Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Jurica Pušenjak: Jesam li slikar, jesam li ljevičar?

Htio sam komemorirati partizanske borce i antifašizam. I tako sam na četvrtoj godini došao na ideju da napravim rad koji bi bio spomenik herojima NOB-a. Radeći na portretima iz “Zbornika narodnih heroja Jugoslavije” išao sam doslovno od prvog portreta do zadnjeg portreta

(Foto: Emica Elvedji/PIXSELL) “Da danas postoji pokret otpora koji je u korelaciji s nekadašnjim, njegova zvijezda bila bi crna”

Naš sugovornik Jurica Pušenjak mladi je akademski slikar koji je u prostoru zagrebačkog HDLU-a u Galeriji Bačva nedavno izložio svoj rad “Spomenik herojima NOB-a”. Riječ je o minijaturama 1.315 portreta nositelja Ordena narodnog heroja Jugoslavije. Slike su složene u jedan monument koji čini objekt u prostoru.

Sada ste akademski slikar, no ovaj rad ste započeli kao student?

Kao student na petoj godini slikarstva. To mi je zapravo bio diplomski.

Otkud ideja za taj rad?

Ideja je nastala tako da sam htio komemorirati partizanske borce. Zapravo gledajući sebe na trećoj i četvrtoj godini, kada sam se odlučio baviti partizanskom tematikom u svom radu živio sam u gradu u kojem je uklonjen Trg maršala Tita, u kojem je uklonjena Titova bista, u kojem se vidjelo da razne desne politike postaju ključne. Ono što sam ja htio jest komemorirati partizanske borce i antifašizam. I tako sam na četvrtoj godini došao na ideju da napravim rad koji bi bio spomenik herojima NOB-a. Na petoj godini sam ozbiljno krenuo u proces izrade “Spomenika”.

Kako se odvijao rad? Radili ste formatom male uljene portrete. Jeste li ih izrađivali na temelju fotografija?

Na osnovu fotografija koje sam našao u “Zborniku narodnih heroja Jugoslavije”. Tamo su uglavnom sve fotografije svih partizana kojima je bio dodijeljen Orden narodnog heroja.

Crni monokrom

Knjiga je izložena ispred panela sa slikama i može se listati na izložbi. Što u likovnom smislu znače ti portreti heroja s obzirom na to da nisu likovno stilski ujednačeni. Isprobavali ste razne pristupe povijesti umjetnosti, razne stilske formacije…

Bilo je mi je važno da ih što više moguće variram u tom smislu. Da se javi nekakav likovni progres. Da mi u tom “Spomeniku herojima NOB-a” možemo iščitati razne umjetničke pravce: da se jedna povijest moderne ponavlja unutar jednog rada.

Što znači tekst na poleđini panela koji nije lako čitljiv? Nešto ste htjeli poručiti, a opet i sakriti na crnoj podlozi?

Cijela ideja je došla tako da sam razmišljao koja bi poleđina cijele stvari mogla biti s obzirom na to da je riječ o objektu u prostoru. Počevši od ideje da sam htio napraviti objekt u prostoru, a ne da “Spomenik” bude slika na zidu u smislu klasičnog slikarstva. Razmišljajući u tom smjeru, da je to nešto što je čak i skulpturalno, razmišljao sam o boji poleđine. Ono što mi se nametalo kao ideja koja bi mogla imati smisla jest da sugeriram jednu crnu sliku, crnu površinu, crni monokrom, koji bi u idejnom smislu predstavljao zemlju. Zemlja mi je bila važna. A kad pomislim na zemlju ona je crna. Pa sam tako odlučio raditi crni monokrom. U početku je ideja bila da to bude krajnje enformelistička slika. Da to budu netipični materijali, da se tu koristi čađa ili nekakvi teški materijali i to u debelim nanosima. U procesu izvedbe, materijalizacije neke ideje, stvari se uvijek mijenjaju. Tako sam odlučio i tu ideju malo reducirati i napraviti je sebi prihvatljivijom. Jer, čitava ta ideja o enformelu zapravo ne bi bila u skladu s mojim slikarskim temperamentom. Slova su se ovdje našla kao još jedna slučajnost. Njegujem slikarstvo koje nastaje iz slučajnosti, koje nije uvijek sasvim promišljeno. Polazim od instinktivnog. Tako sam slikajući i prijašnje slike često znao koristiti slova. Pisati neke poruke sebi, ideje, stvari koje mi intuitivno u procesu rada dođu, da ostanu u tkanju same slike. A ono što sam pisao na crnom monokromu zapravo je moja diplomska elaboracija. Kontekstualizacija cijelog objekta u prostoru, nešto o duhu vremena itd. Na koncu sam odlučio i tu svoju elaboraciju zakopati u slojeve boja. Da ta slova ne budu čitljiva, da ne budu na prvu, nego da koristim element slova za konstruiranje slike, slikarske površine. Jer mi je na koncu bila važna ta crna materija. A postići materijalnost u slikarstvu po meni ne znači da se tu gomilaju nekakvi slojevi boja. Materičnost se može postići na puno suptilniji način, glazurama itd. Što je zanimljiv problem jer smo prije 4-5 godina imali zanimljivu izložbu, koja je meni bila fantastična. To je bila izložba “Materičnost u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti”, kustosa Feđe Gavrilovića, a održana je u galeriji Prsten HDLU-a. Problematizirala je što sliku čini materičnom. Kao student sam došao do spoznaje da slika ne mora imati nanose boja da bi zračila materiju iz sebe. Za poleđinu ovog rada trebalo mi je nešto što bi moglo biti materija, nekakva zemlja, blato, mulj i tome slično.

A što to znači u komunikacijskom smislu s obzirom na to da su slova uglavnom nečitljiva?

Ta slova gube svoje značenje i postaju vizualni gradivni kod za samu površinu slike. Izbliza gledano može se shvatiti da je slika građena iz slova.

Konceptuala i slikarstvo

Feđa Gavrilović napisao vam je tekst u katalogu. Kako biste sumirali polemiku koja se vodi između konceptualaca i postkonceptualaca i teze o kraju slike s jedne, kao i zagovaratelja izvjesnog povratka slikarstvu, s druge strane?

Obje scene su jake i postoje. Postoji konceptualna scena i slikarska scena. Te polarizacije smatram bedastima i ne bih htio birati stranu, premda sam više na strani slike. Današnju konceptualu smatram zastarjelom, previše je tu recikliranih momenata iz 1960-ih i 1970-ih godina. Koncept funkcionira kao dosjetka. Konceptualac se sjeti nekoliko ideja i onda ih ponavlja. Dok slika uvijek ima tu neku auru. I dalje postoji jedan misterij. I dalje je prisutna ideja da negdje postoji nekakav svijet oblika, a svaki oblik je svoj svijet inteligencije. To su više mistične sfere. Neko tko se upušta u slikanje putem tih oblika, ploha, njihove artikulacije, boja, zapravo dolazi do viših spoznaja, koje nisu racionalne i nisu logične. One spadaju u domenu iracionalnog, a možda čak duhovnog. Što je nešto što po meni fali konceptuali.

Ali rekli su mi da je jako zanimljiv moment da se netko u mediju slikarstva upustio u takvu vrstu angažmana kakvu sam napravio sa “Spomenikom”, koji nije tipičan za jednog slikara. Prije bi bilo za očekivati da se neki novomedijalac upusti u takav rad, da prikaže sve narodne heroje na dokumentaristički način. Mislim da treba spajati jedno i drugo, a ne opredijeliti se za nešto. Sad se bavim performansom i to je to. Ne. Svaki od tih izraza ima zanimljiv moment koji se može iskoristiti.

Vi ne inzistirate da vaše uljane minijature na kojima su slike narodnih heroja budu dokumentarno prepoznatljive, da je odmah svima jasno o kome se radi?

Dugo mi je to bilo na pameti, no na kraju sam odustao. Zato je izložen i zbornik o narodnim herojima u kojem se doslovno može pronaći svaki od njih. No, ta se lica gube, stvara se opći slikarski dojam. Radeći na portretima iz “Zbornika narodnih heroja Jugoslavije” išao sam doslovno od prve stranice, od prvog portreta do zadnjeg portreta. Knjiga ima preko 800 stranica i kako sam slikao na poleđinu svakog portreta 10 puta 10 zapisivao sam brojeve. Ja mogu identificirati svaki portret, sve su to ljudi s imenima, no kako sam ih odlučio montirati u objekt, morao sam ih staviti trajno i brojevi su se pogubili. Ti brojevi, ta imena, ostaju izgubljena. Može se krenuti od fotografije u zborniku i onda tražiti po “Spomeniku” gdje bi koji heroj mogao biti. S time što dokumentaristički dio nije naglašen dobio sam to da će netko tko će gledati dulje provesti uz sliku. Svako će tražiti nekog, Josipa Broza ili Boška Buhu. Ili nekog svog, ako ga ima u obitelji. Slika zahtijeva vrijeme da ju se gleda. Danas kada živimo u užurbanom vremenu, vremenu mobitela, vijesti, reklama, klikbejta, ljudi nemaju vremena za slikarstvo, pa čak ni za knjigu. Kažu da prosječni građanin Hrvatske pročita jednu knjigu godišnje.

Izložba se zove “Heroji”, a tu je crna zvijezda i dizajn asocira na Davida Bowieja, više negoli na neku retro poetiku. Izložba primjerice ne nosi naslov “Narodni heroji Jugoslavije”. Je li to kompromis ili dublja namjera?

Pa ne bih rekao da je kompromis. “Heroji” je naziv izložbe, jer je kraći i zvučniji. A zvijezda je crna zato što mi se čini da ako bi danas postojao nekakav pokret otpora koji bi bio u korelaciji s nekadašnjim, ta zvijezda bi bila crna. To je nekakva moja iracionalna vizija. Uzeo sam znak crne zvijezde jer mi je u tom trenu to imao smisla. Ali da, fan sam Davida Bowieja, on je inspiracija za moj rad općenito. Obožavam ga kao nekoga tko je cijeli svoj život prolazio kroz različite transformacije, mijenjao je svoje likove, persone, uvijek tražeći sebe, nešto drugačije. Krajnje pitanje je tko smo mi. Jesam li slikar, jesam li ljevičar?

(Novosti/Srećko Pulig)

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave