Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

‘Istražujemo ustaške zločine koji će možda povećati broj žrtava logora u Jasenovcu’

Saša Zinaja/NFOTO

Đorđe Mihovilović, kustos JU Spomen-područja Jasenovac i samostalni istraživač Mario Šimunković, objavili su knjigu ‘Zaprešićki kraj i Koncentracijski logor Jasenovac’ koja novim pristupom i metodologijom dovodi u pitanje broj žrtava zloglasnog logora

Bliži se kraj negiranju i revizionističkom osporavanju popisa od 83.806 žrtava ustaškog logora smrti u Jasenovcu. Štoviše: nova metodologija popisivanja žrtava, primijenjena u novoj knjizi “Zaprešićki kraj i koncentracijski logor Jasenovac” jasenovačkog kustosa Đorđa Mihovilovića i samostalnog istraživača Marija Šimunkovića omogućit će preglednije i pouzdanije popisivanje žrtava, a time omogućiti i proširivanje popisa žrtava Jasenovca na ljude stradale izvan logora, ali od ruke ustaških počinitelja stacioniranih u tom logoru. O tome zahtjevnom poslu koji neće moći biti dovršen bez izdašnije pomoći države, ali i muzejsko-istraživačke suradnje u regiji, Nacional je protekloga tjedna razgovarao s autorima knjige o jasenovačkim žrtvama zaprešićkog kraja, kustosom Spomen-područja Jasenovac Đorđem Mihovilovićem, autorom sedam knjiga o toj temi te sa samostalnim istraživačem i autorom triju knjiga o partizanskom pokretu i njegovoj memorijalizaciji na zagrebačko-zagorskom području Mariom Šimunkovićem.

“Projekt ‘Zaprešićki kraj i koncentracijski logor Jasenovac’, koji će biti i naslov istoimene knjige, započeli smo 2018. godine”, objasnio je za Nacional Đorđe Mihovilović. “Djelo će biti objavljeno u dva sveska, svaki od po šestotinjak stranica. Prvi svezak, s opisom oko 208 ljudi iz zaprešićkog kraja koje smo identificirali kao žrtve logora Jasenovac, bez obzira na to jesu li izgubili život ili su preživjeli, iz tiskare bi trebao izaći u četvrtak, 9. prosinca”, kazao nam je Đorđe Mihovilović. “Riječ je”, pojasnio je, “o 143 ubijene osobe i 65 njih koje su uspjele preživjeti. Podaci govore da je čak 69 posto zatočenih u Jasenovcu izgubilo život, dok je preživjela tek trećina. Tome treba dodati da je čak trinaest od 65 preživjelih – dakle, dvadeset posto – umrlo od posljedica boravka u logoru, ili su na neki drugi način umrli u ratu. Time se broj odvedenih u zatočeništvo, a nisu dočekali kraj rata, penje na visokih 75 posto”, precizirao je Mihovilović podatke iz njihove knjige. Drugi njezin svezak, u kojemu će autori iznijeti iscrpnu analizu svojih izvora, bit će objavljen sljedeće godine.

Đorđe Mihovilović i Mario Šimunković u selu Hrastina, na mjestu na kojem je stajala kuća i štala Mihajla Jančića u kojoj su ustaše, dva tjedna prije kraja rata, počinile strašan masakr nad četrdesetak romskih žena, djece i muškaraca, koje su opisali u knjizi, prethodnici onoj o zločinima u zaprešićkom kraju. (Foto. Saša Zinaja / NFOTO Nacional)

Riječ je o prvome projektu takve vrste kada je riječ o analizi žrtava logora Jasenovac: pomna, najtemeljitija moguća analiza svih dostupnih izvora, arhivskih i personalnih, o svakoj žrtvi, kako bi se precizno utvrdile sve okolnosti njezina identiteta i stradanja u vezi s logorom Jasenovac. No to nije jedina novost toga, za kulturu sjećanja na ovim područjima, iznimno važnog posla: on donosi i novu metodologiju popisivanja žrtava. “Žrtve smo podijelili u devet kategorija: četiri kategorije za poginule žrtve i pet za one koji su preživjeli zatočeništvo u Jasenovcu. Kategorije smo odredili prema mjestu: je li, primjerice, žrtva rođena na zaprešićkom području ili izvan njega, tj. je li mjesto njezina prebivališta bilo vezano za to ili neko drugo područje. Metodologiju našeg rada inovirali smo i u odnosu na način kojim je sastavljen postojeći popis od 83.806 žrtava jasenovačkog logora”, objašnjavaju Mihovilović i Šimunković.

Postojeći popis žrtava nastaje od 2005. godine, kada je Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac (JUSP) pokrenula taj nadasve važan projekt, za koji se stručnjaci slažu da je uspio popisati žrtve logora, u mjeri u kojoj se to smatralo uopće mogućim. No Mihovilović, jasenovački kustos i jedna od najupućenijih osoba u problematiku Jasenovca uopće, tvrdi kako se i taj popis može unaprijediti. “U njemu ima metodoloških propusta. Oni nisu odgovornost stručnjaka JUSP Jasenovac, nego metoda naslijeđena od svih istraživača koji su se prije nas bavili pitanjem poimeničnog popisa žrtava: riječ je o odabiru pogrešnog kriterija prema kojemu će žrtve biti razvrstane unutar popisa – kriterija mjesta rođenja”, objašnjava Mihovilović.

‘U sadašnjem popisu od 83.806. žrtava ustaškog logora smrti u Jasenovcu ima metodoloških propusta. Riječ je o odabiru pogrešnog kriterija’, kaže kustos JU SP-a Jasenovac Đorđe Mihovilović

To, kaže on, “jest važan kriterij”, ali ne bi trebao biti i temeljni. Mario Šimunković objašnjava i zašto: “Žrtva je mogla biti rođena u jednome mjestu. Odselila se, recimo, u Zagreb, gdje je uhićena i odvedena u logor. U mnogim je slučajevima vrlo teško odrediti mjesto rođenja neke žrtve, naročito, primjerice, za udane žene koje su promijenile prezime. Sve to stvara veliku zbrku i nejasnoće. Zaključili smo, dakle, da glavni kriterij ne trebao biti mjesto rođenja, nego mjesto prebivališta, odnosno mjesto u kojemu je žrtva živjela u času uhićenja. Tu smo metodologiju primijenili i u svojoj knjizi o zaprešićkim žrtvama Jasenovca, što je, uvjereni smo, metodološko unapređenje koje će argumentacijski osnažiti popis jasenovačkih žrtava”, kaže Šimunković. “Predlažemo, dakle, da se promijeni istraživačka metodologija popisivanja žrtava te da se kriterij mjesta prebivališta u trenutku lišavanja slobode smatra temeljnim. Predlažemo, naprosto, promjenu pristupa izradi popisa žrtava”, dodaje Đorđe Mihovilović.

Ta bi promjena, uvjereni su sugovornici Nacionala, trebala sadržavati još jednu novinu: popis žrtava jasenovačkih zločinaca ubijenih izvan samog logora. “Kroz djelovanje ustaških jedinica stacioniranih u Jasenovcu vidimo da njihove žrtve nisu ubijane samo unutar logora. Te su jedinice, kako znamo, vodile i druge logore, primjerice u Đakovu i Lepoglavi, a počinili su zločine i na više drugih mjesta na području NDH. Primjerice, razne postrojbe 1. ustaškog obrambenog zdruga, koji je vodio logor Jasenovac, imale su u određenim razdobljima i po 4 tisuće vojnika, kako pokazuju platne liste njegovih pripadnika koje se čuvaju u Hrvatskome državnom arhivu. Ti su vojnici, naročito potkraj rata, odlazili i izvan Jasenovca, i činili zločine. S druge strane, popis jasenovačkih žrtava Spomen-područja Jasenovac za kriterij je uzeo samo ljude ubijene u logoru Jasenovac, odnosno logorskom kompleksu između Stare Gradiške i Krapja. Ostala ubojstva koja su drugdje počinile ustaše iz Jasenovca nisu uvrštena u taj popis”, objašnjavaju Mihovilović i Šimunković.

“Kroz djelovanje ustaških jedinica stacioniranih u Jasenovcu vidimo da njihove žrtve nisu ubijane samo unutar logora”, kažu autori knjige nakon istraživanja u zaprešićkom kraju (Foto. Saša Zinaja / NFOTO)

Metodološki je otvoreno pitanje treba li i te žrtve uvrstiti na jasenovački popis na kojemu je, za sada, 83.806 ubijenih. “Na to pitanje nemam jednoznačan odgovor”, kaže Đorđe Mihovilović. “To je stvar dogovora stručnjaka. Ali, s moralne strane, s obzirom na to da je od 1990. uništena i devastirana većina spomenika koji su u spomen tih žrtava bili podignuti na mjestu počinjenja zločina, danas se postavlja pitanje kako ćemo komemorirati i pamtiti te žrtve.” Mario Šimunković dodaje: “Mislim da rješenje ne bi bilo u tome da se žrtve nekritički pripišu u postojeću bazu jasenovačkog popisa, nego da se ukupan broj popisanih žrtava, prema metodologiji koju predlažemo, razvrsta prema jasnim i jedinstvenim kriterijima stradanja. Tada nitko ne bi mogao reći da se žrtve prenapuhuju. Jer postoje različite kategorije umrlih koji se sada ne smatraju žrtvama Jasenovca, a to zasigurno jesu: pronašli smo, na primjer, čovjeka koji je, od posljedica torture, umro u svojoj kući samo nekoliko dana nakon što se vratio iz logora. Njegovo ime nije u popisu žrtava, a jasno je da je i on na neki način žrtva logora Jasenovac”, objašnjava Šimunković. Sve u svemu, kontroverza oko jasenovačkog popisa umjetna je. “Uz preciziranje metodologije, nikakvo osporavanje ne se bi moglo prikazivati kao uvjerljivo. Usprkos tome što je od zločina prošlo gotovo osamdeset godina, gotovo svaku njegovu žrtvu može se pronaći u nekom od dostupnih dokumenata. Kad bi svi dokumenti bili dostupni, relativno bi se lako rekonstruirale mreže odnosa koje bi dodatno učvrstile vjerodostojnost postojećeg popis žrtava, premda je on i sada najvjerodostojniji koji posjedujemo”, kažu sugovornici Nacionala.

Konkretan primjer suradnje u istraživanju Mihovilović i Šimunković demonstrirali su svojoj nedavno objavljenoj knjizi koja je nastala kao gotovo slučajan, ali dragocjen nusprodukt njihova istraživanja zaprešićkih žrtava Jasenovca. Riječ je o izdanju Spomen-područja Jasenovac “Masakr nad Romima i Sintima u Hrastini 1945. godine – zločini luburićevaca u zaprešićkom kraju”. U toj su knjizi Mihovilović i Šimunković, na temelju minucioznih istraživanja svih dostupnih arhiva – od hrvatskih i srpskih do njemačkih i američkih – razotkrili pogrešno uvjerenje koje je vladalo desetljećima: da su četrdesetak žrtava kojima je na groblju u Mariji Gorici nedaleko Zaprešića 1977. podignut spomenik bili Židovi koje su potkraj rata ubili pripadnici SS-a. Mihovilović i Šimunković dokazali su suprotno: riječ je o njemačkim Romima, Sintima, uglavnom njemačkim državljanima – dvanaest obitelji s pedesetak članova koji su živjeli od cirkuskih predstava u svome cirkusu – koji su, bježeći pred progonom u Njemačkoj, u travnju 1945. godine nekako stigli u zaprešićki kraj. Većinu tih ljudi – djecu, žene, muškarce – u noći s 24. na 25. travnja 1945., u kući i staji Mihalja Jančića u obližnjem selu Hrastina, na najokrutniji zamislivi način mučili su i poklali “luburićevci”, pripadnici 6. satnije 1. novačke bojne 1. Ustaškog obrambenog zdruga. Na dvjestotinjak stranica, Mihovilović i Šimunković detaljno i poimence opisuju skupinu Sinta koja je došla i stradala u zaprešićkom kraju – “Sintima” se nazivaju Romi srednje Europe – kao i ustašku postrojbu odgovornu za ubojstva tih ljudi te konkretne zločince. Također, detaljno rekonstruiraju tih desetak dana potkraj travnja 1945., opisujući detalje zločina, ono što mu je prethodilo, ali i kasnije događaje koji su doveli do potpunog, namjernog ili ne, iskrivljavanja istine o zločinu. “Da je kakvoga kreativnog i zainteresiranog scenarista, svi bi se ti događaji mogli pretvoriti u izvanredan, potresan film”, tvrdi Đorđe Mihovilović.

‘Gotovo slučajno smo otkrili istinu o vjerojatno posljednjem masovnom zločinu nad Romima i Sintima na tlu Europe koji su ustaše ‘luburićevci’ počinili dva dana nakon proboja iz Jasenovca, kada logor nije postojao’

“Prijelomni trenutak u našem istraživanju zbio se kada smo u fondu Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, koji se čuva u Hrvatskome državnom arhivu, pronašli građu o zločinu u Hrastini. Dotad smo smatrali, kao i javnost općenito, da je riječ o židovskim žrtvama SS-a, koje nemaju veze s Jasenovcem. To su nam sugerirali arhivski materijali koje smo konzultirali do tada, pa taj zločin nismo ni posebno istraživali, jer smo smatrali da nema nikakve veze s Jasenovcem. No u spomenutim materijalima Zemaljske komisije, koji su nastali većinom neposredno nakon rata, 1945. i 1946., pronašli smo dokaze da je 1. ustaški obrambeni zdrug od kraja 1944. intenzivno djelovao i na području Zaprešića, što je samo dopunilo naša ranija saznanja da su jasenovački ustaše činili zločine i izvan logora, djelujući u Slavoniji, Bosni, Dalmatinskoj zagori, Hercegovini, Koprivnici, Varaždinu, kao što su ustaške jedinice iz Jasenovca držale logor u Lepoglavi i Đakovu. Iz tih smo dokumenata saznali nešto posve novo u odnosu na ono što se smatralo ranije. Zato smo odlučili istražiti istinu i objaviti je, ma kakva bila”, objašnjava Mihovilović.

Rezultat tog istraživanja je knjiga “Masakr nad Romima i Sintima u Hrastini 1945. godine – zločini luburićevaca u zaprešićkom kraju”: konačno razjašnjena istina o vjerojatno posljednjem masovnom zločinu nad Romima i Sintima na tlu okupirane Europe koji su ustaše luburićevci počinili dva dana nakon proboja iz Jasenovca, kada logor nije više ni postojao. Time sintske žrtve zločina u Hrastini postaju primjer koji može ilustrirati da se žrtvama krvnika i okorjelih zločinaca iz Jasenovca – primjereni izrazi s obzirom na način kojim su ubili te ljude – mogu smatrati i žrtve pale izvan samog logora. “Nadamo se da smo tom knjigom ispravili barem dio nepravde prema žrtvama”, kažu Mihovilović i Šimunković. “Riječ je, povrh svega, o Romima, a stradanje tog naroda u Jasenovcu, uz dužno poštovanje svim žrtvama, tek posljednjih godina dolazi u žižu interesa”.

Mario Šimunković i Đorđe Mihovilić pred spomenikom na groblju u Mariji Gorici, na kojem su imena žrtava SS-a, a zapravo su romske žrtve ustaša ‘luburićevaca’. (Foto. Saša Zinaja / NFOTO)

Knjiga o zločinu luburićevaca nad Sintima u Hrastinu kraći je odvjetak istraživanja Mihovilovića i Šimunkovića o žrtvama logora u Jasenovcu s područja Zaprešića. No i to je istraživanje, o kojemu će objaviti dvotomno izdanje s više od tisuću stranica, za tu dvojicu istraživača tek početak. Planiraju istražiti i jasenovačke žrtve s područja Zagreba, a potom i s područja Zagorja. “Želimo utvrditi koliko dosadašnji popisi griješe u odnosu na realnu strukturu stradalih. Kada bi se na isti način obradilo što više uzoraka iz različitih područja koja je obuhvaćala NDH, možda bi međusobna usporedba tih podataka mogla dati procjene ukupnog broja stradalih u vezi s logorom Jasenovac”, kaže Mihovilović. No, smatra on, “u trenutnoj situaciji nije realno očekivati da će to ikada biti obavljeno”.

Riječ je, naime, o iznimno obimnom poslu za koji bi trebali “cijeli timovi istraživača”, a u Spomen-području Jasenovac trenutno to radi – samo jedan, Đorđe Mihovilović. Njemu se, za područje Zaprešića i Zagreba, sada pridružio i Mario Šimunković koji otprije istražuje Drugi svjetski rat na tom području. “Problem je dvojak”, objašnjava Đorđe Mihovilović: “Trebalo bi istražiti područje cijele NDH, i to na dva načina: istražujući sve postojeće arhive, ali i terenskim radom, razgovorom sa svim dostupnim svjedocima, kako bi se mogli provjeriti podaci iz arhiva”. A koliko je opsežan rad samo u arhivima, Mihovilović i Šimunković objasnili su nam na primjeru Arhiva Jugoslavije. “Ondje se čuvaju originalni kartoni popisa Komisije za žrtve rata Saveznog izvršnog vijeća SFRJ iz 1964. godine, koji se smatra jednim od najsustavnijih popisa ikad napravljenih o žrtvama Drugog svjetskog rata. Riječ je o pojedinačnim kartonima s oko 600 tisuća imena poginulih i umrlih – takozvani ‘žuti kartoni’ – i još toliko, a to se malo zna, kartona preživjelih – to su takozvani ‘plavi kartoni’. Riječ je o više od milijun kartona, od kojih svaki ima dvije strane, a čuvaju se u tri tisuće kutija. Svaki od tih kartona predstavlja jednu žrtvu i u nj je uneseno, uz ostalo, mjesto prebivališta žrtve, kao i ime i prezime te adrese davatelja podataka. Najčešće su to djeca, roditelji ili bračni drugovi. Sve bi te materijale trebalo pregledati i istražiti i na osnovu njih stupiti u kontakt s članovima obitelji, a onda i sa svjedocima. Tako smo mi radili kada smo istraživali područje Zaprešića. Ali kad biste htjeli obraditi cijeli kompleks logora Jasenovac, ako računate da istraživač dnevno na uvid može dobiti najviše četiri ili pet kutija te da za jedan dan može pregledati najviše toliko, izračunajte koliko bi vremena trebalo samo za istraživanje tog jednog arhivskog izvora”, kaže Mihovilović. Šimunković pritom podsjeća i na dodatne probleme: taj arhiv u Beogradu jest dostupan hrvatskim istraživačima, ali se građa ne smije iznositi, što znači da bi istraživač morao tjednima i mjesecima boraviti u Beogradu, a to netko mora platiti. Kriza s koronavirusom, dakako, sve je dodatno zakomplicirala jer je arhiv ograničio broj posjetitelja, pa time i dodatno skratio vrijeme dostupno za istraživanje.

‘Čak kad bi i arhivi bili digitalizirani, za žrtve Jasenovca trebalo bi istraživati u tri države: Hrvatskoj, BiH i u Srbiji, a nedostaje i ljudi i političke volje. Bojimo se da je to nemoguće’, kažu istraživači

No rješenje ipak postoji, tvrde naši sugovornici, ali za nj je uvjet politička volja. Ono je čak relativno jednostavno: digitalizacija arhiva i regionalna suradnja. “Kada bi arhivi u regiji bili digitalizirani, istraživanja bi se ubrzala nezamislivom brzinom. Na području bivše Jugoslavije uvijek se govori da za digitalizaciju arhiva nema novca, ali uistinu je riječ o malim ulaganjima u usporedbi s korišću koju bi digitalizacija donijela. Trebalo bi uložiti prije svega u digitalizacijsku infrastrukturu, a unos podataka povjeriti volonterima, možda studentima povijesti i arhivistike, koji bi to rado radili. Kada bi se to obavilo, već za godinu dana imali bismo neprocjenjivu bazu za istraživanja. Đorđe i ja uvjerili smo se u to radeći knjigu o zločinu nad Romima: služili smo se arhivom Arolsen, potpuno digitaliziranim i javno dostupnim njemačkim arhivom o žrtvama rata, u kojemu smo našli čak oko 200 direktnih, a indirektnih i mnogo više, dokumenata berlinske policije o žrtvama zločina u Hrastini. Taj nam je arhiv poslužio i za istraživanje zaprešićkog područja, jer smo u njemu pronašli dokumente o Romima s tog područja koji su preživjeli logor Dachau, a preko njih i njihove potomke koji su nam dali dragocjene dodatne informacije”, pripovijeda Šimunković. “Postoje u svijetu mnogi, primjerice američki digitalizirani arhivi, poput arhiva familysearch.org, koji obiluju podacima, pa se pitamo zašto i arhivi u Hrvatskoj i regiji ne bi bili digitalizirani i isto tako dostupni istraživačima. Time bi se uvelike onemogućile manipulacije”.

No čak i kad bi arhivi bili digitalizirani, za žrtve Jasenovca istraživati bi trebalo u tri države: Hrvatskoj, BiH i u Srbiji, a za to nedostaje i ljudi i političke volje. “Bojim se da je to trenutno nemoguće. Trebala bi nam hrvatsko-bosansko-srpska suradnja. Ne možemo mi iz Hrvatske plaćati istraživače koji će mjesecima istraživati arhive u Srbiji. No način postoji: trebalo bi dogovoriti da stručnjaci arhiva iz te tri zemlje, primjerice Hrvatski državni arhiv, Arhiv Jugoslavije i Arhiv Bosne i Hercegovine, ciljano digitaliziraju pojedine vlastite fondove, pa da razmijene podatke. Koliko ja znam, razgovora o takvom dogovoru još nije bilo, ali zašto ne bi bilo moguće da se on i postigne? Štoviše, postoje međunarodna tijela, poput Međunarodne alijanse za sjećanje na Holokaust (International Holocaust Remembrance Alliance, IHRA), koja bi cijeli taj posao mogla koordinirati. Netko bi trebao pokrenuti inicijativu, a mi iz Spomen-područja Jasenovac spremni smo predstaviti da je to u našem interesu. No dogovor bi morale postići više političke razine”, kaže Đorđe Mihovilović. Zašto, dakle, ovaj članak u Nacionalu ne smatrati početkom te inicijative? Ona bi, sjedinjujući praktičniju istraživačku metodologiju, regionalnu suradnju istraživača i digitalizaciju arhiva na području bivše Jugoslavije, jednom za svagda mogla staviti “točku na U”: okončati negiranje zločina u Jasenovcu s jedne, ali i preuveličavanje s druge strane, kao i sva ta nedostojna politiziranja i manipulacije žrtvama ustaškoga logora smrti, dolazila ona s jedne ili s druge ekstremističke strane.

(Nacional / Boris Pavelić)

Facebook
E-mail