Nastavljamo razgovor o drami na Sutjesci drugim dijelom intervjua s našim sugovornikom Ivom Karamatićem, jednim od rijetkih živućih sudionika te bitke. Prilikom nedavnog obilježavanja 79. godišnjice Bitke na Sutjesci, u Dolini heroja na Tjentištu 18.6. o.g.. Predsjednik SABNOR-a BIH Sead Đulić posebno je u svom govoru pozdravio dvojicu živućih boraca sa Sutjeske, Ivu Karamatića iz Ploča i Petra Perišića kurira na Sutjesci poginulog komandanta Save Kovačevića.
Ta krvava drama na Sutjesci, bešćutnost ubijanja i klanja ljudi, ta ljepljiva krv žrtava koja Sutjeskom teče, kao da je dočarana poemom „Jama“ iako je napisana i prije te Bitke. Sutjeska je bila najkrvavija Bitka 2. Svjetskog rata.
„Samo kroz prste kapale su kapi/ tople i guste, koje krvnik nađe/ da bodež u vrat zabode mi slađe/ ćutio sam kaplje kao suze“, napisat će Ivan Goran Kovačić ne sluteći da će i sam nedugo nakon završetka Bitke na Sutjesci s bodežom u vratu „ćutiti i svoje kaplje kao suze“. Ivan Goran Kovačić ubijen je početkom srpnja 1943. godine nedaleko Foče. Njegov grob je pronađen tek 1957. godine.
Ivo Karamatić, borac i pravednik sa Sutjeske, priča nam o svojim viđenjima i doživljajima te krvave drame.
„Iznureni, izgladnjeli i nenaspavani, bolesni i izmučeni, slomljenih kostiju i ranjene duše ali nepokolebljivi u nakani da probijemo neprijateljski obruč u kojem smo se nalazili, jurišali smo ne bojeći se smrti. Bolničarka Dara Ivičević 19-to godišnja djevojka iz Drvenika, prava ljepotica puna života, u tom surovom ambijentu Sutjeske žrtvuje se pomažući ranjenim partizanskim borcima. Kako netko jaukne pogođen metkom, Dara je prva koja priskače u pomoć ranjenom drugu. Pomagala je i asistirala doktoru Stipi Radovanoviću s Korčule, tada još uvijek studentu medicine. Stajala je uz mene kada ju je pogodio metak u njene mladenačke bijele butine. Izdahnula je pred nama a doktor Radovanović je konstatirao smrt uslijed „srčanog šoka“.
U okruženju smo 127 tisuća njemačkih, talijanskih, ustaških, četničkih i bugarskih vojnika. Nas 18 hiljada sa 3.000 ranjenika. Napadali su nas artiljerijom i avionima, bombardirali sa svih strana i iz zraka, i tako mjesec dana bez prestanka od sredine svibnja do sredine lipnja. Ginulo se svakodnevno. Svaki treći od nas partizanskih boraca sa Sutjeske će tu i poginuti, nas 7.454 mrtvih heroja Sutjeske. U Prvoj dalmatinskoj od 1.000 boraca 564 će poginuti, u Drugoj od 1.200 boraca će nastradati njih 764, a u Trećoj njih 531. To su naši pravednici jer su za pravdu ginuli boreći se protiv zla fašizma a za jednakost i bratstvo svih naroda, pod vodstvom Josipa Broza Tita. Tu će na Sutjesci za te plemenite ideale poginuti i 5 mojih rođaka Karamatića – Ante Karamatić-Barišić, Jure Karamatić Čingrijić i brat mu Martin, Nedo Karamatić Lilić i Neda Karamatić Strikanova.“
I danas, nastavlja naš sugovornik Ivo Karamatić, mi se vraća ta slika pogibelji i tuge na koju smo naišli hodajući prema Lučkim kolibama. Naši drugovi Banijci koji su tu teško stradali, stazu svog kretanja obilježili su prizorima smrti, leševima i ranjenicima. Svakih nekoliko koraka sretali smo se sa smrću, nepregledna kolona izginulih drugova partizanskih pravednika sa Sutjeske. Teško je to bilo vidjeti, te slike mi se vraćaju evo i danas nakon gotovo 80 godina, priča nam vitalni 96-to godišnjak Ivo Karamatić. To su naši heroji partizani sa Sutjeske.
Bataljon „Josip Jurčević“ u čijem sastavu se borio Ivo Karamatić pod komandom pukovnika Petra Radevića, osiguravao je mostobran na lijevoj obali Sutjeske. Ivo Karamatić je bio cijenjeni drug i borac a u svojim zapisima o Bitci na Sutjesci istaknuti će ga i sam komandant Petar Radević koji će zapisati:
„Čim su prvi njemački izviđači zakoračili na desnu obalu Sutjeske na juriš sam pozvao najbolje borce moga bataljona da me slede. Drugovi Martinac, Knez, Košćina, Franić, Roko, Krilić, Bokšić, Karamatić, Brajković, Matijaš, odmah su pošli za mnom, a to je uslovilo da su oni tako povukli i ostali sastav bataljona tako da je čitav bataljon pošao na juriš. Uskočili smo u nabujalu Sutjesku. Mnogo se boraca prilikom prelaza utopilo. Tu se utopio i zamjenik komesara bataljona drug Jerko Kovačević.“
U tom cijelom kraju gdje su vođene borbe sela su bila uglavnom napuštena pa nije bilo mogućnosti doći do hrane. Gladovali smo. Doslovce smo pasli travu, jeli lišće i koru od bukve. Poslije 2-3 zalogaja bukove kore grlo bi se toliko stislo da se više ništa nije moglo gutati. Najslađa nam je bila trava Sremuša, to je Medvjeđi luk. Nezaboravna je slika kolone naših suboraca koji svaki u ruci drži pregršt Sremuše dok hoda i ublažuje svoju glad.
Moram Vas pitati druže Karamatiću, vjerojatno Vam je poznato da pojedini povjesničari poput Davora Marijana s Hrvatskog Instituta za povijest u Zagrebu, iznose teze o krivnji Josipa Broza Tita za velike gubitke na Sutjesci budući da je odugovlačio s povlačenjem čekajući Britansku vojnu misiju. Da li se među vama borcima govorilo o tome i da li je postojala makar i sumnja o krivici Druga Tita?
Situacija je bila takva da smo bili opkoljeni sa svih strana poput muha u flaši i zahvaljujući drugu Koči Popoviću zapovjedniku I. Proleterske brigade probijen je njemački obruč na Balinovcu. Mi borci sa Sutjeske nikada nismo niti promislili ili osjetili da postoje greške u komandiranju Josipa Broza. O tome se među nama nije nikada govorilo, dapače mi smo u predahu borbe pjevali pjesme o Titu i dizali tako borbeni moral. Taj povjesničar Marijan priča obične gluposti i izmišlja, jer mi borci smo čvrsto stajali uz svog vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita. Taj se gospodin povjesničar ušančio u Hrvatskom Institutu za povijest odakle širi svoje proustaške laži i truje mlade i za to sve još i prima nemali novac od države Hrvatske. To je sramota.
Ovo bih morao komentirati. Odgovor Ive Karamatića u bitnome se slaže s izvještajem koji je komandant njemačkih trupa Rudolf Luters uputio Wehrmachtu 20.6.1943. g. sa Sutjeske- „Snage pod Titovom komandom su odlično organizirane, vješto vođene i raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje. Neprijateljsko komandiranje bilo je izvanredno, gipko i također u obrani aktivno.“ Vidimo da sudionici Bitke na Sutjesci, kako njemački zapovjednici tako i partizanski borci ističu odlučno i odlično zapovijedanje druga Tita i Vrhovnog štaba, no sada poslije toliko godina Davor Marijan očito u goloj namjeri da kompromitira Josipa Broza Tita govori sasvim suprotno od sudionika Bitke. On hoće reći da zna bolje što se događalo na Sutjesci od onih koji su tamo ratovali. Očito ga vodi gola mržnja. Cilj je Davora Marijana i sličnih povjesničara koji su znanost podredili političkom cilju kompromitacije istaknutih pripadnika partizanskog pokreta Josipa Broza, Stjepana Filipovića, Gojka Ujdurovića, kako bi se u konačnici i partizanski pokret prikazao zločinačkim. Na tom projektu ozbiljno radi dvojac s Hrvatskog Instituta za povijest u Zagrebu Davor Marijan i Ivo Lučić, i sve se to, koje li sramote, financira iz proračuna Republike Hrvatske.
Zahvaljujući Vam se na kraju za ovaj razgovor upitao bih Vas osjećate li ikakvu zahvalnost suvremene RH koja kao svoju ustavnu vrednotu ističe i antifašizam?
Na žalost ne osjećam nikakvu zahvalnost za učešće u NOB-i i žrtvu koju smo podnijeli da bi imali Republiku. Izražavam žaljenje da se danas 80 godina poslije 2. Svjetskog rata od raznih proustaških elemenata prisutnih na našoj političkoj sceni šire laži o našoj borbi i zbivanjima tijekom rata, te o ogromnim zaslugama Josipa Broza Tita vođe partizanskog pokreta u Jugoslaviji. Nazivaju nas svakojakim uvredljivim imenima iskrivljujući našu povijest i istinu o borbi za slobodu hrvatskog, srpskog i drugih južnoslavenskih naroda. Antifašističke borce se prikazuje u negativnom svjetlu a ustaše se slave kao borci za Hrvatsku. Danas se u Hrvatskoj mijenja smisao 2. Svjetskog rata. Pobjedničku Titovu vojsku se sramoti, a pjevaju se pjesme i imena ulica daju ustaškim zlikovcima. Srušeno je 3.000 naših spomenika, to nas ponižava i boli. U Hrvatskoj ne osjećam nikakvu zahvalnost, nikada nisam pozvan na radio ili TV da svjedočim o slavnim danima naše borbe. Nikada nisam gostovao na HTV a da apsurd bude veći pozvan sam i govorio o tim ratnim danima na njemačkom radiju. To je potpuno nestvarno da govorim o ratu Nijemcima protiv kojih sam se borio, ali ne i na HTV-u. Žalosno je da se danas naša borba protiv njemačkog nacizma tijekom 2. Svjetskog rata više cijeni u Njemačkoj nego u Hrvatskoj. To je hrvatska sramota.
VEDRAN SRŠEN
