Ovaj kratki članak zapravo je sažetak mog učenja o povijesti, ali dobro će doći i kao uvod onim čitateljima koji se do sada nisu susretali s tim, mojim učenjem.

No da počnemo sa našom temom – izlaganjem o povijesti.

Ono što se u našim vremenima uči i „shvaća“ kao povijest, zapravo je galimatijas raznih učenih besmislica, što su ih napisali pisci udžbenika povijesti, enciklopedijskih članaka o njoj, a i druge, srodne literature.

Ljudi koji danas doista znadu što je povijest – a to su samo oni koji su to pročitali u nekom mojem spisu –  ti ljudi, dakle, uviđaju da autori spomenutih članaka, usprkos tome što su bili upućeni u mišljenje filozofa A. Augustina i ostalih, kasnijih „povijesnih mislilaca“, dakle, da ti ljudi, isto kao ni Augustin, nisu imali ni najmanjeg ili najblažeg pojma o supstanciji povijesti i povijesnosti.

Nije mi ni na kraju pameti to da potcjenjujem besprimjernu genijalnost A. Augustina, koji je, za razliku od svih svojih prethodnika, više nego genijalnih mislilaca, primjetio povijesni proces. No Augustin i ostali mislioci poslije njega nisu znali što je to što primjećuju. Nisu imali uvida u štastvo – quiditas povijesnog procesa. To sam spoznao tek ja.

Svoje mišljenje o naravi povijesti iznijet ću u članku za kojeg ću nastojati da bude što je moguće kraći. U toj kratkoći nema nikakvog zla niti štete. I najveći hrastovi ili sekvoje počeli su svoj život kao male, teško zamjetljive biljčice. Ni sa velikim idejama – a ovdje se radi upravo o jednoj velikoj ideji, ili dubokoj istini, ako hoćete – stvari ne moraju stajati ništa drugačije.

Iz rečenoga je jasno kako očekujem da će se ova ideja širiti i razvijati. No to ne ovisi o meni, nego o vama. Ja vam u širenju te ideje mogu pomoći tek kratkoćom i primitivističnom jasnoćom i jednostavnošću izlaganja.

Eto, da ne bih trošio vaše dragocjeno vrijeme, odmah ću, bez ikakvog akademskog uvoda, krenuti sa definicijom povijesti.

***

Povijest je, dakle, ontogenički ili tehneontogenički proces – proces stvaranja, usavršavanja i zgotavljanja umjetnog bića. Ovaj proces pokrenuo je čovjek već prije nekoliko tisuća ili desetina tisuća godina, a uspješno se zgotavlja u nekoliko posljednjih stoljeća.

Kako nisam duhovno kratkovidan, niti narcisoidan, ne mislim da se vrijeme završava samnom, te govorim i o onim stvarima koje će se desiti u budućnosti i o cillju ka kojem težimo. To sve spada u ono što kolokvijalno, i netočno, zovemo poviješću.

Nasuprot meni, povjesničari, kao da ih je nagovorio ili naučio Aristotel, govore i misle tako kao da: i povijest, i vrijeme, i postojanje završavaju s njima. Naime, nabrajaju redom sve događaje što su se dogodili do njihovog života. Duhovni i iskustveni horizont im je kao u onih ravnozemljaških srednjevjekovnih ljudi. Budućnost – deontloško zbivanje koje se tek ima dogoditi – potpuna im je nepoznanica.

No, da se vratimo povijesti – razvoju umjetnog bića.

Stupnjevi njegovog razvoja su:

1.Teza – novac

2.Antiteza tehnika

3.Sinteza – znanost

4.Epiteza – tehnologija

Znanost je bila svrha ili cilj, a danas je rezultat ontogeničkog (povijesnog) razvoja. Ona je najviši ili najvredniji moment postojanja umjetnog bića. Tehnologija je samo njena nužna, praktička reprodukcija koja djelatno, praktički dokazuje njenu zbiljsku istinitost i bićevitost. Ova današnja civilizacija nije ništa drugo do tehnologija, a tehnologija, pak nije ništa drugo do civilizacija – epiteza znanosti.

Umjetno je biće, široko (ne)poznato, a i potpuno neosnovano, ozloglašeno pod nazivom kapital.

Nasuprot općeprihvaćenom mišljenju da je kapital nekakvo radikalno zlo, alienacija, raščovječenje, moram reći da je on najveće, dapače, jedino istinsko i neprolazno dobro koje je čovjek stvorio otkad postoji, jer je taj kapital, između ostalog, i sebe svjesna ili sebi znana priroda – probuđeno i samospoznato prirodno biće. On je, još-ne-potpuno-dovršeno, ogledalo vječnog i beskonačnog kozmosa – moment u razvoju onog Hegelovog apsolutnog duha.

Po tome što je stvorio umjetno biće, čovjek nije samo (to on logon ehon), „zoon logon ehon“ (Aristotel), „animal rationale“, ili „životinja koja ima razum“, nego također i zoon ontogenikon, ili to on ontogenikon – biće stvarajuće biće, i upravo je po tome „nalik Bogu“, kako kaže Biblija – sposoban stvoriti nešto bićevito, nešto autopietično.

Životinje koje nešto stvaraju: pauci, pčele, dabrovi, ptice nisu ontogenične, nego samo hrematogenične – sposobne stvoriti razne stvari, nešto heteropoietično.

Biće nije prosta stvar, jer ima moć samopostavljanja i samorazvoja, autopoietičnost. Stvar nema tih moći. Ona je, kako smo već rekli, heteropoietična.

Razlika između stvari i bića: najgrublje rečeno je u tome što je biće stvar s dušom, a stvar je… biće bez duše.

Umjetno biće ima umjetnu „dušu“, „dušu“ koju je stvorio čovjek.

Sva bića, živa i neživa, sama stvaraju svoju vrstu. Stvari ne.

No, za razliku od prirodnih bića, umjetno biće projektirano je tako da ne stvara svoju vrstu, nego se stalno regenerira, usavršava i pomlađuje, te da, postajući sve savršenijim postane vječno, vječna i svemoćna individua koja treba služiti ljudskoj vrsti.

Odnos bića i stvari je vrlo kompleksan, no ovdje ne trebamo govoriti o tome. Naš predmet je povijest.

***

Nastavljamo s onim čega se grčevito drže povjesničari.

Pseudopovijesni proces, prividna povijest, koju oni smatraju pravom, zbivao se kroz česte a katkada i vrlo dugotrajne sukobe ljudi i naroda ontogeničkih i ontoklastičkih nazora. Ontogenički narodi i individue, subjekti, koji su bili skloni razvijanju umjetnog bića, bili su redovito u manjini. Većina, čak velika, konzervativna većina bila je sklona ontoklazmu – uništavanju umjetnog bića – i životu na osnovu vlastite prirodne snage – primitivnijim oblicima života koji je težio ka prostom održanju svog biološkog postojanja kojeg je smatrao krajnjim ciljem.

Ontogenički subjekti – subjekti koji su točno slutili da se ljudska vrsta razlikuje od drugih živih vrsta po tome što ima i neke transempirijske i transbiološke ciljeve – ciljeve koji osmišljavaju njeno postojanje – bili su skloni usavršavanju umjetnog bića, jer su slutili da se ti ciljevi mogu ostvariti jedino pomoću nekog bićevitog oruđa – oruđa koje će samu ljudsku vrstu osloboditi rada, robovanja i muke, radi ostvarenja tih ciljeva, od kojih je jedan upravo oslobođenje, sloboda.

Ti dijametralno suprotni nazori – ontogenički i ontoklastički – dovodili su do iznimno krvavih i dugotrajnih ratova, koji, kako se čini, nikada nisu niti prestajali.

Poput povjesničara, niti jedan od tih suprotstavljenih subjekata nije znao zašto se zapravo bori, nego je samo čvrsto i fanatično vjerovao da je u pravu i da su Bog, pravda i smisao života baš „na njegovoj strani“. To je te ratove činilo još žešćima, razornijima, krvavijima i besmislenijima.

Do sada su redovito pobjeđivali oni ontogenički subjekti, iako su bili u velikoj manjini, (koja se katkada sastojala i od samo jednog jedinog čovjeka (npr: Nikole Kopernika). A pobjeđivali su samo zato što im je pomagla nužda – necesitas – neophodnost pomoći umjetnog bića cijeloj ljudskoj vrsti, kako radi održanja golog života, tako i radi njegovog osmišljavanja.

Zbog nerazumijevanja povijesti, povjesničari se, poput nekakvih intelektualnih lešinara, najviše jate nad zbivanjem ratova i bitaka. No na bojnim poljima i oko njih nije se zbivala povijest nego puno više nekakva antipovijest i antipovijesnost, ontoklastičnost, Tu se, nije ništa gradilo, nego rušilo, a povijesničarima i „običnim ljudima“ ratni cirkus činio se puno zanimljivijim i privlačnijim nego mir u kojem se nešto radilo i gradilo. No ako kritički pogledate internet ili TV emisije u kojima se do detalja izvještava o aktualnim ratovima, lako ćete i brzo uvidjeti da nema ničeg jadnijeg ni dosadnijeg od toga.

Prava povijest, koja je jedna od najzanimljivijih stvari na ovom planetu, a i šire, zbiva se u tišini mislilačkih kabineta i u improviziranim i jadnim izumiteljskim radionicama u kojekakvim garažama. No povjesničarima to nije zanimljivo. Njih više zanima cirkuski spektakl i to onaj sa mnogo klanja i krvi, a nakon njih spletke diplomata i špijunskih službi. Taj jad i šund redovito je u fokusu njihovog interesa, i to kao nešto što je od presudne važnosti za sudbinu ljudske vrste.

Bilo je doduše i ratova u kojima se uistinu zbivala ili barem branila povijesnost, ontogeničnost i povijest. To su, prije svega, obrambeni ratovi Grka protiv Perzijanaca, širenje ekumene i civilizacije putem rimskih osvajačkih ratova. Obrana od nacizma i fašizma itd.

Možda je najbolji primjer rata kao progresivne primjene oružja ona herojska Jakobinska revolucija, i Napoleon. Oni su topovima i dovoljno funkcionalnim zakonima (Code civile), stvorili neophodno globalno organizacijsko, tj. političko sredstvo za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste – buržoasko društvo. Ovdje valja istaknuti da je Napoleon zauvijek osvojio cijeli svijet, ali ne topovima, nego onim svojim zakonikom, Code civile i da carstvo koje je on stvorio neće prestati postojati dok god postoji civilizacija ili dok ta civilizacija evolucijom – iznalaženjem sve svrsishodijih načina samoodržavanja buržoaskog društva – ne iznjedri neko bolje, savršenije.

Još riječ dvije o ovoj stvari.

Buržoasko (građansko) društvo je sinteza, željeni rezultat razvoja društva, što znači da je ono izgubilo moć samoukidanja i revolutivnog razvoja a zadobilo moć samoodržanja, što je pravi cilj razvoja. No može se održati samo ako je sposobno evoluirati – tj. kako je gore rečeno: iznalaziti sve svrsishodnije načine samoodržavanja. Prvo značajnije ostvarenje te evolucije bilo bi proširenje građanskog društva i građanske države na cijeli svijet u smislu one izreke koju često ponavljam: Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon itd. To bi bila ona četvrta, nužna, epitetička etapa postojanja ljudskog društva.

No vratimo se ratovima.

Bilo je i ofenzivnih, ali korjenito pogrešnih i katastrofalnih ratnih poduhvata koji su u svojim namjerama doista strastveno težili ka progresu, budućnosti, boljitku. Oktobarska revolucija. No u stvarnosti, to je bilo strastveno opće regresivno kretanje u neupitnom uvjerenju i iluziji da se juriša naprijed, u budućnost, i to „u čizmama od sedam milja“.

No to je ipak pojava koja bi trebala zanimati socijalne psihologe i psihijatre, a ne povjesničare.

Gore smo već rekli da je povijest bila proces stvaranja umjetnog bića. Stvarali su ga prije svega mislioci i znanstvenici. Njihove ideje, inovatori su opredmećivali u adekvatnim materijalima, a poduzetnici su od njih stvarali profit, višak vrijednosti kojim se financirao realni razvoj umjetnog bića (civilizacije). Čvrsto imajte na umu da u bilo kojoj dobroj knjizi koja govori o nastajanju izuma, od onih prvih pa do današnjih, ima više povijesnosti nego u svim povjesničarskim kompendijima uzetim zajedno.

Kotač, čelik, papir, plastika barut, eksploziv, pismo, računanje, pravo, društvo, znanosti, kuće, automobile, avione vjetrenjače, tokarske strojeve, električno svjetlo, film TV, kompjutere, mobitele, internet, piramide, gradove….nuklearne reaktore, svemirske brodove i bezbroj drugih elemenata umjetnog bića, sve su to napravili ljudi s mozgom, a ne vucibatine sa sabljama, puškama i topovima o kojima povjesničari tako rado pričaju. Mozak je bio osnovna snaga koja je pokretala „kotač povijesti“. Civilizacija je nastala iz mozga, a mozak se rukovodio ciljevima ljudske vrste, koje nije jasno razabirao, nego samo naslućivao. Pored toga, mozak, odnosno stvaralački ontogenični duh rukovodio se onim što je živim ljudima poboljšavalo život štedilo njihovu energiju, smanjivalo trud i muku i tako olakšavalo i ubrzavalo ostvarivanje, općih i individualnih ciljeva, a na drugoj strani stvaralo slobodno vrijeme. Njemački filozof, G. W. F. Hegel rekao je da je ostvarivanje individualnog boljitka bio samo mamac koji je ljude navodio na to da dovrše samoozbiljavanje asolutnog duha. Mi možemo samo potvrditi istinitost te njegove misli.

Od bezbroja tih izuma skrenuo bih pažnju na kotač, avion i braću Wright, Tesline strojeve i uređaje, raketu koja je Jurija Gagarina lansirala u orbitu Zemlje i svoj izum gravifugalne (antigravitacijske) letjelice pomoću koje će se, kako vjerujem, čovjek odomaćiti u cijelom Sunčevom sistemu, a u Zemljinoj atmosferi izgraditi lebdeću civilizaciju koja će biti zreli oblik planetarne civilizacije.

Budući da je električna energija, prava, ključna „životna snaga“ umjetnog bića, njeno otkriće i gradnja električnih strojeva prijelomni je trenutak u ljudskoj povijesti. No to još nije gotov čin. Dobijanje električne energije još se u prevelikoj mjeri bazira na korištenju energije fosilnih goriva, što je vrlo opasno. Fosilna goriva sadrže Sunčevu toplinsku energiju transformiranu u materiju, masu. A kad ova masa izgara i ponovno oslobađa Sunčevu toplinu za dobijanje električne energije, oslobađa i plinove koji dovode u pitanje čak i opstanak života na Zemlji.

Sada je od prvorazredne povijesne važnosti to da se električna energija dobija direktno iz sunčeve svjetlosti ili pak iz nuklearnih goriva koja nisu bezopasna ali niti toliko opasna kao biokemijski fosili. Treba, pored toga, imati u vidu da će nuklearna goriva biti jedini izvor energije kad se čovjek odomaći i izvan granica Sunčevog sistema – u dijelu galaktike koji će biti njegov pravi i potpuni životni prostor, koji će svojom veličinom ljudskoj vrsti garantirati besmrtnost.

***

No vratimo se nakratko u prošlost.

Čini se da „naša“, tj. ova sadašnja civilizacija nije prvi put da ljudska vrsta pokušava stvoriti umjetno biće (civilizaciju) koja će mu omogućiti slobodu i besmrtnost. Svakim se danom sve više i sve češće pokazuje da je i u vrlo dalekoj prošlosti bilo više takvih pokušaja, ali su propadali iz nama još nepoznatih razloga i ponovo, nakon mnogo tisuća godina, počinjali ispočetka na nekom drugom mjestu i u krilu nekog drugog naroda.

Kako stvari stoje danas, ne može se sa sigurnošću isključiti niti propast ovog, „našeg pokušaja“. Dapače, on se svakim danom čini sve izvjesnijim.

Tko zna? Izgleda da sa umjetnim bićem stvari stoje kao i sa državom – lakše ju je stvoriti nego održati.

O onome što će se iskazati slijedećim riječima možemo samo nagađati: a radi se o tome da možda ljudska vrsta, zbog nesposobnosti u upotrebi umjetnog bića, odista spada u škart, neuspješni proizvod prirode, pa je osuđena je na nestanak, a možda je ipak toliko razumna i darovita da će se zaustaviti prije pada u ponor vječnog zaborava prema kojem srlja.

Čini se da je naše vrijeme ono najopasnije doba kroz koje mora proći svaka inteligentna, tj. ontogenična vrsta. Aktivirali smo moći čijoj kontroli možda još nismo dorasli i probudili strašni, nemilosrdni imunitet prirode na takvu bolest kakvu uzrokuju nedovoljno sposobne ontogenične („inteligentne“) vrste.

Ovdje ima još jedna stvar koja mi se čini važnom.

Povjesničari nesvjesno postupaju tako kao da na ovom jadnom malom planetu ima više, veći broj povijesti, i kao da svaka nacija ili rasa ima neku svoju povijest. To je jako loša, možda čak i pogubna pretpostavka, jer ako bi doista bilo tako onda ne bi bilo nikakve povijesti, nego samo besciljno tumaranje i sukobljavanje različitih svjetonazora, jer svi ti subjekti različito shvaćaju: i povijesni proces (ukoliko uopće imaju neku svijest ili slutnju o njemu), i ciljeve povijesti, a i ciljeve života uopće. Iz toga onda proizlaze sukobi u kojima se preko noći ruši ono što je preko dana bilo sagrađeno.

Ima još nešto.

Od A. Augustina do F. Fukuyame smatralo se da je povijest „napredovanje ka spasu“ (Augustin), ili „napredovanje u samooslobađanju“ (Hegel). ili pak „u usavršavanju čovječanstva“ (Kant).

To su kobne zablude koje već više od dva stoljeća uzrokuju traumu u životu ljudske vrste, traumu koja je ozbiljne suicidne naravi, jer ljudski duh, na osnovu te pretpostavke, tj. loše, pogrešne predrasude živi u uvjerenju da se taj spas već trebao dogoditi i to prije više od dva stoljeća, a budući da se on nije dogodio ( a sve više se čini se kao da i neće), doima se da ljudski život nema smisla i nije vrijedan onih napora koji se investiraju u način na koji čovjek živi otkad postoji.

A taj se, ipak, spasonosni način življenja sastoji u principu:

ostvaruj svoje ciljeve, ali to smiješ činiti isključivo NA NAČIN pomoću kojeg istovremeno ostvaruješ i ciljeve svoje zajednice, društva ili cijele vrste, a bit ćeš nagrađen srazmjerno veličini i vrijednosti tvog doprinosa ostvarivanju tih ciljeva.

Jasno, to važi samo načelno. U stvarnosti, pak, naročito u našim vremenima, varalice, štetočinje i svjetski razbojnici možda čak i češće dobijaju nagrade nego uistinu zaslužni ljudi, što ovaj način života čini, ne samo teškim i gorkim, nego i opasnim, jer se umjesto nagrade lako može dobiti i lomača, ili nešto slično.

***

Ovdje valja učiniti jednu sudbonosnu i spasonosnu, terapeutsku primjedbu.

Evo je:

Povijest, povijesni, ontogenični ili tehneontogenični proces, nije napredovanje ka spasu itd., nego napredovanje u stvaranju umjetnog bića koje je tek neophodno, bićevito sredstvo spasa.

Eto, to bi trebalo biti dovoljno.

***

Prije nekoliko stoljeća povijest, tj. taj, ontogenički proces počeo se intezivno i uspješno dovršavati.

Danas se umjetno biće može se smatrati stvorenim i sad ga treba početi upotrebljavati u svrhu spasa ili oslobođenja ljudske vrste, a može se upotrebljavati u tu svrhu jedino ako se usavršava, tj. prilagođava, ili transformira u sve primjerenije ili svrsishodnije sredstvo za ostvarivanje onih ultimativnih ljudskih ciljeva, koji su nam poznati tek kao slutnja ili okvir, a zovemo ih spasom, oslobođenjem, nirvanom, ili tako nekako.

Ona trauma ljudske vrste koju smo gore spomenuli a koja je opasna za opstanak vrste, a i opstanak prirodnog bića, proizišla je, kako smo rekli, iz krivog shvaćanja povijesti. Intelektualci koji su bili duhovni vođe ljudske vrste, uistinu su osjetili da je dovršeno stvaranje Nečeg epohalno velikog, Nečega što se zbiva samo jednom, i očekivali su nagovješteni spas. No, to Nešto, epohalno veliko, to Nešto što je bilo dovršeno i što je bilo kruna i uspješan kraj svjetske povijesti, bilo je tek, da ponovimo i naglasimo: dovršenje stvaranja neophodnog sredstva spasa – umjetnog bića – kojeg sada treba znati upotrebiti u svrhu ozbiljenja spasa, oslobođenja….

Upravo to – znanje o spasonosnoj upotrebi umjetnog bića zahtjeva još jednu radikalnu promjenu, ali ne na tehničkom, nego društvenom planu – stvaranje institucije umjetnog vlasništva, umjetnog vlasnika i umjetnog nadvladara, koji bi kontrolirali efikasnost, poštenje i pravednost ekonomskog i političkog managementa što bi upravljao životom i djelatnošću ljudske vrste.

Umjetno biće, kapital treba postati vlasnik samoga sebe, tj. svih kapitalnih dobara od kojih se sastoji i svih ljudi koje zapošljava i koji jedu kruh kojeg ono stvara.

Kako bi to funkcioniralo?

Nacionalni kapital bio bi supervizor efikasnosti nacionalne vlasti. Svjetski kapital – kapital cijele ljudske vrste – kontrolirao bi efikasnost svjetske vlade i cjelokupne svjetske administracije.

Kako i zašto?

Umjetni vlasnik je zapravo specifičan sistem državnih zakona koji – da bi onemogućio varanje i loše vladanje – ključne odredbe izražava brojkama i matematičko-ekonomskim formulama. (vidi moju knjigu „Društvo budućnosti“, a i druge.).(Važan element tih zakona je i Gausova krivulja koja otkriva statističke prijevare, tj. pravednost odnosno nepravednost nekog društva ili vlasti.) Neposredni cilj tih zakona jest, dakle, da spriječi zloupotrebu vlasti, te uspostava pravde, koju smatramo najmoćnijim pokretačem razvoja. S tim je zakonima ujedno dat odgovor na ono pitanje koje je staro koliko i institucija države: Quis custodiet custodes ipsos? – Tko će nas čuvati od naših čuvara? Odgovor na to pitanje možete naći u zakonima koje sam sačinio.

Primarni zadatak umjetnog vlasnika i umjetnog nadvladara bio bi da dobre ljude i dobre narode čuvaju od loših vlasti, a dobre vlasti od loših ljudi i loših naroda.

Implementacijom onih zakona koje sam spomenuo, a koje možete naći u mojim knjigama i člancima, njihovom implementacijom, dakle, u ustave suvremenih država, bila bi potpuno dovršena povijest – ontogenički proces – i moglo bi naveliko otpočeti ono ontokratsko ili nomokratsko razdoblje postojanja ljudske vrste, kako ga često zovem, jer se tu radi o neposrednoj vladavini zakona, nomosa. – zakona koji su izražena volja umjetnog bića, a njegova je volja ,pak, objektivirana i operativna volja ljudske vrste. To bi bila ona vladavina prava koja se često spominje a nigdje ne postoji osim kao maska za vladavinu birokracije.

Pod prvom ja podrazumijevam objektiviranu volju ljudske vrste, kojom ona navodi, morivira i prisiljava samu sebe na takav način življenja kojim se ostvaruju njeni ultimativni ciljevi.

Umjetno biće radilo bi umjesto čovjeka i za čovjeka i vodilo ga upravo putem tog prava ka ozbiljenju onih ultimativnih ciljev. Osnova njegovog prava na vodstvo i vladavinu bila bi svo znanje i sva mudrost ljudske vrste, jer se njegova umjetna veleduša, koja bi nas vodila, sastoji upravo od toga.

***

Ja često navodim krilaticu:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo, i jedna, ista pravda za sve ljude i sve narode.

Time se zaziva svjetska država, a ona je nezaobilazni uvjet daljnjeg napretka i ostvarivanja onih transempirijskih, ultimativnih ciljeva vrste, ciljeva čije ostvarenje osmišljava čovjekovo postojanje.

No da se još nakratko vratimo umjetnom vlasniku (umjetnom biću) koje bi bilo i vlasnik svih kapitalnih dobara ljudske vrste, a i same vrste, jer bi ona živjela i radila po njegovim zakonima. Na prvi pogled čini se da bi to bio pad u nekakvo novo ropstvo. No, to bi zapravo bio prvi veliki i radikalni iskorak ka sveopćem oslobođenju cijele ljudske vrste. Umjetno biće odnosilo bi se prema čovjeku kao onaj svemoćni duh iz čarobne Aladinove svjetiljke prema Aladinu i njegovim željama.

A bit će dobro da se to kaže i na slijedeći način:

Umjetno biće nije stvoreno radi toga da bude služeno, nego da služi, kako je onaj Najviši Gospodar – Gospodar nad gospodarima – objasnio Petrusu svoju misiju, kad je svojim okupljenim poštovateljima prao noge.

Tek tada, kad bi umjetno biće, kapital postalo umjetni vlasnik i umjetni nadvladar, ljudska bi vrsta, igrajući se, počela raditi svoj pravi posao i u igri stvarati takve stvari i takva bogatstva o kakvima nikad nije ni sanjala.

Ovdje će se svaki lucidniji čitatelj zapitati: „a čemu ta silna bogatstva? I što s njima?

Odgovor je kratak i jednostavan: Investirala bi se, ne samo u dobar, zdrav i dugovječan život individua i naroda, nego prvenstveno u školstvo i razvoj znanosti i produktivne, svrsishodne kulture uopće, jer je to jedini put ka ozbiljenju onih njenih ultimativnih ciljeva, tj. onom spasu o čijem ozbiljenju ova, naša, ljudska vrsta sanja otkad postoji.

No, da budemo realistični; mala je vjerojatnost da bi to, zbog svoje velike vrijednosti, lako moglo krenuti baš tim, željenim putem. Ne samo zbog otpora ontoklastičkih snaga, nego i zato što tajnu i pravi smisao svjetske povijesti znam samo ja… i…možda, još nekoliko ljudi koji su me čitali, a od kojih većina najvjerojatnije drži do mojih ideja koliko i do lanjskog snijega, jer za njih je to „samo nekakva filozofija“.

Eto, toliko.

Ako ima i takvih koji bi htjeli nešto više, neka potraže neke druge moje tekstove.

Zahvala

Zahvaljujem se nepoznatim ljudima koji su stvorili pismo i onima koji su stvorili dobra sredstva za pisanje, tako da sam, eto, zahvaljudući njihovim djelima, mogao iznijeti svoje ideje.

Petar Bosnić Petrus