Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Janusovski kameleon

Thorsten Mense “Kritika nacionalizma” (s njemačkog preveo Stipe Ćurković; Mizantrop, Zagreb, 2021.): Nacionalizam je suštinski ambivalentan i proturječan fenomen, a Menseova “Kritika nacionalizma” vrlo je vrijedan i pravovremen alat za razumijevanje ključnih procesa koji određuju i našu suvremenost

Knjiga postavlja vrlo relevantne dijagnoze, ali nudi i utopistička rješenja

“Proturječnost i kompleksnost nacionalizma ignorirali su većinu vremena njegova postojanja i njegovi zagovornici i njegovi protivnici. Na tim diskusijama pokazuje se ne samo da i dalje postoji neslaganje po pitanju nacionalizma, nego očito i nedostatno teorijsko razumijevanje što on uopće jest. Unatoč brojnim objavljenim kritikama koje opisuju što je u nacionalizmu opasno, nema puno kritičke ili lijeve literature koja pokušava objasniti nacionalizam po sebi. Kritika, međutim, može postati učinkovita samo kada pokušava razumjeti svoj predmet”, piše njemački sociolog i novinar Thorsten Mense u uvodu knjige “Kritika nacionalizma”, izvorno objavljene 2016., a kod nas prošle godine u izdanju Mizantropa i znalačkom prijevodu Stipe Ćurkovića.

Slabost lijeve misli u pristupu nacionalizmu može se objasniti i time da Marx nije razvio “razrađenu teoriju na tu temu, nego se uzdao u to da će internacionalni karakter kapitala sam po sebi doći glave nacionalizmu”. No unatoč slavnoj formulaciji iz “Komunističkog manifesta” da “radnici nemaju domovinu”, ispostavilo se da su moderni ljudi uvijek iznova djelovanje i mišljenje usmjeravali prema naciji, u bezbroj ratova iskazali spremnost da za nju umiru i ubijaju te da je “nacionalizam historijski bio daleko uspješniji od komunističkog pokreta u mobilizaciji masa” – “motor historijskog napretka nije bila klasna borba, nego nacionalizam. Veliko pitanje glasi: zašto”, piše autor. Menseov cilj je barem dijelom popuniti tu teorijsku rupu, odnosno ispraviti – kako je formulirao teoretičar Tom Nairn – “historijsko zakazivanje marksizma” pred nacionalizmom.

Kratko se izlažu glavne teze kritičkih teorija nacionalizma Benedicta Andersona, Ernesta Gellnera i Erica Hobsbawma: nacija je proizvod modernosti, nacija je društveni konstrukt, nacija je proizvod nacionalizma. Rodno mjesto suvremene građanske nacije-države su američka i naročito francuska revolucija, u kojoj je Treći stalež predvođen buržoazijom srušio feudalni poredak legitimiran božjom milošću. I dok mainstream novinski komentatori mantraju o primitivizmu nacionalizma, u sociologiji je opće poznato da je on politička religija modernosti par excellance.

Nacionalizam je riješio niz problema svijeta “raščaranog” prosvjetiteljstvom i ispražnjenog od totalizirajućeg smisla klasične religije. Riječima Maxa Horkheimera, on “pojedincu pomaže u njegovoj samoći i izgubljenosti tako što mu daje svijest da je dio nečeg velikog, vrijednog, moćnog”. Građansko društvo najvećim dijelom nije ostvarilo obećanja slobode, jednakosti, sreće i pravde, a nacionalni identitet, kaže Detlev Claussen, nudi odgovore na pitanja – “Tko smo mi? Otkud dolazimo? Tko je kriv”. Kritičke društvene znanosti odavno su povezale kapitalizam i nacionalizam: kapitalizmu su koristili centralizacija države i homogenizacija stanovništva, a propagirano jedinstvo nacije blagotvorno prikriva klasne opreke. S obzirom na to da međunarodni sustav država predstavlja “političku nadgradnju kapitalističke svjetske ekomomije” (Immanuel Wallerstein) svaka pojedina buržoazija koja je željela igrati na svjetskom tržištu morala je pribaviti ulaznicu – vlastitu naciju.

Nacionalizam je suštinski ambivalentan i proturječan fenomen – na njega se pozivaju baskijski komunisti i njemački neonacisti, latinoamerički ljevičari i sljedbenici Trumpove politike America First; on nije ni inherentno desno ni lijevi fenomen, on je “kameleon” s Janusovom glavom, dobrim i zlim licem. U povijesti je bio moćno sredstvo emancipacije i oslobađanja te izvorno služio kao revolucionarni koncept stvaranja suverenog naroda protiv vladajućih klasa. Ipak, američka i francuska revolucija, kao građanske, jesu razvlastile plemstvo i kler te konstituirale formalno demokratska društva, ali su vlasničke odnose – proizvod stoljećâ nepravdi – ostavile netaknutima.

Nakon 1945. diljem Trećeg svijeta niču revolucionarni antiimperijalistički i nacionalistički pokreti koji ne streme samo oslobađanju od kolonijalne represije, nego i fundamentalno demokratskoj, a često i socijalističkoj transformaciji. Središnji element nije etnički identitet, nego iskustvo rasizma i potlačenosti. Autor detaljno izlaže teze Frantza Fanona po kojima je zadatak nacionalizma nadilaženje etničkih identifikacija i stvaranje jedinstvene nacije na temeljima “krvi i ogorčenja”, no “nacionalno oslobođenje ima važnost samo kao sastavni dio (…) socijalnog oslobođenja – a nipošto obrnuto”.

Istovremeno je nacionalizam od samog početka bio i ideologija isključivanja. Odgovor na francusku revoluciju bio je reakcionarni mistični nacionalizam “krvi i tla”, pojam “naroda” se “udaljavao od skupnog naziva za (potlačene) mase i razvio u opis tobože prirodno danih etničkih zajednica”. Umjesto ideje stvaranja zajednice slobodnih i jednakih građana, nacionalizam je postao šovinistička ideologija integracije i uskraćivanja participacije “Drugima” – “demos se naturalizirao u etnos”. Takav nacionalizam postao je i koristan instrument vladavine srednjih i viših klasa koje su u izvornom liberalno-demokratskom nacionalizmu vidjele prijetnju. Formalno uspješna, antikolonizacija suštinski je propala – mase su i dalje gladne, samo su komesari Afrikanci (Fanon). Nacionalizam “uvijek u sebi nosi nasilje protiv onih koje se ne smatra dijelom nacije”, a prema unutra tlači individue potpuno ih podvrgavajući kolektivu. Već i ideja nacionalizma sadrži “totalitarni i represivni potencijal”, a takva je i sama etnička pripadnost jer ljude razvrstava temeljem obilježja na koja oni ne utječu.

Mense se potom bavi proturječjima lijevog nacionalizma na primjeru lijevih – ili tobože lijevih – separatističkih grupa poput baskijske ETA-e, koje vode etnonacionalističke borbe za zajednice koncipirane esencijalistički i identitetski. Potom daje pregled odnosa ljevice prema nacionalnom pitanju, od Marxa preko Lenjina, Otta Bauera i Rose Luxemburg do rasprava na njemačkoj radikalnoj ljevici 1990-ih i kasnije. Autor se svrstava uz antinacionalnu nastrojenu Luxemburg, usuprot ostatku ljevice koja je s internacionalizmom prihvatila nacionalnodržavni poredak, umjesto da se kritički suoči s “vlastitim sudjelovanjem u nacionalističkom ubijanju u Prvom svjetskom ratu”.

U zadnjem poglavlju argumentira da nam umjesto “nacionalnog oslobođenja” treba “oslobođenje od nacije” – “nacionalizam je (…) ideologija legitimacije dominacije i isključivanja, imperijalizma i rata. Izraz je globaliziranog kapitalizma i zajedno s rasizmom i socijalnim šovinizmom čini ideološku trijadu kojom ljudi u konkurentskim društvima brane svoj zahtjev na dio kolača”. Sam nacionalni identitet “internalizira dominaciju i (…) sprečava da se socijalni sukobi razviju u socijalne borbe”. Nacionalno pitanje u startu je krivo postavljeno – zapravo je riječ o odgovoru koji “nudi jednostavna objašnjenja i imenuje krivce”. Cilj emancipacijske politike “ne bi trebao biti da na nacionalno pitanje odgovori s ljevice, nego da spriječi da se socijalni konflikti prevode u nacionalno i etničko”. I lijevi nacionalizam i antiimperijalizam pate od temeljnog problema, a taj je da u “fokusu nije dominacija kao takva, nego tuđinska dominacija”.

Mense ističe da samoodređenje u ni jednoj zemlji nikada “nije značilo samoodređenje za ljude koji u njoj žive, nego uvijek samo za one koji u njoj trenutno vladaju”; stvaranje još jedne države svakako “ne može predstavljati ni emancipatornu ni antikapitalističku mjeru”. Ljevica treba odustati od “historijski impozantno neuspjelog pokušaja” da naciju zaposjedne slijeva i raditi na tome da se društveni odnosi “urede na način koji će potrebu za nacionalnom identifikacijom učiniti suvišnom”.

Kritika nacionalizma postavlja vrlo relevantne dijagnoze, ali nudi posve utopistička rješenja – kojima ipak treba stremiti. Kao pozitivni primjeri zalaganja za isključene etničke skupine navodi se projekt “demokratskog konfederalizma” Radničke partije Kurdistana i borba meksičkih zapatista: koliko god bili važni, ti su projekti nastali u vrlo specifičnim društveno-političkim okolnostima i upitne su poopćivosti, a autor ih tek površno skicira. Vrlo je koristan opsežan pregled literature, argumenata i rasprava, naročito s njemačkog govornog područja, no u inače jasnom tekstu neki se sklopovi ponavljaju te je možda mogao biti strukturiraniji.

Veliki plus je da autor klasične teorije nacionalizma spaja s kritikom ideologije, koristeći manje poznate fragmente Horkheimera i Adorna. Obuhvaćeni su sistemski, subjektivni i emotivni aspekti, u pokušaju da se obuhvati ideološka samostalnost fenomena nacionalizma, umjesto da se on mehanički izvodi iz ekonomije. Povijest je demantirala višedesetljetno očekivanje slabljenja značaja nacije, a čak i “sirovi” etnonacionalizam današnjice nije atavistička pojava antagonistička globalizaciji, nego oblik nacionalističke ideologije 21. stoljeća u kojem vlada sve oštrija konkurencija na svjetskom tržištu te “etnicitet sve više dobiva na značaju kao politički resurs kako bi se vlastitoj grupi osiguralo dobro mjesto u globalnoj makljaži”. Ukupno, “Kritika nacionalizma” vrlo je vrijedan i pravovremen alat za razumijevanje ključnih procesa koji nisu odredili samo prošlost, nego presudno određuju i našu suvremenost.

(Novosti/Jerko Bakotin)

Facebook
E-mail