Frano Masnić postaje članom KPJ 22. lipnja1941. godine, u nedjelju, na dan napada fašističke soldateske Njemačke na Sovjetski Savez.
A kako je sve počelo :
Frano Masnić rođen je 1922.godine u selu Glavice Općina Sinj.
Poznato je da život Franu Masnića nije mazio..
Rastao je bez oba roditelja .Otac mu umire kada je imao nepunu godinu dana a majku gubi s jedva pune tri godine života.
Brigu o malom dječaku preuzima djed zvani Vranjola i baka zvana Balajuša, a posebno ljubav i odanost tijekom čitavog svoga života nesebično prima od svoje četiri godine starije sestre Marije.
Pored svojih najmilijih, Frano je rastao u zaseoku komunista i simpatizera KPJ u kojoj se posebno ističu bliski mu rođaci Stipe Masnić zvan Cipalo, Jure Milanović , djed našeg predsjednika Zorana Milanovića, i Frano Romac.
U tom smislu ne bi bilo pošteno ne istaknuti kakvo je bilo selo Glavice između dva rata.
Vlasti u Sinju, uz asistenciju sinjskog samostana su Glavice nazivali ” Mala Moskva” a posebno su Masnići u tome prednjačili.
U selu je partijska organizacija postojala već od 1920 ili 1921. godine i mnogi su njome prodefilirali.
Na kraju kao stamene stijene ostaju
Stipe Masnić – Cipalo,
Ante Masnić – Čića,
Stipe Romac – Basko,
Duje Maras,
Marijan Dolić,
Omar Poljak,
Ivan Modrić – Glavar – odani prijatelj Frane Masnića
i drugi.
Iako golobradi mladić koji još ne bijaše niti član SKOJ-a živi i radi po direktivi već prekaljenih komunista.
Tako obavlja poslove raspačavanja ilegalnih i poluilegalnih materijala , letaka i brošura kao i pisanja raznih komunističkih parola po zidovima .
Posebno treba istaći 1938.god. na Saboru HSS-a na starom pazaru u Sinju u povorci iskazuje nezadovoljstvo prema tadašnjoj vlasti s transparentom u ruci :
TRAŽIMO BRISANJE SELJAČKIH DUGOVA a da On sam nije bio dužan, dapače imućan je seljak u datim okolnostima….. te uzvikujući
TRAŽIMO SAVEZ SA SSSR-om
DOLJE FAŠIZAM
a Stipe Romac – Basko nenajavljen i protiv volje vlasti samozvano nastupa na mitingu u ime KPJ.
Tada je bilo malo onih koji su se odricali svega, pa i mladenačkog života, u interesu daleke budućnosti
– slobode.
Frano Masnić je osobno sebe podredio interesima revolucije i KPJ.
Bezbroj puta sebe je izložio životnim opasnostima da bi izvršio dati mu partijski zadatak.
Često puta su ga fašisti tražili da ga hapse i ubiju no On im je uvijek spretno izmicao.
Jednom prilikom dok se talijanska soldateska odmarala u sjeni krošnje staroga duda u Franinom selu, Frano je zašao među njih i prašinom koju je u šakama pokupio iscrtao im je SRP I ČEKIĆ znak proletera i slobode.
Talijani su se odmah pokupili i otišli da bi ubrzo stigli u još većem broju… No Franu nisu našli.
Od toga vremena Frano nije zanoćio u svojoj postelji.
ZELENA TRAVICA MI JE POSTELJA A NEBO POKRIVAČ poznati je moto Frane Masnić
Svaki njegov dolazak noću bio je popračen znakom bacanja tri kamenčića u prozor ili tri puta kucanje na vrata nakon čega njegova sestra Marija sretna da je stigao otvara vrata.
Utjecaj Franin na Sinjsku i Cetinsku Krajinu nije bio mali. Dapače. Gdje god se On pojavi, svagdje ostavlja duboki trag.
Prijatelji su ga obožavali a neprijatelji se bojali.
Tako je u samom selu Glavice bilo preko 700 učesnika NOB-a , a na području sinjske Općine preko 7000.
Mnogo je u tome Franinih zasluga.
Bio je silan i ponosit.
Krasile su ga sve ljudske vrline, kao da je satkan od stotinu lica – jedno da se voli, jedno da ih vodi, da ga slušaju.
U početku je bilo malo boraca kao što je bio Frano Masnić. Pridošle naprosto je nadahnjivao da budu kao On – smjeli, hrabri i odvaažni, spremni i život za SLOBODU položiti.
Zbog svoje aktivnosti postade trn u oku kleru – konkretno sinjskom katoličkom samostanu.
Samostan je pomagao sreskom gradonačelniku i žandarmeriji jer u njega su se slijevali razni podaci a koji su vlasti i žandarmeriji bili od velikog značaja.
Suradnja među njima je bila potpuna.
U vremenu 1938 do 1941 godine promijenila su se dva župnika.
Jedan se zvao Leonard Bajić a drugi fra. Andrija Zjačić.
Fra Andrija je bio podao i lukav . Uočio je Franinu osobnost, znao je za njegovu popularnost među omladinom ondašnje župe pa i šire kao i za uvažavanje od strane zrelih osoba.
Bilo je pokušaja uvjeravanja, nuđenja novca kojeg je bila velika oskudica, pozivanje na razne prigode i događanja, no omladina na čelu s Franom sve je kategorički odbijala.
Rezultat sprege sreskog načelnika, žandara i Crkve bio je u okrilju noći i pretres Franine kuće .
U slamarici njegove prazne postelje pronađoše ” Uvod u dijalektički materijalizam “….žandari su knjigu odnijeli no Franu nisu uhapsili.
Ali ne nađoše niti partizansku poštu koju je njegova sestra Marija, čuvši zlosutne korake oko kuće, hitro spremila u vreću sa brašnom.
U to vrijeme kada se mračni oblaci šire nebom nad narodima Europe, kada Hitlerova fašistička čizma sa svojim jurišnim odredima kroji novu kartu svijeta Frano Masnić i formalno postaje član SKOJ-a, a 22.06.1941.godine , u nedjelju između 22 i 23 sata pod okriljem neba sinjskog polja u dijelu zvanom “Polipušinka ” Stipe Romac – Basko, upravo vrativši se sa partijskog sastanka iz Splita prilazi Frani Masniću, Ivanu Romcu i Ivanu Modriću – Glavaru s riječima ” vas trojica mladih drugova ste od večeras članovi KPJ.”
Njih 7 starih prekaljenih drugova, članova KPJ, prilazi mladićima , čestita im i grle se.
Njima mladima svjesnim borbe koja slijedi, a ponosni i ushićeni što su u prvim redovima te borbe za slobodu.
Jer upravo na taj dan fašistička Njemačka napala je SSSR.
Frano Masnić iako najmlađi po godinama prekaljeni je revolucionar.
U to vrijeme Jugoslavija je već bila raskomadana između Njemačke, Italije, Bugarske i Mađarske.
Buržoazija je izdala vlastiti narod .
Kralj je pobijegao iz zemlje.
Jedino vjerna svom narodu ostaje KPJ.
Frano Masnić istinski živi život komuniste te sve svoje stavlja na raspolaganje zajedništvu pa kao takav pomaže u selu onima koji žive u oskudici i neimaštini..
Tako njegova konjska zaprega sa svim tadašnjim poljoprivrenim inventarom radi i na raspolaganju je potrebitima.
Kada ide pomagat često nosi sa sobom i sijeme i hranu za konje, za sebe a često i za čeljad kojoj pomaže.
Tu u Masnića postojala je specijalna grupa zadužena za sakupljanje oružja .
na čelu grupe bijaše Stipe Masnić- Cipalo i Frano Masnić-Boro.
Među pribavljenim oružjem bijaše i mitraljez ” Maksim ” bez postolja.
Također iz skladišta ( žandara i fašista ) u Tomaševića kući kupuje vlastitim novcem 28 pušaka. U drugoj prilici donosi 10 pušaka.
Stog slame daje za jedan puškomitraljez, a sav ječam ( oko 2 tone ) za 7 pušaka.
U čuđenju što se zbiva sestra mu je govorila ” Frano moj, svak kupi i donosi hranu i robu, a ti samo oružje “.
On smireno odgovarao bi ” NEKA TRIBAT ĆE ORUŽJE “.
Kupovao je od oficira i vojnika koji su bježeći odbacivali oružje u kapitulaciji.
Posprdno im je govorio ” ZAŠTO NISTE BRANILI DOMOVINU “??
Oružje se zakopavalo na Franinoj njivi zvanoj “Perkuša “
Frano je bio organizator i veza na oslobođenoj i neoslobođenoj teritorij,te međusobno svih neoslobođenih sela i grada Sinja.
Kako je NOP rastao to su sazreli uvijeti za ponovni odlazak ustanika u NOB.
Poznato je da NOP na području Dalmatinske zagore nije nikada niti bio ugušen jer je na Dinari ostala Bitelička četa kao jezgra budućih partizanskih jedinica, među kojima i Tadija Anušić
Prva grupa Glavičana predvođena Stipom Masnićem – Cipalo otišla je 06.01.1942., druga grupa koju predvodi Ivan Modrić – Glavar idući tjedan – obje grupe imale su po 8 boraca i treća grupa kao općenrodni ustanak otišla je 14.01.1942 godine. U njoj je 47 boraca i predvodi ju Frano Masnić-Boro.
Partija ga u svibnju 1942 godine vraća na okupirano područje na dužnost sekretara SKOJ-a u Sinj.
Barjaktar je Prvog Dinarskog odreda.
Zastava odnosno barjak je najviše odličje – znamenje- jedne jedinice i države za koju se gine.
Nju u načelu nose najbolji borci.
Frano je imao tu čast da preuzme i nosi prvi barjak Prvog dinarskog partizanskog odreda.
Barjak mu je uručio Vicko Krstulović – komadant IV operativne zone te mu rekao: Predajem ti ovaj naš barjak proleterski da ga nosiš do konačne pobijede.
Barjak crveni mora biti još crveniji od krvi jer sloboda sama neće doći, za nju se treba izboriti a neprijatelja uništiti – govorio je.
Dok je Frano na Dinari u Franinoj kući nalazi se Partizanska bolnica, a brižna i odana mu sestra Marija njeguje dobro skrivene ranjenike.
Tako jednog dana osvanuše i opet po neznam koji puta žandari i fašisti Talijani u ophodnju Franine kuće ne bi li ga se dograbili..
No ne nađoše niti Franu niti skrivene iza jasala stoke i sjena ranjene partizane.
I tako u borbi za slobodu naroda – proletera, radnika i seljaka – došao je i taj crni dan 17.9.1942. ( to je službeni datum no sudionici kažu da je bio 21. ili 23. rujan ).
Pod okriljem noći krišom oko ponoći došao je Frano po zadatku u kuću svoga nerazdvojnog prijatelja Slavka Bogdana .
Kako noć ne bijaše dovoljno tamna neko zlurado i neprijateljsko oko uoči Franin dolazak , javi žandarima i talijanskim fašistima iza sinjske žice u koju su se utaborili i dogodi se IZDAJA.
Mnogobrojni fašisti opkole kuću… Dušmani udaraju kundacima u vrata i viču OTVORI….
Frano je shvatio što se događa, odvrće bombu, vadi pištolj no na molbu domaćina koji se vrlo uplašiše za svoje sudbine i djece svoje odustaje i otvara vrata.
Kiša metaka osula ga iz svih oružja i On mrtav pada.
Fašisti ulaze u kuću, prelaze preko mrtvog tijela Franinog usput ga mrtvog probadaju bajunetom ispod srca preko rebara.
Ukućanima naređuju da ništa ne diraju i odlaze a straža ostaje.
Odlaze ali se vraćaju sutradan oko 9 sati prije podne.
Ukućane tjeraju pred zid …i mrtvog Franu dovlače pred zid.
Pale kuću, hapse civile, naročito Veselice- njh 7, i tjeraju ih u okrilje sinjske bodljikave žice a zatim nakon suđenja ih odvode u Italiju na višegodišnju robiju.
Uz Franino mrtvo tijelo stražare 3 dana kao opomenu živima.
Ni mrtvom mu ne dadoše mira.
Tako Crkva zabrani pokop Frane Masnića u porodični grob na sinjskom groblju gdje mu već ležaše otac, majka i pradjedovi
Zabraniše pogrebnu povorku , zabraniše da ga prema ondašnjim običajima ljudi nose već da ga konji vuku i u jamu bace
Ne smije nitko da žali, da plače niti oplakuje, niti rođaci niti prijatelji …niti ptice …
Dostojanstveno u crnini savijena od bola do zemlje došla je njegova jedina sestra Marija u pratnji nekoliko žena i omladinki.
Nešto se svijeta skupilo no fašisti ih rastjeraše.
Bi ispraćen eto od pretužne mu sestre Marije i nekoliko crnih ženskih marama.
Dok je gonje cijelim selom, a kola je vukla njegova kobila Mazurka a kočijaš bio njegov prijatelj Bili selom je vlado muk i tišina.
Iza zatvorenih škura u nijemoj tišini stajali su svi odani mu prijatelji, komšije i suborci u čast velikanu.
Položen na brzinu u preuski i prekratak sanduk sklepan od nekoliko dasaka ( jer Frano bijaše ljudina od 2 m visine )sahranjen je u tuđi u Šetrinici grob prijatelja mu Stipe Ljubičića -Jele. Čovjek siromah kojemu je Frano za života mnogo puta u nevolji pomagao.
” Nosite ga i pokopajte u moj grob u Šetrinici pa makar zbog toga i mene ubili i mene s njim pokopali. Inače bila bi mi čast da sa njim počivam i prebivam za uvijek “
No ova pretužna povorka bila je samo privid jer svi ljudi , cijela sela Cetinske krajine i staro i mlado i svi partizani Dinare pratili su Franu.
Fašisti slave jer ubiše HEROJA ali ne satraše sve ono što je Frano od djetinjstva sijao i kasnije je niklo.
I kako je često SESTRI govorio EVO NAS DOK PROCVATU JORGOVANI… s rascvjetanim jorgovanima došao je i On jer stigla je SLOBODA !!!
Franin grob oko kojeg mu je njegova do groba odana sestra Marija posadila jorgovan pohode pioniri i omladina polažući svježnjeve crvenih karanfila- cvijeće slobode proletera radnika i seljaka.
Oni dobro znaju tko je i kakav je čovjek bo Frano Masnić kospirativnog imena BORO.
Jer Gimnazija u Sinju i Kulturno umjetničko društvo u Sinju nose Franino ime.
U ul. D. Šimunovića na broju 14 u Sinju nalazi se ploča na kojoj je uklesano: Na mjestu gdje je rukovodio Mjesni Komitet SKOJ-a u znak sjećanja. Na ploči uklesano je i Franino ime.
Ploču podiže omladina grada Sinja 10.09.1949.godine.
Njegova sestra nastavlja borbu NOBa kao partizanski kurir te često izlažući i vlastiti život prenosi krišom oružje ( pištolje ) iz okupiranog Sinja u svoje selo Glavice, skriva i njeguje ranjene partizanske borce sve do slobode.
Sinovi sestre mu Marije nose ime pok. ujaka Frano i Boro.
O Frani Masniću kao čovjeku humanistu, komunistu,revolucionaru i junaku zabilježena su razna svjedočanstva od strane njegovih suboraca i običnih ljudi.
Svatko mu je ustupao mjesto, svatko ga je želio imati pored sebe – od Vicka Krstulovića , sekretara pokrajinskog Komiteta Partije pa do običnog radnika i seljaka.
Navest ću nekoliko:
Tadija Anušić, sekretar Kotarskog komiteta KPJ, jedan od organizatora ustanka – narodni heroj : KALIO NAS JE KAO ČELIK
Ivan Modrić, Glavar:
Frano je bio izuzetna ličnost, moj nerazdvojni drug. Strašno mi je bilo teško kada sam čuo za njegovu pogibiju.
Filip Jadrijević, Brajko- od Frane preuzeo crveni barjak znak slobode proletera:
Ne znam zašto nije proglašen narodnim herojem
Dragica Ž., njegova djevojka:
Volila sam ga iskreno.
Kada je poginuo živjela sam u žici u Sinju tako da ga niti mrtvog nisam vidjela, niti na grob smjela doći.
Na njegov grob, po njegovoj sestri Mariji posla sam buket bijelih ruža.
Talijanski fašisti i ustaše nad njegovim mrtvim tijelom kazali su: šteta koji mladić.
Danas, u novom vremenu na žalost poremećenih odnosa poštenja, hrabrosti, istina i želja kada se osobni interesi i pohlepa gotovo apsolutno stavljaju iznad ideala mračne spodobe i opet u okrilju noći oskrvnuše više puta grob junaka.
No kao i nekad i danas ne mogu potamniti sve ono najbolje što je tadašnja revolucija dala a na kojim temeljima počiva i današnja R. Hrvatska
Napisala
Maja Jelinčić