Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

KNJIGA KOJA DIŽE PRAŠINU

Od robije do pakla: Mesićevi memoari luđi su od sjećanja Jože Manolića, a ovo su najbolji dijelovi

(Foto: Wikipedia)

Autobiografije su dojmljivije ako su toliko intrigantne da poslije objave duže vrijeme podižu prašinu u javnosti. Jedna od takvih, zbog niza dosad nepoznatih, ali uzbudljivih, pa i bizarnih političkih detalja, mogla bi biti nedavno objavljena autobiografija Stjepana Mesića, hrvatskog predsjednika u dva mandata, prvog hrvatskog premijera, predsjednika Sabora, zadnjeg predsjednika Jugoslavije prije njezina raspada i paralelno glavnog tajnika Pokreta nesvrstanih, ali i osnivača HDZ-a

Rijetko koji političar može se pohvaliti s toliko čelnih funkcija koje je Mesić zauzimao u najturbulentnijim razdobljima novije hrvatske povijesti. Samim time, svojim zapisima kvalificira se za zanimljivo memoarsko štivo. Provjerili smo čega se sve prisjeća u dvotomnom prvom dijelu od najavljene tri knjige, naslovljenom ‘Progon i nacionalno buđenje – borba za demokratsku Hrvatsku’.

Mesić u predgovoru svoje autobiografije, prepune škakljivih i delikatnih detalja, ističe da joj je namjera odgovoriti i otkloniti neke od pogrešnih interpretacija, zaključaka i ocjena, ali i da ostavi čitateljima slobodu da sami ocijene što je istina. Drži i da su sve napisane spoznaje samo djelić nepoznate i zamršene strukture događanja devedesetih godina prošlog stoljeća. S obzirom na kontekst potreban za razumijevanje devedesetih, dodali bismo da sadrže i zbivanja nekoliko desetljeća ranije, a kojih u Mesićevim sjećanjima, srećom, ne manjka.

Orahovčanin rođenjem, a Ličanin porijeklom, Stjepan Mesić svoju autobiografiju započinje biografijom Marka Mesića, manje poznatog karijernog časnika koji je od starojugoslavenske vojske, preko domobranstva, dospio do Staljingrada, gdje je zapovijedao ustaškim legionarima, a nakon predaje Sovjetima postaje časnik Jugoslavenske armije te ostaje bez nogu u navodnom pokušaju bijega od Udbe koja ga 1950. uhićuje kao informbiroovca.

Tom filmski dramatičnom i nikad rasvijetljenom sudbinom prezimenjaka, Mesić nagovještava vlastitu životnu priču u kojoj ne manjka susreta s Udbom, njezinim agentima, suradnicima i čelnicima čiju sveprisutnost prisnažuje svjedočenjem da su se udbaši kao delegati infiltrirali i na Prvi sabor HDZ-a.

Robija zbog ‘Vile Velebita’ u orahovičkoj gostionici Grudnjak

Premda nije ni u kakvom rodu s prezimenjakom Markom, a i obitelj Stjepana Mesića je neosporno antifašističke provenijencije, autor nas uvodi u svoje uhićenje i robiju zbog optužbi za širenje neprijateljske propagande. Zbog tog kontrarevolucionarnog djelovanja ‘fasovao’ je godinu dana zatvora na temelju svjedočenja pripadnika nekadašnje službe javne sigurnosti.

Dvostruki hrvatski predsjednik otprije je poznat po autoironiji pa tako podastire komičan zapis sa saslušanja tog milicajca koji je na suđenju tvrdio da je Mesić u siječnju 1971. u orahovičkoj gostionici Grudnjak davao novac pjevačici da pjeva ‘Vilu Velebita’ i zanemari stanovitog Tanackovića koji je naručio deset protupjesama iz Narodnooslobodilačke borbe. Uz to, jugoslavenska tajna služba napakirala mu je i to da je kao načelnik općine ‘nastojao odcijepiti jednu socijalističku republiku od SFRJ’.

Životno i sudbinski zanimljiv je i podatak da Mesić ulazi u ćeliju Stare Gradiške na dan kada nju nakon 20 godina zatvora napušta njegov susjed koji je kao ustaša pobio članove njegove obitelji. Pokazalo se da je sudbonosan bio i susret Mesića i Josipa Manolića, kasnijeg čelnika republičke Udbe, hrvatskog premijera i osnivača HDZ-a. Manolić je, naime, kao partizanski kapetan 1944. osiguravao zbjeg civila u kojem se Mesić našao kao dječak, a kasnije će njih dvojica dijeliti saborske klupe i osnivati modernu hrvatsku državu.

U dijelu memoara iz doba ratnog djetinjstva, Mesić se sjeća da ga je budući akademik Dušan Bilandžić kao partizanski časnik prenio preko nabujalog potoka pri bijegu od ustaške ofenzive, ali i da su u kuću njegova oca partijca zalazili narodni heroji Josip Kraš i Robert Domani. Podsjeća i da je na grobu njegova oca, nadimka Tovariš, i danas zvijezda petokraka, za koju ističe da je nakon 1990. mnogima bila trn u oku, a posebno nakon što se razišao s Franjom Tuđmanom i izbora za predsjednika Hrvatske 2000. godine.

‘Druže Tito, svi mi smo na tvom k..cu, oprostite kursu’

Mesić otkriva i da je kao dijete partijskog delegata susreo i Josipa Broza Tita, koji mu je tada poklonio čokoladu, ali i koji je kasnije na partijskom kongresu grmio protiv njega kada je čuo da ‘tamo neki predsjednik opštine osniva privatnu tvornicu’. Vezano za doživotnog jugoslavenskog predsjednika, zadnji jugoslavenski predsjednik pred raspad te države sjeća se i zgode kada je Savka Dabčević Kučar kao čelnica hrvatskih komunista, nešto prije Hrvatskog proljeća, pokušavala uvjeriti maršala da podržava zacrtanu jugoslavensku politiku pa se zanijela poručivši: ‘Druže Tito, svi mi smo na tvom k..cu, oprostite kursu.’

U Mesićevim memoarima ne nedostaje osoba iz raznih životnih situacija i okruženja pa tako otkriva da ga je 1990. visokopozicionirani Udbin operativac šljivovicom i pečenjem pokušao navesti da mu otkrije što više o novoformiranoj vlasti u Hrvatskoj, ljudima i budućnosti mlade države. Pritom mu je, navodi Mesić, taj Udbin čelnik ispričao da je Vladimir Šeks ‘iako izbačen iz tužiteljstva, ostao vjeran socijalističkom poretku, pomagao u otkrivanju terorističkih grupa, veza ekstremne ustaške emigracije s pojedincima iz našeg kraja, kako je zapravo lojalan građanin SFRJ’. Tom prilikom su se dotakli i Zlatka Bagarića, sina ustaškog emigranta i poznatog kriminalca koji je ubijen 1998., nakon što je u krčmi u zagrebačkoj Dubravi sadistički maltretirao goste.

U prisjećanjima je bilo mjesta i za Tomislava Horvatinčića, za kojeg je Mesić urgirao 1971., nakon što je taj budući poduzetnik i kasnije učestalo ime u rubrikama crne kronike izbačen iz požeške policije zbog nacionalističkog ponašanja i izazivanja ekscesa. Mesić je uspio zaposliti Horvatinčića u kamenolomu kao vozača, ali je kasnije dobio saznanja da se mladić za kojeg će se tek čuti otisnuo u Njemačku te se aktivno uključio u rad ekstremne političke emigracije.

Mesić evocira i to da je kao politički zatvorenik ostvarivao kontakte s pripadnikom skupine robijaša ‘kriminalaca’. Riječ je Anti Todoriću, ocu sada već bivšeg vlasnika nekadašnjeg Agrokora Ivice Todorića, koji je tvrdio da je osuđen jer je za potrebe teritorijalne obrane svoje radne organizacije odlučio kupiti naoružanje vlastitim sredstvima. Za Todorića starijeg piše da je još u zatvoru razrađivao poslovnu ideju i kako je iza rešetaka vjerovao da će se obogatiti.

Dosad nepoznati Tuđman

Uvjeren da je riječ o izuzetno sposobnom poduzetniku s vizijom, Mesić podsjeća da je Antu Todorića predlagao Tuđmanu za ministra poljoprivrede. No on je, navodi Mesić, imao jasne kriterije za svoje najuže suradnike – pijanstvo ne, krađa u gospodarskom poslovanju ne, no sve povezano s počinjenjem kaznenih djela političke prirode, protiv poretka i države, može. Likovi s takvom biografijom stupaju na scenu prilikom Prvog općeg sabora HDZ-a krajem veljače 1990.

‘Pristigli emigranti, prikriveni suradnici SDS-a i stranih službi, koji su se tih dana nalazili među nama, bili su istaknuti emigranti s tobože velikim dosjeima državnog neprijatelja. Što je pojedinac imao veći dosje, dobivao je veću pažnju i time smo ga, zapravo, s većim povjerenjem prihvaćali i integrirali u svoj pokret. Dugo sam vjerovao da su euforično stanje u dvorani, transparenti, zastave, pjesme, izraz spontanosti članova ‘novog poretka’, našeg pokreta, no kako su se širile spoznaje o dijelu delegatske strukture, postalo je jasno da je riječ o dobro sinkroniziranoj aktivnosti kojom je upravljala Udba’, stoji u Mesićevim zapisima.

Mesić pojašnjava da će mjesecima kasnije biti jasno da je Prvi opći sabor ‘zapravo poslužio da se značajniji broj obavještajne mreže SDS-a SRH (Služba državne sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske, op.a.), ali i drugih jugoslavenskih službi, legalno vrati u zemlju i integrira u novu stranku HDZ, tada već jasno vodeću hrvatsku stranku. Tako su se na Prvom saboru profilirali i javno prezentirali pojedinci suradničke mreže SDS-a kritičkim opservacijama na povijest, naravno, ne otkrivajući svoju povezanost s političkom policijom i ulogom u političkom djelovanju’, navodi autor. U tom kontekstu iz zemlje spominje kasnijeg potpredsjednika HDZ-a Dalibora Brozovića i drugog hrvatskog ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića, a iz inozemstva fra Tomislava Duku, koji je nosio pištolj ispod franjevačkog habita, i Gojka Šuška, kasnijeg ratnog ministra obrane.

Eksplozivno će odjeknuti i Mesićevo pisanje da je Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, prije odlaska u partizane bio službenik u Ministarstvu obrane tzv. Nezavisne Države Hrvatske, ali i da je za boravka u zatvoru pomišljao na samoubojstvo. Piše i da je, nakon što je Tuđman postao predsjednikom, potrošeno 1,5 milijuna tadašnjih maraka za adaptaciju njegova stana od 300 četvornih metara. Posebno je intrigantan dio Mesićeve autobiografije u kojem navodi da je Tuđman i prije osnivanja HDZ-a bio materijalno ‘zbrinut’ te ‘da je u emigraciji prikupio za one prilike velik novac koji smatra svojim novcem, a ne kao donaciju za hrvatsku stvar’.

‘Tko je Mesića poznavao, ni pakao mu neće teško pasti’

Također, Mesić svjedoči da je Tuđman pokušavao pridobiti zloglasnog jugoslavenskog admirala Branka Mamulu, koji mu je trebao za javnu podršku pokretu kao ugledni Srbin, ali i da nije bio previše razočaran nakon što su tehnomenadžeri iz kluba Hennessy, među kojima su bili Mladen Vedriš, Nikica Valentić, Franjo Gregurić i Borislav Škegro, u početku odbili priključiti se HDZ-u.

‘Dobro, pričekajmo sljedeći tjedan, kada budemo pobjednici, društvo će doći u naše redove, a tada ćeš moći nuditi i više, rukovodeće pozicije u javnim poduzećima, to je mamac i oni su materijalisti tog kova, prihvatit će tvoju ponudu’, piše Mesić što mu je Tuđman poručio nakon odbijenice kasnijih ministara i premijera.

Mesićeva autobiografija prepuna je osebujnih likova i zanimljivih, dosad nepoznatih događaja, kao i pokušaja da rekonstruira tko je idejni tvorac stanja koje danas nazivamo duboka država. Prve dvije knjige iz najavljenog serijala u izdanju zagrebačkog Golden Marketinga – Tehničke knjige tek su uvod u drugi dio Mesićevih sjećanja koji će pokrivati razdoblje od 1991. do današnjih dana, a koji će svakako baciti neko novo svjetlo na najburnije doba novije hrvatske povijesti.

Valja reći da opširna, dvotomna sjećanja Josipa Manolića, ranije također izdana u nakladi Golden Marketinga – Tehničke knjige, nisu pokrenula očekivanu lavinu reakcija i vrlo su brzo zaboravljena, pa čak i u nekim krugovima ocijenjena kao nepouzdana. Nadajmo se da se isto neće dogoditi i Mesićevim memoarima jer su, barem ono što je dosad objavljeno, itekako zanimljivi i primamljivi. On je tijekom svojeg dvostrukog predsjedničkog mandata često koristio uzrečicu ‘neka institucije rade svoj posao’, a s obzirom na pročitano, može mu se poručiti ‘neka Mesić radi svoj umirovljenički posao i piše’.

Hoće li podići dovoljno bure u javnosti, tek nam ostaje vidjeti, ali ako je suditi po ocjeni aktualnog predsjednika Zorana Milanovića, koji je svojeg prethodnika na nedavnoj promociji memoara okarakterizirao citatom iz filma ‘Maratonci trče počasni krug’ – ‘tko je vas poznavao, ni pakao mu neće teško pasti’ – čini se da je Mesić već uspio u demistificiranju hrvatske politike u njezinom najizazovnijem razdoblju.

(tportal.hr/Vanja Majetić)

Facebook
E-mail