Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

INTERVJU Miljenko Jergović: Patriotizam se u našim zemljama mjeri mržnjom

(Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL)

Patriotizam se u našim zemljama mjeri mržnjom i neznanjem o onim drugima, i uskraćivanjem drugima ono što se za sebe traži, kaže u intervjuu za Nova.rs, zagrebački pisac Miljenko Jergović, čija nova knjiga “Trojica za Kartal” izlazi ovih dana u izdanju Booke.

Jedan od najvećih i najprevođenijih pisaca sa ovih prostora, Miljenko Jergović (1965, Sarajevo), ima novu knjigu koja za nekoliko dana u svom srpskom izdanju izlazi za izdavačku kuću Booka. Kad Jergović ima novu knjigu to je uvek važna vest i nešto o čemu se puno govori. “Trojica za Kartal” je zbirka priča, u kojoj se pisac vraća u opkoljeno Sarajevo opisano u knjizi “Sarajevski Marlboro”, koju je objavio 1994. Skoro trideset godina kasnije, Jergović nam donosi novo delo koje je u tematskom smislu, po rasporedu priča i strukturi kopija “Sarajevskog Marlbora”– otuda i podnaslov Sarajevski Marlboro remastered.

Nove priče su ponovo ispričane sudbine drugih ljudi koji s onima iz prve knjige dele nemogućnost bežanja, užase i lepote stradanja. Za nas u Srbiji ovo je podsećanje na strašne okolnosti u kojima su živeli ljudi u Sarajevu, jer kao da baš i ne volimo toga da se podsećamo, jer nije naša patnja. Miljenko Jergović je uvek drag gost u Beogradu i ne sumnjamo da ćemo ga uskoro videti i na promociji “Trojice za Kartal”.

Ovaj rođeni Sarajlija trenutno živi u blizini Zagreba, a najpoznatija dela su mu “Rod”, “Dvori od oraha”, “Otac”, “Mama Leone”, “Inšallah, Madona, Inšallah”, “Ruta Tannenbaum” i mnoga druga.

U “Trojici za Kartal”, “ponovo” ste pisali “Sarajevski Marlboro”, ali na drugi način, iz druge perspektive. Kako je došlo do toga? Narudžba izdavača, intimna želja, slučajnost…?

– Moja poljska prevoditeljica Magdalena Petryńska za poljsko je izdanje tražila od mene da napišem jednu dodatnu priču. Rekao sam joj da to nisam u stanju. Insistirala je, pa sam napisao cijelu knjigu. Nisam mogao jednu priču, ali jesam novu knjigu. To bi ukratko bilo to. Ali šalu na stranu, zanimalo me je kako bi izgledao “Sarajevski Marlboro” da ga je pisao neki dvostruko stariji ja. Tako nešto pisci baš često i ne rade, ali se dogodi da neki muzičar nanovo snimi album iz svoje mladosti.

Šta je u stvari taj Kartal?

– Kartal je jedan mali sarajevski sokak, koji se račva u više sokačića. Jedna minijaturna mahala. A Kartal je i jedna velika mahala u Istanbulu, te selo u Mađarskoj. Što je, zapravo, Kartal u knjizi, to neka provjeri onaj koji će pročitati knjigu.

“Sarajevski Marlboro” je knjiga koja vas je proslavila polovinom 90-ih, to je jedna od prvih knjiga preko koje vas je i Srbija upoznala početkom 2000-ih. Koliko ste se vi lično promenili od tada, koliko ste stavova promenili, pogleda na život…? Svašta se izdogađalo od tada.

– Pa, “Sarajevski Marlboro” zapravo nikad nije izašao u Srbiji, iako su ga ljudi čitali preko hrvatskih i crnogorskih izdanja. Danas sam tačno dvostruko stariji nego u vrijeme kada sam pisao tu knjigu. Toliko sam, čini mi se, i drukčiji. U dvadeset i osam godina, koliko je prošlo od vremena dovršavanja “Sarajevskog Marlbora”, čovjeku se već odavno izmijeni svaka ćelija u organizmu. Tako da ovaj današnji ja nema nikakve veze s onim tadašnjim ja. Osim što su nam ista sjećanja, a takvi su nam i stavovi i pogledi na život. Uglavnom, isti i nepromijenjeni. Čovjekovi stavovi u bliskoj su vezi sa sjećanjima koja nosi kroz život. Nesreća je kada se stavovi i sjećanja ne dodiruju.

Kakav je grad Sarajevo danas i kakav odnos Sarajlije imaju prema vama? Kako se osećate kada odete tamo?

– Ovo pitanje se često postavlja u vezi Sarajeva. Kakav je to danas grad? Rekao bih, kao i bilo koji drugi. Izmijenjen vremenom, protokom ljudi, izmjenom strukture stanovništva, ali najprije i najviše izmijenjen globalnim običajima, modama i tendencijama. Dakle, baš kao i svaki drugi grad. Ne postoji nešto što bi se moglo nazvati općenitim odnosom Sarajlija prema bilo čemu, pa onda ni prema meni. Postoje ljudi koji me vole, postoje ljudi koji me ne vole, a najviše je, naravno, onih koji me ne poznaju. A kako se osjećam u današnjem Sarajevu? Osjećam se kao među kulisama vlastite prošlosti. Neobičan osjećaj. Kao da se čovjek odjednom nađe usred svoje podsvijesti. I sve mu je istovremeno nekako poznato i strano.

Biblioteka grada Beograda je predložila vašu knjigu “Rod”, prevedenu na engleski, za prestižnu nagradu Dublin Award 2022. Da li ste iznenađeni i koliko vam to znači?

– Strašno mi to mnogo znači. I zbog mog doživljaja Beograda, ali i zbog činjenice da me ne bi imao ko predložiti da me nije predložila Biblioteka grada Beograda. U Hrvatskoj za nominiranje knjiga za Dublin akreditirana je biblioteka u Rijeci. Oni me nikad ne bi nominirali. Nemam pojma zašto ne bi. Nije to ni važno.

Milena Marković je dobila NIN-ovu nagradu, vi ste intimno navijali za nju. Zašto je njena knjiga “Deca” tako važna? Oseća se u vazduhu da je nešto moćno i bitno oko nje i da će trajati…

– Za sve što pitate odgovor je u knjizi. Dakle, znat će oni koji pročitaju. Tako i treba biti. Knjige su važne samo zbog onoga što je u njima. Iako im često presudi nešto od onoga što postoji oko njih, a što s knjigama samim nema nikakve veze. Ove godine nije tako bilo. I to je lijepo.

Ukrajina je na ivici rata sa Rusijom koji može da izazove stravične posledice u celom svetu. Zašto je vama Ukrajina toliko bitna, oseti se to iz vaših tekstova? Prevođeni ste tamo dosta, ali i blisko vam je to područje izgleda.

– Najprije, svima nam je bitno ono što nam je i fizički blisko. Ukrajina skoro da je u našem komšiluku. Recimo, rijeka Tisa, koja nam se čini sasvim naša, južnoslavenska, vojvođanska i srpska, i za koju tek slutimo da je tamo gore pomalo i mađarska, rumunjska rijeka, ustvari je ukrajinska, nastaje u Karpatima, kada se spoje Crna i Bijela Tisa, poteče kroz Ukrajinu i već je tu u poznatim nam krajevima. Pritom nije Tisa neka duga rijeka, nema u njezinom toku ni hiljadu kilometara. Neki naši ljudi, nečiji pradjedovi, prastričevi i praujaci, ratovali su za vrijeme Velikog rata u Ukrajini, jedva su živu glavu izvukli, i onda su se često vraćali pješice kući. Ono što se može prepješačiti, to je blizu. Ukrajina je nama blizu, u komšiluku. Meni je važna i draga, jer sam tamo putovao za svojim knjigama koje su prevođene u Ukrajini.

– Tekstove prije svega objavljujem u novinama, u 24sata, Expressu i Večernjem listu, a kasnije i na svojoj autorskoj stranici. I ne radim to baš svakodnevno. Iako svakodnevno ponešto objavim na svojoj stranici, svoje ili tuđe. I svakodnevno na neki od tih tekstova uputim sa svoje fejsbuk stranice. Dakle, proizvodim iluziju nekog ličnog časopisa. To zahtijeva malo vremena, ali je zapravo vrlo obično. Sav taj posao ustvari je malo drukčije vođenje dnevnika. Jer i ono što pišem pripada žanru nekakvog neortodoksnog dnevnika, kakve pisci često vode.

Umro je nedavno Aki Rahimovski, ali vi niste rekli da ste voleli Parni valjak, mada ste im posvetili lep tekst. Kao da je sav onaj domaći rokenrol iz 80-ih sada dobar, čak i ako nešto i nismo voleli tada. Sve nekako deluje plemenito u odnosu na današnju popularnu muziku i zabavu ili je to samo nostalgija?

– Osamdesetih muzika je naprosto bila važna. U muziku su bila upisana uvjerenja ljudi koji su je stvarali. Po vrsti muzike prepoznavala su se i uvjerenja njihovih slušalaca. Muzika je odgajala mlade, usmjeravala ih i na neki način definirala za cijeli život. Danas je teško nekome to objašnjavati, jer danas muzika više ne igra takvu ulogu.

Čitam trenutno knjigu “Krleža i Srbi” od Radovana Popovića. Da li ćete se ljutiti ako vam kažem da me u tom kontekstu malo podsećate na Miroslava Krležu? On je imao dosta kompleksne odnose sa Srbijom i Srbima, vezan je bio za ovo područje, a bio je veliki, najveći hrvatski pisac. Vi ste često u Beogradu, privlači vas nešto ovde, vole vas ljudi, ali i vama je očigledno prijatno?

– Krleža je bio veliki pisac. Bio je Hrvat, ali je bio i Jugoslaven. I najbolje se osjećao u Beogradu, tu su mu bili prijatelji. Pritom, bio je prijeke naravi, svadljiv i prgav. Pa bi došao u Beograd i svađao se s nekim svojim Srbima, i to baš oko Srba i Hrvata. Ali nije to bila svađa od sukoba, rata i razilaženja. Bila je to svađa od života i od stvaranja. A pomalo i svađa od navijaštva. Znate, u neka ranija vremena, kojih se ja vrlo dobro sjećam, našli bismo se u kafani, kao navijači različitih fudbalskih klubova, i onda bismo se cijele noći svađali oko toga tko je bolji i koga je kad sudija pokrao. Bio je to živ razgovor znalaca. Fudbalski navijači su nekad davno bili poznavaoci fudbala i fudbalske istorije. Danas, navijači ne razgovaraju, nego se međusobno mlate gvozdenim štanglama i bejzbol palicama. Slično je i sa Srbima i Hrvatima. Umjesto da se svađaju po kafanama, i jedni drugima plaćaju piće i mezu, Srbi i Hrvati ratuju po akademijama, partijskim organizacijama, državnim upravama i vladama. I dobro je dok ne ratuju puškama i topovima. Pritom, patriotizam se u našim zemljama mjeri mržnjom i neznanjem o onim drugima, i uskraćivanjem drugima ono što se za sebe traži. A Krleže što se tiče, on je svojim živim interesom za Srbe, kao i svojim svađama sa svojim Srbima, na kraju po svemu sudionik i srpske književnosti. Dakle, Krleža nije samo hrvatski, nego je i srpski pisac. Onima koji nešto čitaju nije to teško objasniti, dok je onima koji ne čitaju nemoguće to objasniti. Huligani se ne razumiju ni u fudbal ni u književnost.

(nova.rs/Bratislav Nikolić)

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave