Ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. godine valja shvatiti u kontekstu zajedno s osnivanjem Sisačkog partizanskog odreda mjesec dana ranije, kao i ustaničkih akcija već tijekom ljeta u krajevima koje su anektirali ili okupirali Talijani. Antifašističkim borcima i antifašistima nije cilj da 27. srpnja, nekadašnji Dan ustanka u vrijeme „mraka“ konfrontiraju s 22. lipnjem Danom antifašističke borbe naroda Hrvatske, već promocija antifašizma općenito.
Što se zapravo dogodilo u Srbu u srpnju 1941. godine? Ugledni hrvatski publicist Slavko Goldstein u svojim tekstovima tvrdio je da je ustanku u Srbu prethodio ustaški teror po srpskim selima. Početkom srpnja 1941. u tri je dana u tri lička sela, Suvaja, Osredak i Bubanj, u akciji „čišćenja“ koju je vodio Vjekoslav Maks Luburić, ubijeno 279 osoba srpske nacionalnosti, uglavnom žena, djece i staraca. Ustanak u Srbu nisu organizirali ni vodili četnici, nedvosmislen je Goldstein, koji precizno navodi i slučajeve osvete nad Hrvatima, najstrašnije u Borićevcu, gdje su ustanici pobili petnaestak starijih ljudi koje su zatekli u selu, a potom sve zapalili.
Organizaciju ustanka dogovorili su Đoko Jovanić i Dušan Mileusnić s političkim rukovodstvom KP u selu Kamenici 20. srpnja. S Gojkom Polovinom iz Gračaca također je dogovoreno pokretanje ustanka i na tom području. U organizaciji oružanog otpora sudjelovali su i Milan Šijan, Vojislav Mileusnić i Milan Tankosić iz Srba. Prije dizanja ustanka formirani su gerilski odredi u selima Podruljaj, Gornji Srb, Ajdarovac… Prema dogovorenom planu ustanak u Srbu koordiniran je s istovremenim ustankom u Drvaru i Bosanskoj krajini. Pred oko 150 ustanika u Srbu se malobrojna oružnička posada razbježala i ustanici su odmah zaposjeli općinsku zgradu i druge državne objekte. Već istog dana ustanak se proširio po selima Netaka, Suvaja, Dobroselo, prema sjeveru i Gornji Srb, Osredak, Kunovac i Zavlaka prema jugu. U selu Netaka oko podneva došlo je do prve borbe. Ustanici iz Dugopolja i Zavlake rastjerali su oružnike i srušili željezničku prugu u Kaldrmi. Toga dana poginulo je svega nekoliko oružnika i ustaša i smo jedan ustanik. Drugog dana iz Gračaca i Kulen Vakufa domobranske i ustaške postrojbe već su kretale u „pacifikaciju“ ustaničkog područja, ali ih ustanici dočekuju u vješto postavljenim zasjedama, suzbijaju ih i nanose im značajne gubitke. Trećeg dana ustanak se poput bujice već proširio po cijelom kotaru Donji Lapac. Posada Donjeg Lapca povukla se uvečer 29. srpnja u Boričevac i kotarsko središte narednog jutra već je u ustaničkim rukama. U 3 sasta jutro 31. srpnja ustaška posada povlači se iz sela Boričevca i gotovo svi žitelji tog mjesta, zajedno s hrvatskim izbjeglicama iz drugih sela, ukupno njih oko dvije tisuće, povlače se s vojskom u Kulen Vakuf.
Ustanak u Srbu nije bio imun na osvetništvo. Neki ustanici iz Suvaje, kojima su Luburićevi ustaše poubijali cijele obitelji, osvetnički su u selu Brotnja poubijali 36 pripadnika iz nekoliko obitelji Ivezić. Još gori osvetnički bijes sručio se na Boričevac. Kad su ustanici 3. kolovoza ušli u to napušteno mjesto, zatekli su petnaestak starih ljudi koji se nisu htjeli pridružiti svojim sumještanima na bijegu u Kulen Vakuf i ostali su u svojim domovima. Svi su do jednoga poubijani, a cijelo selo zapaljeno.
Komandant združenog Štaba gerilskih odreda za Donji Lapac i okolinu, Gojko Polovina, odvjetnički pripravnik iz Gračaca, vrlo istaknut lokalni komunist, u svojim memoarima uvjerljivo opisuje kako je u Boričevcu kao komandant uzalud pokušavao spriječiti osvetništvo. Narednog dana na mitingu u oslobođenom Donjem Lapcu, Polovina je javno osudio osvetničko nasilje, pa takvih ispada u jedinicama pod njegovom komandom više nije bilo. Prvih dana ustanka među ustanicima u Srbu i Donjem Lapcu bilo je prilično mnogo ogorčenih koji su otvoreno zagovarali osvetništvo.
Komunističko vodstvo antifašističkog ustanka suzbijalo je osvetničke tendencije, prvih ratnih godina čak i vrlo uspješno. Politički se nastojalo za antifašizam pridobiti što više Hrvata, pa se osvetništvo osuđivalo ne samo kao moralno nedopustivo, već i kao politički kontraproduktivno. Partizanima srpske nacionalnosti, koji su u prvoj ratnoj godini sačinjavali više od tri četvrtine partizanske vojske u Hrvatskoj, ukazivalo se na primjere hrvatskih komunista – u Lici na Marka Oreškovića, Srećka Manolu, Ivu Rukavinu, Šimu Balena, Tomu Nikšića, na Kordunu na Vecu Holjevca, Ivu Marinkovića, Miću Zlatića, a najviše na dalmatinske, primorsko-goranske i zagrebačke partizane, koji su već od jeseni 1941. godine sve brojnije stizali u Liku, na Kordun i Baniju, u obranu srpskih sela od ustaških zuluma. Bratstvo i jedinstvo kao parola možda je već od njenog nastanka zvučala usiljeno frazerski, ali u prve dije-tri ratne godine ona je među patizanima u Hrvatskoj bila stvarnost.
Povjesničar Tvrko Jakovina, podsjeća, primjerice kako je Marko Orešković Krntija, politički komesar Ličke grupe partizanskih odreda, pa politički komesar Glavnog štaba Hrvatske, doista osudio ponašanje „gerilaca“ koji su „klali žene, djecu“, mada su se seljaci tamo predali. Pisao je kako se takvim ponašanjem „ne razlikujemo od ustaške horde“, što je „posljedica nedostatka discipline i odogovornosti“ u borbi za „častan i slobodan život za sve poštene Srbe, Hrvate, Slovence, muslimane itd.“ Zato je i otpor u Kulen Vakufu bio dug jer su se tamo bojali sudbine Boričevca. Problem s novom interpretacijom ne bi bio zbog naglašavanja onoga što se desetljećima prešućivalo, već kada se prešuti da su u akciji čišćenja poduzeti odmah po izbijanju nereda ustaše u desetak dana ubile nekoliko tisuća ljudi, četvrtinu ukupno stradalih Srba u Lici tijekom cijelog rata. Takvim pristupom briše se razlika u odnosu na tekstove koji su nastajali desetljećima ranije, također „svrhovito“ u kojima se govori isključivo o desetkovanju neprijatelja, stradanju njegovih vojnika i časnika.
Dr. Iv Goldstein, povjesničar, kaže kako je ustanak 27. srpnja 1941. neodvojiv dio partizanskog pokreta u Hrvatskoj, valja ga shvatiti u kontekstu zajedno s osnivanjem Sisačkog partizanskog odreda mjesec dana ranije, kao i ustaničkih akcija već tijekom ljeta u krajevima koji su anektirali ii okupirali Talijani. Dio ustanika u Lici organizirali su pročetnčki elementi koji su nakon 27. srpnja počinili i osvetničke zločine u bosansko-hercegovačkim selima Krnjeuša i Vrtoča te u ličkom Brtnju, ali to se ni u brojkama, ni u razmjerama ne može usporediti s ustaškim zločinima. Ustašama je trebalo opravdanje pred vlastitom javnošću – ustanak se nije mogao tajiti čak ni u totalitarnoj državi kakva je bila NDH. Još više, to im je bilo potrebno zbog Talijana i Nijemaca, koji su pobjesnili zbog ustaškog terora i izbijanja ustanka, jer umjesto da NDH ispomaže njihove ratne napore, ona im postaje teret.
Antifašističkim borcima i antifašistima nije cilj da 27. srpnja, nekadašnji Dan ustanka u vrijeme „mraka“ konfrontiraju s 22. lipnjem Danom antifašistike borbe naroda Hrvatske već promocija antifašizma općenito. Uz 22. lipnja treba dostojno obilježiti i 27. srpnja.
Bojan Mirosavljev
