Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Koja je prava strana?

Poslijeratne generacije, kao što je moja, koje su se školovale u SFRJ , osnovna znanja i stavove iz povijesti Narodnooslobodilačke borbe , Titu, partizanima i ostalim akterima 2. svjetskog rata, su stjecale na nastavnom predmetu Povijest ali i brojnim vannastavnim aktivnostima ( ekskurzije, manifestacije, državni blagdani itd.). Sada se, s veće vremenske distance i usporedbi s današnjom društvenom i političkom situacijom, očituju  nedostaci u tim nastavnim programima prije svega u neravnoteži priznavanja značaja i udjela hrvatskih partizana u odnosu na ostale nacije, premda činjenice dokazuju da je upravo njihov udio u pobjedi nad nacifašizmom najveći, a to nam je namjera dokazati ovim člankom.

          Glavne  smjernice osnovnoškolskih programa nastajale su Beogradu, u Vojno-istorijskom institutu i u centralnim komisijama Sekretarijata za obrazovanje  (saveznog ministarstva) bivše države. Jasno je da se tragalo za nekakvim zajedničkim poveznicama i naglascima , pri čemu se danas vidi da u historiografiji bivše države nedostaju bitne „kockice“ koje bi se odnosila na nacionalne povijesne događaje i osobe vezane za Hrvatsku , za Glavni štab Hrvatske, za partizanske jedinice koje su imale pretežito Hrvate… Anacionalna politika koja je na taj način ugrađena u osnovnoškolsko gradivo u pristupu velikoj i krvavoj epopeji svih naroda bivše države, ima trajne posljedice na današnju društvenu i politički situaciju u novim državama. Ono povijesno gradivo  što nije usvojeno u temeljnom obrazovanju nije ušlo u trajno sjećanje naroda  kao kolektivna memorija (koju još danas nazivaju „memovima“)  i posljedice takve krnje politike i filozofije povijesti , osjećaju se itekako u suvremenoj Republici Hrvatskoj u obezvređivanju i negiranju istine o ratu i miru, smrti i životu, herojstvu i izdajstvu, idejama slobode i kukavičluku, o tragičnoj priči koju svaki rat donosi, a posebice onaj u kojem se suprotstave pripadnici istog nacionalnog korpusa tijekom 2. svjetskog rata.

              Ovim se člankom ne negira činjenica da je bratstvo i jedinstvo bilo jedan od važnih političkih ciljeva NOB-a i da je NOV I PO Hrvatske/Jugoslavije imala višenacionalni karakter , kao što je i trebala imati u datim povijesnim okolnostima. Zahvaljujući tome ostvarena je velika pobjeda partizana pod vodstvom Tita na strani saveznika i postignuti drugi politički ciljevi: novi državni ustroj, režim, pripojeni su otrgnuti dijelovi Hrvatske matici i spriječeni velikosrpski planovi o povratku monarhije kao i saveznika o fifti-fifti podjeli Balkana. Veličinu i značaj te pobjede nitko nikada neće moći osporiti, iako se trude  dobar dio elementarnog znanja iz povijesti NOB i 2.svjetskog rata  jednostavno izbaciti iz narodnog duha i identiteta. Posebice je to žalosno za hrvatsku politiku i društvo kojem se servira kvazipovijesni prikaz ratovanja na ovom tlu i gdje se nameće žrtvoslovnu ideologiju kao jedinu vrijednu spomena.

Što nismo naučili o hrvatskom antifašizmu, a trebali smo?

               „ U antifašističkoj Hrvatskoj njena je NOV po svojoj organiziranosti i kvaliteti oružane borbe, zapovijedanju i ukupnosti rezultata postignutih u oružanoj borbi, ne samo da je tijekom NOR-a bila na prvom mjestu, nego je i primjer ostalim oslobodilačkim snagama u drugim krajevima Jugoslavije, zapaženi primjer 2.svjetskog rata i za druge narode i države..“  piše dr. ANIĆ, Nikola, doktor povijesnih znanosti u djelu „Antifašistička Hrvatska ,NOV I PO Hrvatske, 1941.-1945.“,  godine 2005. u Zagrebu, str. 316.

         Zaključak da je hrvatska partizanska vojska bila predvodnica u NOB-u u odnosu na ostale republike po broju i opsegu ratnih jedinica , potkrijepit ćemo s nekoliko podataka:

  1. 1.Partizanski odred  osnovali su Hrvati u šumi Žabno kod Siska, pod vodstvom Vlade Janjića Cape 22. VI 1941. ( u SFRJ se taj datum ne spominje kao Dan ustanka već je to bio 27. srpnja)
  2. 1.hrvatski korpus (kasnije 4.) bio je prva i najveća operativno-strateška jedinica NOVJ sposobna izvoditi operacije na širem prostoru od Zagreba do sj. Dalmacije , osnovan je 22.11 1942.  Objedinjavao je 7.banijsku, 8.kordunašku i 34. diviziju( u sklopu koje je bila UB Franjo Ogulinac Seljo nastala iz Turopoljsko posavskog odreda) . Ako je riječ o nacionalnom sastavu tih jedinica možemo uzeti za primjer 34.diviziju: preko 4000 boraca su bili Hrvati, 145 je bilo Srba, 157 ostalih nacija.  
  3. Ratnim operacijama u Hrvatskoj , kao i u ostalim republikama, rukovodio Glavni štab Hrvatske u koordinaciji s Vrhovnim štabom, je postojao od 19. 10 1941. a u zapovjednom kadru su bili: Ivan Gošnjak, Ivan Rukavina, Franjo Ogulinac, Vladmir Bakarić , Petar Drapšin , Đoko Jovanić itd.
  4. Odnos broja ratnih postrojbi pokazat ćemo za 1944. kada je već partizanska borba znatno ojačala i pripremala se za konačno oslobođenje, odnos broja i veličine postrojbi   u usporedbi Hrvatske i Srbije:  u Hrvatskoj se nalazi i pripada Glavnom štabu Hrvatske 15 korpusa, 17 divizija, 59 brigada dok u Glavnom štabu Srbije postoji 1 korpus, 10 divizija i 37 brigada. Tek je  20.5 1944. osnovana 1.divizija u Srbiji. 
  5. Od ukupno 27 udarnih divizija 11 ih je bilo iz Hrvatske, 8 iz Bosne i Hercegovine , 2 iz Srbije itd.
  6. Nažalost  prevladavajući broj žrtava također je iz Hrvatske.  Računa se da je u NOB-u poginulo 64564 boraca iz Hrvatske, većinom Hrvata , najviše iz Dalmacije i Sjeverozapadne Hrvatske.

             Zaključno se može konstatirati: doista je  Hrvatska na sebe primila glavni teret oružane borbe , veliki dijelovi Hrvatske su strahovito stradali u mnogobrojnim ratnim zločinima okupatorske vojske i njihovih  domaćih slugu i suučesnika ( ustaša, domobrana, žandara) te je broj civilnih ratnih žrtava negdje i veći od onih vojnih.  Osim Jasenovca , mnoga su masovna stratišta u Hrvatskoj bila slabo poznata, kao i činjenica da je u Jasenovcu stradala itekako puno hrvatskih domoljuba, antifašista ili suradnika NOP-a. To je tako bilo i onih godina kada se o NOB-u gajila besprijekorna i veličanstvena slika  u kojoj su očito nedostajale važne kockice, a motiv za to nalazimo u težnji stvaranja zajedničke povijesti svih naroda SFRJ ,  a zanemarivanja nacionalne. Posljedica je tragična  za znanost, narodni duh i identitet dan danas , jer se već 30 godina u samostalnoj Republici Hrvatskoj, NASTAVLJA isto iskrivljavanje i falsificiranje povijesti  hrvatskog antifašizma, osoba, akcija, jedinica, ideja. Rekli bismo , nastavlja se tuđinsko krojenje hrvatske povijesti i nedobronamjerno izvrtanje istine.

           Pa ne čudi da se upravo ovih dana može pročitati u novinama izjava da su Hrvati UVIJEK bili na pogrešnoj strani i da su ih Srbi velikodušno izvodili na pravi put.

Marija Ajša Peuc

Facebook
E-mail