Vlasništvo i upravljanje njime

Riječ unaprijed

Ius gubernandi – pravo na upravljanje još ne postoji kao pozitivno, kodificirano pravo, a trebalo bi činiti  jednu od osnovnih grupa zakona ili prava koje se odnose na vlasništvo, a i na upravljanje političkim, ekonomskim i društvenim subjektima. Iako još nema pozitivno postojanje, to, potencijalno pravo, ius gubernandi danas ima veliku praktičku važnost, ne samo za vođenje poduzeća, institucija, društava i država, nego i za vođenje razvoja cjelokupne civilizacije. To pak proizlazi iz našeg shvaćanja prava po kojem je ono jedno od nekoliko ključnih oruđa za razvoj civilizacije. Mislimo također da je to pravo od velike važnosti za pravnu znanost ili filozofiju prava, ali i za ekonomiju i politologiju.

Pravo je, po našem shvaćanju, volitivno oruđe, opredmećena ili objektivirana, volja ljudske vrste – objektivirana kao organizacijski ili politički instrument i metoda ostvarivanja njenih ultimativnih ciljeva, a potencijalno pozitivno pravo na upravljanje – ius gubernandi – postaje sve važniji i sve traženiji njegov segment ili moment.

Za pravnu, političku i ekonomsku praksu važni su zakoni koji se spominju u donjem tekstu, a koji čine sadržaj iuris gubernandi. Ti su zakoni, koliko je meni poznato, prva sustavna regulacija i sistematizacija upravljačkih prava, nešto što, kako smo već rekli, i kao što ćemo obrazložiti u daljnjem tekstu, danas ima  toliku važnost da se bez implementacije tih ili takvih zakona u postojeće zakonske sisteme, tj. u ustave, neće moći nastaviti normalno razvijati civilna civilizacija i civilno društvo.

***

Većini čitatelja zasigurno je poznato kako se još od Rimskih vremena smatra da se ekskluzivno, privatno vlasništvo, dominium privatum (ili proprietas privata) temelji na tri opća prava koja su dio iuris civile – privatnog ili građanskog prava.

Evo ih:

ius utendi – pravo upotrebe,

ius fruendi – pravo plodouživanja,

i ius abutendi, pravo uništenja,

od kojih je ono zadnje, ne samo najšire nego i najšire moguće, jer privatni vlasnik nikome ne odgovara ako uništi ili ošteti svoje vlasništvo.

Ali, višetisućljetna socijalna, politička i ekonomska praksa i posebno praksa tekućih vremena ukazuju na to da bi u temeljima prava koje se odnosi na raspolaganje privatnim vlasništvom i upravljanje političkim zajednicama, trebalo postojati još jedno, četvrto pravo – ius gubernandi – pravo na upravljanje. No danas još ne nalazimo takvo pravo, čak ni u najnovijim zakonicima.

Istina, srednjevjekovni i renesansni pravnici i teoretičari suvereniteta i vlasti spominjali su srodne termine: ius regendi, ius regnandi, ius imperandi i ius gubernandi, ali pod tim terminima mislilo se na nekoga ko ima pravo na suverenitet, na zauzimanje vladarske pozicije, te da li to pravo potiče de Dei gratia, de naturae, de legis ili pak de ius fortioris itd…

Kad mi izlažemo ovo pravo, ius gubernandi, onda ne govorimo o tome, nego mislimo i izlažemo sistem zakona čije odredbe onemogućuju ili sprečavaju, a i kažnjavaju hotimične i nehotične zloupotrebe vlasti ili upravljanja ili pak sa pozicija vlasti ili upravljanja brzo uklanjaju one subjekte koji nisu pokazali dovoljno veliku sposobnost za tu funkciju.

Po našem mišljenju, a i po iskustvu cjelokupne povijesti, ius gubernandi – pravo na vladanje ili upravljanje može, na ovaj ili onaj način, steći svatko ko to poželi, naravno, ako je dovoljno sposoban da ga stekne ili osvoji. A zadržati ga, sve do današjih dana, mogao je i silom, a i dovoljno velikom bezočnošću, lukavstvom ili beskrupuloznošću.

Nasuprot takvoj praksi, po ovom pravu, kojeg izlažemo u okviru ius gubernandi, svaki bi subjekt mogao zadržati vlast ili upravljački položaj samo ako se ne ogriješi o odredbe i zahtjeve onih zakona koji ga čine, a i samo dotle dok se ne ogriješi o njih. O tome kako neko može doći do vlasti ili neke upravljačke funkcije, ovi zakoni ne uvode nikakve novine u odnosu na demokratski način izbora vlasti i postojeće poslovne običaje.

Dobar vladar – isto kao i onaj koji se pokaže loš i zao – može doći do vlasti i ne-zakonitim putem, odnosno narušavanjem zakonitosti, kao što je učinio npr. Napoleon I Bonaparte, a i mnogi prije njega „Zakoni su kao paučina – govorio je Solon – mali se u njoj hvataju a veliki ju raskidaju,“. Protiv osvajanja vlasti od strane tih, „velikih“ za sada se ne može ništa učiniti, barem ne pomoću postojećih zakona. Za utjehu neka nam bude iskustvo koje pokazuje ti, “veliki” katkada mogu biti i iznimno dobri vladari, kao netom spomenuti Napoleon I Bonaparte.

Osobitost i vrijednost zakona koji čine ius gubernandi je u tome što bi oni mogli najradikalnije skratiti vrijeme vladavine onih subjekata koji bi loše vladali.

(Etabliranjem zakona koji spadaju u ius gubernandi zbiva se ili nastaje jedna epohalna novost – uspostavlja se umjetni vlasnik, koji je sinteza razvoja institucije vlasništva. No umjetni vlasnik je široka tema, pa o njoj ovdje ne možemo govoriti. Ako to nekoga zanima neka pogleda tekst: https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/ Dole niže reći ćemo samo nekoliko najnephodnijih riječi o njemu.)

Vraćamo se glavnom toku rasprave o našoj stvari, rasprave o pravu na upravljanje.

Svoju osobnu korist, stečeno pravo na upravljanje ili vladavinu i druge ciljeve do kojih mu je stalo, onaj ko je već stekao vlast, odnosno, puno točnije: ko je postao ekskluzivni posjednik upravljačkog prava – gubernator, političar ili manager – prema odredbama  ius gubernandi-ja – mogao bi održavati ta, stečena prava, isključivo dovoljno dobrim, produktivnim upravljanjem predmetom, svog upravljanja, ili vladavine.

Malo kasnije čitatelj će sam uvidjeti da je ovo pravo novost u zakonodavstvu, i to velika i presudno važna novost čak i za daljnji tok povijesti i razvoj civilizacije.

Postojeći zakonski sistemi, istina, sadrže neke odredbe koje ograničavaju zloupotrebe vlasnika gubernatorskih prava, gubernatora, managera ili vladara, ali su te odredbe toliko vrijedne i efikasne da se mogu objesiti mačku o rep. Narod, političari i pravni znanstvenici misle ili sanjaju da žive po liberalnim zakonima koja je postavio John Locke, a ekonomska i politička praksa, manageri, političari i drugi moćnici, baš zbog nepostojanja ili neodređenosti i neegzaktnosti  ograničavajućih odredbi suvremenih zakona, odredbi koje bi trebale ograničiti ili prevenirati zloupotrebu vlasti ili upravljanja, ravnaju se po načelu „drž’ ne daj“, koje su postavili i za koja su se zalagali tipovi kao što su: Trasibul, Perijandar, Agatokle, Borgie, Thomas Hobbes, Nicollo Machiavelli, i mnogi drugi maheri.

Riječ, dvije o naravi zakona koji čine ius gubernandi – pravo na upravljanje.

Da se i kod ius gubernandi radi o momentu ili jednom obliku privatno-vlasničkog zakonodavstva ili prava vidi se po tome što; ako netko stekne pravo, npr.: pravo na upravljanje nekim poduzećem, ili imanjem, onda je to njegovo pravo ekskluzivno. U njega se, ako je upravljanje dobro, produktivno, tj. ako zadovoljava kriterije zakona, ne smije mješati čak niti vlasnik ili izvorni suveren koji mu ga je dao.

Nešto slično, po postojećim zakonima, važi i za pravo na upravljanje nekom  državom. Narod, doduše, koji je, koji je izvorni suveren, a koji je putem izbora dao vlast nekoj vladi, ima pravo umješati se u njeno vladanje, ali nema mogućnosti za to, osim u krajnjoj nuždi, putem novih izbora ili pobune. No to se, nažalost, zbiva tek onda kad je već učinjena neka velika šteta, zlo ili nepravda. Govorim baš o velikoj šteti, zlu ili nepravdi, jer narod se ne diže na pobunu zbog neke sitnice, ukoliko se, naravno, ne radi o onoj kapi koja prelijeva času.

Ovaj Ius gubernandi o kojem mi govorimo zapravo je jedan vid prava ius utendi – prava na upotrebu, samo što se kod ius utendi radi o upotrebi kod koje je cilj vlastita korist upravljača, dok kod ius gubernandi, upotreba, odnosno upravljanje cilja na korist ili dobrobit samog predmeta vlasništva kojim se upravlja i onih ljudi što rade s njime i čija je egzistencija ovisna o tom vlasništvu. Kod upravljanja državom ključni cilj je dobrobit građana i cijele države.

Po tome što je upravo rečeno, ius gubernandi spada u javno pravo, no činjenica koju smo već spomenuli: da osoba koja je stekla to pravo: npr. pravo da bude direktor nekog poduzeća, postaje ekskluzivni posjednik te titule ili upravljačke funkcije (sve dok dobro obavlja svoj posao), kategorički ga svrstava ga i u pravo koje se odnosi na privatno vlasništvo – ius dominii exclusiva, Ekskluzivnost i privatnost su jedno isto. Excludere ex iure – isključiti iz prava, znači isto što i lišiti prava – privare iuris.  Jedna živa individua ili neka pravna osoba lišava prava na nešto sve ostale pravne i fizičke osobe.

Čini se, dakle, da ius gubernandi o kojem govorimo ima karakteristke i javnog, i privatnog prava i da je možda nekakva spona između javnog i privatnog prava. A možda bi se čak moglo govoriti i o tome da je princip na kojem se ono zasniva osnova društvenosti čovjeka, jer društvenost se manifestira u ostvarivanju svojih vlastitih interesa na društveno koristan, ili društveno dobrobitan NAČIN rada, djelovanja, činjenja, vladanja, upravljanja….

Zakonima; odnosno: 1. Zakonom o kontroli efikasnosti rada managera, 2. Zakonom o konroli efikasnosti vlasti i administrativne djelatnosti, 3. Zakonom o kontroli efikasnosti obiteljskog života, i 4. Zakonom o kontroli efikasnosti školstva, a i nekim drugima, ja sam, već prije mnogo godina pokušao dati egzaktne kriterije koji pokazuju koliko je uistinu efikasno nečije upravljanje svim bitnim, kapitalnim institucijama ljudskog društva i mislim da je s tim zakonima pravo ius gubernandi započelo, ili, možda točnije, otkrilo ili nagovijestilo svoje realno, pozitivno postojanje.

Zašto je ius gubernandi, i zakoni koji ga čine, jako važno, a danas možda čak i najvažnije, područje prava?Razlog je to što je upravljanje poduzećem, školom ili državom ili nekom drugom važnom institucijom najvažniji posao u tim institucijama. O dobrom ili lošem upravljanju najviše ovisi to da li će ove institucije napredovati, stagnirati ili će nazadovati. Ius gubernandi ne može omogućiti dobro vladanje ili upravljanje, ali može spriječiti ili onemogućiti ono loše.

Odakle danas tako velika potreba za ovim pravom?

Nastala je iz toga što je upravljanje npr. nekim velikim poduzećem postalo vrlo složeno i iz toga što ga mogu obavljati samo stručno osposobljene individue, pa je došlo do razdvajanja vlasničke i upravljačke funkcije.

Iz tih istih razloga, vlasnička moć prirodnog vlasnika, žive fizičke osobe – dominii potestas – (neograničeno pravo raspolaganja predmetom vlasništva), danas je postala jako neprimjerena i nedjelotvorna, pogotovo ako vlasnik nije ujedno i darovit i stručno osposobljen upravljač i pogotovo u velikim korporacijama, dioničkim društvima, velikim bankama i poduzećima u državnom vlasništvu, gdje se ta, vlasnička moć, uz neznanje i nemoć pretvorila u svoju vlastitu karikaturu i ruglo.

Za dioničare, npr. koji su česti vlasnici tih velikih korporacija, manageri kažu da su „glupi i drski“ „Glupi su – kažu – jer kupuju dionice, a drski, jer očekuju još i neku dobit – dividendu“.

Danas, kad je ljudska vrsta prilično bogata i kad vlada obilje, barem u jednom, tzv. civiliziranom dijelu svijeta, gubernatorima tj. upravljačima, managerima ili političarima koji, suprotno vlasnicima, ne slijede sudbinu vlasništva kojim upravljaju (tuđeg vlasništva), ekonomičnije je, lakše i razumnije sticati dohodak i bogatiti se zapuštanjem ili činjenjem štete tim poduzećima, institucijama ili državama kojima upravljaju, nego ga sticati produktivnim radom. Pravi opseg te štete, koji je puno veći nego što vi i sanjate, teško je primjetiti, jer ju ne plaćaju samo neposredni vlasnici i zapolenici, nego svi pripadnici ljudske vrste, kako oni živući, tako i oni koji će se jednog dana tek roditi. A “plaća” ju i priroda, tj. prirodni okoliš.

Tako se zbiva kradimični proces osiromašenja ljudske vrste, a i nazadak, ili usporavanje razvoja civilizacije, kulture i društva i to usprkos neviđeno brzom, širokom i velikom tehnološkom napretku. Dovodi se u pitanje ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste, ciljeva čije ostvarenje osmišljava njen opstanak i djelatnost……(Najozbiljnije mislim da bi ste ova dva pasusa svakako trebali još jednom, tj. ponovo pročitati i dobro zapamtiti.).

Jedan od neposrednih ciljeva spomenutih zakona i cijelog iuris gubernandi –  upravljačkog prava – kojeg nudim jest i to da spriječi bogaćenje svih vrsta previše “darovitih” tj. nesavjesnih, pokvarenih gubernatora, bogaćenje putem zanemarivanja, oštećivanja ili upropaštavanja država, kapitala, poduzeća ili drugih institucija s kojima oni upravljaju.

Ius gubernandi bi odredbama svojih zakona učinio nedodirljivim i štitio one managere, gubernatore ili vladare koji bi ostvarivali barem one minimalne rezultate koje zakon zahtjeva. A otpuštao one koji ih, zbog nepoštenja, nemara ili nesposobnosti ne ostvaruju.

Princip na kojem se temelje svi ti zakoni i ius gubernandi uopće nije neka altruistička sociološka utopija, nego prije nekakav funkcionalni „egoizam“ i mogao bi se ukratko izraziti ovako.

Brini se za svoje interese i ostvaruj svoje ciljeve, ali ih smiješ ostvarivati isključivo tako da NAČINOM nijihova ostvarivanja istovremeno ostvaruješ i ciljeve poduzeća, kapitala, društva, profesije, grupe u kojoj djeluješ ili države u kojoj živiš, a i one ultimativne interese i ciljeve ljudske vrste.

A da li to doista činiš, i to na onaj poželjan NAČIN, i u kojoj mjeri, presudit će zakon, ali tek na osnovu rezultata koji se poluče na tržištu. Ono afirmira samo te, društveno korisne, poželjne ili dopuštene NAČINE ostvarivanja vlastitih interesa onih subjekata koji izlaze na tržište da bi nešto prodali. U „Uzornom trgovcu“, Dubrovčanin Benko Kotruljević izriče ovo načelo: „Čini drugima dobro, sebi na korist“. Mi bi smo danas možda rekli. Bori se za svoje dobro, ali isključivo  NA NAČIN na koji činiš dobro drugim ljudima i cijeloj zajednici.

Kriteriji produktivnosti, tj. društvene korisnosti ili štetnosti NAČINA djelovanja, po ovim zakonima koje sam predložio nisu lijepe riječi, prazne fraze ili dobri izgovori, nego neumoljive brojke.

Oni gubernatori koji bi imali bolje, društveno i civilizacijski svrsishodnije i prihvatljivije NAČINE ostvarivanja interesa onih institucija kojima upravljaju postizali bi veće i bolje brojke. A samim tim, ti bi subjekti, uz sigurnu zaštitu, imali i veću plaću, ugled, moć, utjecaj itd. A ako bi netko ostvario brojke niže od onih koje zakon propiše kao najniže dopuštene, a ne obznani to i ne dade navrijeme ostavku na položaj koji je zauzimao, čekala bi ga odgovornost koja ne zastarjeva, zatvor, novčane kazne, prisilni rad, i slične popravne mjere.

Ovaj zakon ne bi čekao da se napravi šteta, da bi tek onda djelovao, nego bi manageru ili kakvom drugom gubernatoru, izračunom budućih rezultata, dao mogućnost da odstupi prije nego napravi štetu za koju bi  morao biti kažnjen.

Time bi se sprečavali slučajevi kao što su npr: ENRON, CITY BANK, CREDIT SUISSE, ili naša INA, TODORIĆ ili AGROKOR, ali i nešto puno gore : veliki i kronični državni deficiti, te unutrašnji i vanjski dugovi.

Jedna mala digresija.

U prethodnim radovima, a i u ovom često sam naglašavao da je važan upravo NAČIN na koji netko ostvaruje svoje ciljeve.

Zašto?

Kroz NAČIN rada ili djelovanja sloboda postaje realnost i osnova društvenog života, jer možeš ostvarivati SVOJE ciljeve radeći što god poželiš ili ti padne na pamet, ali samo ako to radiš ili činiš NA NAČIN kojim ISTOVREMENO ostvaruješ cljeve društva i ljudske vrste. To je jako važno, jer se tako, kako smo gore rekli, ozbiljuje sloboda, a i veliki i brzi napredak, jer taj NAČIN zapošljava kreativnost, koja je jedan od ljučnih oblika slobode.

Ima još nešto.

Stvar je jednostavna. Od NAČINA na koji samo ja mogu lako ostvariti svoje interese, puno je vredniji NAČIN na koji to, isto tako lako može učiniti cijeli narod ili cijela ljudska vrsta. Od dva NAČINA na koji se mogu ostarivati isti ciljevi, vredniji je onaj koji je perspektivniji, lakši i humaniji. Cijela povijest je, između ostalog, također i traženje i iznalaženje sve boljih NAČINA na koji ljudska vrsta može ostvariti svoje ultimativne ciljeve.

Eto, samo toliko. Za više pogledaj neke druge moje radove i pažljivo pročitaj Kantovu „Kritiku praktičkog uma“.

Vraćamo se našoj temi.

Zbog razvoja koji je vodio i ka slabljenju vlasničke funkcije, čini se da je ius gubernandi i navedeni zakoni koji čine njegov sadržaj postao nešto bez čega se neće moći nastaviti razvitak civilizacije. To možda zvuči pretenciozno, patetično ili emfatično, ali to je gola istina.  Nekada je živi privatni vlasnik morao slijediti sudbinu svog vlasništva – Fati dominii sui dominus sequitur – uzdizati se i propadati zajedno s njim, a da ne bi propao morao se jako truditi da dobro vlasnikuje, tj. upravlja. Sada kad više ne upravlja, njegova je sudbina u rukama managera. Po odredbama iuris gubernandi, funkcija managera ili gubernatora bila bi podvedena pod pravilo Qualis cura, talis vita, pa bi se, manager, iako nije vlasnik, morao truditi da dobro upravlja, da ne bi imao nizak dohodak, dobio otkaz, propao…. Pravilo: Qualis cura, talis vita – kakvo upravljanje takav i život – znači: dobro upravljanje, velik dohodak i dobar život, a loše upravljanje….zna se. Zakon bi žrtvovao lošeg upravljača, tj. dao mu otkaz, zato da bi sačuvao poduzeće ili državu kojom on upravlja. Ali ovdje se ne radi samo o sudbini individua i grupa ili nacija, nego i o sudbini cijele ljudske vrste jer i ona, kako sam već govorio na drugim mjestima, mora slijediti sudbinu svoga vlasništva, odnosno civilizacije koju stvara i kojom upravlja. Zadatak iuris gubernandi-ja bio bi da putem jasnih, egzaktnih, brojčanih kriterija, te kodificiranih i standardiziranih i pravednih nagrada i kazni, aktualizira tu novu funkcionalnu i produktivnu ovisnost o stanju vlasništva, ovisnost koja bi eliminirala ili barem bitno, radikalno smanjila štete koje proizlaze iz lošeg upravljanja.

„Čovjek najbolje radi kada ne žanje samo nagrade za dobar rad, nego i kazne za loš, “ kaže A. Smith.

 Iskustvo pokazuje da mu trebamo vjerovati.

Kad mi govorimo de iure gubernandi onda ga uzimamo u najopćenitijem značenju – pravu upravljanja koje je uvjetovano i utemeljeno u dobrom upravljanju, a koje najčešće ne uključuje prinudu, nego više partnerstvo i motivaciju. Ali, postoje i drugačiji vidovi ovog prava. Ius gubernandi nekoga kralja, diktatora, šefa vlade, ministra obrane ili ministra policije uključuje, naravno i fizičku prisilu. No, kako smo već natuknuli, ius gubernandi direktora nekog poduzeća ne sadrži baš ta negativna ovlaštenja, nego neka druga koja su možda čak i neugodnija i djelotvornija. Ali, ovdje nas ne zanimaju te razlike.

Mi ovdje pokušavamo ukratko skicirati one momente ius gubernandi-ja koje koji bi u svim ili barem u velikoj većini onih najvažnijih društvenih segmenata, ili institucija otklonile ili spriječile djelovanje  elemenata ili sila koje onemogućavaju ostvarenje onih ulitmativnih ciljeva društva, i cijele ljudske vrste, te koji vuku civilizaciju ka ponoru nazatka. Pokušavamo, dakle, skicirati zakone koji bi sprečavali zloupotrebu vlasti i upravljanja i prevenirali štete koje bi proizlazile iz njih, te koji bi, uz veći, širi i lakši progres, te lakši, sigurniji i bogatiji život uveli i više pravde u ljudski svijet.

Moramo ponovo naglasiti da ius gubernandi ili ius administrandi ne razlikuje unaprijed one sposobne od nesposobnih ili nesavjesnih upravljača, jer nikome na čelu ne piše da li je sposoban ili nesposoban, ali on sprečava da se vlast ili upravljačka funkcija predugo zadrže u rukama ljudi koji se pokažu nesposobni ili nepošteni i da onda iz toga proiziđe šteta i zlo.

Ima još nešto radi čega je potreban Ius gubernandi.

U prethodnim radovima ukazivao sam na to da je današnja civilizacija etapa uspješnog dovršavanja umjetnog bića čijem se stvaranju žrtvovala cijela ljudska vrsta u zadnjih pedesetak ili sto tisuća godina, i da je to umjetno biće zapravo bićevito sredstvo samooslobođenja ljudske vrste.

U prethodnim radovima sam na puno mjesta pokazao da to umjetno biće nije ništa drugo nego kapital.

Ius gubernandi potreban je, dakle, i zbog toga da upravljanje nad velikim i važnim kapitalnim dobrima ljudske vrste, vlast umjetnim bićem ne bi došla u ruke neke nesposobne budale koja bi onda činila štetu na nekom kapitalnom dijelu ili momentu tog bića, te velike i prevažne tvorevine za čije se stvaranje, tokom mnogih milenija žrtvovala cijela ljudska vrsta.

No sada nekoliko obećanih riječi o umjetnom vlasniku. Već smo rekli da je umjetni vlasnik zapravo umjetno biće, kapital koji se putem zakona koji spadaju u ius gubernandi transformira u vlasnika sebe samog.

Budući da je umjetni vlasnik besmrtan, ne bi više ne bi bio potreban zakon o nasljeđivanju kapitalnih dobara, niti elementi nekih drugih zakona koji se odnose na nasljeđivanje.

Zakon ne bi mogao djelovati retroaktivno, pa ne bi mogao razvlašćivati vlasnike kapitala, no za onoga koji je već naslijedio, golema kapitalna bogatstva, važili bi isti zakoni kao i za managere. I, ako on ne bi uspijevao udovoljiti zahtjevima zakona, morao bi vlasništvo nad svojim bogatstvom prepustiti umjetnom vlasniku koji bi kontrolirao rad managera, a njemu bi npr. mogla pripasti neka vlasnička renta ili nešto slično. Potomci tih vlasnika, međutim ne bi mogli naslijediti pravo na dobijanje te rente pa bi tako umjetni vlasnik polagano i neprimjetno zamijenio poznate nam žive vlasnike Vidi Zakon o kontroli efikasnosti rada managera.

Eto. samo toliko.

Ovdje moram reći da su se i u prijašnjim vremenima, a naročito u vremenima dekadencije društava, nadzornici imanja znali bogatiti potkradanjem svojih gospodara i uništavanjem njihovih imanja. Ali to nije imalo ni izdaleka takve razmjere kao danas, pa nije bilo niti neke prijeke potrebe za takvim zakonima od kakvih se sastoji ius gubernandi, a nije bilo moguće niti sprovesti u praksu neki takav zakon. Danas je njegovo sprovođenje omogućeno elektronikom, računalima, internetom i drugim takvim stvarima.

Idemo dalje

Vlasništvo, tj. predmet vlasništva shvaćamo kao objektivirani ili opredmećeni rad i život, životnu energiju neke osobe ili grupe. Ono što je moje, što ja imam, to sam ja, odnosno moja vlastitost, moja životna energija izvan moje kože, bez obzira na to na koji od poštenih i zakonitih načina sam to stekao. No kako su se današnje kapitalne stvari i golema bogatstva stvarala sudjelovanjem velikog broja ljudi, naroda, rasa i kultura, teško da se netko može danas smatrati nekakvim individualnim ili čak grupnim privatnim vlasnikom nečega što je stvarala i stvorila cijela ljudska vrsta, stotine generacija tokom nekoliko desetina ili stotina tisuća godina.

Nagrade bi se, dakle, načelno govoreći, davale samo za osobni doprinos razvoju umjetnog bića ili ljudskog bogatstva uopće. [Osobni doprinos tzv. fizičke (prirodne) ili pravne (umjetne) osobe.]. Naslijeđivati bi se mogla samo neka, oporezovana nekapitalna imovina roditelja ili drugih predaka.

Kao što nismo krivi za grijehe naših predaka, tako nismo ni zaslužni za njihove velike podvige i uspjehe pa ne možemo niti dobijati nagrade ili plaću za to.

Ovo pravilo koje bi važilo prvenstveno za individue, važilo bi (što proizlazi iz gornjeg teksta) i za poduzeća, nacije i njihove države, ali i za generacije i druge slične žive ili pravne, tj. umjetne subjekte. veličina nagrada trebala bi biti srazmjerna veličini i vrijednosti doprinosa ostvarivanju ciljeva društva ili ciljeva ljudske vrste.

Implementiranjem zakona koji čine ius gubernandi u zakonski ili pravni sistem neke države, u ustav stvorio bi se zapravo umjetni vlasnik, a potreba za živim vlasnikom bi nestala.

Kao što sam gore jasno istaknuo, umjetno biće, kapital bi, na osnovu Zakona o kontroli efikasnosti administracije i vlasti  postao i umjetni nadvladar koji bi kontrolirao efikasnost efikasnost vladajućih timova lokalnih država a i vlasti moguće svjetske države. Zakon bi štitio one vlade koje bi ispunjavale  zahtjeve koje on postavio. A ako ih ne bi ispunjavale, odnosio bi se prema njima na osnovu ovlaštenja ius abutendi – davao im otkaze, A ako bi vlade prikrivale loše rezultate svoje vlsdavine i ne bi, zbog mogućih loših rezultata navrijeme odstupile, činile bi kaznena djela koja ne zastarjevaju. U prethodnim radovima često sam govorio da bi Zakon o kontroli efikasnosti vlasti čuvao dobre narode od loših vlasti i dobre vlasti od loših naroda. No, o tome sam dosta govorio u prethodnim radovima, pa ovdje više neću. Reći ću samo to da bi kapital u svojstvu umjetnog nadvladara ili supervizora vlasti štitio interese ljudske vrste neusporedivo bolje od bilo kojeg i bilo kakvog drugog subjekta.

Napomena 1

„Pravda je cilj prava“, govorili su Rimljani. To je dobro i lijepo zvuči ali nije sve.

Kako smo već rekli, pravo shvaćamo kao objektiviranu volju ljudske vrste – objektiviranu kao specifičnu organizacijsku ili političku metodu i instrument samonavođenja, samomotiviranja i samoprisile ljudske vrste na ostvarivanje onih dalekih i velikih ciljeva koji daju smisao njenom teškom postojanju. Zadatak prava je ostvarenje rečenih ciljeva, a pravda je jedno od najvažnijih, a možda najvažnije i neophodno društveno, psihološko i moralno sredstvo za njihovo ostvarivanje, a ne samo cilj.

Pravda je društvu ono što je sunce žitnoj njivi ili cvjetnoj livadi.

Napomena 2.

Ius gubernandi velikim dijelom proizlazi i iz višestoljetne diskusije o tome koji je rad produktivan, diskusije koja je iznjedrila, merkantilizam, fiziokraciju, monetarizam i druge važne ekonomističke svjetonazore i spoznaje, a koju je proročanski zaključio K. Marx, duboko istinitom tvrdnjom da je produktivan „samo onaj rad koji se razmjenjuje za kapital“, jer samo taj rad stvara višak vrijednosti i profit iz kojeg se može financirati i dalje razvijati kapital.

Budući da mi smatramo da je kapital umjetno biće kojeg je stvorila ljudska vrsta, i budući da je on neophodno bićevito sredstvo ili bićevito oruđe za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste, mi možemo onu Marxovu tvrdnju izreći i ovako: produktivan je bio samo onaj rad koji je stvarao i razvijao umjetno biće, a to je bio upravo onaj koji se razmjenjivao za kapital. Na osnovu tog iskaza može se lako shvatiti što je i kakav je bio produktivni rad i kakav rad mi moramo njegovati i protežirati da bi smo mogli ostvariti ciljeve naše vrste.

Rad koji se razmjenjuje za dohodak je prosta potrošnja. (Također, Marx)

Kad bogatstvo nekog naroda ili cijele ljudske vrste poraste, javlja se „prevelika sklonost potrošnji“ J. M. Keynes. A kad potrošnja postane veća od novostvorene vrijednosti, nestaje sredstava, ne samo za razvoj, nego i za prosto održanje kapitala, umjetnog bića, civilizacije, ili kako već hoćete, jer to je jedno, isto. Tada se zatvaraju poduzeća, propadaju banke, rastu državni dugovi, a širi se i produbljuje bijeda ljudske populacije.

Nastupa ekonomska kriza.

Jedan od najvažnijih zadataka sistema zakona koji čine ius gubernandi bio bi da “sklonost ka potrošnji” i veličinu same potrošnje kontinuirano, isto kao i “sklonost ka štednji” (opet Keynes) drži u  funkcionalnim i produktivnim odnosima i omjerima i da time sprečava krize, štete i nesreće koje s njome dolaze.

Prema našim nazorima, potrošnja je degustacija proizvoda umjetnog bića, kapitala. Putem potrošnje čovjek daje informacije kapitalu o tome u kojem bi pravcu taj kapital, umjetno biće trebalo razvijati svoje  proizvode i samog sebe, kako bi što rafiniranje zadovoljavalo ljudske potrebe i osposobilo se za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste. A da bi ove informacije bile pouzdano točne, potrošnja ne smije biti, diogenski skromna, mala, niti asketska, nego velika i raznovrsna, ali ne smije biti ni približno jednaka novostvorenoj vrijednosti, a kamo li veća od nje. Potrošnja je, dakle, ako nije prevelika niti premala, jedan oblik ljudskog rada kojim se usavršava umjetno biće, koje je, kako smo rekli, neophodno bićevito sredstvo za ostvarivanje ultimativnih ciljeva ljudske vrste. (I ovo pročitajte ponovo.).

Jasno, treba imati na umu da masovna potrošnja, a niti masovna proizvodnja ne bi smjele ostavljati nikakav prljavi ili štetan trag u prirodi. To bi malko poskupilo ljudski život, ali bi to bilo pravedno prema prirodi i omogućilo joj puni život, koji je korijen i našeg života.

Sine iustitia, peret mundus – bez pravde svijet propada.

Sada riječ, dvije o nečem drugom.

Zapitajmo se što biva kad novostvorena vrijednost postane jako velika i puno veća od potrošnje i kad se pojave golemi gotovinski državni suficiti koji se besposleno izležavaju i ljenčare u trezorima banaka?

Onda su takvi suficiti isto što i zakopano blago, pored kojeg njegov vlasnik može i umrijeti od gladi. Takvim odnosom prema suficitima devastira se najplemenitija supstancija u univerzumu  –  ljudski rad – i pretvara u hrpu smeća, koja postaje velika prepreka daljnjem razvoju i dobrom životu.

Zamisllite da neki budalaš u pustinji umire od gladi i žeđi, a pored njega leži ona čarobna Aladinova svjetiljka. No on, jadan ne zna da ju treba samo protrljati da bi iz nje izašao onaj svemoćni duh (jedan od prvih simbola umjetnog bića) i ispunio mu svaku želju i spasio ga.

Isto je i sa onim velikim suficitima.

Da ne bi dolazilo do takvih nevolja, potrebno je „protrljati“ ih, tj. mudro investirati, kako bi oni sutra donijeli željene plodove. Ius gubernandi brine i o ovom problemu, a kako je on riješen, možete vidjeti u „Zakonu o kontroli efikasnosti školstva“.

Zašto baš školstva?

Odgovor je jednostavan. Znanost je sinteza razvoja, najvredniji moment umjetnog bića, kapitala, ili, ako hoćete, najvredniji oblik ljudskog bogatstva, a škola je institucija, sredstvo, oruđe koja to bogatstvo prenosi s jedne generacije na drugu. Zakon o kontroli efikasnosti školstva je istovremeno i zakon o međugeneracijskim ekonomskim odnosima. On ne bi dozvolio da jedna generacija slijedećoj preda manje znanja ili pak lošiju znanost i tehnologiju, manje bogatstvo , nego je sama naslijedila, nego veće i bolje.

Ko pročita taj zakon vidjeti će da bi njegova primjena rezultirala time da se golemi dio onih gotovinskih suficita što ga katkada stvaraju nacije ili cijela ljudska vrsta insvestira u znanost i ljudsko obrazovanje, što je, kad se dobro promisli, neusporedivo najbolja, najsigurnija i najperspektivnija investicija, jer upravo je znanje temeljni i nepresušivi, a i ključni izvor ljudske budućnosti, napretka i dobrog života.

Profit se stvara i treba stvarati prvenstveno radi financiranja razvoja znanosti i tehnologije, a to nije moguće bez adekvatnog školstva.

Eto, toliko o tome.

Čini mi se da bih ovdje trebao dodati još jednu kratku rekapitulaciju koja bi eliminirala moguće nejasnoće u izlaganju i nedoumice što bi mogle proizići iz novih i nepoznatih termina ili cijelih premisa od kojih polazi moje izlaganje. Evo toga, u najkraćim crtama.

Ljudsku vrstu smatram ontogeničnom – sposobnom stvoriti umjetno biće. Povijest smatram ontogeničnim procesom – procesom stvaranja i razvoja umjetnog bića. Ona je počela prije možda pedesetak ili sto tisuća godina a uspješno se okončava tokom nekoliko zadnjih stoljeća. Umjetno biće je neophodno bićevito sredstvo za ostvarivanje ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Ono je uglavnom već stvoreno, zgotovljeno, a najpoznatije nam je pod nazivom kapital. Glavni razvojni stupnjevi su mu: novac, tehnika, znanost i tehnologija. Znanost je rezultat, odnosno sinteza njegovog razvoja, a tehnologija je samo svrsishodno i korisno primjenjena znanost i potvrda točnosti znanstvenih teorija.

Budući da se vlasnička moć živih vlasnika u tekućim vremenima prilično brzo topi i opada,  umjetno biće, kapital tendira ka tome da postane ekskluzivni vlasnik sebe samoga – umjetni vlasnik a i umjetni nadvladar. Ius gubernandi je izraz te njegove težnje. Kakav bi on bio vlasnik i nadvladar mogli ste vidjeti tijekom prethodnog izlaganja, a možete to vidjeti još bolje u tekstu Ključevi privrednog čuda. Kao vlasnik i nadvladar on bi imao sva ona prava: ius utendi, ius fruendi, ius abutendi, ius gubernandi i ius laborandi  – pravo na rad – o kojem ovdje nismo raspravljali. (Pored upravljanja samim sobom, i kontrolom efikasnosti rada managera, i efikasnosti vlasti, umjetno biće bi također i radilo umjesto čovjeka i za čovjeka.) Poslove koje ne bi sam obavljao iznajmljivao bi ljudima u obliku prava ili ovlaštenja. Pravo na rad, upravljanje ili vlast on bi, pod određenim, zakonski propisanim uvjetima, davao u ekskluzivni posjed ljudskim subjektima, a i oduzimao bi im ga čim bi oni prestali ispunjavati one, zakonom propisane obaveze.

Ovdje bi možda trebalo reći nekoliko riječi o tome kako bi umjetni vlasnik, odnosno kapital koristio pravo ius abutendi.

Ukratko, on bi ga koristio kao pravo da odbacuje zastarjelu tehnologiju, zastarjele organizacijske oblike i odnose i slično, i da daje otkaze lošim upravljačima, tj. lošim vladama, ministrima, managerima, lošim radnicima itd.

Eto, samo toliko.

Summa

Ius gubernandi – pravo kojim se regulira djelatnost upravljanja, proizišlo je iz uvida u to da je upravljanje danas specifična djelatnost čija je efikasnost iznimno važna, a ne postoje egzaktna mjerila njene efikasnosti. Taj nedostatak pokušao sam otkloniti izradom zakona koji daju ta mjerila, i koji istovremeno reguliraju posao i pravo upravljanja, tj. vrlo decidirano i jasno pokazuju ko ima, a ko nema, odnosno gubi pravo obavljati taj posao i kolika bi treba biti pravedna nagrada onoga ko ga obavlja. Srodnost nekolicine važnih zakona koji se odnose na posao upravljanja, pokazala je, nakon izrade svih tih zakona, da u umnim i voljnim temeljima ljudskog svijeta, u kojem nema nečega što nije nečije vlasništvo ili posjed, pored ius utendi, ius fruendi i ius abutendi postoji još jedno specifično pravo, ius gubernandi, ili ius adminstrandi, samo ga treba dovesti do riječi  – implementirati u postojeće ustave.

Još samo riječ, dvije o vrlinama umjetnog vlasnika i umjetnog nadvladara.

Dobri su radišni i pravedni da ne mogu biti pravedniji. Ne traže nikakvu plaću niti nagradu za svoj rad. Ne piju i ne puše, vrlo su skromni. Ne trebaju im ni jahte, ni vile, niti skupe ljubavnice, a niti bilo kakav luksuz. Ni najbolji dobrotvori, ni kraljevi ne mogu se uspoređivati s njima.

Eto. Trebamo li nekoga još boljega?

Petar Bosnić Petrus