U povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, koji se obilježava 27. siječnja, na Spomen području Danica u Koprivnici položeni su vijenci i zapaljene svijeće u znak sjećanja na žrtve logora. U ime Grada Koprivnice počast žrtvama Danice 1. koncentracijskog logora u NDH odala je zamjenica gradonačelnika Ksenija Ostriž, u ime Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Koprivnice predsjednik Udruge Rade Prosenjak, u ime Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Koprivničko – križevačke županije predsjednica Udruge i gradska vijećnica Anica Desnica te u ime Židovske općine Koprivnica predsjednica dr. Sanja Švarc Janjanin.

Predavanje o holokaustu, odnosno o svim strahotama koje je progon Židova i mnogih drugih manjinskih naroda i skupina donio u ne tako dalekoj povijesti, uz podršku Osnovne škole »Fran Krsto Frankopan« i Srednje škole »Hrvatski kralj Zvonimir«, u djelo su uz pomoć predstavnika UABA proveli povjesničari Tvrtko Božić i Gordija Marijan, profesori povijesti u spomenutim školama

Predsjednik Koordinacije Židovskih općina Hrvatske morao se suočiti s prigovorom da hrvatskom narodu “čini nepravdu i da mu osporava pravo na povijesnu istinu”. Zašto? Samo zato što se usudio, a za tako nešto u današnjoj Hrvatskoj očito treba ne mala doza hrabrosti, pozvati na razgovor predstavnike većine zastupničkih klubova u Saboru i potaknuti inicijativu da se zakonom zabrane, odnosno sankcioniraju isticanje i upotreba ustaških simbola i pozdrava, kao i negiranje holokausta i zločina ustaškog režima čije su žrtve, uz Židove, bili Srbi i Romi, ali i svi Hrvati koji se s politikom toga režima nisu slagali.

Već niz godina obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta; često na Trgu žrtava fašizma. Mnogo puta smo govorili o strahotama nacističkih i ustaških logora ali i upozoravali da sjećanje na Holokaust kao izolirani historijski događaj, nije dovoljno. Da se Holokaust dogodio „na kraju puta“ koji je počeo politikama nacionalističke netrpeljivosti prema drugima i drugačijima, politikama koje su nastojale homogenizirati većinski narod zloćudnim poticanjem antisemitizma, rasizma prema Romima te šovinizma prema Srbima u slučaju NDH, širenjem straha od manjina, a istodobno obespravljujući i proganjajući pripadnike manjina ali i sve one pripadnike većinskog naroda koji su se tom zlu odupirali. Da je relativizacija zloćudnosti takvih politika opasnost i za današnja društva, jer buduće generacije lišava mogućnosti da nauče na iskustvima i pogreškama prethodnih.

„Za Dom Spremni“ zločinački je pozdrav.

Ono što je zločinačko ne može biti i ponosno.

To treba zabraniti!

No, ne misle svi tako. „Imamo Za Dom Spremni iz Drugog svjetskog rata, koji osuđujemo. Imamo situaciju iz Domovinskog rata. Nije isto 1991.g. i 1941.g. Nije, jednostavno nije“, riječi su kojima premijer Plenković nastoji u dvojnost ovog ustaškog pozdrava uvjeriti kako sebe tako i hrvatsku javnost. Budući da ni sam ne vjeruje u to što govori, a što političar Plenković često radi, dva će puta ponoviti isto – „Nije isto, jednostavno nije“.

U povodu 27. siječnja, Međunarodng dana sjećanja na žrtve holokausta Većernj list je donio intervju Branimira Pofuka s prof. Hrvojem Klasićem, koji prenosimo u cijelosti.

Židovska općina zagreb izvijestila je u petak (22. Siječnja 2021.) da je većina klubova zastupnika, uključujući i ladajuće, podržala njihovu inicijativu da se pristupi usuglašavanju zakonskog okvira za stavljanje u proceduru zakona kojim bi se zabranilo ustaška obilježja i veličanja zločinaca. Predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus o toj je temi govorio za Dnevnik N1.

Židovska općina Zagreb izvijestila je u petak ( 22. siječnja 2021.) da je većina klubova zastupnika, uključujući i vladajuće, podržala njihovu inicijativu da se pristupi usuglašavanju zakonskog okvira za stavljanje u proceduru zakona kojim bi se zabranilo ustaška obilježja i veličanja zločinaca. Na sastanku su bili i predstavnici Roma, Srba i antifašista, ukratko, svi osim Domovinskog pokreta i MOST-a.

— Slijedeći molim, Hrvatska. Di si više, ulazi.

— Evo me, evo. Tu sam.

— Dobro, dobro, kćeri moja. Sjedi. Što te muči, slobodno ti reci.

— Toliko toga. Ne znam odakle početi, moj doktore.

— Ajde, ajde, opusti se. Što si tako blijeda i napeta. Ne trebaš se bojati. Pa jesi li ikada do sada bila u psihijatra?