Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

In memoriam Danijel Dragojević: Pjesnik oka i stvari

Dragojevićeva poezija naučila nas je gledati, osluškivati, čuditi i diviti se, i sve to na jednom novom jeziku koji nam je u međuvremenu postao blizak i koji se katkad usuđujemo nazvati “svojim”, u kojem prepoznajemo sebe i prostor oko nas

(Foto: Hrvatska enciklopedija) Danijel Dragojević (1934. – 2024.)

Vijest o smrti Danijela Dragojevića, jednoga od naših najvećih pjesnika, u sjećanje priziva njegove stihove. Primjerice, iz pjesme “Kiša”: “Kada te više ne bude, bit ćeš kiša i povremeno padati po Dubrovniku”; ili iz pjesme “Ove godine u rujnu”: “Ove godine u rujnu tražio sam sliku, misao, prizor, stanje, lice ili nešto slično čega bih se mogao sjetiti kada budem umirao”. Nije naravno slučajno što pjesnikov odlazak osmišljavamo upravo njegovim riječima. To je pravo Dragojevićevo naslijeđe: njegova poezija naučila nas je gledati, osluškivati, čuditi i diviti se, i sve to na jednom novom jeziku koji nam je u međuvremenu postao blizak i koji se katkad usuđujemo nazvati “svojim”, u kojem prepoznajemo sebe i prostor oko nas. Cvrkut vrabaca, tutnjanje vlaka pokraj Teatra &td. ili morski oblutak za mnoge će zauvijek nositi pečat njegovih tekstova.

Nakon Dragojevića, ni o poeziji više ne možemo razmišljati bez “praznine” ili “disanja”, ili bez mjesta koje se nalazi “tamo”, uvijek negdje drugdje, “negdje nigdje”. A ne možemo o njoj razmišljati ni na klasičan, “školski” način, kao o nečem završenom, zaokruženom i uzvišenom. Jer, bacimo li pogled na njegovo cjelokupno djelo, vidimo da se ono gradi kroz neprestano prestupanje granica: između stiha i proze, eseja i poezije, misli i osjećaja, oblika i skice. Dragojevićevo pisanje uvijek se iznova potvrđivalo kao proces koji jednako živi od pamćenja i zaboravljanja, koji djeluje poput ponornice koja nam se čas otvara u svojoj poznatosti i prozirnosti, a čas nas suočava s nečim tamnim i zagonetnim.

Svoju stvaralačku dionicu Dragojević počinje drugom polovicom pedesetih pjesničkim ciklusima u splitskom časopisu Mogućnosti, a prva važna i za njegov opus ključna postaja zbirka je pjesama u prozi “Kornjača i drugi predjeli” iz 1961. U njezinom je ishodištu heraklitovska situacija, što je ujedno, rekao bih, i ishodište čitave autorove poetike – to je igra suprotnostima, koje se traže i potiču, ali i obuzdavaju u privremenoj točci ravnoteže i pomirenja.

Rasuta dugmad, vodovodne cijevi, čavli, šešir, jabuka, vijci; što je predmet neznatniji i prozaičniji, to su za Dragojevića u njemu snažnije zalihe smisla i poetičnosti. Guljenje krumpira u njegovoj poeziji stječe status metafizičke teme, baš kao i zvuk udaranja drvenih klompi

Dragojevićevo pismo živi u ovoj napetosti, u težnji da se očuva temeljno dvojstvo jezika i svijeta, o čemu svjedoče i kasniji stihovi: “Tako se bojim za dva. Više nego za bilo koji broj” (“Strah”). U njegovim ranim zbirkama ta je dvojnost kozmološkog predznaka, ona je elementarna i živi u napetosti sila koje oblikuju svijet na prostornoj vertikali između morskoga dna i “bijele pokrajine” na rubu neba. Između ovih rubnih točaka po zemljinoj horizontali kreće se kornjača, oko koje se pak stječe nova dvojnost: između vanjskoga svijeta po kojem putuje pogled i nutrine oklopa kao simbola samodostatnosti i prisnosti. Rasap i sabiranje, pad koji je obrnuti rast – to su žarišta rane Dragojevićeve pjesničke refleksije, svojevrsne igre obrtanja.

Njegov rani pjesnički izričaj je gust, često neproziran; pojmovi su – karakteristično za poeziju šezdesetih – sastavni dio metafore, koja bježi od izravnog predočavanja. Paradoksalno, Dragojevićeva “poetika očitosti”, kako ju je nazvao Zvonimir Mrkonjić, isprva nudi vrlo malo očitog: vidimo proces pjesničkog promatranja prije nego samu stvar. U zbirkama koje slijede, od “Nevremena i drugog” (1968.), kao svojevrsnog obola razlogovskom civilizacijskom pesimizmu, pa preko “Četvrte životinje” (1972.), “Prirodopisa” (1974.) i “Razdoblja karbona” (1981.), gusta pjesnička tekstura postupno postaje razgovjetnijom.

Ono što su isprva bile tek “oaze” smisla u zgusnutoj jezičnoj tvari (da posudim izraz Zorana Kravara), sve više postaju prepoznatljivim situacijama, pa čak i anegdotama, iako temeljna napetost nikada ne iščezava – i u “najsvjetlijim” Dragojevićevim pjesmama zateći ćemo makar po neki grumen nejasnoće (koja je “sunce od jasnoće”, kako je napisao Ujević). Ovim se razvojem kristaliziraju dva pjesnikova lica, uvjetno rečeno “teški” i “laki” Dragojević – koji često stanuju unutar iste pjesme, koja se od stiha do stiha bistri i zgušnjava. Ipak, udio lakoće i komunikativnosti zamjetniji je od zbirke “Zvjezdarnica” (1994.), u kojoj je karakteristična Dragojevićeva misaonost praćena okretnom i ritmičnom pjesničkom frazom, koja ne zazire od nabrajanja i gomilanja, što se naročito intenzivira u zadnjim dvjema zbirkama, “Negdje” (2013.) i “Kasno ljeto” (2018).

Dragojević je tako iz knjige u knjigu tražio novi pjesnički registar pa njegovo djelo postaje suptilno tkanje razlika i ponavljanja. Taj se registar s vremenom ne bogati samo novim tonovima, već i novim motivima i zaokupljenostima. “Očitost” mijenja predznak – proces promatranja i dalje je tu, ali sve više vidimo i obrise samih predmeta. Dragojević se otpočetka osvjedočio kao pjesnik oka i stvari, a od sedamdesetih nadalje ove su stvari konkretni svakodnevni predmeti: rasuta dugmad, vodovodne cijevi, čavli, šešir, jabuka, vijci; što je predmet neznatniji i prozaičniji, to su u njemu snažnije zalihe smisla i poetičnosti.

Guljenje krumpira u Dragojevićevoj poeziji stječe status metafizičke teme, baš kao i zvuk udaranja drvenih klompi. Dragojević u duhu Francisa Pongea nepokolebljivo stoji na strani stvari, o kojima treba govoriti i promatrati ih. S njima se njegov lirski subjekt povremeno i zamjenjuje – od gledanja dospijeva do prebivanja: “Ja sam sjena čavla koja se smanjuje, još nekoliko udaraca i posve ću nestati” (“Sjena”). Promatranjem i premještanjem u drugo margina smisla se širi, no heraklitovski duh katkad traži da se uspostave međe i poštuju razlike: “da svatko ostane na svome mjestu” (“Iguan”). Ili da se upravo zatvaranjem očiju ukaže čast gledanome, da ga se pusti da prebiva u sebi, da se odmori.

Sastavni dio spomenutoga tkanja jesu i Dragojevićevi eseji, neodvojivi od poezije – zajedno tvore jedinstven tok. U knjigama “O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata” (1970.) i “Izmišljotine” (1976.) Dragojević je nerijetko moralist i dijagnostičar društvenih problema, on savjetuje i upozorava. Kasnije, u “Rasutom teretu (1985.) i “Cvjetnome trgu” (1994.), nesklad ga raduje, on je ljubitelj slučaja, prolaznik po profesiji. Njegova poetska misao upravo u esejima dobiva puni zamah – pamtimo ih po neočekivanim uvidima, obratima perspektive i spretnim formulacijama. On nas potiče da primijetimo sličnost između kipa i biljke, govori nam da je “lirska pjesma igračka napravljena od gustog disanja” te zapaža da je riječ duša gotovo nestala iz upotrebe, a jedino još uz što se veže jest duševna bolest. I naravno, podsjeća da je Wittgenstein zapravo umro u Omišu.

Neki njegovi eseji postali su dio kulturnog pamćenja. Cvjetni trg za mnoge nije Preradovićev, nego Dragojevićev, jer upravo je on u svojem zapisu sačuvao sjećanje na njegovo intimno i zeleno lice. Kad čitamo riječi kojima opisuje trg, danas ne možemo ne pomišljati na njegovu poeziju, na sve što je napisao i što ostaje s nama: “U toj točci nema otpora. Ona je vjerojatno prazna, bez dimenzija. Iz nje se (odakle inače?) sluti da je raj moguć, vjerojatan, neminovan.”

(Novosti/Branislav Oblučar)

Facebook
E-mail