Komemorativni skup u povodu 79. godišnjice oslobađanja djece iz zloglasnog ustaškog logora smrti u akciji partizana 4. kordunaške brigade. Izostali su, iako su bili pozvani – dužnosnici lokalnih tijela vlasti koji tvrde da tu nije bio dječji logor već dječji dom za smještaj siročadi
Kada su poslije borbi na Kozari Nijemci i domaći izdajnici odveli u logore veliki broj žena i djece, podigli su u Jaski (Jastrebarsko) poseban logor za djecu do 14 godina starosti. Mnogi od njih su u tom logoru – jedinog tada u porobljenoj Europi stradali, ili su umrli od bolesti i gladi, ili su bili poubijani ne dočekavši oslobođenje. Međutim, kada je 4. kordunaška brigada dolazila na Žumberak da pomogne daljnji razvoj narodnog ustanka u tom kraju, 26. kolovoza 1942. godine oslobođeno je 727 djece iz tog zloglasnog logora smrti. To je u toku narodnooslobodilačkog rata bila jedna od najvećih akcija oslobađanja djece iz fašističko-ustaških logora.
Na mjesnom groblju u Jastrebarskom ispred spomenika zatočenoj djeci (autor Stevo Petanić) upriličen je komemorativni skup kojem su prisustvovali poklonici antifašizma (dakako u manjem broju nego ranijih godina – zbog epidemije korone) s područja Karlovačke i Zagrebačke županije i Grada Zagreba. Izostali su, iako su bili pozvani – dužnosnici lokalnih tijela vlasti koji tvrde da tu nije bio dječji logor već dječji dom za smještaj siročadi. Nakon minute šutnje i polaganja vijenaca izaslanstva antifašističkih udruga, skup je pozdravio PETAR RAIĆ, predsjednik ZUABA GZ i ZŽ. On je detaljno opisao događaje oko formiranja logora, uvjete u kakvim su okolnostima djeca živjela i otkud su dovedena. Kazao je da umrla i ubijena djeca nisu smjela biti sahranjivana na mjesnom groblju već izvan njega. Upravo na mjestu gdje se nalazi spomenik. Podsjetio je kako je dječji logor u Jastrebarskom osnovan 12. srpnja 1942. i djelovao je do studenog iste godine. Logor je organiziran na tri lokacije, barake i konjušnice talijanske vojske, dvorac grofova Erdody i franjevački samostan. Tim redoslijedom je vršena i selekcija logoraša. Snažniji i zdraviji, smješteni su u barake a bolesni u prostor dvorca u, kako su je zvali „bolnicu“, a iznemoglim, opet kako su je zvali u „karantenu“ u samostanu. To su bila srpska djeca do 14 godina starosti. Posebno treba napomenuti nehuman i grub odnos upraviteljice logora, redovnice BERTE PULHERIJE, šogorice ustaškog zločinca MILE BUDAKA. Ona je neposredno prije oslobođenje pobjegla sa ostalim ustaškim zločincima u Austriju – umrla je 1981. godine.
O samoj akciji oslobađanja govorio je MILE KNEŽEVIĆ, partizanski veteran iz Sekcije 8. kordunaške udarne divizije pri SABA RH. Dio oslobođene djece nastavio je put s partizanima na Žumberak pa na Kordun, dio ih je smješten kod obitelji po okolnim selima i Zagrebu, a dio je ostao u logoru. Neka su iz udomljenih obitelji ponovno vraćena u logor. Mnoge od njih od sigurne smrti spasila je DIANA BUDISAVLJEVIĆ. Kroz logor je prošlo skoro 3.200 djece, a u roku od dva mjeseca, prema svjedočenju mjesnog grobara FRANJE ILOVARA, ubijeno je i umrlo oko 500 djece, desetak dnevno u prosjeku. Jedan od od još živućih logoraša, tada 10-godišnji VASO DAVIDOVIĆ, ispričao je da je s majkom te petero braće i sestara završio u logoru nakon ustaško-njemačke ofenzive na širem području Kozare te da su ustaše iz majčinih ruku oteli najmlađeg brata čija sudbina je ostala nepoznata, kao i ona njegove majke. MIHAJLO VELJIĆ (1930), također preživjeli iz dječjeg logora, među inim je kazao: „Okupljamo se ovdje svake godine da svjedočimo istinu i ispravimo pokušaje prekrajanja povijesti od nekih povjesničara i političara, za koji oni danas govore da je bio dječji dom a ne logor. Kao preživjelom logorašu i svjedoku događaja, žao mi je da danas netko tko je rođen mnogo kasnije pokušava uvjeriti ljude da su činjenice drugačije.
Skup je pozdravio i FRANJO HABULIN, predsjednik SABA RH: „Ako je država utemeljena na antifašizmu kako piše u Ustavu, to onda znači da svojim ponašanjem mora pokazati da poštuje ono što je zapisano u tom temeljnom državnom dokumentu. To znači da mora iz temelja izmijeniti odnos prema povijesnom revizionizmu. To podrazumijeva prestanak bilo kakvog podilaženja zabludjelim poklonicima ustaštva, a to traži i novi odnos prema NOB-u, njenim sudionicima kao i prema spomeničkoj baštini. Nažalost, naša realnost odražava neku drugu Hrvatsku, onu zagledanu u prošlost i to u najmračnije poglavlje svoje prošlosti. Ovdje djeca nisu bila zbrinuta. Ovo je bio dječji logor koji su vodile i Stepinčeve redovnice. Djeca tu nisu bila svojom voljom ili voljom svojih roditelja, već suprotno. Ovdje nije bilo radosti dječjeg odrastanja. Osvrnuvši se na nedavno obilježavanje Dana žrtava totalitarnih režima, Habulin je kazao: „Reagirali smo tim povodom. Delegacije Vlade uglavnom su polagale vijence na mjesta za koja oni smatraju da su tamo sahranjene žrrtve komunističkog režima. To znači izjednačavanje fašizma, nacizma i komunizma, a ako je komunizam u pitanju onda je to jednako antifašizam. Pripremamo i sastanak s najvišim predstavnicima državne vlasti na kojem ćemo razgovarati o donošenju izmjena i dopuna kaznenog zakona, vezano uz zabranu nacifašističkog znakovlja, pozdrava i odora. Nadam se da ćemo biti u tome uspješni. Taj bi se sastanak trebao dogoditi u drugoj polovici rujna. Želim vjerovati da će to učiniti Vlada i HDZ koji je na čelu te koalicije. Ako netko to može učiniti, to je onda samo HDZ-ova vlast“.
Bojan Mirosavljev