Noću između 13. i 14. srpnja 1941. godine grupa zatočenika napala je ustašku stražu logora i oslobodila se. Međutim, zbog slabo organiziranog prihvata, oni su opkoljeni i nakon sukoba sa žandarmerijom i ustaškim snagama većina je uhvaćena i pobijena. Žrtve koje su tada pale bile su krvavi danak bolesnih ambicija nekolicine ljudi iz zagrebačke organizacije
Ovih ljetnih dana puno se govori i piše (s pravom) o tvrtki Rimac Automobili lociranoj u Kerestincu (uskoro će biti zaposleno više od dvije tisuće stručnjaka pristiglih sa svih strana svijeta). Povijest pamti i Kerestinec od sredine srpnja prije 80 godina kad je propao pokušaj oslobađanja zatočenika iz logora. Znano je kako je policija Kraljevine Jugoslavije držala u zatvorima stalno određen broj komunista i političkih protivnika. Takva se situacija održala sve do raspadanja državne uprave i komadanja jugoslavenskih teritorija. Pred samo rasulo jugoslavenske države, dr. Srđan Budisavljević, kao ministar unutarnjih oslova u vladi generala Dušana Simovića, izdaje naredbu da se spali kartoteka komunista i da se politički zatvorenici puste iz zatvora. To je i učinjeno ne samo u Beogradu nego i u drugim banovinama, dok u Hrvatskoj, gdje je imao glavnu riječ dr. Vladko Maček, naredba nije provedena, već su, naprotiv, uslijedila nova hapšenja. Tako su u Banovini Hrvatskoj ostali koncentracioni logori, a među njima i logor Kerestinec u kojem se našao veći broj partijskog kadra iz Zagreba i njegove okolice. Prilikom preuzimanja vlasti ustaše su preuzele i uprave nad logorima te su nastojali da dovrše ono što je već bila započela Banovina Hrvatska. Maček je odbio svaku suradnju s komunistima i delegacija CK KPH, koja je upućena da s njim razgovara, nije postigla nikakav rezultat. Komuniste je Maček zadržao u zatvorima i predao ih travnja 1941. godine ustašama.
U djelovanju partijske organizacije Zagreba desio se u srpnju 1941. nemio i težak događaj, a sve zbog nedovoljne budnosti rukovodilaca mjesnog komiteta. U vrijeme priprema prvih akcija, diverzija i sabotaža u gradu i poslije njihovih prvih i početnih uspjeha, kada je uslijedio zastoj u aktivnosti, iskoristili su pojedinci taj zastoj koji je zavladao u gradu i optužili CK KPH zbog izdaje, a izdaju su tumačili time što su neke partijske rukovodioce oklevetali da su gestapovski agenti. U Zagrebu je postojao jedan od centara Komunističke internacionale (Kominterne) s ilegalnom radiostanicom u jednoj vili koju je osigurao poznati zagrebački odvjetnik Vladimir Velebit, sin generala, policiji nimalo sumnjiv, ali antifašist i od 1940. godine član Komunističke partije, jedan od najbližih Titovih suradnika. Radiostanica je s Kominternom povezivala partije nekoliko država, a vodio ju je Josip Kopinič, koji je pored CK KPH bio usko povezan sa sekretarom Mjesnog komiteta KPH grada Zagreba Antunom Robom. Pogrešno ocjenjujući da će Crvena armija brzo pobijediti fašističke vojske, Rob i Kopinič su, mimo znanja Centralnog komiteta KPH, organizirali akciju „spašavanja“ zatvorenih komunista u Kerestincu, i to u isto vrijeme kad je takvu akciju pripremio i Centralni komitet KPH s Radom Končarom na čelu. U jednoj kući u Podsusedu, na brežuljku iznad same ceste i pruge, sa širokim pogledom na okolni kraj, bio je stacioniran iskusni član CK KPH Karlo Mrazović-Gašpar, glavni član organizacijske mreže za spašavanje zatočenih u Kerestincu. Te pomno pripremljene napore preduhitrila je Robova i Kopiničeva akcija, koja je završila potpunim neuspjehom, uz težak gubitak stotinjak komunističkih kadrova. Bio je to jedan od najtežih udaraca komunistima Hrvatske.
Epilog je poznat: zbog slabosti u vanjskoj organizaciji bijega, od 94 sudionika spasilo se samo njih 14, dok su ostali pobijeni u borbi, neki izvršili samoubojstvo, neki uhvaćeni i strijeljani na gubilištu Dotrščina – njih 44. Kopinič i Rob nisu shvatili da se ne može veliku skupinu ljudi osloboditi iz zatvora i onda ih ostaviti na cesti, već da im se mora osigurati transport i smještaj. A to se bez pomoći partijskih aktivista u selima nije moglo osigurati. Osiguran je samo jedan kamion, koji je uz to stigao sa zakašnjenjem.
U Kerestincu su bili zatvoreni i dr. Božidar Adžija, Otokar Keršovani i Ognjen Prica, koji su uhapšeni noću između 30. i 31. ožujka 1941. godine. Nakon deset dana od formiranja NDH oni su predani u nadležnost glavnog ravnatelja RAVSIGUR-a i zapovjednika UNS-a Eugena Kvaternika Dide. Nakon tri mjeseca ustaške torture strijeljani su 9. srpnja 1941. u Maksimirskoj šumi. U prvim danima okupacije uhapšen je i književnik August Cesarec. Najprije je zatvoren u zatvoru na Savskoj cesti, a zatim otpremljen u logor Kerestinec. Nakon neuspjelog bijega ubijen je mjeseca srpnja 1941. , ali mu grob sve do danas nije pronađen.
Poslije intervencije CK KPJ pokušaj razbijanja CK KPH je propao. Komisija CK KPJ koju su sačinjavali Rade Končar, Vladimir Popović i Blagoje Nešković ispitala je cijeli slučaj. Poslije ovog ispitivanja CK KPJ donio je odluku da se cijeli MK KPH Zagreb smijeni zbog nediscipline i nebudnosti, a sekretar MK KPH Antun Rob da se isključi iz članstva KPJ. On je zatim pobjegao u rodno Međimurje, tada okupirano od Mađarske. Kopiniča je zaštitio Tito i tako mu se odužio za pomoć koju mu je pružio u Moskvi za vrijeme stravičnih Staljinovih čistki kad se mogao izgubiti život i zbog nezgrapno izrečene rečenice pred susjedom, poznanikom, pa čak i prijateljem.
Bojan Mirosavljev
