo bi to 6 000 hektolitara ili 600 kilolitara“) i hrane dovezene stradalima, broj porušenih kuća i drugih objekata, broj kontejnera za privremeni boravak…
Ali, autorica svoj zapis počinje suzom za poginule: „Ovo sjećanje ipak je javna suza odaslana za poginulima u banijskom potresu. Svijet je ostao siromašniji za njih sedmero: trinaestogodišnju Lauru Cvijić iz Petrinje, oca i sina Franju i Marija Tomića, Dušana Bulata – Gaju, Milu Jurkovića i Darka Kožića iz Majskih Poljana i Stanka Zeca iz Žažine. Učinilo mi se da je zacaklila suza za Banijom.“
Autorica ne fotografira smrti, nema tu autopsičnih opisa i kliničkih situacija. Smrt na Baniji nije velika stvar, nego lagani odlazak svakog njenog stanovnika. Banijci su urasli u svoje tlo i tako i odlaze, vraćaju mu se tiho. To se posvema vidi iz opisa jedne smrti, i samo jedne u cijeloj knjizi punoj umrlih stanovnika ovog dobrano ispražnjenog prostora. Ta je smrt opisana u podnaslovu „Stepenice za Nebo“, gdje autorica kao potku priče rabi melodiju poznate grupe Led Zepellin, s kraja 1971., Stairway To Heaven, i dok note natapaju krajolik, 20-godišnji Darko se spušta stepenicama svoje kuće u prizemlje, i tu, na tom mjestu i u tom trenutku podiže se i prekriva ga, odnosi sa sobom crno-zeleni nanos zemlje. Riječima autorice:
„Ako je noć i proveo na spratu, podne nije bilo vrijeme za krevet, bio je vrijedan mladić, odavno je sišao Stepenicama, a sve potrebno za taj dio dana, u prizemlju je. I nije bio na katu, nego u kuhinji, taman stigao sa posla. Nitko i ništa nije ga na tom putu zadržalo bar deset sekundi … Podzemlje se pobrinulo da ništa ne zna, ne vidi i ne shvati.
Samo da je Darko zakoračio na peti ili šesti stepenik.
Ali nije. Njegov je utišani korak ili pod zemljom ili na nebu. Tajnu kriju Stepenice.“
Ova je knjiga ipak svojevrsna oda životu, pohvala ljudskosti i solidarnosti – one solidarnosti koje je ovaj dio Hrvatske doslovno željan, i žedan, a razlika između katastrofe rata i prirodne katastrofe (zemljotresa) izrečena je u ovoj maloj, skoro neprimjetnoj konstataciji:
„Najmanje je trideset vatrogasaca prošlo oko moga kućerka i kroz dvorište, i nitko od njih me nije upitao za ime i prezime. Samo su upisivali adresu na kojoj su radili. Od tada, u međuvremenu, i sada, u ovoj nesreći nisu postojali hrvatski i srpski dimnjaci.“
Taj skoro lapidarni osvrt otkriva mnogo nerečenih stvari koje je potaknula jedna prirodna katastrofa, kada ljudi osjete da su jedan rod…
No, ne bi trebalo čekati situacije kakve su prirodne katastrofe kako bismo otkrili ljude u svojoj okolini. Ili ih ponovo susresti. Evo priče „s lica mjesta“, iz potpuno razorenog krajolika, romantičnog imena Majske Poljane: „Crvene se lampioni, poneki baca sjaj nedogorenog žiška na ispreturane grede. Ove godine obilježit će se, na bilo koji mogući način, 200 godina kako je sagrađena ta crkva, naziva Vaznesenja Gospodnjeg, narodski zvana Mlada Neđelja.“
I kao kontrapunkt, proljetni pejzaš koji uokviruje sliku-ram: „A selo puno rascvjetalih narcisa. Cvjetno žutilo između ruševina. I mirisna plavet ljubičica na livadi oko drvene crkvice od koje ostade piramidna hrpa otpada.“
I dalje, dok obilazi stradalo područje, autorica susreće i zapaža zanimljive ljude:
„U Šibinama 5-6 kuća u kojima će preuzeti pakete i potpisati primitak. Svaka kuća zanimljiva na svoj način, prilazi i dvorišta već na prvi pogled pričaju svoje priče. Po dva-tri psa, umiljata jer su vlasnici uz njih, uredna dvorišta, u jednom se baš peče jabukovača, poslagana drva, ofarbane ograde, preorana poneka njiva, suho je pa nije moguće osjetiti vododerine i rupe na putu, tegle sa cvijećem na prozorima, a u najljepšoj, na prvi pogled, po vanjskom izgledu, pred nas izlaze Denis i Maylene. On, sisačko dijete i učenik škole na Viktorovcu, kud će, radoznao i hrabar, avanturističkog duha, nego put Južne Afrike odakle u kuću porijekla, kuću sa zelenim barkodom… dovodi ženu svog života iz okolice Cape Towna. Još jedan spomenik ljubavi.“
„Jedini im komšije, otac i sin Baljak, malo niže, iza zavoja, nadomak bijele napuštene kuće, sad pripada Bosni i Hercegovini, ne mogu nam reći na kojim se mjestima, kroz šumu u cijelom vidokrugu, prema Dvoru i Pokupskom, provuku i probiju grupe migranata, samo ih čuju ili vide, u prolazu u manjim ili većim grupama, iznova iznenađeni kako su i odakle prešli i prošli. Žuti leptiri sretno i veselo lepršaju. Ne poznaju granice, jednako im i mirno i stresno tlo, sigurni im i čvrsti i srušeni zidovi, trebaju samo zrak i slobodu.“
Cijeli središnji dio opisuje dakle krajolik, uhvaćen u jedan okvir, područje nakon zemljotresa, čijim krajem prolaze volonteri i izbjeglice, dok ih ogromni releji pokušavaju snimiti kad dolaze s bosanske strane. Tuga u tuzi.
Knjigu bi, kaže, autorica najradije posvetila trima Petrinjkama koje voli, ali zna da one to ne bi željele, jer nisu sebične, jer vide bol drugih, svih:
„Za njih postoji samo Mi. Jedino što im umijem reći: dan po dan, nešto se događa, mijenja, nastavlja, nadovezuje, počinje isponove, treba u tome sudjelovati, imati hrabrosti za ući, nije nas bez razloga ovako urušilo iz podzemlja, odabrani smo kao oni koji se mogu nositi sa nesrećama, zato samo korak … po korak, okvir je zadan, labirint ima ulaz i izlaz, samo smo jedna figura u njemu koja se miče u pogrešnom smjeru dok ne naiđe na izlazni. Krovovi, zidovi, uporabni predmeti, nepotrebne stvari – samo su kulise za naš život. Plešimo unutar kulisa! Dok netko nekome ne kaže: umro je taj i taj i dok ne dođe vrijeme poslije kad se nitko više neće sjećati tko je bio Taj i Taj. Plešimo unutar kulisa! Ovo je naš trenutak.“
Majstorica opisa „običnog života“, malih stvari, jednostavnih ljudi, sitnih događaja, J. Kljaić će nas kroz dramu potresa provesti kao kroz moćno, ali kulisama (teksta) ušuškano kazalište, brinući da nas ne ozlijedi. Izići ćemo iz njega neoštećeni, a ganuti i potreseni – ljudskiji.
Dvije priče o dimu
Tih dana i tjedana se na Baniji odvijala praktična nastava solidarnosti. Dovlačila se voda i hrana iz izvora i tvornica u Hrvatskoj, Italiji, Mađarskoj, Bosni, kontejneri iz Srbije, Slovenije, Dalmacije, potrepštine iz cijele Europe, Turske… tisuće volontera iz hrvatskih gradova, stručnjaka u građevini, vatrogasaca – i majstorski potez kičicom autorice, kada piše kako je bila ganuta kutijama suhih domaćih kolača na kojima piše: Brač misli na Baniju. Tako se u malim stvarima vide one velike – kao što je solidarnost, ruka pomirenja ili Banija u trenutku potresa kao „duhovno središte u kome se, prinošenjem darova, otkupljuju vlastiti grijesi“.
Jagoda Kljaić ima u svom stilu pripovijedanja jednu maniru kada čitatelja zavede nizom naizgled nevažnih detalja, uljuljka ga opisima poznate svakodnevnice, a onda se poput rode sa kućnog dimnjaka uzvine i iznese nevjerovatno poetično viđenje nečega što svi gledamo svaki dan, a nikada ga nismo vidjeli tako, na taj način. Takvi će uzleti učiniti da nikada ne zaboravite njenu knjigu.
U ovoj knjizi je to priča o dimu, krovovima i dimnjacima kuća u njenom gradu – Glini, zimi, kada peći treba ložiti i noću zbog velike studeni. Autorica u načinu na koji se izvija dim iz neke kuće naslućuje kako ljudi u njoj žive, jesu li smireni pa dim ravnomjerno čarlija u noći, ili zaokupljeni prepirkama zaborave ložiti, i vatra se muči, dim zastajkuje…
„Kad ništa ne bih vidjela i čula, osim prepletaja dima, mogla bih odrediti kad je tko ustao, koliko je vani hladno, sa kakvim je triješćem i klipicama podloženo. Loži li se bukovinom, grabovinom, hrastovinom, jasenom, cjepanicama ili okruglicama, ubacuju li se u peć razni otpaci ili se ipak misli na njeno dobro. Promatram noću dim što ubrzano migolji iz starih dimnjaka. Mislite li da se dim po mrklini ne vidi, varate se, jer on je svijetao, srebrnast, providan i prozračan. Utihne i nestane, ali, netko od ukućana brine za toplinu i upravo primjećujem novi rasplamsaj nevidljive vatre, čiji odjek odlazi u nebo …
Ne želim znati što se događa ispod dimnjaka. Dovoljno je ono što mi kažu, što slučajno čujem, vidim kad ne gledam, naslutim po dimu. On mi najviše ispriča, iako ne razgovaramo, samo se gledamo. Prenosi atmosferu kuće kroz vatru. Prepoznam onaj što oslikava na nebu mir, stabilnost, harmoniju, dogovaranje, skladnost, pripremu doručka, malo boljega ručka, možda pohana piletina i pire krumpir, te pita od jabuka nedjeljom. Kao i onaj drugačiji, nekako nervozniji, u trzajima, s prekidima, što se povremeno gubi – on je znak da se ispod njega nešto pokušava dogovoriti, raščistiti, tjera se mak na konac, nitko ne popušta, svi su u pravu, iscrpljuju se u raspravama pa na vatru zaborave…“
Priča o dimu je iz siječnja 2011. i figurira u knjizi kao podsjećanje na dane prije katastrofe i ovoga sada, koje je svojevrsni kontrapunkt, slika udara Prirode, rasula i razrušenosti mjesta i života… Taj opis deset godina kasnije glasi ovako:
„A danas, 29. januara 2021. godine, mjesec dana od potresa na Baniji, proglašenog katastrofom, i deset godina od maštanja o miru i ljepoti, predajem se. Ulogu mađioničara zauvijek sam odigrala. Zasluženo sam je izgubila. Opravdano ju je preuzela sila svemoćna kojoj nitko nikad ne dodjeljuje glavnu rolu. Onda se ona ponekad naljuti, zakipti od bijesa, razruši sve kulise, zavitla režiserima i glumcima, u desetak sekundi vine se isto toliko kilometara iznad sebe i donese novu vrstu mira. Mir nemoći …
Na razrušenoj Baniji malo ih je ostalo. Ako ništa u i na kući nije stradalo, jesu dimnjaci. Oko dvadeset hiljada. Popadali, najčešće ostavili za sobom trag porazbijanih crepova, a dimove, sve u želji da ih spase, nekako progutali.“
***
Zašto se autorica odlučila zapisati, opisati i u svijet odaslati govorne slike jedne kataklizmične epopeje, stradanja ljudi, životinja, prirode, građevina, stvari, u banijskom potresu tih zimskih dana s kraja 2020. i početka 2021. godine. Naravno, svi ćemo u ovom tekstu prepoznati svjedočanstvo – i svjedoka, autoricu koja „iz epicentra katastrofe“ tumači događaj.
Prije svega, sam poriv, potrebu da se iz srca tragedije uzdigne jedan poetičan (premda je tekst prozni), dramatičan, a u isto vrijeme smislen glas. Nije to vapaj. Nije ni opomena. Čemu? Jer, dogodilo se, zbilo se već…
To je više da se podijeli tuga, da se izbaci i izbriše, ako je ikako moguće, strah, strah i strah. Nemoć, beznačajnost i nijemost u trenutku dok tutnji zemlja a nebo ne upija krik, nego ga vraća k zemlji nanovo.
„Dok građevinski stručnjaci procjenjuju da Banija u narednih 50 godina ima samo 10 posto vjerojatnosti ovakvog ili jačeg potresa, iz čega se može zaključiti da smo mi, koji smo nedavni preživjeli, neka povlaštena generacija izabrana od zemljinog podzemlja, ovo sjećanje ipak je javna suza odaslana za poginulima u banijskom potresu.“
Izoštren je njezin pogled kojim se gleda stvarnost i vrše usporedbe. Nije taj kut gledanja novost za ovu autoricu, nego je prirodna katastrofa prilika da i drugi izoštre pogled – trenutak jarkog osvjetljenja, bifurkacija: što jeste bitno a što nije. I glavna poruka:„Nadzemlje je jače od podzemlja! Mi smo stupnjevani po ljudskosti koja još nema neko posebno ime. To je naša pobjeda.“
***
Knjiga je ilustrirana izuzetnim grafikama koje dodatno svjedoče o posljedicama katastrofe, tamo gdje riječi nisu dovoljne, a autori su: Nevenka Božiček, akademska grafičarka Katarina Fabijanić, Ana (Županić) Išek, Milan Keleuva, Lucija Ličina, Hajrudin Osmanagić, Ljubica Prica Tomaš i akademski slikar Nedeljko Tintor.
(Plejada d.o.o. Zagreb, 2021.)
Šura Dumanić
Opatija, rujan 2021.
