IVO MARINKOVIĆ NARODNI HEROJ NOB
“Više volim da živim u slobodi na Papuku nego da krepam u fašističkom ropstvu”
U povodu 78. godišnjice od pogibije narodnog heroja Ive Marinkovića delegacija UAAB – a i ZUABA Virovitičko-podravske županije predvođena predsjednikom Željkom Filipovićem položila je vijenac u znak sjećanja na mjestu gdje se nekada nalazio spomenik heroju, a koji je 1990-ih godina srušen.
U krševitom Tribunju podno Velebita rodio se u skromnoj , ali radišnoj obitelji 20. kolovoza 1913. godine Jovan Marinković, kasnije konspirativnog imena Ivo.
U ranom djetinjstvu dječak s roditeljima u potrazi za boljim životom, seli u plodnu Slavoniju i obitelj se naseljava u selu Donja Pištana.
Nadaju se boljem životu, a tu nadu potkrepljuju plodna polja iza kojih se ponosito uzdiže planina Papuk. Široke krošnje hrastova i ostalih bjelogoričnih i crnogoričnih stabala bit će u budućnosti skrovište, sklonište i obitavalište mladom Ivi. S roditeljima obrađuje plodna polja, a radi i kao šumski radnik.
Bijaše to težak život seljaka, a još teži drvosječe u nemilosrdnoj Austro-ugarskoj državi. Pobuniše se šumski radnici zbog teških uvjeta rada u šumi i započnu štrajk. Ivo se odmah priključio štrajku i zdušno ih podržao. Iz toga razloga bi otpušten s posla. Kao nezaposlen bez osnovnih potreba za život kreće s bratom Markom na rad u Belgiju i Francusku gdje radi kao rudar i drvosječa.
Osluškivao je Ivo što se događa u njegovom voljenom kraju, te pri prvim naznakama mogućeg rata vraća se u svoju Slavoniju i svoje selo Donja Pištana, gdje s ostalim naprednim drugovima sudjeluje u samim počecima borbe za SLOBODU. Sloboda je ta čarobna riječ koja ih okuplja i motivira.
Sudjeluje u tzv. Aprilskom ratu nakon kojeg postaje trn u oku tzv. Mačekove zaštite. Jednog dana u sumrak kada se vraćao kući oni ga dočekaše, prebiše i zatvoriše… Znajući što ga u zatočeništvu čeka koristi prvu pruženu priliku za bijeg. Tako mu planina Papuk postaje drugi dom.
Sredinom Juna 1941. godine postaje član KPJ. Nešto kasnije ustaška vlast mu poručuje da se vrati kući i nastavi život lugara, no on im je odgovorio: “Vise volim da živim u slobodi na Papuku nego da krepam u fašističkom ropstvu.”
Ustaše su usmjerile sve svoje snage kako bi ga se dokopali, no neuspješno. Dapače, ljeti 1941. godine pruža snažan otpor tragačima.
U listopadu 1941. godine prisustvuje formiranju jednom od prvih partizanskih odreda Slavonije – PAPUČKO KRNDIJSKI PARTIZANSKI ODRED. Bilo je to u zgradi škole u selu Kokočak.
U napadu partizana na Općinsko središte u selu Slatinski Drenovac uspješno rukovodi dvjema grupama, upada u Žandarmerijsku stanicu i zarobljava žandare, a potom ulijeće u zapaljenu zgradu općine u kojoj bijahu od ustaša zarobljeni seljani, provaljuje vrata te kroz vatru i dim oslobađa zarobljenike od sigurne smrti.
U prosincu 1941. godine kod Vrhovca postavlja zasjedu ustaškoj koloni, otvara prvi vatru te u okršaju ubija šest ustaša, a sedmog hvata golim rukama.
U siječnju 1942. godine po dolasku četnika iz Bosne obračunava se s vođom četnika i tako paralizira osnivanje četničke baze u Slavoniji.
Mnogo je samostalnih i grupnih pothvata bilo koje je organizirao i proveo Ivo Marinković. Izdvojila bih napad na neprijateljsku kolonu, tom prilikom oslobađa zarobljene seljake koje su odvodili na prisilan rad u Njemačku.
Drugom prilikom oslobađa žene i djecu iz ustaškog logora među kojima bijahu njegova majka i njegova djeca, a u drugom prepadu rastjeruje ustaše i iz zarobljeništva oslobađa svoju suprugu.
Neumoran je to bio partijski radnik i partizanski ratnik. Tako u kolovozu 1942. godine bi postavljen za zamjenika komandanta, a uskoro i za komandanta II. SLAVONSKOG PARTIZANSKOG ODREDA s kojim niže pobjedu za pobjedom i tako jača utjecaj NOP-a u Slavoniji. Kao zamjenik komandanta XVIII. SLAVONSKE UDARNE BRIGADE u tijeku IV. Neprijateljske ofenzive 11. veljače 1943. godine napada Levanjsku Varoš te prikradajući se neprijateljskom bunkeru preko krova ubacuje nekoliko bombi i uništava neprijateljsku posadu.
Koncem lipnja 1943. njegova uspješna brigada ulazi u sastav XII. Divizije i kreće put Zagorja kako bi na tom terenu razbuktala NOB.
Na padinama Bilogore vodi borbe sa 187. njemačkom divizijom, jednim njenim krakom, i tako omogućava glavnini XII. divizije da prođe na Kalnik.
Tu ih dočekuju jake Njemačke i ustaške snage 6. srpnja 1943. godine u kojim žestokim borbama pogiba komandant brigade Uroš Popara, a Ivo preuzima komandu. Srčan i odvažan organizira proboj preko komunikacija Virovitica – Daruvar, vodi borce na juriš i svojim primjerom i nesebičnim zalaganjem zarobljavaju 21 Nijemca, a mnogo njih poginulih i ranjenih osta na tom putu.
Koncem 1943. godine za vrijeme operacija u Podravini njegov bataljun našao se na nišanu snažne neprijateljske oružjem nakrcane kolone. On odmah povlači svoje borce u korito tamošnje rječice, zatim dočekuje neprijateljsku kolonu i kao i inače baca se na tenkove te nekoliko tenkova i kamiona pretvara u plamene buktinje. Neprijateljska kolona se zatim povlači.
Kao komandant istočne grupe odreda VI. korpusa NOVJ ističe se u borbama te slovi kao jedan od najboljih i najhrabrijih boraca Slavonije.
I tako u tom žaru borbe i istinske ljubavi za slobodu domovine dođe i taj kobni dan 27.10.1944. godine kada podmuklost neprijatelja doseže vrhunac, kada mu neprijateljska Obavještajna služba uputi paket na njegovo ime.
Jovan – Ivo Marinković pogiba od te poslane mu eksplozivne naprave 27.10.1944. godine na Zvečevu gdje se nalazio sa svojim suborcima.
Velika tuga ovila je Slavoniju jer pogiba jedan od njenih najhrabrijih sinova, a u krošnjama starih hrastova Papuka i Krndije šumilo je HVALA TI DRUŽE.
Ivo Marinković proglašen je narodnim herojem 1949. godine.
Heroji NOB – a žive vječno!
Maja Jelinčić
