ZAŠTO MILAN RAKOVAC, NOVINAR, KNJIŽEVNIK I PREVODITELJ IZ ZAGREBA, DOBITNIK BROJNIH PRIZNANJA I NAGRADA, GODINAMA OBJAVLJUJE LAŽI I POVIJESNE FALSIFIKATE, TE NITKO GA NE KRITIZIRA U MEDIJIMA…?
Najprije je bio mornarički oficir JNA, zatim novinar beogradskog vojne revije Front, glavni i odgovorni urednik pulskog dnevnog lista Glas Istre, potpredsjednik Izvršnog vijeća općine Pula, obavljao druge dužnosti u Rijeci i na kraju bez ikakvog radnog iskustva na televiziji dobio stalni posao novinara i urednika HTV u Zagrebu. Mnogi su znali da Milan Rakovac ne bi tako brzo napredovao da nije bio sin Joakima Rakovca, antifašista i jednog od organizatora borbe protiv talijanskog fašizma i njemačkog nacizma u Istri i narodnog heroja Jugoslavije. U svojstvu novinara više je puta pulskom Glasu Istre objavljivao članke o talijanskim žrtvama fojbi (kraškim jamama) i svaki put je nanizao nove brojke, a u zagrebačkom dnevnom listu Vjesnika (nažalost je ugašen) objavio je članak o fojbi u Bazovici kraj Trsta i uveličao brojke žrtava, čak preuveličao broj žrtava u odnosu na tršćanske novinare i povjesničare. Naravno, pisao je da su to žrtve Titovih partizana. Ali za to njegovo piskaranje nitko nije smogao snage da mu odgovori, odnosno da objavi kritički osvrt i ispravi podatke.
Da je pročitao knjigu “Operazione foibe a Trieste” ne bi preuveličao brojke žrtava fojbi
Trebao je pročitati knjigu, ali to zasigurno nije učinio, “Operazione foibe a Trieste” (Operacija jama u Trstu)/Edizioni Kapa Vu, Udine, 1997./, istraživačke novinarke, spisateljice i glavne urednice časopisa La nuova Alabarda Claudije Cernigoi, koju je za tu temu profesorica za Milana Rakovca koji se, uz ostalo, bavi svaštarenjem. U Trstu sam te godine intervjuirao Claudiju Cernigoj za zagrebački tjednik Hrvatski obzor. Ona je tada i kasnijih godina dokumentiranim podacima objavila knjige i članke o žrtvama fojbi u Bazovici i Monrupinu kraj Trsta. Dokumentirala je da u Bazovičku fojbu nisu bačeni samo Talijani, već i druga vojna lica i civili drugih državljanstava. Otada do današnjih dana govori i piše o fojbama. Utvrdila je da su fojbe političko sredstvo i kako je u Trstu za vrijeme 40 dana (toliko je jugoslavenska vojska, nakon što je oslobodila Trst, ostala u gradu, no neofašisti, povjesničari i novinari pišu da ga je okupirala – op. A. Č.) koliko je nestalo ljudi. Dakle, u tih četrdeset dana, piše autorica, “nestalo je 517 ljudi, podijeljenih u ove kategorije: Guardia di Finanza (financijska straža – op. A.Č.):112; Vojska različitih formacija:151; Policija (uključujući pripadnike SS-a):149; civili (uključujući suradnike i špijune raznih vrsta):105. S tim brojkama stoga ne možemo govoriti o genocidu, niti o etničkom čišćenju, niti o političkom nasilju usmjerenom u istarskim jamama na osvajanje vlasti. Konačno, ova knjiga opisuje propagandni manevar koji je doveo do stvaranja “mitologije fojbi”: od nacističkih kleveta o istarskim jamama koje su se pojavile krajem ’43 (to nije točan podatak jer su žrtve bile nakon 8. rujna 1943., nakon kapitulacije fašističke Italije – op. A.Č.) preko dokumenata koje su stvorile tajne službe X Mas i širili tijekom rata, do mistificirajućih tekstova Bartolija, Papa, Pirine (prvi je Gianni, drugi Luigi i treći Marco – posljednja dvojica objavili su knjige s masu povijesnih falsifikata! – op. A.Č.), pa sve do nedavne istrage o istarskim fojbama koju je vodio P.M. Pittito”.
Suđenje Riječaninu Oskaru Piškuliću – Žutom, bivšem oficiru OZNA-e u Rimu u odsutnosti za ubojstvo talijanskih autonomaša
Riječ je o istražnom sucu Giuseppeu Pittitu, koji je, uz odvjetnika i bivšeg suca Sinagre, vodio istragu protiv nekoliko pripadnika NOP-a, uglavnom oficira jugoslavenske vojske, osumnjičenih za smrt talijanskih fašističkih vojnika i civila iz Istre. Međutim, više tih partizanskih oficira je umrlo, a u Rimu je održano suđenje samo Oskaru Piškuliću – Žutom iz Rijeke, bivšem oficiru OZNA-e u odsutnosti jer Republika Hrvatska ga nije htjela izručiti Italiji. Na sudu protiv Piškulića pojavili su se kao svjedoci neki bivši vojnici i oficiri Mussolinijeve fašističke, npr. Luigi Papo, što je apsurd! Sud je oslobodio optuženog Piškulića, jer je njegov branitelj, talijanski odvjetnik, dokazao da talijanski sud nije nadležan da sudi hrvatskim državljanima. Neoiredentisti i neofašisti te rodbina ubijenih riječkih autonomaša prosvjedovali su ispred sudske palače u Rimu. No, nisu nikad prosvjedovali što nijednom talijanskom ratnom zločincu nije suđeno u Italiji! Štoviše talijansko je pravosuđe dokumente o zločincima što ih dobilo iz UN-a u New Yorku, sakrilo u sef ili ispod tepiha! Stoga je Cernigoi više godina na udaru ultradesničarskih i neofašističkih političara, povjesničara i novinara, ali ona se nije zaustavila u dokazivanju da spomenuti autori, a jedan je bio i hrvatski, Milan Rakovac, na njihove optužbe o tomu da su žrtve ubijene i bačene u fojbe od strane jugoslovenskih pripadnika NOP-a.
Rakovac “izbezumljen” hvali tršćanske neoiredentiste Faragunu i Carpinterija
Međutim, da ne duljim o žrtvama jama, ne tako davno, Rakovac je u stalnoj kolumni “galactica histria” (stalno rabi strane riječi jer misli da je time jako pametan – op. A. Č.) u pulskom Glasu Istre u kome je nahvalio tršćanske neoiredentiste Mariana Faraguna i Lina Carpinterija, poznate novinare, humoriste i satiričare te pisce koji su više od pola stoljeća ismijavali i vrijeđali Slovence i Hrvate u Trstu, a pogotovu Hrvate i Slovenije u bivšoj Jugoslaviji. Nastavili su nakon osamostaljenja dvije republike, opet Hrvate i Slovence. Nevjerojatno je da se od hrvatskih i slovenskih novinara, koji su veoma rijetko napali dvojicu neoiredentista, a Rakovac ih je često samo hvalio, ne nađe nitko da mu očita bukvicu. Stoga se ne može očekivati od Glasa Istre u kojoj nitko nema pojma tko i što su taj klevetnički duo iz ultradesničarskog i neofašističkog Trsta! To važi i za sadašnje glavnog urednika Roberta Franka i zamjenika glavnog urednika Bojana Žižovića koji pročitaju novopečene kolumne, ali to je za njih vrlo dobar ili odličan tekst, a ne znaju što se iza njega krije! Oni, kao i urednici ostalih medija, nažalost vjeruju Milanu Rakovcu jer ne znaju o čemu se radi…! Moram istaknuti da Rakovac “izbezumljen” hvali neoiredentističke pisce koji su od 1954. godine uređivali humorističko-satirički prilog La Cittadella koji je svakog ponedjeljka izlazio u listu Il Piccolo, koji je u više od sto godina izlaženja bio iredentistički, fašistički, a svršetkom Drugog svjetskog rata uglavnom desničarski. On, Rakovac, sebi uzima pravo da je njegovo viđenje ne samo Faragune i Carpinterija, nego svega za što se uhvati smatra da je njegov stav pozitivan i pravedan. Ali nije tako, jer objavljuje laži i povijesne krivotvorine, prema mom sudu, govori da je veliki falsifikator. Njegovi su neki tekstovi nabijeni simptomatičnim tenzijama. Ako su mu neki gradovi, primjerice Pula i Poreč dali nagrade, dobitnik je i nagrade “Fulvio Tomizza” i drugih, to još uvijek ne znači da je u pravu, iako su mu, prema ocjeni kritičara, neka djela kvalitetna.
Chateubriando, distopia i indeferente – politikantsko “filozofiranje” novinara u mirovini
Evo jednog nelagodnog primjera Milana Rakovca: u prilogu IMPULS istarski magazin u Glasu Istre (15. siječnja 2022.) u kome opet pametuje o nekolicini stereotipima, pa navodi riječi: Chateubriando: “Poslije ovih plaža dolazi barbarija”. Na to je izgrađen ščavunski sindrom Trsta. Protiv toga je s naše strane lansiran stereotip “Talijani fašisti”. Naši pak domaći “Talijanski fašisti” i “rimasti” (oni koji su ostali) i “esuli”, uz toleranciju hrvatskih vlasti (državnih i lokalnih): Istra, Rijeka, Zadar, Lastovo), sve volje surađuju.” To su, eto, Rakovčevi stereotipi koji ne puštaju toplu vodu. Siguran sam da mnogi čitatelji rigaju na njegovo politikanstvo “filozofiranje”. Neki su pitali što mu spomenuti list objavljuje te napise i kako to da NITKO NE REAGIRA NA NJEGOVE PISANIJE (pod. A. Č.)? Odgovorih da sam nekoliko puta poslao Glasu Istre pismeno reagiranje (ne samo na njegove tekstove), ali nisu mi objavili odgovore odnosno ispravke. Kad sam se obratio tajnici da razgovaram s glavnim urednikom Frankom, zamolila me je da dam broj kućnog telefona i mobitela te da će me gospodin glavni urednik nazvati, ali to nisam doživio! Čini se da sada postoje u novinarstvu neke nove, rekao bih čudnovate uzance, jer to nije tako samo u Glasu Istre. Inače, kad sam bio profesionalni novinar, kolega Frank igrao se loptom ili nekom igračkom…
Faraguna i Carpinteri “naši ljudi domaći” i “istaknuti Istrani” – velika laž!
Međutim, mene više zanima što se krije iza Rakovčeva podnaslova “Distopija”… (čitatelji da bi razumjeli što znači ta riječ moraju pročitati više rječnika – op. A. Č.). Ali ni to nije najbitnije, važnije je što je on objavio ispod te riječi. Stoga želim ga opet citirati: “Indeferente”, bi rekli Carpinteri & Faraguna, naši ljudi domaći (sic), Muškerčuoze štourije”, i napisali čuda libri, UN PAESE ORDINARIO (UREDNA DRŽAVA)/pod. – A.Č./. I, pobogu, koliko je stotina čitatelja uopće čulo tko su Carpinteri i Faraguna i da su naši ljudi (sic)?? To su Rakovčevi ljudi i njegovih istomišljenika, poniznih Hrvata i Slovenaca te talijanaša!!! Oni koji su pročitali Rakovčevu kolumnu i ovaj kritički osvrt sigurno će se “krstiti”, ali takav je život. Dvojica su prilog La Cittadella uređivali čak od 1954. godine do smrti – najprije je 2001. u rodnom gradu umro Faraguna 2001., a Carpinteri 2001. također u rodnom Trstu. Portal Istra.net/Istria.net preuzeo je članak o Faraguni i Carpinteriju iz Il Piccola, a urednik istarskog portala je iznad članka na zapaženom mjestu stavio rubriku s nadnaslovom „Istaknuti Istrani“ što je u prijevodu na talijanskom jeziku Evimenti Istriani. Tako su čitatelji prevareni jer su u navedenom pulskom listu pročitali povijesne krivotvorine Milana Rakovca i meni nepoznatog urednika portala. Jer, gospodo u Glasu Istre i istra.net/istria.net, Mariano Faraguna i Lino Carpinteri NISU ISTRANI, NAŠI LJUDI JER SU OBOJICA ROĐENI 1924. GODINE U TRSTU!! (pod – A. Č.). Nije to jedina laž Milana Rakovca, rođenog 1940. u selu Rahovci ili Rakovci kraj Poreča…! On tvrdi da je po zanimanju književnik, a to je netočan podatak, jer je novinar i kao novinar je otišao u mirovinu.
Što je Mirko Drek radio u Generalnom konzulatu u Trstu?
Po svemu sudeći Rakovac sa svojih nepunih 82 godina još se nije promijenio, već izvaljuje sve što mu dođe u glavu, mlatara praznu slamu. On nije ništa naučio od svog prijatelja i suradnika prof. dr. sc. Miroslava Bertoše, povjesničara, pisca i enciklopedista koji je prije više od dvadeset i četiri godina upao u nemili incident, dok je obnašao funkciju generalnog konzula u Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Trstu. Naime, taj novopečeni generalni konzul glede Mariana Faraguna i Lina Carpinterija je pao na ispitu! On je u četvrtak, 16. travnja 1998. godine pozvao u goste dvojicu neoiredentističkih novinara i pisaca da govore o svojim djelima. Tog dana slučajno sam bio u šopingu u Trstu i u listu Il Piccolo pročitao informaciju taj dvojac s kormilarom Bertošom (to su moje riječi) gostuju na trećem katu velebne zgrade u kojoj su prostorije konzulata gdje su održane kulturne manifestacije. Kupovina te zgrade je posebna priča o hrvatskoj vlasti koja je nepotrebno potrošila velike novce za tako veliku zgradu, a mogla se kupiti znatno manja. Ali kada je HDZ-ova vlast vodila računa o nepotrebnom trošenju novca siromašnih poreznih obveznika?! I tako su došli na red Faraguna i Carpinteri. Čim sam saznao da njihovo ugošćavanje čudio sam se da jedan povjesničar kao što je Bertoša ne zna tko su Faraguna i Carpinteri… Vraga, znao je on jako dobro tko su oni, koji su više od pedeset godina ismijavali tršćanske Slovence i Hrvate te narode u Sloveniji i Hrvatskoj. Odmah sam nazvao glavnog i odgovornog urednika Večernjeg lista Branka Tuđena (u tom listu bio sam zaposlen) koji je rekao da obavezno moram poslati kritički članak o cjelovitom skandalu. Tako je idućeg dana na naslovnici Večernjaka najavljen kritički osvrt s nadnaslovom “Skandal” i naslovom “ŠTO JE MIRKO DREK RADIO U HRVATSKOM KONZULATU” (pod. A. Č.) koji je objavljen na četvrtini stranice. Naravno, komunist Mirko Drek bio je godinama glavni lik Fraragune i Carpinterija i to je u vrijeme bivše Jugoslavije bila velika uvreda za sve Slavene, pogotovu Hrvate i Slovence. To je, prije svega, bilo neugodno za Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Rimu, Ministarstvo vanjskih poslova u Zagrebu i dakako u Saboru, Vladi i na Pantovčaku. Generalni konzul u Trst Miroslav Bertoša osramotio je cijelu Hrvatsku i iste godine odlukom hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana razriješen je dužnosti i time je njegova diplomatska karijera zauvijek završena! Vratio se u Puli i predavao na Filozofskom fakultetu… Sve je to veoma dobro znao Milan Rakovac, ali tko je vidio da se kritizira prijatelja diplomata, čime je pokazao kakav je on novinar!
Hvali bivšeg neofašista Lucija Totha
Budući da je u tršćanskom dnevnom listu Primorski dnevnik koji je izlazio na slovenskom jeziku u Trstu i riječkom La Voce del popolo objavljivao kolumne u kojima je “pametovao”, jer je u njima miješao riječi na hrvatskom, slovenskom i talijanskom jeziku te na čakavskom i venetskom narječju. Na primjer, u La Voce del popolu objavio je tekst “Serinisima” (11.10.2008.) da je gospodin Toth “održao sentimentalni govor i iznosio podatke o stoljetnoj slozi između Hrvata i Talijana u njegovoj Dalmaciji (…)”. Tako Toth zbori kad je dolazio u Hrvatsku, ali on je suprotna osoba kad govori i piše u Italiji. Naslušao sam se govorancija u Trstu i Rimu Lucija Tota, rođenog u Zadru, dalmatinskog Židova, ali on to ne priznaje, i nijednom prilikom nije govorio kako ga prikazuje Rakovac. Toth je u svojoj dugogodišnjoj karijeri obnašao dužnost suca Kasacijskog suda u Rimu, bio je parlamentarni član Demokršćanske političke stranke, zatim član neofašističke Finijeve MSI-DN i postfašističke Aleanza Nazionale (Nacionalne alijansa), predsjednik neoiredentističke Associazione Nazionale Venezi Giulia e Dalmazia (Nacionalni savez Julijanske krajine i Dalmacije) sa sjedištem u Rimu. Održao je bezbroj govora protiv Tita, komunista i partizana koji su bacili u fojbe na tisuće Talijana (sic). Nije štedio ni hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana i Republiku Hrvatsku, ali o tome ne piše Milan Rakovac. Ponašao se kao da živi u nekoj afričkoj ili azijskoj državi jer ne zna što se događa u Italiji. No, on veoma dobro poznaje prilike i često je godinama odlazio u Italiju, pogotovu Trst u kome ima talijanske kompanjone.
Nije “znao” za istup na predstavljanju projekta/knjige “Terra Histria” u Rimu
Kako to da Rakovac nije znao (sic) da je postfašistička stranka Nacionalna alijansa u jednoj od prostorija talijanskog parlamenta organizirala skup na kome je predstavljan projekt/knjiga “Terra Histra” Ivana Corrada Paulette, člana IDS-a. U prepunoj prostoriji u kojoj su, osim članova Nacionalne alijanse, bili nazočni ratni zločinci Mussolinije fašističke vojske, među inima i toliko spominjani Luigi Papo, fašist Robeto Menia iz Trsta (već smo u jednom članku na ovom portalu pisao da Menia za sebe kaže da je fašist! – op. A.Č.) i drugi. Bio je nazočan i Toth, koji se rukovao s Paulettom i čestitao na projektu, rekavši da se nada da će biti realiziran. Izdajnik domovine Pauletta je, između ostalog, izjavio da su Titovi komunisti u Istri ubili više ljudi, nego Mussolinijevi fašisti. Jedan Puljanin koji je prisustvovao skupu prišao je Pauletti i rekao mu kako se ne stidi govoriti laži!
Damir Kajin piše Vjesniku: što je novinar radio na neofašističkom skupu u Rimu
U letu avionom iz Rima u Trst prišao sam Pauletti i oštro rekao da neka bude sretan što sam u Rimu bio u svojstvu novinarskog izvjestitelja, jer bi loše prošao. Vjerojatno će se čitatelji iznenaditi mojim riječima, ali ne mogu podnositi bivše članove Saveza komunista Jugoslavije, koji sada pljuje po njima da su ubili više ljudi od Mussolinija i to kao tema ne zanima Milana Rakovca, sina narodnog heroja… Savez udruga antifašističkih boraca i antifašista Istarske županije u Puli osudio je Paulettin istup, a to je učinio i IDS, ali stranka ga je trebala izbaciti iz članstva! Međutim, javnost koja nije upoznata s tim skandalom, pogotovu da je Pauletta u to vrijeme primao saborsku mirovinu, iznenadila se kada je u Vjesniku izašao napis IDS-ovog zastupnika u Saboru Damira Kajina koji je objavio stupidnu rečenicu – što je novinar Večernjeg lista Armando Černjul radio na skupu u Rimu. To je uistinu budalasto i jadno od IDS-ovca D.K. iz Buzeta. Sve je to znao Milan Rakovac, ali nije kritizirao istupe Paulette i Kajina!
Rakovac je izdajnik antifašističkih ideala
Premda se Rakovac smatra antifašistom, po mom mišljenju, njegovo ponašanje i pisanje nema uistinu nikakve veze s antifašizmom. Jednom prilikom, 20. rujna 2010. godine bivši neofašist Gianfranco Fini, predsjednik Donjeg doma talijanskog parlamenta, posjetio je Zagreb gdje su ga primili premijerka Jadranka Kosor i predsjednik Sabora Luka Bebić, i to nije nitko osudio, osim što sam objavio otvoreno pismo intelektualcima i generalima da nisu digli glas što je Hrvatska primila Gianfranca Finija. Naime, hrvatska vlast je morala od Finija zatražiti da se ispriča hrvatskoj javnosti zbog intervjua koji je dao za splitsku Slobodnu Dalmaciju (razgovor je obavio novinar Šenol Selimovič) u kom je izjavio da su Istra, Rijeka i Dalmacija talijanske zemlje i da će to ponovno postati! Međutim, kad je izašao intervju i službene Hrvatska prosvjedovala u svezi izjave Finija, on je rekao da to nije izjavio novinaru. Novinar se, međutim, oglasio da ima snimljen intervju za koji je dobio godišnju nagradu Hrvatskog novinarskog društva!!
Ali, nažalost nije to jedini skandal za Finija i Hrvatsku… Zastupnik Sabora dr. Furio Radin i njegov brat Fabrizio Radin, dogradonačelnik Grada Pule pozvali su Finija da s delegacijom posjeti Zajednicu Talijana u Puli. Iako je Savez udruga antifašističkih boraca i antifašista Istarske županije u Puli dao izjavu novinarima da Fini nije poželjan u Puli, a k tomu ja sam na čak tri portala u Istri napao braću Radin i novinare Inoslava Beškera i Milana Rakovca. Njih dvojica očito su se sprijateljili s talijanašima i koji su objavili da Finiju treba dozvoliti da posjeti Pulu jer više nije neofašist (Rakovac u Glasu Istre i La Voce del popolu i Inoslav Bešker u razgovoru za HTV). Oštro sam napao obojicu, a za Rakovca sam porečkom portalu objavio kritički osvrt “RAKOVAC JE IZDAJNIK ANTIFAŠISTIČKIH IDEALA” (pod. A. Č.). Tako je neofašist Fini (vuk dlaku ne mijenja) posjetio Pulu istoga dana i mjeseca kao i 1920. Benito Mussolini kada je sa svojim fašistima došao u Pulu i u kazalištu “Politema Ciscutti” održao govor pun mržnje prema slavenskom življu, nazvavši ih barbarima. Ti fašisti su te iste godine zapalili Slovenski dom u Trstu i Narodni dom u Puli. A za posjetu Puli njegovi bojnici demolirali su Radnički dom i Omladinski domu, te tiskaru socijalističkog lista Il Proletario. Prije mnogo godina u Glasu Istre i zagrebačkom Fokusu objavio sam o Mussolnijevoj posjeti Puli i kada je izašao iz kazališta, nazočna antifašistkinja i članica Socijalističke partija Palmira Albanese, dala mi je izjavu da je jedan radnik prišao Mussoliniju i dao mu dvije pljuske! Valjda zbog toga više nikad nije dolazio u Pulu. Osim toga, antifašisti su pripremali atentat na Musslinija – htjeli su dijelu kazališta postaviti eksploziv, ali su odustali.
Protivnik službene himne “Krasna zemljo, Istro mila”
Ove je godine 75. obljetnica da je fašistkinja i špijunka Maria Pasquinelli, 10. veljače 1947. godine u Puli izvršila atentat na britanskog brigadnog generala Roberta Williama Michaela De Wintona… S pištoljem marke “Beretta” s tri hica ustrijelila je De Wintona koji je na licu mjesta preminuo. I umjesto da Milan Rakovac napiše članak ili priču o atentatorici koju je Saveznički sud u Trstu osudio na smrt, potom je presudu preinačio na doživotni zatvor, a kaznu je izdržavala u Italiji gdje je pomilovana, što je svjetska sramota! Ali Rakovac je kao pjesnik odlučio da napiše pjesmu “Ćeš me za brata, Maria Pasquinelli”, što je izvan svake pameti, a pjesmu je uglazbio poznati pulski glazbenik Franci Blašković.
Nedavno, ovog mjeseca, Milan Rakovac je nazočan u mom kritičkom osvrtu. Naime, Rakovac je na labinskom portalu Istarski.hr izjavio kako bi trebalo izmijeniti himnu “Krasna zemlju, Istra milo” koju je na tekst Ive Ivana Cukona Zuccona iz Medulina prije 110 godina uglazbio Matko Brajša Rašan iz Pićna. Obojica su živjeli u Zagrebu i tamo umrli. I taj M.R., koji misli da je svemogući, predložio je da se himna Istarske županije promjeni jer da je to skladba 19. stoljeća. To me je ponukalo da napišem vrlo oštar članak na pulskom portalu Ipress.hr koji je više dana bio najčitaniji članak u kome sam kritizirao Rakovca i pjesnikinju i propalu političarku Loredanu Bogliun, koji su oboje da se ukine himna Istarske županije i napiše i sklada nova. Od 316 komentara čitatelja iz cijele Istre, njih 95 posto osudilo je oboje i zahtijeva da “Krasna zemljo, Istro mila” i nadalje ostane istarska himna!
Je li ovome uopće potrebno napisati još jednu rečenicu? Ne!
Armando Černjul
Pula, 21. srpnja 2022.
