Vremeplov PDF Print E-mail

PLATFORMA NARODNOOSLOBODILAČKOG POKRETA

Na planu neposrednih vojnih i političkih priprema za oružani ustanak i osnivanje oružanih jedinica bitne su vojne i političke odluke CK KPJ (CK KPH), donijete 10. travnja 1941. godine u Zagrebu, po ulasku njemačkih tenkova u grad. Tada je donijeta odluka da se počne s neposrednim pripremama za organiziranje oružanog otpora okupatoru i njegovim pomagačima

Ustaše su odmah nakon dolaska na vlast, zahvaljujući i policijskom aparatu Banovine Hrvatske koji se stavio u njihovu službu, uhitili i pobili velik broj komunista. Već 12. travnja 1941. godine u Slavonskoj Požegi uhapšeni su svi članovi Mjesnog komiteta KP Hrvatske, a nekoliko dana nakon toga uhapšeno je u tom kotaru više od 300 članova Partije i SKOJ-a i njihovih simpatizera. U varaždinskom okrugu već 20. travnja uhapšeni su brojni komunisti, a 22. travnja ustaše su u bjelovarskom okrugu uhapsili većinu članova Okružnog i kotarskih komiteta i otjerali ih u logore, gdje je većina pobijena. U Grubišnom Polju 26. travnja uhapšeni su gotovo svi komunisti, među njima i članovi Kotarskog komiteta KPH. Potkraj travnja uhapšeni su u novogradiškom okrugu sekretar i tri člana Okružnog komiteta, većina članova kotarskih komiteta Nova Gradiška, Daruvar i Pakrac veći broj članova Partije, a u Osijeku je do 22. svibnja 1941. godine uhapšeno sedamnaest članova Partije i SKOJ-a, koji su većinom pobijeni. Također, u masovnim pokoljima srpskog stanovništva na Kordunu, Baniji i Lici ubijen je velik broj komunista. U Zagrebu je uhapšeno mnogo komunista, u prvom redu javni i kulturni radnici, sindikalni rukovodioci i studenti, koji su odvedeni u koncentracijske logore i tamo većim dijelom pobijeni.

Zbog takvog terora većina partijskih rukovodilaca i aktivista u Hrvatskoj morala je prijeći u najdublju ilegalnost. Među srpskim stanovništvom, koje se pred ustaškim terorom masovno sklanjalo u šume, komunisti preuzimaju rukovodstvo i organiziraju ga za oružani otpor. U pripremanju oružanog ustanka važnu ulogu je odigrala Narodna pomoć, koju je organizirala Komunistička partija. Od organizacije koja je vodila brigu o zbrinjavanju i smještaju ilegalaca, organizirla bjekstva uhapšenih aktivista i pružala materijalnu pomoć njihovim obiteljima, postupno je prerasla u organizaciju koja je okupljala najšire slojeve u pružanju materijalne i ostale pomoći oslobodilačkom pokretu. Osnovana je mreža odbora Narodne pomoći, osobito u sreditima kao što su Zagreb, Split i veći gradovi Hrvatske gdje je Partija bila najorganiziranija.

Na planu neposrednih vojnih i političkih priprema za oružani ustanak i osnivanje ustaničkih jedinica bitne su vojne i političke odluke CK KPJ (CK KPH), donijete u Zagrebu 10. travnja 1941. godine, po ulasku njemačkih tenkova u grad. Tada je donijeta odluka da se počne s neposrednim pripremama za organizirnje oružanog otpora okupatoru i njegovim pomagačima. U prihvaćenim dokumentima i uputama, utvrđena je platforma Narodnooslobodilačkog pokreta, vođenje narodnooslobodilačkog rata i izgradnja oružanih snaga. Time je iskazano stajalište protiv bratoubilačke borbe (građanskog rata), za ukjučivanje širih rodoljubivih snaga zemlje u NOB-u, na politici bratstva i jedinstva bez obzira na političku, vjersku, nacionalnu i socijalnu pripadnost.

Postavljeni su ciljevi narodnooslbodilačkog rata, a to je oslobođenje zemlje, „rađanje novog svijeta“, „slobodne i bratske zajednice“, odnosno borba za „bolje sutra“. Rezimirajući sve to, može se zaključiti da je iskazano težište na antifašističkom narodnooslobodilačkom ratu, na protjerivanju okupatora i nacionalnom oslobođenju, što se stapalo s borbom za društveni preobražaj. Stvaranje nove narodne demokratske vlasti bio je jedan od ciljeva NOP-a, što je suština i bit svih nacionalnooslobodilačkih ratova, revolucija i ustanaka. Svima je njima u ratu, a građanskim partijama u miru, osnovni cilj - osvajanje vlasti. Istina, različitim putovima: u ratu, revoluciji i ustanku putem vojne sile, a u miru demokratskim izborima.

Ovako postavljeni ciljevi oslobodilačke borbe determinirali su osnivanje i izgradnju oružanih snaga. Budući da nije bilo oružanih formacija, ni oružja ni logistike, u početku ustanka KP (KPH) se orijentirala da počne borbu vlastitim snagama, svojim članstvom, skojevcima i simpatizerima, što je bilo teško u uvjetima okupirane države i u složenoj vojno-političkoj situaciji kakva je bila u proljeće 1941. godine u Hrvatskoj.

U tijeku travanjskog rata, što je kapitulacija postajala neizbježnija, KPJ se orijentirala na pripreme za borbu protiv okupatora; njeni pripadnici objašnjavali su narodu uzroke travanjske katastrofe, sklanjali oružje i ratni materijal, agitirali protiv odlaženja u zarobljeništvo, razotkrivali stvarnu ulogu kvislinga. Napori Partije da na liniji borbe protiv okupatora postigne sporazum s vodstvima pojedinih građanskih stranaka nisu donijeli rezultate. Jugoslavenska vlada s kraljem u izbjeglištvu oslonila se na zapadne saveznike, očekujući od njih obnovu Kraljevine i staroga političkog sustava. Takvo stajalište zauzele su sve buržoaske snage u zemlji, koje su ostale vjerne vladajućem vrhu. Dok se Partija pripremala za oružanu borbu, te su snage propagirale stajalište o nemogućnosti borbe i o ustanku kao avanturizmu, obećavajući da će oslobođenje zemlje donijeti saveznička pobjeda.

CK KP Hrvatske još je u travnju 1941. dao zadatak partijskim rukovodstvima da u okviru priprema za početak ustanka, organiziraju vojnu obuku. Na tome su se angažirali članovi Partije i drugi antifašisti koji su bili stručni za izvođenje takve nastave. Zatim se organiziraju vojni, politički i sanitetski tečajevi i u pojedinim grupama, bilo po gradovima ili izvan naseljenih mjesta. Prikupljanje oružja, sanitetskog materijala i druge opreme za potrebe ustanka, počelo je odmah nakon kapitulacije kraljevske vojske u travnju 1941. godine.

B. M.