Sjedim pred praznim listom bijelog papira…
U mislima mi vremešan starac bistrih očiju i još uvijek markantnih crta lica.
Pitam ga: “I kako je bilo u partizanima??”.
Odgovara mi Krležinom anegdotom: “A kaj misliš da se tamo jedu pečeni piceki…”
Bilo mu je 15 godina kada je već bio partizanski kurir koji je iz svoga rodnog sela Čovići prenosio partizansku poštu u žicom ograđeni Otočac, u početku i nesvjestan težine povjerenih mu zadataka…
Danas, ne želi se predstaviti punim imenom i prezimenom jer kaže: “Stižu mi prijeteća pisma, a imam ja i unuke…”
A ja se pitam kako je moguće da smo tako duboko moralno zaglibili da junaci naše najsvjetlije povijesti nisu poštovani u današnjem, kažu, demokratskom društvu… Zar demokracija znači da svatko može misliti i činiti što hoće, pa i prijetiti, a da pritom nema posljedica?!
Jeste li se tada bojali, pitam ga… “Nisam se bojao, dapače osjećao sam se zaštićen među drugovima suborcima…”
U partizane sam otišao u tijeku 1942. godine, točnije 12. kolovoza, kada je za moj ostanak u rodnom selu Čovići postajalo opasno.
Za jedne gluhe i tamne noći bez zvijezda izvršen je u mom selu napad na partizansku posadu u školi, bačena je mina i pri tome poginuo je jedan drug…
Pomogao sam da ga sahranimo.
Bila je to zbog dojave ustašama jednog od mještana. Srećom smo u ustaškoj komandi imali svoga čovjeka i dobili smo informaciju “Sklonite toga čovjeka jer on će vam doći glave”… i bi sklonjen.
U VI. ličku diviziju došao sam 11. studenog 1943. godine i tu na položaju navršio sam17 godina. Komandant je bio Srećko Manola, a kada je on otišao u Glavni štab, zamijenio ga je Đoko Jovanić.
Đoko nije dozvolio nikakva iznenađenja i već je tada pripremao II. zasjedanje AVNOJ-a.
Bila je oštra zima, a hladnoća je ledila kosti, pri tome glad nas je iscrpljivala, ali srce junačko i ciljevi pred nama grijali su bolje od jedine veste koju sam na sebi imao.
A i ta vesta me nije dugo grijala jer sam ju ušljivu bacio…
Dođe dan kada smo ušli u I. Proleterski korpus i grad Bugojno, gdje se za kratkog odmora okrijepismo i što je važnije okupasmo, a potom smo krenuli u osiguranje II. zasjedanja AVNOJ-a.
Već sam prekaljeni borac, mitraljezac s Bredom.
Na desantu na Drvar bijah ranjen u koljeno, dođe mi bolničarka Seja koja iščupa geler, zamota s nečim što joj bijaše na dohvatu ruke i rafal moje Brede tuče dalje…
Teški ranjenici bijahu zbrinjavani i tu bih posebno istakao priučene bolničarke Seju, Mariju, Korica i Sokicu Rapajić. Bile su to hrabre i odvažne žene, dapače kada su se tražili bombaši bez Seje to nije moglo proći, jer što god se radilo u to se vjerovalo bez podjela i sebičnih interesa.
U teškim borbama pogibije i ranjavanja, te iscrpljenosti tifusom i drugim boleštinama popunjavao se ratni put novim borcima sve do oslobođenja Beograda.
I dođu dani oslobođenja… OSLOBOĐENJE ta čarobna riječ SLOBODE, zadovoljstva i ponosa.
Naša VI. divizija Nikola Tesla dobiva naziv PROLETERSKA, a na kapi je osvanuo Srp i Čekić..
Bijasmo silno ponosni.
Ponos mu se očitavana u očima i licu i vjerujem da svojim unucima o tim slavnim danima borbe protiv fašističkog zla priča i danas…
Maja Jelinčić
