Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Imamo Zakon o hrvatskom jeziku!

Autor: Radenko Vadanjel

(Foto: Wikipedia) Ilustracija

Davne 1992. godine po povratku iz New Yorka, gdje je Hrvatska primljena u članstvo Ujedinjenih naroda, naš prvi predsjednik podigao je trijumfalno obje ruke u zrak i obratio se okupljenom mnoštvu na Trgu bana Jelačića entuzijastično vičući: Imamo Hrvatsku!

Trideset i dvije godine nakon tog povijesnog događaja, kao da se vremenski kotač u Lijepoj Našoj tajanstveno zaustavio, polomljenog zupca verglajući na mjestu punih trideset i dvije godine, i evo nas, danas, ponosno možemo iznova podignuti ruke u zrak, doduše samo ispred bljedunjavog, pospanog auditorija Hrvatskog sabora, i izderati se iz sve snage: Imamo hrvatski jezik, imamo Zakon o hrvatskom jeziku, imamo Vijeće za hrvatski jezik.

– O čemu se tu radi? – zapitat će se zabrinuti građanin Lijepe Naše.

– Kako to da do sada nismo imali taj zakon o našem jeziku? Kako to da smo zaboravili osigurati naš materinji jezik, da ga netko ne zloupotrijebi, da ga netko ne unakazi?

– Kako smo uopće do sada komunicirali – lecnut će se nervozno naš zabrinuti građanin – pratili vijesti u novinama i na hrvatskoj dalekovidnici i prelistali pokoju knjigu o našim zlatnim dečkima vatrenima, barakudama ili kaubojima ispred kioska?

– Sve vrijeme živjeli smo kao u nekom vakuumu, u grešnom stanju, misleći da bezgrješno čavrljamo, bezgrješnim, čistim hrvatskim jezikom, a kad ono, prevara! – opravdano će zajaukati naš građanin.

– Neodgovorno, skandalozno i neprofesionalno! – istrest će svu žuč na taj, tek odnedavna osviješten, sramotni i maćehinski odnos državotvornih organa prema našem jedinom i unikatnom materinjem jeziku.

Srećom, upozorenje i inicijativa koja je došla iz pčelinjeg matičnjaka, odnosno Matice hrvatske čiji se članovi međusobno od milja zovu ”matičari”, a isprva obznanjena u njihovom najutjecajnijem, najliberalnijem, multikulturalnom i proeuropski profiliranom kulturnom časopisu Hrvatsko slovo, o sramotnom i maćehinskom odnosu države prema svom materinjem jeziku, dočekana je kod vladajućih s bezrezervnim oduševljenjem, raširenih ruku.

Premijer je zavapio u sebi: Kako se toga nismo ranije sjetili! Zaštititi hrvatski jezik od svih mogućih i nemogućih vremenskih prilika i neprilika, potencijalnih zloupotreba, od neželjenih i neočekivanih mrzitelja svega hrvatskog, koji bi za tili čas narušili i ugrozili njegovu neokaljanost, djevičansku uređenost i dosegnutu čistoću, to je naša državotvorna, sveta dužnost.

I dobro je primijetio naš premijer, tumačeći razloge tog povijesnog iskoraka, izglasavanja Zakona o hrvatskom jeziku: ”Skrb o jeziku prvi put dobiva dobrodošao i nužan institucionalni okvir koji omogućuje njegov nesputan razvoj, na dobrobit hrvatskoga naroda i sveukupne hrvatske kulture”.

To, da prije uvođenja tog ”nužnog” institucionalnog okvira, odnosno fantomskog Vijeća za hrvatski jezik, nije bio omogućen njegov nesputan razvoj, to baca novo svjetlo na problematiku govornih sloboda, jer bez institucionalne stege, pardon institucionalnog okvira, gdje će se određivati koja je riječ poželjno hrvatska, a koja nije, zapravo bez te stege, prema najnovijim Vladinim saznanjima, nema slobode govora.

Pomalo oprečno i dijametralno suprotno, ali upravo to je cilj naše Vlade, da se sloboda govora, zapravo poveća tim prijeko potrebnim stegovnim postupcima, kako upravo objašnjava naš premijer.

Toj ideji pridružili su se u izglasavanju Zakona u Saboru i predstavnici manjina, pa je tako i Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća i zastupnik srpske nacionalne manjine u Saboru, zdušno glasao za očišćenje i čistunstvo hrvatskog jezika od tuđica i stranih riječi, među kojima je, zasigurno, najproblematičnija nepobitna i iritantna sličnost dvaju neprijateljskih jezika, onog srpskog i onog hrvatskog.

Srećom, izglasavanjem novog Zakona o hrvatskom jeziku, sada će se promptno rješavati putem direktive novog Zakona o hrvatskom jeziku sve sumnjive riječi, koje imaju prizvuk istočne varijante, naših istočnih susjeda, a kada profunkcionira i Vijeće za hrvatski jezik, poput srednjovjekovnih inkvizitora naoružanih strpljenjem i spravama za mučenje (stiskanje nogu, tzv. španjolska čizma, stiskanje glave, rastezanje tijela, gušenje vodom, paljenje vatrom i tome slično), otvorit će se tvornica novogovora, novih čistih hrvatskih riječi, poput onih ”međunožno guralo”, ”zrakomlat”, ”brzoglas”, ”munjovoz”, ”samovoz”… iz nekih prošlih vremena, kada se pokušalo, ne samo jezikom, već i fizički, očistiti od ”kukolja” sve strano iz Lijepe Naše.

Ne ponovilo se!

A da sve gore napisano nije samo ”rekla – kazala”, izvlačimo za kraj komentar bivšeg splitskog gradonačelnika, saborskog zastupnika HDZ-a, Andre Krstulovića Opare, o novoizglasanom Zakonu o hrvatskom jeziku, objavljen na društvenim mrežama, u kojemu Opara oduševljeno piše poslanicu: ”Danas smo završili posao naših časnih predšasnika, njima na čast i za budućnost hrvatskoga jezika, istinskog i najjačeg identitetskog biljega hrvatskog naroda…”.

Provjeravam iznova, ali nepoznata riječ ”predšasnika” ponavlja se u tekstu dvaput. Nije greška, zbunjeno zaključujem. Wikipedija mi odgovara da je ta egzotična riječ koju je nemoguće izgovoriti, zapravo arhaizam i zastarjelica, a u našem modernom hrvatskom govoru u prijevodu znači – prethodnik.

Što nedostaje riječi prethodnik, da Opara upotrebljava tu nezgrapnu, nepoznatu riječ predšasnik, zna samo gospodin Opara i budući jezikoslovci, članovi još neoformljenog fantazmagoričnog Vijeća za hrvatski jezik.

(autograf.hr/Radenko Vadanjel)

Poveznica na originalni članak: https://www.autograf.hr/imamo-zakon-o-hrvatskom-jeziku/

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave