Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

In memoriam Vladimir Matijanić: Sam protiv zaborava

Matijanić se predano rukovodio etičkim pravilima kvalitetnog novinarstva: uvijek na strani žrtava i manjina, uvijek protiv nositelja društveno-političke moći i dominantnih političkih ideologija, odnosno nacionalizma. Vrhunski stil, preciznost i razornu duhovitost prenio je i u sferu komentara

Mnoge žurnaliste javnost percipira po nekoj priči koju su objavili. Vladimir Matijanić bio je jedan od onih koji su svoje novinske objave pratili godinama ili desetljećima nakon što je javnost zaboravila na njih. Na životu je držao brojne teme upravo zato što je znao da su podvrgnute namjernom zaboravu. I da nikada nisu doista završile. Upravo zbog svijesti da će institucionalna pravda vjerojatno izostati, držao ih se s razinom strasti koja je sklona unutarnjem izjedanju svoga domaćina.

Tako je, uz šačicu drugih kolega, ispisao paralelnu i jedinu stvarnu povijest Splita, odnosno Hrvatske. Počeo je raditi nedugo nakon Oluje i rata u Slobodnoj Dalmaciji, nakon čega je koncem devedesetih prešao u Feral Tribune. Jedna od prvih većih priča koju je tamo objavio bila je ona o plagiranom magistarskom radu Ante Đapića. Prije detaljne analize otuđenih pasusa u magistarskoj tezi, Matijanić nije znao što se u tom dokumentu nalazi, ali je imao predosjećaj. Bio je, ispostavilo se, u pravu. Uz temu, jednako je važan bio postupak njenog pronalaska, koji je koristio u brojnim pričama sve do svoje prerane smrti. Profilirao se kao jedan od onih istraživača koji ne čekaju informaciju ili dokumentaciju plasiranu iz sustava, već idu zaobilaznim putem koji je znatno iscrpniji i sporiji, tražeći temu na temelju puke pretpostavke.

Iako je u Feralu od početka dvijehiljaditih do gašenja splitskog tjednika 2008. godine ispisao stotine različitih priča, one u najvećem dijelu imaju zajednički nazivnik. Najekstenzivnije se bavio deložacijama Srba u Splitu, kao posljedice želje režima da se otarasi nepoželjnih etniciteta u hrvatskim urbanim sredinama. Osim administrativnih, posvetio je pažnju stvarnim zločinima nad izbačenim vlasnicima što su otpravljani u priručni gradski logor. I ne samo njima. Tu je i treća, neiscrpna tema HDZ-ovog uništavanja grada u cjelini, od ovladavanja splitskim tvorničko-urbanističkim resursima do marša kroz institucije. Novinarska energija bila je, ukratko, usmjerena na višegodišnje promatranje uspostave i ukorjenjivanja Tuđmanove Hrvatske u drugom hrvatskom gradu po veličini.

Početkom dvijehiljaditih, objavio je brojne tekstove o događaju u Lori. Davao je glas žrtvama premlaćivanja koje su uspjele preživjeti i pomno kroz višegodišnje razdoblje granao priču u smjeru odgovornih pojedinaca. Zahvaljujući upravo opsesivnom kopanju po priči koju nije želio pustiti, mapirao je vertikalnu liniju počinitelja te onih koji su znali, ali ništa nisu poduzeli. Trag je vodio sve do ureda Franje Tuđmana. No institucije su se zadovoljile osudom najnižih počinitelja, koje je Hrvatska, smatrao je Matijanić, namjerno dovela iz pakla Vukovara da čuvaju Srbe zarobljene u Lori.

Bio je to zločin bez istinske kazne. Zbog toga je potom bdio nad radnjama pravosuđa u Splitu koji je bio blagonaklon prema ubojicama. Pažljivo je bilježio one koji su odgovorni za propuste, suce što ih je Tuđmanova administracija postavila umjesto “nelojalnih” kadrova. U pristojnijoj zemlji, samo ono što je radio vezano uz Loru i posljedične tretmane pravosuđa dovelo bi do nemalog čišćenja sudačkog sektora i spremanja počinitelja zločina te visokih političkih dužnosnika iza rešetaka. No Hrvatska nije takva država. Nakon što se počeo baviti splitskim pravosuđem, ono ga je osudilo na uvjetnu zatvorsku kaznu. Objavio je tekst o povezanosti nogometaša Igora Štimca s pojedincima koji su devedesetih minirali ugostiteljske objekte Splićana srpskog porijekla. Osudio ga je sudac o kojem je Matijanić prije toga kritički pisao.

Godinama nakon objave prvog teksta, od splitskih političara tražio je očitovanje o prijedlogu postavljanja spomen-ploče žrtvama logora u Splitu. Umjesto spomenika žrtvama, u blizini je osvanuo spomenik postrojbi čiji su članovi bili mučitelji. Godinama poslije, pitao se što je s civilima-zlostavljačima koji su pod okriljem noći iz grada dolazili u skučene ćelije logorskog kompleksa. “Moje zanimanje za njihove identitete zasnovalo se na krajnje sebičnom strahu: Što ako poznajem nekog od njih? Što ako se pozdravljam s njima, stišćem im ruke koje su grlile ženu i djecu, a potom izbijale zube”, pitao se prije tri godine. Na koncu je saznao neka imena, ali ih nikada nije objavio. Nije imao dovoljno dokaza. I da jest, smatrao je da bi pravosuđe bilo jednako neučinkovito kao u prošlosti.

Istu misao vjerojatno je imao kada je prije tri godine pisao o splitskom ubojstvu ročnika JNA Saše Gešovskog. Objavio je ime izvjesnog počinitelja, ali hrvatska istražna tijela nisu pokazala interes. Prošle godine opisao je i život Željka Đekića, čovjeka koji je ubio bivšu suprugu. Devedesetih, on je bio na strani žrtve i Matijanićev sugovornik: hrvatski vojnik ubio mu je brata i ostao gotovo pa nekažnjen zahvaljujući splitskom pravosuđu koje je uspostavila Tuđmanova vlast. Matijanić je godinama pisao o tim događajima, istražujući sve okolnosti umjesto bešćutnog sistema.

“I nije mi žao što u hrvatskoj politici postoji konsenzus o kažnjavanju Željka Đekića. Žao mi je što je postojao konsenzus šutnje o kažnjavanju ubojice njegova brata”, napisao je na kraju toga briljantnog teksta, jednog od brojnih koje je zadnjih godina objavio na portalu Indexa.

Matijanić je bilježio i rasturanje socijalističkih poduzeća u Splitu, prateći kako na zgarištu dojučerašnje industrije niču poslovno-stambeni kompleksi druge generacije tajkuna. Često zaboravljena knjiga “Kerum i propadanje Splita”, jedan od najboljih publicističkih radova hrvatskih novinara u posljednje tri dekade, precizno bilježi uzroke i posljedice potpunog tranzicijskog posrnuća jednog grada i jedne države.

Nakon gašenja Ferala, vratio se u Slobodnu u kojoj je počeo novinarski zanat. Nije više bila Kutlin, nego u vlasništvu poduzetnika Nine Pavića a potom odvjetnika Marijana Hanžekovića. Tek po dolasku na portal Index pružena mu je sloboda u radu kakvu nije osjetio godinama. Paralelno je godinama redovno surađivao i s tjednikom Novosti. Patologije koje je prije bilježio u Splitu, sada je pronalazio u cijeloj zemlji. Nije pritom u tekstovima manjkalo ni grada u kojem je proveo život. Prošle je godine ozbiljno smanjio šanse HDZ-u da dođe na vlast u Splitu otkrićem o doktoratu njihova kandidata Vice Mihanovića. Serija tekstova koja je proizašla iz te analize spada među urnebesnije i bolje istraživačke priče u posljednjih nekoliko godina.

Matijanić se pritom predano rukovodio etičkim pravilima kvalitetnog novinarstva: uvijek na strani žrtava i manjina, uvijek protiv nositelja društveno-političke moći i dominantnih političkih ideologija, odnosno nacionalizma. Vrhunski stil, preciznost i razornu duhovitost, koji su ga od početka pratili u istraživačkim tekstovima, prenio je i u sferu komentara, nerijetko ismijavajući šovene i patriotske svetinje kojima se klanjaju.

Iz toga društvenog ida koji je rođen devedesetih izgmizali su oni koji posljednjih dana izravno ili zaobilaznim putem banaliziraju Matijanićevu smrt ili novinarski život koji je bio posve u skladu s njegovim privatnim uvjerenjima. Otkud njihova plitkoumna bešćutnost? Otud što se svima odreda bavio. Što u novinarskim tekstovima, što na svom Facebook profilu, Matijanić nije dozvoljavao jednom Robertu Pauletiću da zaboravi uredničku gažu u huškačkom Slobodnom tjedniku, kao ni njegovom zamjeniku Draženu Rajkoviću. Likove poput doktora Hrvoja Tomasovića ili krajnje desnog Martina Pauka ismijavao je nesmiljeno i urnebesno.

Nazirala se tu u isto vrijeme i svijest da je takvu društvenu klimu gotovo nemoguće promijeniti. Pisati o nacionalizmu i strukturnim nepravdama u Hrvatskoj, pogotovo kad je pisanje o njima uzaludno, često je najčišći oblik novinarskog posla.

Rezultati istrage o potencijalnim liječničkim propustima tek bi trebali biti obznanjeni. No prema dosadašnjim informacijama, izvjesno je da ga je ubio sustav koji je razotkrivao cijeli život. Možda Matijanić nije među nama da se bori za prava nekoga kome je nanesena slična tragedija s potpisom devastiranog društva. Njegov životni rad, međutim, odavno je prepun tragova o društveno-političkoj truleži koji vode do uzroka smrti.

(Novosti/Hrvoje Šimičević)

Facebook
E-mail