Jedan od omiljenih „fakata“ kojim desnica u Hrvatskoj “dokazuje” zločinačku narav Narodno oslobodilačke borbe, socijalističke Jugoslavije i Josipa Broza Tita jest podatak kako je Tito uvršten na listu najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Tijekom godina ovaj se podatak mogao pronaći u brojnim hrvatskim medijima, od nominalno liberalnog Index-a [1], do radikalno desnog portala Narod [2], a u jeku kampanje za promjenu imena zagrebačkog Trga Maršala Tita koristio ga je i prvi čovjek gradske organizacije Hrvatske demokratske zajednice, Andrija Mikulić [3]. Doista, radi se o senzacionalnom podatku koji se, ako je utemeljen, ne bi smio zanemariti. Stoga ćemo ovdje pokušati pronaći i ukratko analizirati izvor koji smješta jugoslavenskog maršala na zločinačku top listu.

Oba spomenuta portala u svojim člancima navode kako su podatke preuzeli s internet stranica britanskog tabloida The Daily Mail. Spomenuti je tabloid doista 2014. godine objavio članak kojim Tita smješta na trinaesto mjesto liste zločinačkih vođa pripisujući mu odgovornost za nekih 570 000 ubojstava u razdoblju od 1945. do 1980. [4] godine. Sam The Daily Mail ne navodi odakle su ovi podaci preuzeti, međutim čini se kako je izvor osobna stranica Piera Scaruffija, diplomiranog matematičara i amaterskog povjesničara glazbe [5]. Kako sam Scaruffi navodi, lista koja se trenutno može pronaći na njegovoj internet stranici razlikuje se od one The Daily Maila utoliko što sadrži ispravke određenih statističkih podataka, međutim, bez obzira na ispravke, Scaruffi i dalje Titu pripisuje odgovornost za 570 000 ubojstava nakon završetka rata [6]. Iako se ondje ne navodi da sama lista potječe od njega, Narod.hr se u već spomenutom članku poziva na Scaruffijev podatak o 570 000 ubijenih [7]. Još jedno ime koje se u hrvatskim medijima spominje kao izvor podataka o broju ubijenih od strane Titova režima je Gunnar Heinshon, sociolog sa sveučilišta u Bremenu. U knjizi Lexikon der Völkermorde iz 1998. godine Heinshon Titu pripisuje odgovornost za čak 1 172 000 umrlih. Primjera radi, Jure Zovko, profesor filozofije na Sveučilištu u Zadru, u članku objavljenom 2014. godine na portalu Direktno poziva se i na Scaruffija i na Heinshona kako bi Tita okarakterizirao kao masovnog zločinca [8].

Čini se kako je jedini hrvatski medij koji je do sada preispitao ove navode o Titovoj odgovornosti za stotine tisuća mrtvih i njegovo uvrštavanje na top liste zločinaca dvadesetog stoljeća, Faktograf [9]. Nažalost, izostalo je inače temeljito istraživanje Faktografa te su spomenuti navodi samo stavljeni u kontekst brojnih drugih lista masovnih zločinaca koje ne spominju Tita. Tako podaci koje su iznijeli Scaruffi i Heinshon gotovo ničime kontrirani nastavljaju kolati medijskim prostorom kao relevantni.

Međutim, već iz letimičan pregled Scaruffijeve stranice i Heinshonovo knjige vidljiv je stanovit problem, ni jedan od ova dva autora nije svoje podatke zasnovao na ikakvom vlastitom istraživanju. Što su onda koristili kao izvor podataka vidljivo je iz bibliografije. Jedno je ime prisutno kod obojice autora, ono Rudolpha Rummela, nedavno preminulog dugogodišnjeg profesora na Havajskom sveučilištu.

Čini se kako je Rudolph Rummel, u djelu Death by Govenment iz 1994. godine, prvi objavio listu najvećih zločinaca, ili kako ih on naziva „megaubojica“, te smjestio Tita na deveto od devet mjesta pripisavši mu odgovornost za smrt 1 172 000 ljudi [10].

Njegova bibliografija i navođenje jednakog broja žrtava sasvim očito ukazuju kako iza Heinshonovih tvrdnji ne stoji vlastito istraživanje već dosljedno korištenje Rummelovih podataka. Ista je situacija i sa Scaruffijem iako se njegov broj od 570 000 žrtava naizgled uvelike razlikuje od Rummelova. Naime, Rummel navodi kako su od početka rata do sporazuma Tito-Šubašić u lipnju 1944. godine partizanske snage najvjerojatnije ubile oko 100 000 ljudi, a od tada pa do kraja rata još između 300 000 i 750 000 ljudi [11]. Ukoliko zbrojimo prvu procjenu i prosjek druge procjene, dobivamo brojku od 625 000 navodno ubijenih od strane partizana prije kraja rata(100 000+((300 000+750 000))/2=625 000). Ako od ukupne Rummelove procjene, 1 172 000, oduzmemo dobivenu brojku od 625 000 ubijenih za rata, dolazimo do 547 000 ubijenih nakon završetka rata(1 172 000-625 000=547 000). Scaruffijeva je procjena od otprilike 570 000 ubijenih veoma slična ovoj brojci od 547 000, a kako Scaruffi Rummela navodi u svojoj oskudnoj bibliografiji, očito je kako je do nje došao jednakim aritmetičkim postupkom i grubim zaokruživanjem. Jednostavnom rekonstrukcijom aritmetičkog postupka vidljivo je kako Scaruffijeva procjena nije nikakva meritorna matematička analiza. Činjenica da on broj žrtava računa kao prosjek dviju procjena koje se razlikuju za čak 450 000 žrtava, jasno upućuje kako se radi o diletantskom kvazi-povjesničaru, a nikako o relevantnom znanstveniku.

Očito je da Rummel predstavlja izvor podataka temeljem kojih je Tito uvršten na neke od lista najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Stoga je upravo njegov rad ono što valja ispitati kako bismo utvrdili vjerodostojnost tih lista.

Kao što je već spomenuto, Rummel svoje procjene o žrtvama jugoslavenskog režima iznosi u djelu Death by Government i to u četrnaestom poglavlju nazvanom „1,072 Murderd: Tito’s Slaughterhouse“ [12]. U ovom djelu autor procjenjuje navodne brojeve žrtava raznih režima koje on smatra nedemokratskim poput Sovjetskog Saveza, Maove Kine ili Nacističke Njemačke. Iako ćemo ovdje analizirati tek poglavlje o Jugoslaviji, slična kritika primjenjiva je na čitavu knjigu.

Poglavlje evokativnog naziva koji bi u hrvatskom prijevodu glasio „Titova klaonica“, zauzima tek dvadesetak stranica knjige, a u njemu autor nastoji dati pregled zločinačkog djelovanja nacista, ustaša, četnika, partizana i Titove vlade na jugoslavenskom prostoru od početka Travanjskog rata. Valja odmah napomenuti kako Rummel crta simplificiranu sliku sukoba na ovim prostorima u Drugom svjetskom rata u kojoj mjesto pozitivca pridaje jedino četničkom pokretu Draže Mihajlovića. Iako pripisujući četnicima odgovornost za nekih 100 000 ubijenih, autor navodi kako je Mihajlović neuspješno pokušavao spriječiti ubojstva Hrvata, a milosti nije imao samo za ustaše [13]. Također, Rummel tvrdi da su navodi o četničkoj suradnji s talijanskim fašistima i njemačkim nacistima, odnosno, odbijanje aktivne borbe protiv istih, tek dezinformacije sovjetske propagande i komunističkih simpatizera u britanskim obavještajnim službama te da je savezničko uskraćivanje potpore četnicima i okretanje partizanskom pokretu „možda najznačajnija pobjeda dezinformacija u tijeku rata.“ [14] Svaki imalo ozbiljni povjesničar od 1945. godine do danas, odbacio bi ove tvrdnje kao nimalo utemeljene. Međutim, Rummelovi su jasno pozitivni stavovi prema četnicima vjerojatno posljedica pro-četničke propagande koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila veoma snažna u Sjedinjenim Američkim Državama, literature koju je koristio, ali i njegove generalne netrpeljivosti prema ikakvim socijalističkim pokretima ili režimima. Govoreći već o autorovu odnosu prema četnicima, možemo kratko spomenuti njegovu procjenu od 100 000 četničkih žrtava. Rummel u ovoj knjizi ne objašnjava kako je došao do tog broja već samo u bilješci na kraju poglavlja kao izvor navodi svoje podatke koje je objavio nekoliko godina ranije pod naslovom Statistics of Democide. Te je podatke on uvrstio u tablicu koja je dostupna na njegovim internet stranicama. [15] Međutim, o kakvim se procjenama radi, više ćemo reći malo kasnije.

Uzimajući u obzir činjenicu da Rummelove podatke najčešće koriste radikalno desni mediji i pojedinci, valja kratko izložiti njegove zaključke o nacističkom i ustaškom režimu. Posvećujući tek manji dio teksta djelovanju nacista, Rummel smatra kako su oni odgovorni za smrt između 500 000 i 830 000 Jugoslavena, a zaključuje kako je stvarna brojka oko 625 000 ubijenih [16]. Dodajući tom broju ubijene od strane talijanskih, mađarskih i bugarskih okupacijskih snaga, autor zaključuje kako su strane vojske na jugoslavenskom prostoru ubile oko 718 000 ljudi [17]. Pritom, za neke od ovih procjena, kao što je ona o 66 000 do 90 000 ubijenih od strane Mađara [18], autor uopće ne spominje odakle je preuzeo brojke ili kako je do njih došao.

Pišući o djelovanju ustaša Rummel nedvosmisleno tvrdi kako je „fašistička Hrvatska država“ planirano radila na genocidnom istrebljenju Srba, a da su u aktivno provođenje tog genocida bile uključene „najviše razine Hrvatske katoličke hijerarhije“, odnosno Crkve [19]. Autor navodi kako je njegova konzervativna procjena da je ustaški režim odgovoran za smrt oko 655 000 ljudi, odnosno deset posto ukupne populacije NDH, a da od te ukupne brojke 600 000 čine ubijeni Srbi [20]. Temeljem tih procjena autor zaključuje kako je, proporcionalno broju stanovnika, režim NDH ubijanje provodio s daleko većim intenzitetom nego li ijedan drugi režim za vrijeme Drugog svjetskog rata, uključujući i onaj Nacistički [21]. Bez obzira na, blago rečeno, krajnju upitnost ovih Rummelovih procjena, zgodna je ironija u pokušajima hrvatske desnice da partizanima prišije zločinački karakter koristeći podatke prema četnicima pozitivno nastrojenog autora koji je režim NDH okarakterizirao najsmrtonosnijim ratnim režimom.

Najveći dio poglavlja autor posvećuje djelovanju partizana. Prije svega treba reći da, sudeći prema izvorima koje ovdje navodi, Rummel gotovo sve faktografsko znanje o događajima u Narodnooslobodilačkom ratu crpi iz djela britanskog povjesničara Nikolaja Tolstoya, The Minister and the Massacres iz 1986. godine. O liku samog Tolstoya dovoljno govori kako se radi o istaknutom članu radikalno desne stranke UKIP i kancelaru Međunarodne monarhističke lige koji je zbog svog pisanja već osuđen za klevetu. Njegov se historiografski rad ne razlikuje mnogo. Radi se o autori tendencioznih i upitno istinitih, ali često popularnih radova koje ozbiljna historiografija zaobilazi u širokom luku. Pa ipak, i takav je bio dovoljno dobar izvor za Rummela. Koliko je Rummel neupoznat s poviješću Narodnooslobodilačkog rata vjerojatno dovoljno govori činjenica kako on tvrdi da su partizani uglavnom djelovali na prostoru Slovenije [22], iako, iz nekog razloga, nijedna od sedam ofenziva protiv partizanske vojske nije poduzeta na slovenskom teritoriju. Autorovo je pisanje puno sličnih, krajnje banalnih grešaka koje ukazuje na potpunu neupućenost u tematiku. O tendencioznosti autora pak dobro govori njegova ocjena kako su partizani vršili zasjede i prepade na nacističke vojnike i infrastrukturi samo kako bi izazvali odmazde prema lokalnom stanovništvu koje bi se tada od straha pridruživalo partizanima [23]. Nažalost, nakon ove iznimno tendenciozne interpretacije, Rummel nije objasnio kako se gerilski rat trebao voditi bez gerilskog ratovanja.

Već je spomenuto kako Rummel procjenjuje da su partizani i Titov režim ukupno odgovorni za smrt otprilike 1 172 000 ljudi od čega je 100 000 ubijeno prije sporazumu Tito-Šubašić koji on smatra trenutkom kada je Tito službeno preuzeo vlast na jugoslavenskom prostoru u svoje ruke. U ovom poglavlju autor raščlanjuje brojku od 1 072 000 ubijenih nakon tog sporazuma, no uopće ne objašnjava kako je došao do svojih procjena već se samo poziva na podatke koje je ranije iznio u Statistics of Democid. Ti su podaci uvršteni u iznimno konfuznu i veliku tablicu [24] čiji je jedan manji dio vidljiv i ovdje.

Rummel uopće ne razlaže kriterije prema kojim određene podatke uvrštava u svoju procjenu broja žrtava. Stoga nije jasno temeljem čega različito vrednuje, te vrednuje li uopće različito, podatke preuzete iz kvalitativno nimalo sličnih tekstova poput memoara, novinskih članaka, iseljeničke literature itd. Čini se kako on određene procjene proizvoljno i bez ikakvog potkrjepljenja ocjenjuje vjerodostojnijima od drugih. Vidljivo je da Rummel do svojih konačnih procjena ponekad dolazi jednostavnom aritmetikom, računajući prosjek visoke i niske procjene, odnosno srednju procjenu, te uzimajući ga kao relevantan podatak. Međutim, često se ovakav uzorak ne može pronaći te izgleda da ne postoji koherentna metoda kojom autor računa visoku, nisku, srednju ni konačnu procjenu. Također, prilično je zbunjujuće temeljem čega autor neku procjenu karakterizira kao visoku, kao nisku ili kao srednju. Naime, kao što je vidljivo iz ovdje prenesenog dijela tablice, uglavnom se ne radi ni o tome da Rummel konzultira više procjena za isti zločin pa da tada konstatira koja je visoka, koja niska, koja srednja. Gore od toga, Rummel jednostavno prema vlastitom, neobjašnjenom (a vjerojatno i neobjašnjivom) nahođenju zaključuje da je neka procjena ubijenih niska, neka visoka, a neka srednja i stoga prihvatljiva. O kolikoj se besmislici radi pokazuju linije 62, 63 i 64. Naime, u liniji 62 vidljivo je da autor prvo procjenu od 150 000 ubijenih protivnika (u tablici „opponents“), tko god oni sve bili, od srpnja 1944. do 1987. godine, smatra srednjom, da bi već u idućem redu istu procjenu dobivenu iz drugog izvora smatrao niskom, a u redu 64 procjenu od 300 000 za ubojstva tih istih protivnika režima, srednjom procjenom. Nigdje nije spomenuto koji od ovih brojeva i zašto autor uvrštava u završne procjene iznesene u liniji 66.

Još jedna zanimljiva tehnika kojom Rummel procjenjuje brojeve ubijenih vidljiva je iz linija 51, 52 i 53 koje bi trebale prikazivati ubijene od strane partizana od početka rata do lipnja 1944. godine. Naime, iako koristi samo dvije Tolstoyeve procjene za ubijene ruske emigrante (linija 51) i slovenske belogardejce (linija 52) koje zajedno iznose nekih 7 200 ubijenih, na kraju čudnom intelektualnom gimnastikom dolazi  do konačne procjene kako su partizani u ovom razdoblju ubili između 50 000 i 150 000, a najvjerojatnije 100 000 ljudi. Objašnjavajući kako je od 7 200 došao i do gotovo dvadesetak puta većih brojki, Rummel je jednostavno ustvrdio kako se radi o njegovoj procjeni izrađenoj nakon pregleda brojnih ne previše upotrebljivih individualnih procjena o partizanskim zločinima u ovom razdoblju [25]. Koje su to individualne procjene i kako su one Rummelu pripomogle, pogotovo ako i sam kaže da nisu baš upotrebljive, nije nigdje objašnjeno.

Da su Rummelove procjene zapravo ničim podržane fantazije jasno je vidljivo iz kratkog odlomka o navodno ubijenima u čistkama nakon sukoba sa Staljinom 1948. godine. Naime, autor zaključuje kako je možda i milijun ljudi prošao kroz zatvore jugoslavenske tajne policije, a nakon toga piše:

„Koliko je točno zatvorenika umrlo u ovim godinama čistki, ne znamo. Međutim, neki izračuni mogu se izraditi, a ako uzmemo u obzir ne samo ove godine već i čitav period od 1945. do trenutka kada je režim gotovo prekinuo s ovakvim praksama 1963., tada bi ukupan broj smrtnih slučajeve prouzrokovanih zatvorima i logorima mogao biti oko 60 000, a možda i preko 200 000.“ [26]

Tvrdnje iznesene u ovom odlomku Rummel ne potkrjepljuje apsolutno ničime. On sam ustvrđuje kako ne zna za nikakve procjene o ubijenima od strane jugoslavenske tajne policije pa ipak svejedno daje svoju vlastitu procjenu od otprilike 60 000 ubijenih. Koliko je ova njegova umotvorina pouzdana jasno govori i to da je napomenuo kako bi broj ubijenih mogao biti i preko 200 000 što znači da on sam priznaje da njegova procjena ima nevjerojatno veliku potencijalnu grešku od preko 140 000 umrlih.

Očito je iz nekoliko ovdje analiziranih primjera, koji su inače simptomatični za njegov cjelokupni rad, kako Ruduph Rummel nije posjedovao ni osnovna znanja o povijesti jugoslavenskog prostora u vrijeme Drugog svjetskog rata. Njegove procjene o broju ubijenih, bez obzira koju stranu optužio za ubijanja, zasigurno nisu nikakva znanstvena istraživanja već niz neargumentiranih, proizvoljno i nemetodički donesenih zaključaka bez ikakvog pokrića. Nije potrebno nikakvo stručno obrazovanje kako bi se Rummelovi zaključci potpuno izbacili iz polja historiografije kao nekompetentni rad iznimno tendencioznog autora. Stoga nam nema druge nego da kategorički odbacimo kao potpuno neutemeljene velik dio lista navodno najvećih masovnih zločinaca dvadesetog stoljeća. Valja nam ovdje spomenuti kako su, nažalost, Rummelove procjene o broju ubijenih, bilo da dolaze od njihovog izvornog autora ili preko nekog od posrednika (npr. Scaruffi ili Heinshon) raširene i posebno dobro prihvaćenu u krugovima desnice i liberala. Razlog tome je što je Rummel svoje neznanstvene i besmislene metode posebno volio primjenjivati na socijalističke režime i govoriti o fantastičnim brojkama njihovih žrtava, dok je s druge strane zanemario milijune ubijenih diljem svijeta zbog djelovanja režima liberalne zapadne demokracije.

Za kraj možemo zaključiti kako je jedan od omiljenih argumenata desnice kojim se pokušava dokazati zločinačka narav NOB-a, socijalističke Jugoslavije i Josipa Broza Tita zasnovan na nepodržanim tvrdnjama koje su rezultat diletantskog i tendencioznog rada. S obzirom da su greške Rummelova rada lako vidljive već nakon i površnog pregleda njegovog djela, možemo zaključiti samo kako su oni koji prenose njegove zaključke i procjene ili potpuno neupoznati s time kako su one nastale, što ih čini apsolutno nekompetentnim da se bave ovom temom, ili da maliciozno šire netočne informacije kako bi poduprijeli određene političke ciljeve.

Karlo Držaić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Bilješke: 

[1] J. C., „Daily Mail: Najgori masovni ubojice komunisti, Hitler treći, Tito trinaesti“, Index (https://www.index.hr/vijesti/clanak/Daily-Mail-Najgori-masovni-ubojice-komunisti-Hitler-treci-Tito-trinaesti/804318.aspx)
[2] Ivana Josipović, „Tito na svim listama najvećih zločinaca 20. stoljeća!“, Narod (https://narod.hr/hrvatska/tito-na-svim-listama-najvecih-zlocinaca-20-stoljeca)
[3] HINA, „ŠEF ZAGREBAČKOG HDZ-a ‘Na sljedećoj sjednici Gradske skupštine tražit ćemo promjenu imena Trga maršala Tita. Tito je jedan od 10 najvećih zločinaca’“, Jutarnji (https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/sef-zagrebackog-hdz-a-na-sljedecoj-sjednici-gradske-skupstine-trazit-cemo-promjenu-imena-trga-marsala-tita.-tito-je-jedan-od-10-najvecih-zlocinaca/5226871/)
[4] NIGEL JONES, „From Stalin to Hitler, the most murderous regimes in the world“, The Daily Mail (http://www.dailymail.co.uk/home/moslive/article-2091670/Hitler-Stalin-The-murderous-regimes-world.html)
[5] Piero Scaruffi, „The worst genocides of the 20th and 21th Century“ (https://www.scaruffi.com/politics/dictat.html)
[6] Scaruffi, „The worst genocides of the 20th and 21th Century“
[7] Ivana Josipović, „Tito na svim listama najvećih zločinaca 20. stoljeća!“, Narod (https://narod.hr/hrvatska/tito-na-svim-listama-najvecih-zlocinaca-20-stoljeca)
[8] Jure Zovko, „Predsjedniče, Drug Tito je ipak bio zločinac“ (https://direktno.hr/kolumne/predsjednice-drug-tito-je-ipak-bio-zlocinac-4760/)
[9] P. V., „Mikulić: Tito je bio jedan od deset najvećih svjetskih zločinaca“ (https://faktograf.hr/2016/11/09/mikulic-josip-broz-tito-najveci-zlocinci/)
[10] Rudolph J. Rummel, Death by Government (New Brunswick, US – London: Transaction Publishers, 2009.), 8.
[11] Rummel, Death by Government, 350. i 353.
[12] U brojku iz naslova poglavlja vjerojatno nije uvrštena procjena o 100 000 žrtava partizana prije sporazuma Tito-Šubašić
[13] Rummel, Death by Government, 345.
[14] Idem, 349.
[15] Rudoph J. Rummel, „Table 9.1: Yugoslavian Democide“ (http://www.hawaii.edu/powerkills/SOD.TAB9.1.GIF)
[16] Rummel, Death by Government, 341.
[17] Idem, 341-342.
[18] Idem, 342.
[19] Idem, 344.
[20] Idem, 345.
[21] Idem, 345.
[22] Idem, 347. 
[23] Idem, 348. 
[24] Rummel, „Table 9.1: Yugoslavian Democide“.
[25] Rudolph J. Rummel, „STATISTICS OF DEMOCIDE: Chapter 9: Statistics Of Yugoslavia’s Democide: Estimates, Calculations, And Sources“ (http://www.hawaii.edu/powerkills/SOD.CHAP9.HTM#*)
[26] Rummel, Death by Government, 356.

Tekst je izvorno objavljen 13. kolovoza 2018. godine.