Poklonici antifašizma iz Primorsko-goranske, Istarske, Karlovačke i Zagrebačke županije evociranjem sjećanja na ustaničke dane, posjetili lokalitete značajne za razvoj NOB-a, među kojima i partizansku bolnicu, te položili vijence ispred Spomenika ustanka i Spomen kosturnice. „Partizanska Drežnica“ bila je jedna od središta Narodnooslobodilačke borbe Hrvatske

   Prilikom okupacije 1941. godine, Talijani su u Drežnici uspostavili garnizon. Drežnica je ubrzo postala jedno od najjačih žarišta ustanka u Gorskom kotaru. U kolovozu i rujnu 1941. tu je organizirano nekoliko partizanskih logora jačine 25-40 boraca, a iz njih je sredinom rujna formiran Drežnički bataljun koji je u listopadu ušao u sastav Primorsko-goranskog NOP odreda.

    Pod pritiskom partizana, Talijani su 9. listopada napustili Drežnicu u kojoj je zatim izabran NOO. U međuvremenu, Talijani su često napadali Drežnicu. Dijelovi divizije Lombardio ovladali su drežničkim krajem listopada 1941., pohvatali 512 boraca i civila, te ih povezane tjerali prema Ogulinu. Usput su ih većinu pobili u Klečkoj jami, dio ih bacili u Đulin ponor, a dio otpremili preko Gospića na zloglasno gubilište Jadovno. Zločinci nisu mogli zaustaviti ustanak. On se proširio na Plaški, Ličke Jesenice, Gornje i Donje Dubrave, Josipdol…  –  na cijeli ogulinski kraj. U siječnju 1942. godine, u Drežnicu je stigao Glavni štab NOO Hrvatske, a kasnije i CK KP Hrvatske. U to vrijeme Drežnica je bila središte NOB-a Hrvatske, a ostala je središte Narodnooslobodilačkog pokreta ogulinskog područja sve do oslobođenja (studenog 1944. godine). Stoga je i nazvana „Partizanska Drežnica“.

     U povodu osamdesete godišnjice prvog oslobođenja, Drežnicu  je posjetila poveća skupina poklonika antifašizma iz Primorsko-goranske, Istarske, Karlovačke i Zagrebačke županije koji su evocirali sjećanja na ustaničke dane. Na  Spomenik ustanka i Spomen kosturnicu na ulazu u Partizansku bolnicu, koja se nalazi desetak kilometara od centra Drežnice, položeni su vijenci. Otkrivena je novopostavljena spomen-ploča jer je bivša bila uništena. Tu je bilo više od 300 preminulih boraca, uglavnom iz Istre i Hrvatskog primorja, liječenih u bolnici.

    O ratnim zbivanjima, posjetiteljima je govorio FILIP MARAVIĆ, kroničar Drežnice koji je rat i dolazak okupatora Talijana, ustaša i Nijemaca, dočekao kao dječak od 12 godina. Drežnica je u to vrijeme imala oko 6.000 stanovnika, dok ih danas tek 300 tu živi. Nakon okupacije Jugoslavije, taj je kraj potpao pod talijansku okupacionu zonu, ali su tu djelovali i ustaše. No, Talijani su sami napustili Drežnicu 9. listopada 1941. godine. Sljedećeg dana, 10. listopada održan je veliki narodni zbor na kojem su govorili  organizatori ustanka MARKO i DMITAR TRBOVIĆ. Sloboda je trajala deset dana i 20.  listopada su se Talijani vratili s višestruko jačim snagama. Selo su opkolili 25. listopada te uhvatili  više od pet stotina boraca i civila i ispitivali ih do 4. studenog. U to vrijeme je uslijedila i prva zajednička akcija drežničkih i primorskih partizana kada su napali i zarobili kamion pun Talijana, kojima su oduzeli oružje. O tim događajima kazuje i poznata televizijska serija „Kapelski kresovi“ nastala po motivima djela  VELJKA KOVAČEVIĆA,  koji je bio sudionik partizanskih akcija na tom terenu.

    Četvrtog studenog, oko 600 zarobljenih ljudi, vezanih žicom po dvojica kreću  za Ogulin. U Jasenku su  strijeljali devetoricu zarobljenih, a ostale odveli u Ogulin. Tamo su strijeljali  14 ljudi, a njih 70  su prebacili u zloglasni zatvor u Rijeci, kazao je Filip Maravić. Dodao je, da nakon ponovnog odlaska Talijana 4. studenog 1941., pa do rujna 1942. godine Drežnica je opet bila slobodna. Tada na to područje dolaze Glavni štab Hrvatske, štamparija u kojoj je tiskan Vjesnik i Agitprop. Talijani, ustaše i četnici  sa oko 40 tisuća vojnika napadaju Drežnicu i spaljuju je 16. rujna 1942. godine. Nakon kapitulacije Italije, na to područje stigli su Nijemci i ustaše, koji su odmah ubili 14 nepokretnih partizanskih ranjenika.  Do konačnog oslobođenja Drežnica je još nekoliko puta bila spaljena, a velik broj stanovnika i boraca su izgubili živote u borbama za slobodu.

     U uvjetima krajnje ekonomske bijede, nepovoljne konfiguracije terena (veći dio teritorija je pod šumom, teško prohodan, brdovit ili krševit kraj) ali  pojačane partizanske aktivnosti, već 1942. godine na prostoru Gorskog kotara i Hrvatskog primorja djeluju dva značajna partizanska odreda, jedan s pet, a drugi s četiri bataljuna. Dodamo li ovome i činjenicu da su na prostoru Drežnice tijekom 1942. boravili i CK KP Hrvatske i Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske, postaje jasnijom potreba okrupnjavanja partizanskih jedinica  koje  borbeno djeluju na tom prostoru. Ova dva navedena partizanska odreda postaju okosnica za formiranje 6. i 14. brigade NOV Hrvatske. Tako je u Drežnici prvo formirana 6. brigada i to 12. listopada 1942., a 14. brigada je formirana 11. prosinca 1942., također u Drežnici. Od polovice 1942., Drežnica, zajedno sa  Likom, Gorskim kotarom i Primorjem, postaje središte narodnooslobodilačke borbe ne samo u Hrvatskoj, već i na prostoru cijele bivše Jugoslavije.

    Tako značajne i velike partizanske jedinice upuštale su se i u napade na veće vojne garnizone, uključujući ponekad i prihvaćanje frontalnih borbi, što se inače protivilo praksi partizanskog ratovanja. Nakon borbi tijekom zime, obje se brigade prebacuju u Liku, da bi uskoro uslijedila zapovijed da se preko 150 teških ranjenika prenese u Drežnicu i tamo liječi. Obje brigade, 6. i 14. , preimenovane su odlukom Glavnog štaba Hrvatske 24. ožujka 1943. godine u Prvu udarnu primorsko-goransku i Drugu primorsko-goransku brigadu XIII. Primorsko-goranske divizije, kojoj je odlukom GŠ Hrvatske 21. prosinca 1944. dodijeljen naziv udarna.

     Konac siječnja 1944. godine obilježavaju žestoke borbe za spas brojnih ranjenika. Iznimno visok snijeg spriječio je evakuaciju ranjenika iz partizanske bolnice broj 7 na padinama Javornice i Crnog vrha. Pripadnici 13. primorsko-goranske divizije uz pomoć manjih partizanskih odreda i omladine uspjeli su u žestokim borbama teške ranjenike prebaciti u najneprohodnije dijelove šuma i tako ih spasiti od sigurne smrti. Kako je cijelo to područje Like i Drežnice od jeseni 1942. u više navrata paljeno, gotovo da ni nije bilo kuća s krovom i zidovima, a iscrpljeni borci i ranjenici nužno su trebali tople i suhe prostore za oporavak i povrat snage da bi mogli nastaviti sa borbama koje su neprekidno vodili s njemačkim snagama i domaćim izdajnicima.

      Štab divizije na tom prostoru ostavlja 1. brigadu a sve ostale snage prebacuje u Gorski kotar. Zbog velike oskudice hrane i višekratno popaljenih sela postojala je realna opasnost da narod Drežnice ostane potpuno bez hrane, to bi i za narod, ali i za pripadnike partizanskih jedinica, značilo početak kraja i uništenja partizanskih snaga. Zato se kreće, prema Gorskom kotaru u kojem je situacija bila ipak nešto povoljnija nego u Drežnici. Prva je za Gorski kotar krenula 2. brigada i to 23. veljače 1944. usiljenim maršem preko platoa Bjelolasice i danas već legendarne Matić poljane. Uz 26 smrznutih na tom maršu i u borbi protiv bijele smrti brigada je nakon dolaska u Mrkopalj imala još 52 promrzla borca od kojih su dva vrlo brzo umrla.

Bojan Mirosavljev