Bolnica je neprekidno djelovala od 4. listopada 1941. do 25. svibnja 1945. godine kad se seli u Karlovac. Prema utvrđenim podacima to je bila PRVA izgrađena šumska partizanska bolnica u Jugoslaviji i prva u Europi. Prvi njezin liječnik bio je dr. SAVO ZLATIĆ
Objekti glasovite partizanske bolnice na Petrovoj gori, kao i spomen obilježja na Velikom Petrovcu su devastirani. Počelo je za vrijeme ratnih operacija u Oluji, a poglavito poslije nje. Sve što je podsjećalo na NOB i antifašizam, bilo je izloženo totalnom uništavanju. Spomenik u svojim temeljima još uvijek odolijeva „čerupanju“. Na lokaciji partizanske bolnice počelo je rušenjem stabala na Partizanskom groblju, a nastavljeno izvlačenjem trupaca preko samog groblja koje je potpuno uništeno, kao i većina drvenih baraka i zemunica. Za obnovu, sanaciju ili bar koliko-toliko održavanje Centralne partizanske bolnice današnja Republika Hrvatska ne pokazuje nikakav interes. Kako ističe TATJANA VLAČIĆ VUJIČIĆ, predsjednica udruge Kordunašica, članstvo udruge te poklonici antifašizma uz potporu Srpskog narodnog vijeća, veleposlanstva Izraela i Rusije i općine Vojnić organizira radne akcije čišćenja područja bolnice i groblja.
Ove je godine na inicijativu udruge Kordunašica, postavljena nova spomen ploča doktorici MARIJI ŠLEZINGER (reljef izradio akademski kipar PERO KUROBASA). Ona je 1944. godine tražila da bude pokopana ispred jedne od zemunica tako da bi, ako bi bio otkriven njen grob, neprijatelj prestao s daljnjim traženjem. Tu je i grob graditelja bolnice, španjolskog borca JAKOVA KRANJEČEVIĆA BRADE, koji je po uputama liječnika SAVE ZLATIĆA, legendarnog doktora MIĆE, 1941., sagradio prvu bolnicu, koju su ustaše otkrili i spalili, ali ranjenike u zemunicama nisu našli. Prije smrti 1987. godine, Jakov Kranječević je tražio da ga se pokopa na ranjeničkom groblju kod bolnice. Danas je tu samo znak na kojem se tek nazire njegovo ime.
Valja podsjetiti da su za partizanske bolnice bile zainteresirane komande savezničkih sila, posebno SAD i SSSR. Zanimala su ih iskustva liječenja rana dok su se ranjenici nalazili u zemunicama. Takvih u ratu izgrađenih bolnica u Europi je bilo vrlo malo. Jedna od njih je i poznata slovenska bolnica „Franja“. U hrvatskoj je poznata partizanska bolnica „Petrova gora“ neprekidno djelovala od 4. listopada 1941. do 25. svibnja 1945. godine kad se seli u Karlovac. Prema utvrđenim podacima – to je bila prva partizanska šumska bolnica u Jugoslaviji ali i u Europi. Tijekom 1944., u bolnicu je stizao sanitetski materijal iz savezničkih zemalja. Odavde su teški ranjenici avionima transportirani u bolnice u Bari i na Siciliji.
Bolnica je bila otvorena ne samo za partizansku vojsku nego i za narod okolnih naselja u podnožju Petrove gore. Ranjenici su za vrijeme okupatorskih i ustaških ofenziva skrivani u tajnim dobro maskiranim zemunicama. Gotovo je nevjerojatna činjenica da niti jedan ranjenik te bolnice nije pao u ruke neprijatelja od početka do kraja rata i da je ona opstala bez obzira što su mnogi ljudi u naseljima oko Petrove gore znali gdje se nalazi – dovodili su bolesnike, donosili hranu, posteljinu i druge potrepštine. Za cijeli narod Petrove gore i Korduna, bolnica je bila javna, a za neprijatelja je bila i ostala velika tajna.
Bolnica je imala obilje zdrave pitke vode i agregat za električnu rasvjetu. U bolnici se liječilo više od pet tisuća ranjenika i bolesnika. Na žalost, podosta ih je umrlo i pokopani su na groblju pored bolnice. Ne postoje točni podaci koliko je umrlih na tom groblju zakopano, a prema nekim procjenama radi se o nekoliko stotina mrtvih partizana, ali i stanovnika okolnih sela. Ta je bolnica bila nastavna baza Medicinskog fakulteta Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“. Za vrijeme velike ofenzive, od 9. do 14. svibnja 1942. godine, neprijatelj je pronašao i spalio nadzemne bolničke objekte na Vrletnim stranama. No, bolnica je dalje radila, jer su teški ranjenici s osobljem u zemunicama ostali neotkriveni. Nakon ofenzive ranjenicu su prebačeni na odjel bolnice u Perni, koje je podignuto u rano proljeće 1942. godine.
Zdravstvenih radnika bilo je vrlo malo. Pored dr. Save Zlatića bili su Jakov Kranječević Brado (završio sanitetski tečaj), DRAGICA BULAT, studentica prve godine medicine (poginula u proljeće 1942.), i IVO BRODARAC. S velikom ljubavlju i požrtvovnošću prema ranjenicima odnosile su se obične seljačke žene i djevojke koje su radile u bolnici. Bile su, kako ističe dr. Savo Zatić u svom dnevniku „Poslali su me na Kordun“: SLAVKA OREŠČANIN, BOJA BOGDANOVIĆ, DRAGICA OPAČIĆ, LJUBA RADULOVIĆ, STANKA JELIĆ, MACA MAJSTOROVIĆ, ZORICA LUKAIĆ i mala 12-godišnja CICA OPAČIĆ, kći Dragice i Ćanice Opačića, koja je svojim zalaganjem i razgovorima s ranjenicima širila među njima duh vedrine, optimizma i mladosti. To je činilo i ostalo osoblje obavljajući svoje poslove, od pomoći pri kuhanju, nošenju uvijek tople hrane ili hranjenja ranjenika pa do čišćenja i pranja rublja, kuhanja, ispiranja i glačanja upotrijebljenih zavoja. Svo osoblje prošlo je posebne tečajeve iz prve pomoći.
Za herojstvo u spašavanju i liječenju ranjenika i bolesnika prva Partizanska bolnica odlikovana je Ordenom narodnog heroja. Nakon bolnice na Vrletnim stranama, izgrađena je u međuvremenu bolnica u Pišinu gaju. Sistem izgradnje zemunica primjenjivao se i kod kasnije izgrađenih bolnica na Kordunu i Baniji (Perna, Kuknjak, Katenova gora, Kaluđer, Abez).
Bojan Mirosavljev
