U malom slavonskom selu Feričanci podno Papuka, u za ono vrijeme imućnoj obitelji, rodio se 1907. godine Emil Vičić.

Sretno i ničim pomućeno djetinjstvo odvijalo se između Feričanaca i Slavonskog Broda u kojem gradu obitelj posjeduje vlastiti hotel, a u Feričancima dvije trgovine mješovitom robom.

Mladi Emil sa bratom Vladimirom rođenim 1905.godine posjeduje vlastitog konja za trke a u posjedu obitelji je i osobni automobil.

Kasnije u tinejđerskoj dobi Emil s majkom i bratom seli u Zagreb u kojem obitelj širi svoje trgovačke poslove.

Braća završavaju mušku gimnaziju a potom odlaze na studij u inozemstvo.

Za ljetnih praznika dolaze u Slavoniju i često budu gosti grofova Pejačević.

Emil odabire studij arhitekture koji studij uspješno završava i tom poslu, posebno dizajnu, u cijelosti je posvećen.

1936. godine sve do 1941. god. za osnovanu Udrugu Zagrebački zbor, koja je osnovana 1931.god., izrađuje promotivne plakate i vrlo aktivno sudjeluje na planu početaka stvaranja dizajna u Hrvatskoj.

Nakon II.sv.rata Zagrebački zbor 1947. god. preimenuje se u Zagrebački Velesajam i seli se preko rijeke Save.

Iako ekonomski dobro stojeći., visoko obrazovan ali već zreo mladić uočava svu strahotu nadolazećih fašističkih politika kao i nepravde koje su se svalile na leđa pojedinaca i grupa iz vlastite mu okoline a i šire.

Prezire nadolazeće nasilje fašističkih politika i vrlo rano priključuje se ilegalnom pokretu otpora – borcima za bolje i pravednije društvo.

Već u proljeće 1941.godine završava u logoru iz kojeg se spašava u jesen 1941.god. i po dolasku iz logora sudjeluje u brojnim ilegalnim akcijama.

Emilu je strašno i mučno gledati progon ljudi , posebno žena, djece i staraca samo zato što su druge nacionalnosti ili vjere, a posebno hapšenja njegovih drugova komunista i SKOJevaca ,te transportu u logore.

Protivi se tzv. Rasnom zakonu donesenom samo 2 mjeseca od uspostave tadašnje NDH i teško se miri sa tadašnjom stvarnošću i odvođenjem ljudi u logor Jasenovac.

Pomaže koliko može oko izbavljanja ljudi iz Jasenovca, često izlažući pri tome i vlastiti život

Tako u proljeće 1942.godine uz znanje njegove partijske veze ing. Tučkovića i drugarice Vikice, koja je na žalost kasnije poginula, organizira dostavu lijekova, hrane i odjeće u sam logor Jasenovac.

Naime, pod inženjersku Komandu Domobranstva u Zagrebu, ugao Petrinjske i Amruševe ulice, spadalo je i snabdijevanje logora Jasenovac tehničkim materijalima i alatima.

Emil je zahvaljujući poznanstvu s domobranskim oficirima antifašistima Petrom Begovićem i Branislavom Anzulovićem, uz znanje ing. pukovnika Koblara, koji je i sam na svoj način sabotirao ustaše gdje se god moglo, dogovorio inspekcijski nadzor tobožnje ” komisije ” i tako je uz ” sprovodni akt ” komisija i On sam ušao u logor Jasenovac.

Komisija je imala za zadatak da provjeri stanje isporučenih materijala i alata i da pregleda stanje izgrađenih baraka.

Neizostavno valja spomenuti i Franju Beretina tehničara sa službom u logoru, a koji je u mnogome olakšavao težak i mučan život logoraša.

U to vrijeme u logoru Jasenovac nalazio se i Hugo Havliček po narodnosti Čeh , njegov prijatelj iz djetinjstva  već tada član KP koji je spretnom kospirativnom organizacijom bio uključen u samu akciju i prijem toga ilegalno unesenog materijala.

Kasnije Emil je uspio iz logora izbaviti Huga Havličeka koji je po oslobođenju predstavljao FNRJ kao ambasador u Londonu.

Kakav je Emil bio kao osoba govori i jedan događaj sa zagrebačkog Glavnog kolodvora.

Našavši se na Glavnom kolodvoru susreo je poznatog mu mladića koji je upravo putovao u Njemačku na studij medicine..

Budući je uočio skromno odijelo na mladiću skida svoj neizostavni bijeli baloner i sa ruke ručni sat sa napomenom da mladi student mora biti u trendu.

Tako opremljenog ispraća ga na put  uz najbolje želje.

Bio je to Mišo PEŠIĆ kasnije proslavljeni liječnik i vlasnik klinike u Bad Harzburgu.

Mišo se dobro sjećao geste Emila Vičića te ga već ostarjelog liječio besplatno u svojoj klinici a kasnije i brata mu Vladu, rođenog 1905.god.

Prof. Vlado Vičić bio je naš čuveni i priznati  kartograf koji je u tadašnjoj Jugoslaviji dobivao brojne nagrade u zemlji i u inozemstvu.

Posebno bih istaknula reljefnu kartu Jugoslavije sa svjetske izložbe u Montrealu .

Kao djevojčica gledala sam kako se karta rađa i divila se pa mi je i danas u svježem sjećanju .

Nakon II.sv rata Emil se posvećuje odabranom pozivu arhitekte – dizajnera.

Odaziva se pozivu iz Beograda, kako je tadašnja štampa pisala, da se hrvatskom arhitekti iz Zagreba dalo  povjerenje za organizaciju postava izložbe Narodne umjetnosti Jugoslavije, a koja izložba je proputovala kroz sve  Republike tadašnje države počev od Slovenije pa do Makedonije .

1947 god. izložba je predstavljena u Zurichu-Švicarska.

Ova izložba zamišljena je kao veoma opsežna .

Željelo se prikazati sve bogatstvo raznolikosti narodnih nošnji svih naroda Jugoslavije , pojedinih predmeta i rukotvorina..

Kasnije Emil je organizator i postava u Muzeja u Rijeci, Puli, arheološki muzej u Hvaru i 1963.god također u Zagrebu – Tehnički muzej Nikola Tesla.

Emil Vičić dao je i idejno rješenje ŠTAFETE MLADOSTI putem koje su godinama Predsjedniku države Maršalu TITU tisuće omladinki i omladinaca izražavali  svoju ljubav za njegov rođendan.

U spomen na svog strica napisala

Maja –  Marija Jelinčić, rođena  Vičić