Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Hrabri ljudi – FRANO MASNIĆ

Frano Masnić postaje članom KPJ 22. lipnja1941. godine, u nedjelju,  na dan napada fašističke soldateske Njemačke na Sovjetski Savez.

A kako je sve počelo :

Frano Masnić rođen je 1922.godine u selu Glavice Općina Sinj.

Poznato je da život Franu Masnića nije mazio..

Rastao je bez oba roditelja .Otac mu umire kada je imao nepunu godinu dana a majku gubi s jedva pune tri godine života.

Brigu o malom dječaku preuzima djed zvani Vranjola i baka zvana Balajuša, a posebno ljubav i odanost tijekom čitavog svoga života nesebično prima od svoje četiri godine starije sestre Marije.

Pored svojih najmilijih, Frano je rastao u zaseoku komunista i simpatizera KPJ u kojoj se posebno ističu bliski mu rođaci  Stipe Masnić zvan Cipalo, Jure Milanović , djed našeg predsjednika Zorana Milanovića, i Frano Romac.

U tom smislu ne bi bilo pošteno ne istaknuti kakvo je bilo selo Glavice između dva rata.

Vlasti u Sinju, uz asistenciju sinjskog samostana su Glavice nazivali ” Mala Moskva” a posebno su Masnići u tome prednjačili.

U selu je partijska organizacija postojala već od 1920 ili 1921. godine i mnogi su njome prodefilirali.

Na kraju kao stamene stijene ostaju

Stipe Masnić – Cipalo,

Ante Masnić – Čića, 

Stipe Romac – Basko, 

Duje Maras,

Marijan Dolić,

Omar Poljak, 

Ivan Modrić – Glavar – odani prijatelj Frane Masnića

 i drugi.

Iako golobradi mladić koji još ne bijaše niti član SKOJ-a živi i radi po direktivi već prekaljenih komunista.

Tako obavlja poslove raspačavanja ilegalnih i poluilegalnih materijala , letaka i brošura kao i pisanja raznih komunističkih parola po zidovima .

Posebno treba istaći 1938.god. na Saboru HSS-a na starom pazaru u Sinju u povorci iskazuje nezadovoljstvo prema tadašnjoj vlasti s transparentom u ruci :

TRAŽIMO BRISANJE SELJAČKIH DUGOVA a da On sam nije bio dužan, dapače imućan je seljak u datim okolnostima….. te uzvikujući

TRAŽIMO SAVEZ SA SSSR-om

DOLJE FAŠIZAM

a Stipe Romac – Basko nenajavljen i protiv volje vlasti samozvano nastupa na mitingu u ime KPJ.

Tada je bilo malo onih koji su se odricali svega, pa i mladenačkog života, u interesu daleke budućnosti 

– slobode.

Frano Masnić je osobno sebe podredio interesima revolucije i KPJ.

Bezbroj puta sebe je izložio životnim opasnostima  da bi izvršio dati mu partijski zadatak.

Često puta su ga fašisti tražili da ga hapse i ubiju no On im je uvijek spretno izmicao.

Jednom prilikom dok se talijanska soldateska odmarala u sjeni krošnje staroga  duda u Franinom selu, Frano je zašao među njih i prašinom koju je u šakama pokupio  iscrtao im  je  SRP I ČEKIĆ znak proletera i slobode.

Talijani su se odmah pokupili i otišli da bi ubrzo stigli u još većem broju… No Franu nisu našli.

Od toga vremena Frano nije zanoćio u svojoj postelji.

ZELENA TRAVICA MI JE POSTELJA A NEBO POKRIVAČ poznati je moto  Frane Masnić

Svaki njegov dolazak noću bio je popračen znakom  bacanja tri kamenčića u prozor ili tri puta kucanje na vrata nakon čega njegova sestra Marija sretna da je stigao otvara vrata.

Utjecaj Franin na Sinjsku i Cetinsku Krajinu nije bio mali. Dapače. Gdje god  se On pojavi, svagdje ostavlja duboki trag.

Prijatelji  su ga obožavali a neprijatelji se bojali.

Tako je u samom selu Glavice bilo preko 700 učesnika NOB-a , a na području sinjske Općine preko 7000.

Mnogo je u tome Franinih zasluga.

Bio je silan i ponosit.

Krasile su ga sve ljudske vrline, kao da je satkan od stotinu lica – jedno da se voli, jedno da ih vodi, da ga slušaju. 

U početku je bilo malo boraca kao što je bio Frano Masnić. Pridošle naprosto je nadahnjivao da budu kao On – smjeli, hrabri i odvaažni, spremni i život za SLOBODU položiti.

Zbog svoje aktivnosti postade trn u oku kleru – konkretno sinjskom katoličkom samostanu.

Samostan je pomagao sreskom gradonačelniku i žandarmeriji jer u njega  su se slijevali razni podaci a koji su vlasti i žandarmeriji bili od velikog značaja.

Suradnja među njima je bila potpuna.

U vremenu 1938 do 1941 godine promijenila su se dva župnika.

Jedan se zvao Leonard Bajić a drugi fra. Andrija Zjačić.

Fra Andrija je bio podao i lukav . Uočio je Franinu osobnost, znao je za njegovu popularnost među omladinom ondašnje župe pa i šire kao i za uvažavanje od strane zrelih osoba.

Bilo je pokušaja uvjeravanja, nuđenja novca kojeg je bila velika oskudica, pozivanje na razne prigode i događanja, no omladina na čelu s Franom sve je kategorički odbijala.

Rezultat sprege sreskog načelnika, žandara i Crkve bio je  u okrilju noći i pretres Franine kuće .

U slamarici njegove prazne postelje pronađoše ” Uvod u dijalektički materijalizam “….žandari su knjigu odnijeli no Franu nisu uhapsili.

Ali ne nađoše niti partizansku poštu koju je njegova sestra Marija, čuvši zlosutne korake oko kuće, hitro spremila u vreću sa brašnom.

U to vrijeme kada se mračni oblaci šire nebom nad narodima Europe, kada Hitlerova fašistička čizma sa svojim jurišnim odredima kroji novu kartu svijeta Frano Masnić i formalno postaje član SKOJ-a,  a 22.06.1941.godine , u nedjelju između 22 i 23 sata pod okriljem neba sinjskog polja u dijelu zvanom “Polipušinka ” Stipe Romac – Basko, upravo vrativši se sa partijskog sastanka iz Splita prilazi Frani Masniću, Ivanu Romcu i Ivanu Modriću – Glavaru s riječima ” vas trojica mladih drugova ste od večeras članovi KPJ.”

Njih 7 starih prekaljenih drugova, članova KPJ, prilazi mladićima , čestita im i grle se.

Njima mladima svjesnim borbe koja slijedi, a ponosni i ushićeni što su u prvim redovima te borbe za slobodu.

Jer upravo na taj dan fašistička Njemačka napala je SSSR.

Frano Masnić iako najmlađi po godinama prekaljeni je revolucionar.

U to vrijeme Jugoslavija je već bila raskomadana između Njemačke, Italije, Bugarske i Mađarske.

Buržoazija je izdala vlastiti narod .

Kralj je pobijegao iz zemlje.

Jedino vjerna svom narodu ostaje KPJ.

Frano Masnić istinski živi život komuniste te sve svoje stavlja na raspolaganje zajedništvu pa kao takav pomaže u selu onima koji žive u oskudici i neimaštini..

Tako njegova konjska zaprega sa svim tadašnjim  poljoprivrenim inventarom radi i na raspolaganju je potrebitima.

Kada ide pomagat često nosi sa sobom i sijeme i hranu za konje, za sebe a često i za čeljad kojoj pomaže.

Tu u Masnića postojala je specijalna grupa zadužena za sakupljanje oružja .

na čelu grupe bijaše Stipe Masnić- Cipalo i Frano Masnić-Boro.

Među pribavljenim oružjem  bijaše i mitraljez ” Maksim ” bez postolja.

Također iz skladišta ( žandara i fašista ) u Tomaševića kući kupuje vlastitim novcem 28 pušaka. U drugoj prilici donosi 10 pušaka.

Stog slame daje za jedan puškomitraljez, a sav ječam ( oko 2 tone ) za 7 pušaka.

U čuđenju što se zbiva sestra mu je govorila ” Frano moj, svak kupi i donosi hranu i robu, a ti samo oružje “.

On smireno odgovarao bi ”  NEKA TRIBAT ĆE ORUŽJE “.

Kupovao je od oficira  i vojnika koji su bježeći odbacivali oružje u kapitulaciji.

Posprdno im je govorio ” ZAŠTO NISTE BRANILI DOMOVINU “??

Oružje se zakopavalo na Franinoj njivi zvanoj “Perkuša “

Frano je bio organizator i  veza na oslobođenoj i neoslobođenoj teritorij,te međusobno svih neoslobođenih sela i grada Sinja.

Kako je NOP rastao to su sazreli uvijeti za ponovni odlazak ustanika u NOB.

Poznato je da NOP na području Dalmatinske zagore  nije nikada niti bio ugušen jer je na Dinari ostala Bitelička četa kao jezgra budućih partizanskih jedinica, među kojima i Tadija Anušić

Prva grupa Glavičana predvođena Stipom Masnićem – Cipalo otišla je 06.01.1942., druga grupa koju predvodi Ivan Modrić – Glavar  idući tjedan – obje grupe imale su po 8 boraca  i treća grupa kao općenrodni ustanak otišla je 14.01.1942 godine. U njoj je 47 boraca i predvodi ju Frano Masnić-Boro.

Partija ga u svibnju 1942 godine vraća na okupirano područje na dužnost sekretara SKOJ-a  u Sinj.

Barjaktar je Prvog Dinarskog odreda.

Zastava odnosno barjak je najviše  odličje – znamenje- jedne jedinice i države za koju se gine.

Nju u načelu  nose najbolji borci.

Frano je imao tu čast da preuzme i nosi prvi barjak Prvog dinarskog  partizanskog odreda.

Barjak mu je uručio Vicko Krstulović – komadant IV operativne zone  te mu rekao: Predajem ti ovaj naš barjak proleterski da ga nosiš do konačne pobijede.

Barjak crveni mora biti još crveniji od krvi jer sloboda sama neće doći, za nju se treba izboriti a neprijatelja uništiti – govorio je.

Dok je Frano na Dinari u Franinoj kući nalazi se Partizanska bolnica, a brižna i odana mu sestra Marija  njeguje dobro skrivene ranjenike.

Tako jednog dana osvanuše i opet po neznam koji puta žandari i fašisti Talijani u ophodnju Franine kuće ne bi li ga se dograbili..

No ne nađoše niti Franu niti skrivene iza jasala stoke i sjena ranjene partizane.

I tako u borbi za slobodu naroda – proletera, radnika i seljaka – došao je i taj crni dan 17.9.1942. ( to je službeni datum no sudionici kažu da je bio 21. ili 23. rujan ).

Pod okriljem noći krišom oko ponoći  došao je Frano  po zadatku u kuću svoga nerazdvojnog prijatelja Slavka Bogdana .

Kako noć ne bijaše dovoljno tamna neko zlurado i neprijateljsko  oko uoči Franin dolazak , javi žandarima i talijanskim fašistima iza sinjske žice u koju su se utaborili i dogodi se IZDAJA.

Mnogobrojni fašisti opkole kuću… Dušmani udaraju kundacima u vrata i viču OTVORI….

Frano je shvatio što se događa, odvrće bombu, vadi pištolj no na molbu domaćina koji se vrlo uplašiše za svoje sudbine i djece svoje odustaje i otvara vrata.

Kiša metaka  osula ga iz svih oružja i On mrtav pada.

Fašisti ulaze u kuću, prelaze preko mrtvog tijela Franinog usput ga mrtvog probadaju bajunetom  ispod srca preko rebara.

Ukućanima naređuju da ništa ne diraju i odlaze a straža ostaje.

Odlaze ali se vraćaju sutradan oko 9 sati prije podne.

Ukućane tjeraju pred zid …i mrtvog Franu dovlače pred zid.

Pale kuću, hapse civile, naročito Veselice- njh 7, i tjeraju ih u okrilje sinjske bodljikave žice a zatim nakon suđenja ih odvode u Italiju na višegodišnju robiju.

Uz Franino mrtvo tijelo stražare 3 dana kao opomenu živima.

Ni mrtvom mu ne dadoše mira.

Tako Crkva zabrani pokop Frane Masnića u porodični grob  na sinjskom groblju gdje mu već ležaše otac, majka i pradjedovi 

Zabraniše pogrebnu povorku , zabraniše da ga prema ondašnjim običajima ljudi nose već da ga konji vuku i u jamu bace

Ne smije nitko da žali, da plače niti oplakuje, niti rođaci niti prijatelji …niti ptice …

Dostojanstveno u crnini savijena od bola do zemlje došla je njegova jedina sestra Marija u pratnji nekoliko žena i omladinki.

Nešto se svijeta skupilo no fašisti ih rastjeraše.

Bi ispraćen eto od pretužne mu sestre Marije i nekoliko crnih ženskih  marama.

Dok je gonje cijelim selom, a kola je vukla njegova kobila Mazurka a kočijaš bio njegov prijatelj Bili selom je vlado muk i tišina.

Iza zatvorenih škura u nijemoj tišini stajali su svi odani mu prijatelji, komšije i suborci u čast velikanu.

Položen na brzinu u preuski i prekratak sanduk sklepan od nekoliko dasaka ( jer Frano bijaše ljudina od 2 m visine )sahranjen je u tuđi u Šetrinici grob prijatelja mu Stipe Ljubičića -Jele. Čovjek siromah kojemu je Frano za života mnogo puta  u nevolji pomagao.

” Nosite ga i pokopajte u moj grob u Šetrinici pa makar zbog toga i mene ubili i mene s njim pokopali. Inače bila bi mi čast da sa njim počivam i prebivam za uvijek “

No ova pretužna povorka bila je samo privid jer svi ljudi , cijela sela Cetinske krajine i staro i mlado i svi partizani Dinare pratili su Franu.

Fašisti slave jer ubiše HEROJA ali ne satraše sve ono što je Frano od djetinjstva sijao i kasnije je niklo.

I kako je često  SESTRI  govorio EVO NAS DOK PROCVATU JORGOVANI… s rascvjetanim jorgovanima došao je i On jer stigla je SLOBODA !!!

Franin grob oko kojeg mu je njegova do groba odana sestra Marija posadila jorgovan pohode   pioniri i omladina polažući svježnjeve crvenih karanfila- cvijeće slobode proletera radnika i seljaka.

Oni dobro znaju tko je i kakav je čovjek bo Frano Masnić kospirativnog imena BORO.

Jer Gimnazija u Sinju i Kulturno umjetničko društvo u Sinju nose Franino ime.

U ul. D. Šimunovića na broju 14 u Sinju nalazi se ploča na kojoj je uklesano: Na mjestu gdje je rukovodio Mjesni Komitet SKOJ-a u znak sjećanja. Na ploči uklesano je i Franino ime.

Ploču podiže omladina grada Sinja 10.09.1949.godine.

Njegova sestra nastavlja borbu NOBa kao partizanski kurir te često izlažući i vlastiti život prenosi krišom oružje ( pištolje ) iz okupiranog Sinja u svoje selo Glavice, skriva i njeguje ranjene partizanske borce sve do slobode.

Sinovi sestre mu Marije nose ime pok. ujaka Frano i Boro.

O Frani Masniću kao čovjeku humanistu, komunistu,revolucionaru i junaku zabilježena su razna svjedočanstva od strane njegovih suboraca i običnih ljudi.

Svatko mu je ustupao mjesto, svatko ga je želio imati pored sebe – od Vicka Krstulovića , sekretara pokrajinskog Komiteta Partije pa do običnog radnika i seljaka.

Navest ću nekoliko:

Tadija Anušić, sekretar Kotarskog komiteta KPJ, jedan od organizatora ustanka  – narodni heroj : KALIO NAS JE KAO ČELIK

Ivan Modrić, Glavar:
Frano je bio izuzetna ličnost, moj nerazdvojni drug. Strašno mi je bilo teško kada sam čuo za njegovu pogibiju.

Filip Jadrijević, Brajko- od Frane preuzeo crveni barjak znak slobode proletera:

 Ne znam zašto nije proglašen narodnim herojem

Dragica Ž., njegova djevojka:
Volila sam ga iskreno.

Kada je poginuo živjela sam u žici u Sinju tako da ga niti mrtvog nisam vidjela, niti na grob smjela doći.

Na njegov grob, po njegovoj sestri Mariji posla sam buket bijelih ruža.

Talijanski fašisti i ustaše nad njegovim mrtvim tijelom kazali su: šteta koji mladić.

Danas, u novom vremenu na žalost poremećenih odnosa poštenja, hrabrosti, istina i želja kada se osobni interesi i pohlepa gotovo apsolutno stavljaju iznad ideala mračne spodobe i opet u okrilju noći oskrvnuše više puta  grob junaka.

No kao i nekad i danas ne mogu potamniti sve ono najbolje  što je tadašnja revolucija dala a na kojim temeljima počiva i današnja R. Hrvatska

Napisala

Maja Jelinčić

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave