Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Koncept molitve kao psovke

Završio sam pisanje rada o molitvi kao psovci. Naslov je neobičan, ali bolno istinit. Religije, u našem društvenom i političkom kontekstu koji ih je nadrastao, imaju tendenciju koristiti molitvu kao psovku.

Naime, ako promatramo ulogu religije, prvenstveno pravoslavlja i katoličanstva, u Domovinskom ratu, ali i u ratu u Bosni i Hercegovini, suočavamo se s redukcijom Boga na boga Srbina odnosno boga Hrvata.

Bit molitve je da, u egzistencijalnom smislu, razotkriva Boga u osjetilima neverifikabilnoj stvarnosti. Molitva riječima komunicira tišinu kojom Bog govori. Medij mogućnosti Božje prisutnosti je tišina ili odsutnost.

Boga se, upravo zato što šuti i prebiva u odsutnosti, ne može zauzdati, omeđiti, definirati ili, u konačnici, prokazati. A religije imaju za cilj upravo to – prokazati Boga u svijetu, učiniti ga prezentnim i druge uputiti na njega.

Religije ostvaruju moć time što Boga prokazuju. Nemam ništa protiv toga, ako se to prokazivanje odigrava na pozitivan način, a on je na djelu kada vjernik za sebe, a ne za druge, odnosno kada neka religija za sebe, a ne za druge, u mediju tišine čuje Božji glas i u odsutnosti prepoznaje njegovo brižno bivanje u svijetu.

No religijsko prokazivanje Boga u svijetu može biti negativno, tada religija nastupa kao antireligija, a to, patološko prokazivanje Boga odvija se kada religije odbacuju Božju šutnju i huškačku buku vlastitog govora prikazuju kao Božji govor.

No boga koji nije osobni Bog, nego je politički, huškački i duboko nacionaliziran bog, odbacujem s prijezirom. S njim i svima koji takvog boga podržavaju nalazim se u neskrivenom konfliktu. Bog koji ratuje je duhovno korumpirani bog. On je zato pali bog

Takvom huškačkom govoru odgovara i smještanje Boga u točno određene granice neke države, stvarne ili željene. Bog molitvene tišine je Bog koji je osobni Bog, Bog koji osmišljava nečiju egzistenciju.

Toga Boga nikad ne dovodim u pitanje, ne zbog njega, nego zbog onih koji u njega vjeruju, jer bih, dovođenjem u pitanje takvog Boga, koji je osobni Bog, doveo u pitanje egzistenciju onih koji u njega vjeruju. Ono što prožima nečiju egzistenciju nije moguće dovesti u pitanje, a da se ne dovede u pitanje ta egzistencija.

No boga koji nije osobni Bog, nego je politički, huškački i duboko nacionaliziran bog, odbacujem s prijezirom. S njim i svima koji takvog boga podržavaju nalazim se u neskrivenom konfliktu. Bog koji ratuje je duhovno korumpirani bog. On je zato pali bog.

Tijekom rata, ali i nakon rata, imali smo priliku vidjeti kako izgleda Bog u kojega se vjeruje i kojemu se vjeruje, ali smo, isto tako, na našu žalost, imali priliku upoznati palog, duhovno korumpiranog boga, a taj bog je bog onih koji su ubijali, silovali, palili, pljačkali i uništavali, a sve pozivajući se na autoritet nacionaliziranog, duhovno korumpiranog boga.

Takvog boga se uprizoruje psovkom koja dolazi u molitvenoj formi, zato je je riječ o molitvi kao psovci. Naime, molitva je govor usmjeren prema Bogu, dok je psovka govor protiv Boga.

Molitva kao psovka je govor koji koristi iste riječi, iste obrasce kao i prava molitva, ali nije usmjerena prema Bogu nego je usmjerena protiv Boga. Takva molitva djeluje kao psovka jer ruši Boga i pretvara ga u palog boga.

Jedino pali bog ili psovkom erotizirani, ogoljeli i posramljeni bog može djelovati kao bog koji ostvaruje srpske planove i razumije isključivo Srbe, odnosno kao bog koji razumije hrvatske planove i ima ekskluzivan odnos s Hrvatima.

Bog Srbin ili bog Hrvat je bog iznad kojega je Adam. Adam je sagriješio jer je htio spoznavati i prosuđivati kao Bog. U tom grijehu možemo pronaći čak i romantičnu dimenziju nesputanog ega koji ruši sve granice i želi doći do savršenstva – savršene spoznaje i savršene prosudbe.

No u nacionaliziranom, duhovno korumpiranom, palom bogu nema nikakve romantike. To je bog koji se ograničava, koji sebi oduzima snagu prosudbe da bi mogao prosuđivati kao Srbin ili kao Hrvat.

Srbi koji žele boga Srbina ili, naprotiv, Hrvati koji žele boga Hrvata, vrše ontološku destrukciju Boga. To jednostavno nije Bog.

Bog Srbin ili bog isključivo za Srbe, odnosno bog Hrvat ili bog isključivo za Hrvate ne izaziva skandal, nego očituje krajnju bestijalnost nacionalističke destrukcije, koja najprije zahvaća nebesa, a potom se, osnažena destruiranim bogom, spušta na zemlju kako bi započela s povijesnom destrukcijom putem ratovanja, silovanja, pljačkanja i opravdavanja ratovanja, silovanja i pljačkanja kao herojskih čina.

Ulogu promoviranja palog boga, koji je ispod razine Adama, imaju religijske zajednice.

Kada šabačko-valjevski vladika Jovan Velimirović (3.6.1912.-28.3.1989.) govori o ”nebeskoj Srbiji”, koja se, potom, ratovanjem i destrukcijom, ima ostvariti kao zemaljska Srbija, na djelu je molitva kao psovka.

Kada, naprotiv, biskup Mile Bogović (7.8.1939.-19.12.2020.), na misnom slavlju, zahvaljuje Otoku što je dala čovjeka koji je osuđen za ratne zločine, na djelu je molitva kao psovka.

Ako promatramo ulogu religije, prvenstveno pravoslavlja i katoličanstva, u Domovinskom ratu, ali i u ratu u Bosni i Hercegovini, suočavamo se s redukcijom Boga na boga Srbina odnosno boga Hrvata

Šabačko-valjevski vladika molitvom kao psovkom opravdava, motivira i želi palog boga na nebesima kako bi se na zemlji ostvario koncept Velike Srbije, baš kao što biskup Bogović, molitvom kao psovkom, promovira istog palog boga kako bi ratnog zločinca mogao promovirati u pronositelja hrvatskih kršćanskih vrijednosti.

Velimirović i Bogović se prividno nalaze na suprotnim stranama, ali, budući da zastupaju isti koncept religije kao antireligije i molitve kao psovke, zapravo ruše sve međusobne antropološke razlike.

Velimirović i Bogović su jedno, oni su ista stvarnost, a zbog bipolarnog stanja, uvjereni su da se međusobno razlikuju. Sve nacionalističke politike su bipolarne. Nacionalist, naime, nikad nije sam.

U srpskom nacionalizmu prebiva neprijateljstvo prema Hrvatima, baš kao što u hrvatskom nacionalizmu prebiva neprijateljstvo prema Srbima. Hrvatski nacionalist nikada nije samo Hrvat, baš kao što srpski nacionalist nikada nije samo Srbin, oni su bipolarni, ujedno su Hrvati i Srbi, odnosno Srbi i Hrvati.

Jedno navodno vole više od svega, a drugo navodno mrze više od svega, ali je prava istina da ne mogu biti samo jedno, nego su istovremeno jedno i drugo – ljubav i mržnja, Hrvati i Srbi. Riječ je o bipolarnosti.

Velimirović i Bogović, ali i mnogi drugi tzv. visoki predstavnici pravoslavlja i katoličanstva, promoviraju isti koncept bipolarnosti, samo na religijskom području. Zato snagom bipolarnosti koriste molitvu kako bi Boga psovali i pretvorili ga u palog boga. Njihova religija psuje, erotizira, tabuizira, nacionalizira i destruira boga.

(Autograf / Marko Vučetić)

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail

Kategorije

Najave

Dan partizanske mornarice

Savez antifašističkih boraca i antifašista Makarskog primorja i Općina Podgora organiziraju, pod pokroviteljstvom Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, obilježavanje Dana partizanske mornarice 10. rujna

Pročitaj više »