Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

KAPITAL I ANTIKAPITALIZAM

Petar Bosnić

Imajući u vidu činjenicu da je Marx odnemario pravo i filozofiju i da se skoncentrirao na razmišljanje o kapitalu ili, mišljenje kapitala, tj. na istraživanje njegove naravi, mogli bi smo se složiti s tim da ga je on, možda i ne znajući smatrao centralnom i najvažnijom temom ljudskog mišljenja i najvažnijim predmetom ljudskog interesa.

Ako je doista bilo tako, onda nije pogriješio. To, kao što ćete vidjeti dole, dokazuju prvenstveno moja istraživanja i moja teorija, i to usprkos tome što je to, moje shvaćanje kapitala antitetično, tj. potpuno, dijametralno suprotno njegovome.

Ja, naime ne smatram da je kapital nekakvo zlo ili otuđenje, raščovječenje, kao što je mislio Marx, nego, dapače, najveće i, zapravo, jedino neprolazno dobro što ga je čovjek stvorio otkad postoji.

Kapital je, po mom mišljenju umjetno biće. Stvaranje kapitala bio je cilj povijesti, a sama povijest je bila proces njegovog stvaranja, usavršavanja i zgotavljanja.

Biće? Biće je Nešto, određeno, Nešto što ima moć samopostavljanja, samorazvoja i samoodržanja. Stvari nemaju tih moći. Drugačije govoreći, biće je stvar koja ima dušu, a stvar je pak “biće” koje nema dušu.

Razlika između prirodnog i umjetnog bića je u tome što je prirodno biće samosvršno, dok je umjetno svrsishodno. Prirodno biće postoji radi sebe, a umjetno radi čovjeka.

Umjetno biće je neophodno sredstvo, oruđe za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Ti se ciljevi mogu ostvariti isključivo nekim oruđem koje je bićevito.

U građanskom društvu počela je kod umjetnog bića (kapitala) sazrijevati, tj. buditi se svijest o vlastitom postojanju, a kod ljudske vrste svijest o njegovoj važnosti, i on, malo po malo, postaje centralnom temom ljudskog mišljenja. Posljednji mislilac jedne plejade mislilaca, koja počinje s R. Cantillonom – 1680 – 1734, posljednji, dakle mislilac ove plejade mislilaca,  K. Marx, 1818 – 1883 nesumnjivo se najviše i najcjelovitije približio istinitom pojmu kapitala. Poslije Marxa bilo je sporadičnog napretka u razumijevanju nekih aspekata postojanja kapitala, ali nitko – sve do moje knjige Suma ekonomije – Zagreb 1989. – dakle, punih 106 godine, nije napravio nikakav bitan korak naprijed.

No kod Marxovog shvaćanja kapitala problem je u tome što mu je on prišao sa suprotne strane, nekako s leđa ili poleđine i shvatio ga suprotno njegovoj prirodi – kao zlo umjesto kao dobro – i tražio da bude ukinut i da ljudska vrsta, koja je cijelo svoje dotadašnje postojanje posvetila i žrtvovala upravo stvaranju kapitala, dakle, da se ta, ljudska vrsta odrekne kapitala (umjetnog bića) i da ostvaruje i ostvari svoje ciljeve bez tog bićevitog sredstva, što je, kako smo već jasno natuknuli, apsolutno nemoguće.

S mojim shvaćanjem kapitala kao umjetnog bića, ovo, umjetno biće postaje svjesno svoje bićevite i svrsishodne naravi. To je vrhunac njegovog razvoja, a ujedno i kraj povijesti. Sam kraj povijesti pak nije, kraj svijeta, niti kraj vremena, nego samo kraj jedne etape u razvoju ljudske civilizacije – završetak stvaranja umjetnog bića. –  završetak stvaranja neophodnog bićevitog sredstva za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Budući da je kapital bio nesvjesni, “tajni” cilj povijesti, i da je taj cilj uspješno ostvaren, tj. da je njegovim zgotavljanjem bilo stvoreno ono bićevito sredstvo za ostvarivanje ključnih ciljeva ljudske vrste, nije ga trebalo, niti ga se smjelo ukidati, kako je htio Marx, nego zaštiti od ukidanja i uništavanja.

Zaštititi?

Od koga?

Od države i političara; od administracije; od samih njegovih vlasnika; od loših gospodarskih, managera, od radnika, ludih, destruktivnih i nazadnih ideologa i raznih drugih subjekata.

Zapravo, kapital treba zaštititi od čovjeka, cijele ljudske vrste, jer ga, zbog Marxovog utjecaja, ali još više zbog utjecaja sebičnih interesa nekih novijih subjekata, gotovo cijela vrsta, u svom neznanju doživljava kao nekakvo otjelotvoreno zlo, otuđenje, alienaciju, reifikaciju itd. itd.

Evo nekih stvari po kojima se to vidi.

Krivnju za uništenje prirodnog okoliša našeg planeta, npr. ljudska vrsta pripisuje kapitalu, a ne svojoj zloupotrebi kapitala. Krivnja za nefunkcionalnu, nepravednu i nečovječnu raspodjelu bogatstva i masovno siromaštvo također, krivnja za stihijsko ponašanje prirode koja može dovesti do katastrofe, koja bi mogla ugroziti opstanak opet se pripisuje kapitalu itd. itd.

Takvo se mišljenje temelji na nekakvom iščašenju ljudske pameti, i isto je kao i neko mišljenje koje bi smatralo da za ubistvo treba osuditi pušku kojom je netko ubijen, a ne onoga ko je pucao iz nje.

Ovo neprijateljstvo prema kapitalu nije nešto novo, ono je postojalo od početka stvaranja kapitala (umjetnog bića). Uvijek je golema većina ljudi ili naroda bila protiv njegovog stvaranja i usavršavanja. Najkrvaviji i najnemilosrdniji ratovi, oni u kojima se odlučivalo o “biti ili ne biti“ cijele ljudske vrste vodili su se upravo između ove dvije skupine sa suprotnim orjetacijama. Planet Zemlja bila je, pored ostalog i bojno polje na kojem su se sukobljavale pristalice i protivnici stvaranja i zgotavljanja umjetnog bića (kapitala). Na kraju je ipak pobijedila ona ontogenična manjina, jer joj je pomagala potreba, nužda. Bez pomoći umjetnog bića, naime, ne samo cijela vrsta, nego ni narodi, ni individue nisu mogli, niti će moći ostvariti svoje ciljeve i osmisliti svoj opstanak.

Mi živimo u epohi antikapitalizmaontoklastičkoj. anticivilizacijskoj epohi koja nije svjesna toga da tendira ka uništenju svega što su s mukom stvorile prethodne generacije, a i uništenju same budućnosti.

Zašto je antikapitalistička epoha anticivilizacijske naravi?

Ja nisam jedini mislilac koji identificira kapital i civilizaciju.

Jedan od tih mislilaca, Peter Drucker kratko se izrazio: „Kapital = civilizacija“.

To je točno.

Iako ja smatram da je znanost sinteza i najviši oblik razvoja i postojanja kapitala, često i snažno naglašavam da je civilizacija epitetički oblik postojanja kapitala ili umjetnog bića – njegovo materijalno tijelo. Sam kapital je duh, umjetni duh, a civilizacija je tijelo koje ga čuva i nosi, a kojega on, kapital pokreće.

Jednom, ako ljudska pamet preživi svoje aktualno iščašenje i dođe k sebi, s pravom će se govoriti da je, usprkos neviđenom tehnološkom napretku, ova epoha bila mračna epoha – zlo, mračno doba.

Da malko istaknem i naglasim ono što sam već sam rekao:

a rekao sam da je moje shvaćanje kapitala suprotno, ne samo Marxovom, nego također shvaćanju gotovo cijele ljudske vrste; te da kapital ne treba ukidati niti uništavati, nego ga zaštititi. Štiteći kapital (umjetno biće) ljudska vrsta zapravo štiti sebe i svoju budućnost, pravdu i čovječnost i daje smisao svim velikim i krvavim žrtvama koje su bile učinjene radi njegovog stvaranja i radi ostvarenja onih ultimativnih ljudskih ciljeva, a i svim takvim naporima i žrtvama koje se čine i danas.

Eto samo toliko.

Koga zanima nešto više, neka pogleda:

ili : https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2018/03/17/sveti-gral/

P.S.

Osnivači klasične ekonomske znanosti: Cantillon, Petty, Smith, Ricardo i Marx, općenito govoreći, ispravno su definirali kapital kao bogatstvo koje uvećava samo sebe. Ali, ta definicija je dosta oskudna i ima i dosta nedostataka koji su kod velike većine ljudi rezultirali uvjerenjem da je kapital, neko radikalno zlo, nešto kao rak ili kakvo drugo, neprijateljsko i pogubno strano tijelo u društvenom organizmu.

Najveći među misliteljima kapitala, K. Marx smatrao je da se humano, pravedno i sretno društvo može ostvariti ukidanjem kapitala. Istina je međutim upravo suprotna. To društvo o kojem je sanjao Marx može se ozbiljiti jedino zaštitom kapitala, njegovom afirmacijom usavršavanjem i transformacijom u umjetnog vlasnika. Dalje nećemo, iako je stvaranje umjetnog vlasnika stvar od presudne važnosti za opstanak i ostvarivanje onih ultimativnih ljudskih interesa i ciljeva, a ako to nekoga doista zanima, može se informirati ovdje :

Zaokret u shvaćanju kapitala, zaokret koji ga je objasnio, otkrivši da je on umjetno biće, koje je neophodno sredstvo za ostvarivanje ključnih  ciljeva ljudske vrste, i jedino neprolazno dobro koje je do sada čovjek stvorio, velika je revolucija i kopernikanski obrat u mišljenju ovih stvari. Doista, ono što je Kopernikova teorija nekad bila u astronomiji, to je moja teorija kapitala danas je u ekonomiji. I to ne samo po veličini i esencijalnoj važnosti obrata, nego i po izoliranosti, usamljenosti i nerazumijevanju.

Kod vrlo malog broja umnih, uistinu kritičnih i nadahnutih ljudi, ljudi otvorena duha, ovo novo shvaćanje naišlo je na odobravanje i prihvaćeno kao istinski i vrlo vrijedan, bitan napredak – čak kao vrhunac, sinteza u razvoju shvaćanja kapitala – vrhunac kojeg (ukoliko to – po mom mišljenju –  nije učinio već naš prethodnik Hegel), možda više nitko nikada neće nadmašiti. No broj tih pristalica tako je malen i beznačajan, a utjecaj tih ljudi tako slab da su posljedice takve kao da ovo novo shvaćanje kapitala nikada nije bilo napisano ni objavljeno.

Eto, iako sam, u nekoliko proteklih decenija napisao i objavio poprilično velik broj knjiga i članaka o tome, vrlo je vjerojatno da će moja otkrića pasti u zaborav.

Nerazumijevanje, s jedne strane i tzv. “zavjera šutnje“, tj. prosto prešućivanje istine, s druge, pokazuje se vrlo suptilnim i moćnim oružjem ontoklastičkih snaga.

Čovječanstvu nedostaje čovjek, grupa, stranka ili nekakav drugi karizmatičan subjekt, neki novi Prometej ili Svjetlonoša koji bi ovu novu ideju implementirao u društvenu stvarnost. Trebamo nekog novog titana – začetnika ili utemeljitelja jednog novog, višeg, boljeg, pravednijeg, humanijeg i sretnijeg svijeta.

No, njega nema, i nema.

A potreban je.

Isto kao što je i ova nova ideja potrebna, štoviše, neophodna za nastavak razvoja civilizacije i ozbiljenje očekivane budućnosti, tj. ostvarenje onih ultimativnih ciljeva čovječanstva, ciljeva bez čijeg bi ostvarenja bolje bilo da nas nikad nije bilo i da nas uopće nema.

Još nešto.

Evo ima već više od jednog stoljeća kako je ljudska vrsta zaboravila na to da ima ciljeve o kojima sam vam govorio i koji su ju vodili kroz dugu povijest i doveli do zgotavljanja umjetnog bića, tog sredstva s kojim bi ti ciljevi trebali biti ostvareni, tako da živi u posvjemašnjem kaosu ili višestrukom ratu “svih protiv sviju”. No i onda kad ne ratuje, ljudska vrsta ne zna što bi sa samom sobom i kamo bi se okrenula. Lutamo, gubimo se i gubimo snagu i volju da išta učinimo.

Jedan od zadataka mojih radova je i to da nas podsjeti na te ciljeve i da nam time dade snagu i pokaže put ka njihovom ostvarivanju.

Petar Bosnić Petrus

Facebook
E-mail